U tekstu “Kad se bratska srca slože i krntija vozit može“, gdje sam se osvrnuo na nekoliko tema, Plenkovićevu unutarstranačku pobjedu sa Zdravkom Logarušić u sastavu tima, pogrde kojima su Novosti Miroslava Škoru usporedile s corona virusom, Jovićevo slavlje povodom Plenkovićeve unutarstranačke pobjede i zluradost prema gubitnicma iz “radikalne desnice”, također sam iznio moja zapažanja vezana uz razgovor između Žarka Puhovskog i Ante Đapića na Osječkoj televiziji, čisto na osnovu mojih neopravdanih očekivanja da susret dvojice navodno ideološki, svjetonazorski i nacionalno, toliko suprotstavljenih ličnosti, ne može biti prisan ni međusobno uvažavajući, kakvim sam ga doživio. Kao opravdanje za moja očekivanja, iznio sam sažetak biografije Žarka Puhovskog, a o Anti Đapiću nisam ništa prikriveno aludirao ili sugerirao, osim da sam bio zatečen tom međusobnom atmosferom uvažavanja.

Pa valjda i ja smijem imati neopravdana očekivanja i biti razočaran rezultatom. Pogotovo bi mi se u obzir trebalo uzeti da živim daleko od Hrvatske i da sam svoje nacionalne stavove sagradio na principima nepomirljivih, nepremostivih i neusaglašivih razlika i dijametralnog sukoba svega što je integralno jugoslavensko i državotvorno hrvatsko.

Puhovskog još od vremena mojih studentskih dana (1971.) i njegovih ondašnjih aktivnosti ne mogu vidjeti nego kao otvorenog neprijatelja svega što sam zastupao onda i što zastupam danas, bez obzira koliko danas njegove poruke bile uvijene. Žao mi je ako su se odnosi u Hrvatskoj između ranije zaraćenih strana izgladili mimo mojih očekivanja, a meni im se nemoguće prilagoditi.

Slažem se s Antom Đapićem da “Profesor Puhovski ima pravo iznositi svoje stavove”, ali se ne slažem da se tim stavovima treba povlađivati i s njima usklađivati toliko da meni nakon emisije na pamet padne ona posprdna fraza “Tko nas bre zavadi”.

Usput rečeno, Projekt Velebit nije ni lijevi ni desni nego nadideološki i nadstranački i nadasve državotvoran i suverenistički, kako mu i nacrt programskih načela određuje. 

Anto Đapić je kao odgovor na članak u kojemu se na njega odnosi 5-6 rečenica donio veći odgovor od cijelog teksta na koji se osvrće, i neka je. Neću se ni osvrtati na one djelove u kojima me spominje kao profitera, kao lažova, pita za koga radim i tome slično, jer ti su sami sebi odgovor, ali cijeli tekst njegove reakcije rado objavljujem, javnosti na prosudbu.

Dinko Dedić

Anto Đapić: Reakcija na tekst Dinka Dedića “Kad se bratska srca slože i krntija vozit može” (Projekt Velebit; 18.3.2020.)


U svojoj kolumni na portalu “Projekt Velebit”, bez ikakvog stvarnog razloga i povoda, Dinko Dedić smišljeno me dovodi u poziciju vrlo prljavog političara i čovjeka. Prvo navodi navodni plan i organizaciju neke neimenovane institucije, organizacije i skupine očito aludirajući na ljevičarske ili tzv. antifašističke režimske strukture, za koju nema niti jednog argumenta, kako bi objasnio čitateljima odnos tih snaga prema Škori i kako bi istaknuo s jedne strane opasnost koju Škoro predstavlja za te skupine, a s druge strane, naglasio valjda spas koji on sobom nosi narodu, primjenjujući posve istu metodologiju koju ovim tekstom pripisuje “neprijateljima”. Poruka je – Ako oni planiraju i podređuju cijeli medijski i politički poredak prema Škori, valjda je to zato što ga smatraju najopasnijim s nacionalne i hrvatske strane, a slijedom toga – on je prihvatljiv bez pogovora. Ne bih imao ništa protiv da Dedić koga god hoće proglašava čim god hoće, ali obzirom da taj plan s početka teksta vodi do mene i mog razgovora s profesorom Žarkom Puhovskim u srednjem i donjem dijelu teksta te čini svojevrstan zaključak i središnji poučak autorove poruke, držim obveznim reagirati na ovu podmuklu prljavštinu.

