Najmizernija, ali i najzloćudnija je podvala “Škorina Srpkinja”, gospođa Kim Ann Škoro, koju je u paketu s nekakvim navodnim stavovima Hrvatske bratske zajednice ljetos upakirao i isporučio Osječanin Kruno Olujić, što je gotovo u potpunosti ignorirala antifa, a prihvatile skupine i jurišnici s navodnog nacionalnog spektra, koji projiciraju svoj uski interes kao svenacionalnu datost. Iako se Škorina supruga jasno očitovala, što životno, dolazeći iz sigurne Amerike u ratni Osijek, što u tisućama svakodnevnih prilika, da je Hrvatica i katolkinja, polemike o tome se nastavljaju i to pitanje se posredno provlači, ne više kao nešto bitno o Škori, nego kao zloćudna istina o dijelu našega naroda.

Autor: Marko Ljubić

Fascinantno je kako se povelik broj ljudi u hrvatskom narodu, barem u onom vidljivom javnom diskursu, po forumima i društvenim mrežama, upeca na udice s ljevice, čak i od najopskurnijih javnih osoba. Kada zaraćenim inicijativama, frakcijama, grupama i skupinama nacionalne Hrvatske i Vojislav Šešelj nešto posvjedoči, da ne spominjem Vučića, istoga trenutka se to koristi neupitnim argumentom i proglašava “čistom” istinom u ratu sa suparničkom skupinom.

U tim bjesomučnim ratovima koji se vode godinama, a izrazito snažno uz procese državne detuđmanizacije, nerijetko su ideje i ljudi s dokazano neprijateljskih ili bar mutnih polazišta prihvatljiviji od trenutnih neistomišljenika o nekom sporednom pitanju, bez obzira što u čitavom nizu temeljnih pitanja taj čovjek dokazano s nama dijeli najvažnija vrijednosna, moralna, identitetska i ukupno društvena načela. Obično se iza vike o nacionalnoj higijeni i bjesomučnih nasrtaja na suparnika u takvim kampanjama skriva banalna eliminacija konkurencije u “svome” dvorištu i to uvijek onih boljih od sebe ili od svoga favorita.

Puno je takvih primjera zadnjih dvadesetak godina, a izdvojit ću nekolicinu zbog aktualnih predsjedničkih izbora. Najmizernija, ali i najzloćudnija je podvala “Škorina Srpkinja”, gospođa Kim Ann Škoro, koju je u paketu s nekakvim navodnim stavovima Hrvatske bratske zajednice ljetos upakirao i isporučio Osječanin Kruno Olujić, a gotovo u potpunosti ignorirala antifa, ako izuzmemo podmuklo podbadanje notornog Mile P., a prihvatile skupine i jurišnici s navodnog nacionalnog spektra, koji, kao podržavaju Kolindu Grabar-Kitarović, projiciraju svoj uski interes kao svenacionalnu datost. Neshvatljivo je kako je tolikom broju zakrvljenih medijskih i forumskih Hrvatina promakla pomisao da na taj način, upirući prstom i urlajući o srpskoj opasnosti iz Škorine obitelji, zapravo nasjedaju na osamdeset godina njegovan i internacionaliziran srpski mit o hrvatskom genetskom rasističkom poremećaju, zbog kojega Hrvati ne smiju imati državu, niti postojati kao nacija.

Koristeći političku nezrelost i realni nedostatak kulture državnosti hrvatskog naroda, pogotovo koristeći očekivane političke sukobe na nacionalnom spektru uoči predsjedničkih izbora, usmjerili su pozornost s bitnih obilježja kandidata na nebitne, izbore banalizirali i pokušali ih svesti na mizeriju, relativizirajući time samu državu, a onda i njenu svrhovitost i smisao postojanja, a uz sve to još jednom prokazali Hrvate kao primitivne, krvoločne rasiste, koji doručkuju i večeravaju Srbe. Tako se natjecateljska strast pretvara nesvjesno u javnu potvrdu najtežih optužbi protiv hrvatskog naroda.

