Nije ovog dana u travnju 1941. bilo ni Jasenovca, ni progona Srba ni Židova, ni osvete ni retribucije. Nije bilo ni režima čiji nositelji još nisu bili stigli u Zagreb. Nije bilo ni partizana koji su bili vezani uz jedan drugi front otvoren dva i pol mjeseca kasnije. Bila je samo, pod prilikama koje su postojale, na zgarištu prve Jugoslavije, uspostavljena država, kao od majke rođena, bez grijeha na duši.
Razmišljajući o današnjem datumu, od onih koji su ga uopće primjetili kao deseti dan mjeseca travnja, iliti deseti travnja, a nipošto deseti travanj, nego radije tisuću i deseti travanj, neki će se sjetiti da je danas dan kad će britanski sud odlučiti o mogućem izručenju Todorića ili dan značajan za sudbinu Agrokora. Manji broj će se sjetiti da je na današnji dan poginuo Robert Zadro, sin također poginulog vukovarskog junaka Blage ili da je u Splitu 1947. s Marjana skinuta jugoslavenska zastava, čijom je posjedicom ubijen Frane Tente.
Još manji broj će se sjetiti da je na današnji dan 1941. uspostavljena Nezavisna Država Hrvatska. Glavni mediji u Hrvatskoj će napisati nekoliko riječi o uspostavi “zločinačke, ustaške i fašističke tvorevine” a oni koji još nisu poslušali direkciju službene politike da umjesto poretka istine prihvate poredak okrenutih leđa, pokušati će to na neki način, pazeći pritom da se ne izlože optužbi da su i sami fašistoidni, spomenuti s puno kondicionala, pa će spomenuti Slavka Kvaternika koje se tog dana oglasio preko hrvatskog radija, i Stepinca i Tuđmana, koji su svaki u svoje vrijeme spomenuli da je NDH bila proizvod volje hrvatskoga naroda.
Ovim povodom sam upravo poslao pismo prijatelju u Zagreb, spomenuvši da moram paziti kako govorim, da ne bi htio otići tamo gdje me nitko neće slijediti, jer bi se bez obzira na sve istine i sve laži, mogao pretvoriti u glas vapijućeg u pustinji, bez ikoga oko sebe, a to je ono što nikako ne smijem dozvoliti:
“Danas 10-og travnja razmišljam da o tome da treba nešto napisati ali na način da to može progutati ova Hrvatska koja nije na čistu sa sobom ni sa ovima koji joj žele zlo, niti sa suštinskim razlozima zašto joj žele zlo, s razlozima koji su širi i dublji od pojmova komunizma i demokracije.
Hrvatski je zrak zasićen interpretacijama koje prosječnom hrvatskom čovjeku mute pamet i ne uspijeva razlučiti režima od države, vremena jedno od drugoga i prilika jednih od drugih.
Čini mi se kako je najjednostavnije stvari najteže objasniti.
Isti sam problem imao kad smo u emigraciji organizirali prosvjede protiv Tuđmanova drugog uhićenja, kada je 1981. osuđen na 3 godine zatvora, samo sa suprotnog ugla, jer smo promovirali partizanskog generala. Ni 10 godina kasnije, 1991. sam u Zagrebu ukazao na neke Tuđmanove krive kadrovske poteze, pa su me ti isti ljudi skoro kamenovali, ovaj puta što mu prigovaram.
Vidim kako su Zurroff, Mesić, Goldstein i kompanija izabrali baš ovo vrijeme uoči 10. travnja za promociju Zuroffove knjige u Hrvatskoj. Bio je prisutan i hrvatomrzac Mark Aarons, koji me 80-te u intervjuu na australskom državnom radiju s jugoslavenskih i velikosrpskih pozicija optužio za likvidaciju 700 tisuća Srba. On ima hrvatsko državljanstvo a ja ga ni danas ne mogu dobiti da se na glavu postavim….”
Čudno je to kada se jednostavna istina o tom nadnevku, toliko sličnom danu kada je dr. Franjo Tuđman po drugi puta u istom stoljeću proglasio hrvatsku samostalnost, izgubi u galami onih koji niti jednu, nikakavu i nikada Hrvatsku ne mogu smisliti i žive za dan kada će joj ugledati kraj, bez obzira na režim koji će njome vladati.