Dedić u svom tekstu plan tog neprijateljskog poretka uvodi na sljedeći način. Prvo kaže: “Svaki posao zahtijeva plan i organizaciju, pa tako i prljavi posao. Odluka da se srpska manjinska i jugoslavenska antifašistička fronta izostavi iz propagandnog rata protiv Škorine ugroze sustava je bila zasnovana na logici – Škoru nije moguće rušiti s ljevice niti kroz srpske redove, jer to bi moglo ispasti kontraproduktivno po principu “što oni napadaju mi moramo braniti”, a zatim navodi: “Radi toga su na tzv. desnici angažirane snage koje su u prvom krugu predsjedničkih izbora pokazale rezultate. Za drugi krug su bili spašeni i Kolinda i Milanović, a koji će od njih pobijediti bilo je od sekundarnog značaja”.

Koje snage? Tko je tzv. desnica? Zašto Dedić polazi od toga da on i “Projekt Velebit” nisu tzv. desnica?

Odgovor nakon lamentacije o “bušićanstvu” i nacionalnom izmirenju u politici Franje Tuđmana, dobivamo slijedećom rečenicom: “…..dobije se dojam da je na Osječkoj televiziji predstavljen novi program, ovaj puta internacionalnog i inter-ideološkog pomirenja, gdje su se uz puno razumijevanja, međusobnih odobravanja i komplimenata, pojavili Anto Đapić, predstavnik nacionalističke linije i Žarko Puhovski, predstavnik antifašističke fronte”.

Sada su stvari jasnije u kojem pravcu Dedić vodi ovu priču, jer je već na izravan način prokazana ili otkrivena zavjera, odnosno prvotno najavljen plan hrvatskih neprijatelja, a protagonisti su Osječka TV i Anto Đapić.

Da bi dokazao utemeljenost svoga stava, Dedić uzima s wikipedije biografiju profesora Žarka Puhovskog, a kao uvod toj biografiji i valjda kao nekakav kontrast radi pojačavanja fokusiranosti i naglašavanja značaja naknadnog promišljanja zaključuje : “Ne mislim da Antu Đapića i stavove koje bi on morao zastupati, treba posebno predstavljati”, da bi svemu dao konačan zaključak i usmjerenje čitateljima ovim riječima: “Bilo bi za očekivati da bi u nekoj “normalnoj” situaciji Puhovski i Đapić bili spremni pucati jedan na drugoga. Za ideju njihova uljuđenog sučeljavanja za istim stolom, kao jedini praktični oblik da se obojicu, kao i moderatora, poštedi fizičkih povreda, na pamet su mi pale naprave korištene u Americi u sobama za interogacije, gdje se ruke zatvoreniku lisičinama zavežu za metalnu napravu u te svrhe ugrađenu na stolu. Da je tako bilo s jedne strane stola zavezati Puhovskog, a s druge Đapića, spriječio bi se obračun među ljutim neprijateljima, mislio sam ja.

Začudo međutim, složiše se njih dvojica kao nokat i meso. Što god je jedan rekao, drugi ne samo da se nije usprotivio, nego mu je još odobravao i dopunjavao ga, čak i kada je Puhovski sugerirao kako će arapski migranti za Hrvatsku biti prigodan materijal za repopulaciju iseljavanjem ispražnjene Hrvatske”.

Prvo, Dedić ovdje bezočno laže.