Tragom toga, prirodno, nije zločin napasti takav narod, a civilizacijski je doprinos iskorijeniti ih pa bi antihrvatsvo i velikosrpstvo bila, i jest, konzistentna politička platforma. Iako se Škorina supruga jasno očitovala, što životno, dolazeći iz sigurne Amerike u ratni Osijek, što u tisućama svakodnevnih prilika izvan očiju javnosti kako i priliči, a nikako nije morala eksplicitno i javno, jer to je samo po sebi u isforsiranim okolnostima izraz teškog nedostatka samopoštovanja nacije, a ne te žene, da je Hrvatica i katolkinja, polemike o tome se nastavljaju i to pitanje se posredno provlači, ne više kao nešto bitno o Škori, nego kao zloćudna istina o dijelu našega naroda. To zaista sigurno neće politički nauditi Škori, jer ni njemu, niti bilo kome ne treba potpora onih kojima je taj kriterij, lažni ili stvarni, presudan u izboru, a ponajmanje takva potpuno perverzna i marginalna svijest treba Hrvatskoj. Zašto se onda ide s takvim kampanjama?

Olujić i slični nisu s tim špekulacijama doprinosili higijeni hrvatskog društva ili naroda, nisu doprinosili punoj informiranosti o kandidatima za najvišu državnu funkciju ili političkoj kulturi, nego sasvim suprotno, tipovali su na najniže strasti koje isplivaju u određenim okolnostima snažno potaknutim očekivanjima i događajima, kada strast zamjeni razum, a ljudi goleme frustracije kompenziraju eskalacijom destruktivnog ponašanja. Koristeći političku nezrelost i realni nedostatak kulture državnosti hrvatskog naroda, pogotovo koristeći očekivane političke sukobe na nacionalnom spektru uoči predsjedničkih izbora, usmjerili su pozornost s bitnih obilježja kandidata na nebitne, izbore banalizirali i pokušali ih svesti na mizeriju, relativizirajući time samu državu, a onda i njenu svrhovitost i smisao postojanja, a uz sve to još jednom prokazali Hrvate kao primitivne, krvoločne rasiste, koji doručkuju i večeravaju Srbe. Tako se natjecateljska strast pretvara nesvjesno u javnu potvrdu najtežih optužbi protiv hrvatskog naroda.

Posve ista matrica je sa silnim udbašima, agentima svih vrsta, uvijek na nacionalnom spektru, jer u tom ludilu gotovo je poželjno i sigurna javna zaštita biti bivši stari udbaš, visoki dužnosnik partije, kosovac ili rukovodilac Republike Srpske Krajine. Iscrpljujući se totalnim nepovjerenjem i sumnjama u obračunu s konkurencijom i boljima od sebe na nacionalnom spektru, tzv. desnica i tzv. kršćani zapravo prostituiraju sve što ih obilježava, a stvarno zlo ostavljaju nedirnutim mirno upravljati Hrvatskom.

Prema svemu iznešenomu, ispada da ne ostaje ništa drugo nego Škoru, ili streljati ili protjerati. Valjda u ime naroda, iako još nije lako razlučiti tko bi bili suci i ovlašteni potpisnici kažnjavanja Škore i tko bi potpisao – “Smrt fašizmu, sloboda narodu!”. Baš u tome je golemi cinizam i neshvatljiv manjak razuma, jer dok se antifa s Milom P. cereka, nacionalisti i katolici postaju militantne antife, silovito optužujući svakoga tko pokuša iskoračiti iznad njihovih ograničenih i gubitničkih dometa.

Da bi priča o Škorinoj nevaljalosti i “srpkinji” bila uvjerljiva, problematiziran je Škorin boravak u Americi, njegovo “dezerterstvo”, nesudjelovanje u ratu na bojišnici, a sve je začinjeno nekakvim navodnim protivljenjem Hrvatske bratske zajednice Škorinom imenovanju za konzula. Kada se tome doda njegovo bivše članstvo u HDZ-u, ispada da ne ostaje ništa drugo nego Škoru, ili streljati ili protjerati. Valjda u ime naroda, iako još nije lako razlučiti tko bi bili suci i ovlašteni potpisnici kažnjavanja Škore i tko bi potpisao – Smrt fašizmu, sloboda narodu! Baš u tome je golemi cinizam i neshvatljiv manjak razuma, jer dok se antifa s Milom P. cereka, nacionalisti i katolici postaju militantne antife, silovito optužujući svakoga tko pokuša iskoračiti iznad njihovih ograničenih i gubitničkih dometa.