Čudno je to kada se jednostavna istina o tom nadnevku, toliko sličnom danu kada je dr. Franjo Tuđman po drugi puta u istom stoljeću proglasio hrvatsku samostalnost, izgubi u galami onih koji niti jednu, nikakavu i nikada Hrvatsku ne mogu smisliti i žive za dan kada će joj ugledati kraj, bez obzira na režim koji će njome vladati.
Nije tog dana u travnju 1941. bilo ni Jasenovca, ni progona Srba ni Židova, ni osvete ni retribucije. Nije bilo ni režima čiji nositelji još nisu bili stigli u Zagreb. Nije bilo ni partizana koji su bili vezani uz jedan drugi front otvoren dva i pol mjeseca kasnije. Bila je samo, pod prilikama koje su postojale, na zgarištu prve Jugoslavije, uspostavljena država, kao od majke rođena, bez grijeha na duši.
Ali za razliku od onoga čega nije bilo, pogledajmo čega je bilo: Bila je već debelo okrvavljena balvan-revolucija, nešto gora od one s početka 90-ih, kada su četničke horde unutar istog onog prostora pola stoljeća kasnije nazvanog RSK, počele paliti klati i ubijati mlado, staro i djecu, uključujući i djevojčicu prerezana grkljana, kćerku mlinara iz Hrvatskog Blagaja, niti malo stariju od kćeri Stjepana Ševe, koju je Vinko Sindičić iz istih motiva, ustrijelio u Italiji.
Jedan od nadnevaka iz tog vremena, dan kada su četnici hrvatskog svećenika pekli na ražnju, i danas se slavi u Srbu, pred spomenikom koji je obnovila hrvatska država i uz sudjelovanje do sada dva hrvatska predsjednika.
Kad se spomenem ovakvih primjera u Hrvatskoj, očito je da nisam dostojan imati njezinu domovnicu i koristiti njezinu putovnicu.
Nitko o tome ne govori, ali ispred tog 10. travnja leže desetljeća mučenja, šikaniranja, zatvaranja i ubijanja u vrijeme prve Jugoslavije, kao što su ispred 30. svibnja 1991. ležala desetljeća slične torture u vrijeme druge Jugoslavije.
Kao što sam rekao onom, u pismu spomenutom Marku Aaronsu na australskom radiju ABC, ja neću suditi svoga naroda dok god se argumenti za njegovu osudu sastoje od statistika sklepanih u Beogradu. Rekao sam tada da će Hrvatska čim se ustroji kao samostalna država, odmah pristupiti stručnoj i na povijesnim dokumentima i svjedočanstvima uspostavi istine o ratu i njegovim žrtvama.
Bi li ovaj narod 1991. išao proglasiti samostalnost da su uvjeti za njeno ostvarenje bili isti kakvi su bili 1941., ili bi odlučio da je pametniji ostanak u zagrljaju Miloševićeve velikosrpske despocije?
Hrvatska do danas nije imala ni ljudske ni nacionalne hrabrosti poduzeti takav korak, ali ako nije htjela toliko, mogla je barem razlučiti pojmove države i režima, nego je dozvolila da po Hrvatskoj i danas rovare oni koji hrvatsku državu hoće rušiti bez obzira na režim, jer im je svejedno koji režim je na vlasti, pa im ni ovaj sluganski ne izgleda ništa bolji, a na meti im je isključivo hrvatska država i svaki pa i namanji simbol hrvatske nacionalne posebnosti, radi čega su čak i onu trećejugoslavensku konfederalističku garnituru političara iz Hrvatske u sastavu Jugoslavije išli uništiti i praktično su ih natjerali u proglašenje samostalnosti.
Radi toga ja danas pitam – Bi li ovaj narod 1991. išao proglasiti samostalnost da su uvjeti za njeno ostvarenje bili isti kakvi su bili 1941., ili bi odlučio da je pametniji ostanak u zagrljaju Miloševićeve velikosrpske despocije? Biti će korak k uspostavi istine ako ovog 10-og dana mjeseca travnja 2018. barem na ovo pitanje po savjesti odgovorimo.
Foto: Prve snage hrvatskog redarstva osnovane su odmah po proglašenju samostalnosti. Na slici splitski dragovoljci koji su stigli u Zagreb pupuniti redove hrvatske policije. Grupna fotografija kod Paromlina.