Lažno navodeći moju navodnu suglasnost o ideji prof. Puhovskog o “arapskim emigrantima kao prigodnom materijalu za repopulaciju ispražnjene Hrvatske”, jer to niti je rekao Puhovski, niti sam se ja složio s tim. Dedić nepošteno, neprofesionalno i propagandistički mene predstavlja sastavnicom naprijed iznesenog zaključka o “organizaciji” protiv Škore, a s tim i protiv Hrvatske, izravno me optužujući za nešto potpuno suprotno svemu što jesam i što sam konačno javno višestruko izrekao kada su pitanju migracije i u spomenutoj emisiji, i toliko puta tijekom krize s nelegalnim migracijama. A kako Dedić kaže da je o meni manje više sve poznato, nejasno mi je iz ove konstatacije, koja me lažno predstavlja posve suprotnim od svega što jesam, i osobno i javno kroz svoj cijeli politički vijek, od koje to Dedić moje poznatosti polazi? Jasno je da on ovom rečenicom ne polazi od “moje poznatosti”, nego ju kreira na vrlo prljav način.

Ovdje čitateljima Velebita želim istaknuti da baš nikada Dedić nije objavio niti jednu moju reakciju o čitavom nizu ključnih nacionalnih pitanja zadnjih nekoliko godina iako sam mu kao i svim medijima uredno slao, kao primjerice moju reakciju na izjavu američkog veleposlanika Kohorsta o “Za dom spremni”, na moju javnu reakciju na pismo patrijarha SPC Irineja o hrvatskim biskupima “ustašama”, zatim moju javnu reakciju o iznimnoj opasnosti upravo nelegalnih migracija za hrvatski nacionalni interes i suverenitet u BiH što sam jedini uporno naglašavao, niti je ikada dao šansu čitateljima Projekta Velebit pročitati ili vidjeti moje programske političke poruke o političkom srpstvu, antifašizmu, dezintegraciji hrvatskog naroda pogubnim izbornim sustavom, egzistencijalno presudnoj integraciji hrvatskog naroda izvan domovine u državno-politički poredak, o nužnosti postavljanja kršćanskih vrednota u samo središte temeljnih ustavnih vrednota.

Utoliko me je to više čudilo, što sam si dao truda pročitati program Projekta Velebit, koji je u gotovo svim najvažnijim elementima komplementaran s mojim političkim idejama i programskim tezama, pa je zbog ovakve reakcije i takvog Dedićeva ponašanja posve jasno da je program Projekta Velebit samo ukras za privlačenje naivnih ljudi, a ne stvarni temelj djelovanja Dedića i Velebita. Ironija je još veća da s polazišta tog programa, koja su svjetlosnu godinu udaljena od svega po čemu se recimo Škoru može politički prepoznati, upravo Dedić mene pokušava prokazati kao nekakvog antifašističkog agenta protiv Škore!

Jadno, glupo i vrlo podcjenjivački prema ljudima, koji mogu kad i ako hoće sami provjeriti i uvjeriti se.

Dedić bi imao legitimno i profesionalno pravo kao urednik ove stranice govoriti o “mojoj poznatosti” pred čitateljima Projekta Velebit da je ikada objavio jednu jedinu riječ o ovim stavovima i javnim programskim reakcijama, koje je usput budi rečeno, u Hrvatskoj, ali i u BiH te Srbiji, prenijelo i objavilo, te o njima polemiziralo prijateljski ili neprijateljski desetine, stotine medija. Ljevičarskih, neljevičarskih, desnih, nacionalističkih, velikosrpskih, antifašističkih, islamističkih.

Apsolutno je nepošteno u kontekstu ovakvog propagandističkog teksta s razradom i navodima koje sam citirao ovdje, uzimati si arbitrarno pravo suđenja i presuđivanja, te usmjeravanja dobronamjernih čitatelja imputirajući mi posve izmišljen i posve lažan stav, kako bi “moja poznatost” dobila Dediću željeni i očito iz nekih razloga potrebni sadržaj, a prije toga krajnje neprofesionalno zabranjivati suočavanje čitatelja s mojim stvarnim političkim stavovima i reakcijama. Dedić se voli predstavljati kao neovisni i objektivni hrvatski novinar, s toga polazišta razvija svoje teze i dijeli savjete, a primjenjuje najrigidnije mjere zabrane objave stavova i reakcija bez obzira na njihovu vrijednost, očito s posve osobnih antagonističkih pozicija prema meni, ako se ne radi i o nečemu opasnijem.