Iako to izgleda sada nekakva nagla provala javne, političke i komunikacijske nekulture, provincijalizma, nije. To je ubitačna matrica koja se uspješno primjenjuje još od prvih trenutaka obnove hrvatske države. Sjetite se silnih izdaja, prodaja, prevara, lopova i lupeža koji su godinama i desetljećima punili stupce medija, zatvarani i oslobađani, a s druge strane razmislite jesmo li nakon tih silnih progona i kampanja postali bolji? Ni za dlaku i ni u čemu. Dapače, bilo je sve lošije, a pred očima su nam iz dubokih sjena nastajali novi elitni uglednici i društveni uzori, uvijek uspješni, i uvijek s dubokim korijenima u bivšoj komunističkoj eliti.

Kampanje protiv Hercegovaca su dosezale razmjere najcrnjeg rasizma i šovinizma, a nisu prestale ni danas, gdje se ta stereotipna šovinistička matrica koristi kao inicijacija za cementiranje trendovske pripadnosti i kao kompenzacija profesionalne neinventivnosti uslijed hiperprodukcije, kao u slučaju sramne karikaturalne poruke Nika Titanika u 24 sata.

Što je najtragičnije, sve se redovitije ta manipulativna i ružna perverzija ponavlja, iako takva antivrijednosna matrica ničim u povijesnim vrijednostima ili obilježjima nema pretežitog uporišta u hrvatskom narodu. Kakav je dokaz o Škorinoj nevaljalosti to što o njemu misli, ako misli i ako je mislila Hrvatska bratska zajednica ili bilo koja više ili manje važna organizacija, bila u Hrvatskoj, bila izvan Hrvatske? Baš nikakav. Ne trebaju valjda razumnim ljudima tumači svega što vide, čuju i pamte. Upravo jedan dio ljudi na to pristaje, ako ništa drugo, nesuprotstavljanjem tom ludilu. Niti su nadležni, čak niti naročito pozvani, barem ne više od bilo koga, utjecati na političke odluke, imenovanja funkcionera, a po svemu što je dostupno, nisu ni pokušavali. To ispada čista laž, kojoj je bila namjera u paketu problematizirati pred “hrvatskim talibanima” Miroslava Škoru i njegovu “sklonost srpstvu”.

Škorin ratni “kukavičluk” se ističe kao opasan nedostatak za obnašanje državnih funkcija, a s druge strane, osvjedočene ratne junake se danas u političkim bitkama gotovo uredno naziva svakakvim imenima… Da je najvažniji kriterij za politički uspjeh ratno junaštvo, vjerojatno bi po broju junačkih podviga, uništenih tenkova i oklopnjaka koji raste iz godine u godinu, te po broju odlikovanja i vojnim činovima Fred Dietrich Matić trebao biti doživotni predsjednik…

Zanimljivo, Škorin ratni “kukavičluk” se ističe kao opasan nedostatak za obnašanje državnih funkcija, a s druge strane, osvjedočene ratne junake se danas u političkim bitkama gotovo uredno naziva svakakvim imenima, ili im se tolerira otvoreno političko prostituiranje ratne slave, ako su “naši”. Ako je sudjelovanje u ratu jedini kriterij, onda brate mili, idemo sve učiniti da državnim politikama zaštitimo ideale toga rata, njegove junake i vrijednosti, a ne tolerirati državno-političku prostituciju svega toga, a s druge strane neistomišljenike ili konkurenciju koja izvan svake sumnje javno promiče te ideale i vrijednosti militantno i selektivno isključivati na tome, jesu li ili nisu branili Hrvatsku na prvoj crti. Time se izravno ruši ta prva politička crta na kojoj se gubi ratna pobjeda u političkom prostoru. Konačno, da je najvažniji kriterij za politički uspjeh ratno junaštvo, vjerojatno bi po broju junačkih podviga, uništenih tenkova i oklopnjaka koji raste iz godine u godinu, te po broju odlikovanja i vojnim činovima Fred Dietrich Matić trebao biti doživotni predsjednik, ne bi trebalo sukladno SDP-ovoj političkoj baštini te programskoj platformi načina izbora i značaja uloge predsjednika, uopće ići na izbore.