Gdje je u tome sadržaj pojma nacionalnog jedinstva koga su puna usta Dediću, gdje je u tome načelno zauzimanje za vrednote i ciljeve hrvatskoga naroda? Toga nema, kao ni u tolikim drugim situacijama, gdje se svoje stavove i trenutnu medijsku i političku poziciju nameće kao kriterij prema kojemu se sve mora podvrgnuti, makar bilo i deset puta točnije i bolje od vlastitih intelektualnih i političkih dometa, i dometa svojih favorita?

Ne može Dinko Dedić na ovakav način zagovarati slobodu medija, slobodu javnoga prostora, boriti se protiv cenzure i isključivosti u tzv. mainstream medijima u Hrvatskoj, a primjenjivati posve iste i čak rigidnije mjere isključivosti i cenzure na portalu koji sam uređuje.

Konačno, kada već govorimo o “mojoj poznatosti”, bilo bi dobro otvoriti pitanje i poznatosti Dinka Dedića, o čemu i o kome postoje mnoge kontroverze u Hrvatskoj i izvan Hrvatske, kontroverze i neodgovorena pitanja o kojima ne treba lagati, kako to on radi u ovome tekstu o meni i prema meni, pa da vidimo s kojom to političkom, profesionalnom, ali i nacionalnom legitimnošću Dedić presuđuje i objašnjava čitateljima kako bih ja ili bilo tko drugi trebao voditi dijalog s bilo kim pa i s Puhovskim. Zašto Dedić nije za svoju teoriju o “organizaciji i planu” protiv spašavanja Hrvatske i navodnog spasitelja Škore koristio primjerice iste emisije s Osječke televizije, gdje je poznati komentator Projekta Velebit Marko Ljubić višestruko polemizirao i razgovarao s Puhovskim, Hedlom, Flauderom? Zar je to Ljubiću dopušteno, a Đapiću nije, ili se Dedić ne usuđuje iz nekih razloga spomenuti Ljubića i njega predstaviti kao “nositelja prljavog plana”?

Ako se već govori o planu, Ljubić je utjecajniji u javnom prostoru od mene, a više puta je sudjelovao u tim emisijama, a koliko vidim nije naročito sklon ovim Škorinim pokušajima spašavanja Hrvatske, nakon potpore koju mu je davao tijekom predsjedničke kampanje, pa bi bilo očekivano da je Dedić njega koristio kao argument za razvoj svoje “antiškorinovske teorije”.

Odakle takva selektivnost Dediću?

Dedić navodi da bi bilo očekivano da Puhovski i ja u nekoj “normalnoj” situaciji, stavljajući pod navodnike ovaj izraz normalno kako bi potvrdio tezu o “organizaciji” i mome sudioništvu u toj organizaciji protiv Škore, a s tim i protiv Hrvatske, pucamo, bez navodnika pucamo, jedan u drugoga, kako bih ja valjda jedino na taj način Dediću i njegovim istomišljenicima dokazao pravovjernost.

Pa Dediću ja sam pucao kad je trebalo, a gdje si ti bio?

Pametovao si kao i sada iz daljine, sa sigurne udaljenosti soleći pamet ljudima koji pokušavaju u Hrvatskoj nešto napraviti, te jaučući i mantrajući o Udbi koja te progoni i dan danas, iako baš nikome ni po čemu nisi bitan. Pozivati se stalno na svoj revolucionarni put u emigraciji je potrošeno, jer veći od tebe su i danas živi i ne pada im na pamet arbitrirati na taj način, stotine ih je ubijeno, među njima i članovi moje najuže obitelji.