Te Olujićeve “informacije”, bez obzira čime je bio motiviran, čak i kada je njegovo javno mišljenje realno odavno na dnu relevantnosti s pravom ili ne, u realnom kontekstu dostigle su, baš kao i forumske polemike o tome, najbizarniji oblik novoga srpskog prokazivanja hrvatskog naroda i društva kao jedne necivilizirane poluplemenske krvožedne i rasističke opasnosti za europsko okruženje. Uz to, takve mizerije silno otežavaju političku integraciju hrvatskog naroda oko njegovih temeljnih vrednota, među kojima baš nikada nije bilo recimo antisrpstvo. Na taj način, prikazujući nas nekakvom antisrpskom ruljom zapravo naivčine i budale, koje nasjedaju na to, vode vodu na mlin današnje srpske relativizacije i krivotvorine o prirodi oslobodilačkog Domovinskog rata. I uništavaju dugoročno baš sve za što su umirali junaci s prve crte.

Ništa manje tragični nisu pokušaji javne kriminalizacije Kolinde Grabar-Kitarović jer se negdje na međunarodnom skupu susrela s Dačićem, isticanje njenog navodnog masonstva, neke trilateralne suspektnosti i čitavoga niza stvari, koje čak i njenim suparnicima u biti onemogućavaju fokusiranost na njene realne političke slabosti, koje treba kritizirati i o njima javno polemizirati. Kao i o Škorinim, naravno. Slično prolazi Anto Đapić, legendarni “grobar pravaštva”, koga se, doduše sve manje zbog visoke relevantnosti njegovih poruka, bjesomučno vrijeđa i optužuje za totalne neuspjehe postađapićevskih pravaša.

Ništa manje tragični nisu pokušaji javne kriminalizacije Kolinde Grabar-Kitarović jer se negdje na međunarodnom skupu susrela s Dačićem, isticanje njenog navodnog masonstva, neke trilateralne suspektnosti i čitavoga niza stvari, koje čak i njenim suparnicima u biti onemogućavaju fokusiranost na njene realne političke slabosti, koje treba kritizirati i o njima javno polemizirati. Kao i o Škorinim, naravno. Slično prolazi Anto Đapić, legendarni “grobar pravaštva”, koga se, doduše sve manje zbog visoke relevantnosti njegovih poruka, bjesomučno vrijeđa i optužuje za totalne neuspjehe postađapićevskih pravaša, koje bi, ruku na srce zbog srozavanja jedne od temeljnih hrvatskih političkih ideja trebalo duboko zakopati, jer je to jedina preostala mogućnost da od njih nešto postane. Škori se nabija na nos jer nije bio ratnik, ostale kandidate i golemu većinu nacionalnih političara kroz sve godine od obnove državnosti nitko ni ne spominje, iako su u većini slučajeva bili sve samo ne ratnici, a Đapić je grobar, iako je bio ratni načelnik HOS-a, jedne od najslavnijih ratnih postrojbi. Gdje su u tom ludilu kriteriji i koji su to?

Umjesto da fokus javnosti ozbiljni mediji usmjeravaju na smislenost poruka predsjedničkih kandidata i na njihov politički odnos prema idealima oslobodilačkog rata, umjesto da se na nacionalnom političkom spektru vode polemike o temeljnim problemima i nedostacima ostvarivanja pune nacionalne državnosti, umjesto da se potiče svijest o nužnoj minimalnoj integraciji nacionalne Hrvatske nasuprot antifa platforme, upravo na poticaj s te antifa, obavještajne, paraobavještajne i prosrpske strane, nacionalna Hrvatska se upeca na mamce i bjesomučnim sukobima do razbuktavanja mržnje zatvara svaku mogućnost bilo kakve političke suradnje u drugom krugu izbora, ali i u neposrednoj budućnosti. Pojava Miroslava Škore u političkom životu Hrvstske, uskrsnuće Ante Đapića, poruke koje su poslali u hrvatsku javnost, pogotovo s pozicije golemog i svježeg potencijala Miroslava Škore čak i usprkos nekim nedorečenostima, ne mogu se niti smiju ni u kojem slučaju gledati kao neprijateljstvo jer, čak i ako nikako ne odgovaraju Kolindi Grabar-Kitarović, odgovaraju interesima hrvatskog naroda i sveukupnom njegovom političkom aktivitetu. Nije Kolinda Grabar-Kitarović, niti bilo tko sinonim hrvatskog naroda, da se s tih pozicija mjeri prihvatljivost ili neprihvatljivost Škorine kandidature. Pojava dobre konkurencije može biti samo dobitak za hrvatski narod, makar značila i politički nestanak ljudi, koji ne mogu ili ne znaju iskoračiti iz realno loše društvene i državno-političke situacije.

U Škori s razlogom hrvatski narod vidi nadu pa su pokušaji mizernih kompromitacija i laži u prenesenom, ali bitnom smislu udari na tu nadu, pogotovo ljudima koji su s razlogom ili bez razloga, više očekivali od Kolinde Grabar -Kitarović. Zar je nešto loše željeti više i bolje?
Iz koalicijskog saveza moći se diktira sva igra s jedinim ciljem da se razbije suparničko i totalno pretežito nacionalno-kršćansko izborno i političko tijelo i onemogući njegova politička integracija, koja bi u sekundi zauvijek otpuhala antifa manjinu s povijesne i društvene scene, manjinu koja je u svakom pogledu izraz civilizacijske rupe, a ne napretka.

Ne postoji država da bi njome vladali Kolinda Grabar Kitarović, Plenković, Milanović ili sutra Miroslav Škoro, pa ju se ne smije s njima ni poistovjećivati i izuzimati ih iz konkurentskog natjecanja. Jer, nije Hrvatska osuđena na nikoga od njih, bila je i bit će prije i poslije njih, konačno, ima je i poslije Tuđmana. U Škori s razlogom hrvatski narod vidi nadu pa su pokušaji mizernih kompromitacija i laži u prenesenom, ali bitnom smislu udari na tu nadu, pogotovo ljudima koji su s razlogom ili bez razloga, više očekivali od Kolinde Grabar Kitarović. Zar je nešto loše željeti više i bolje?

Traži se i potiče neprijateljstvo gdje ga ne bi smjelo biti, dok istinska suparnička politička platforma trlja ruke. Jedino se to postiže nasilnim posrbljavanjem Škorine supruge, navodnim arbitriranjem HBZ-a i tezgarenjem stereotipima koje su u pravilu izmislili i javno nametnuli prosrpske i lijevoliberalne antife navlakušama nacionalnoj Hrvatskoj. Vrijeme ih je prestati gutati i pitati se zašto nema tako prljavih podmetanja na antifa spektru, iako i na toj političkoj sceni ima i konkurencije i sukoba. Mislite da je razlog konstrukcija o izraženijoj civilizacijskoj, političkoj i građanskoj kulturi na tom spektru? Totalna budalaština i teška podvala.

Razlog je jer se iz koalicijskog saveza moći s tog spektra diktira sva igra s jedinim ciljem da se razbije suparničko i totalno pretežito nacionalno-kršćansko izborno i političko tijelo i onemogući njegova politička integracija, koja bi u sekundi zauvijek otpuhala antifa manjinu s povijesne i društvene scene, manjinu koja je u svakom pogledu izraz civilizacijske rupe, a ne napretka.

Komentari