Meni ne treba puška za Puhovskog, niti za bilo koga danas u Hrvatskoj. Dovoljno vjerujem svom znanju, pameti i sposobnostima. Nemam se ja razloga ni tebi niti bilo kome drugome dokazivati “ustašujući” i “hrvatujući” iz nekog bunkera. Ja imam svijest o tome da je ovo moja zemlja, moja država, a nezadovoljstvo državnim i političkim poretkom jasno artikuliram u svakoj prigodi još od 1990. do današnjeg dana.

Profesor Puhovski ima pravo iznositi svoje stavove, za to sam se borio i ja i HOS kojeg sam predvodio sa stranačkim prijateljima i suradnicima, a Dedić bi kao i svatko tko cijeni hrvatsku pamet, tko ima povjerenja u sebe i svoje znanje, u valjanost svojih načela, ne samo meni, nego i Puhovskom morao na načelnoj razini otvoriti stranice kojima upravlja, te polemike, kako bi ljudi vidjeli i znali razaznati sami vrijednosti, a ne pokušavati im u ime viših ciljeva i interesa ucijepiti njihovo mišljenje.

U razgovoru s Puhovskim, kao i u stotinama javnih istupa od 1990. godine, za saborskom govornicom, u međunarodnim susretima i na konferencijama, bez obzira o kome se radilo, od američkih, izraelskih, ruskih, srpskih ili engleskih sugovornika, političara i predstavnika baš nikada nisam odustao niti od jednoga nacionalističkog, suverenističkog i stračevićanskog hrvatskog cilja, stoga je krajnje prljavo uzimati me u fokus kao nekakvoga agenta kampanje protiv Škore. Ne vrijeđa me precjenjivanje Škore, koje nitko tko drži do sebe kako se pokušava Dedić predstavljati, ne bi smio nekritički promovirati, jer je to pravo svakoga na odabir i stav. Smeta me da se mene dovodi u poziciju i predstavlja kao čovjeka koji nema pametnijega posla od baviti se Škorom, jer niti smo kad bili usporedivi, niti ćemo biti, niti mi Škoro može biti bitan politički ili javni motiv na bilo koji način. Škoro i slični se tek trebaju dokazati, a ja sam se dokazao u najtežim vremenima za moj narod, što nitko pošten ne može osporiti bez obzira na prljave Dedićeve pokušaje, koji se potpuno uklapaju u nesumnjivu matricu javne kriminalizacije mene i mojih političkih stavova još iz vremena kada je državna politika usmjeravana u pravcu iz kojega pokušavamo izići. U tim vremenima Škoro je bio dio političkoga poretka koji je mene i moje programske i političke suradnike medijski i politički kriminalizirao, pa je cinično danas mene dovoditi u kontekst nekakvog “plana i organizacije” koji bi trebali spriječiti Škoru da spasi Hrvatsku.

Besmisleno mi je odgovarati na “složiše se njih dvojica kao nokat i meso”, jer svakome tko nije lijen i tko je znatiželjan dovoljno je otvoriti link koji je Dedić postavio pod tekst i preslušati razgovor, što će samo po sebi opovrgnuti ovu bezočnu laž Dinka Dedića, koji očito računa na intelektualnu podkapacitiranost i lijenost ljudi, kojima je dovoljno da im on prenese i objasni sve što je bitno. Konačno, zar je antihrvatski složiti se s bilo kim ako se radi o istini i neupitnim činjenicama?

Dedić zaključuje: “Pored toga što je optužio Suvereniste da su ukrali njegov program uz napomenu da su ga uz to i loše predstavili, Đapić se obrušio, ne na Milanovića, Plenkovića ili Pupovca, nego na Škoru, praktično državnog neprijatelja broj 1., čemu se naravno, Puhovski ničim nije usprotivio, ali ga nije ni spominjao jer se za razliku od Jovića i Pupovca disciplinirano držao pravila da nije uputno sa Škorom se obračunavati s ljevice”.

Zna li Dedić, a znaju li i njegovi čitatelji na portalu, te na temelju čega bi mogli znati s obzirom na njegovu cenzuru svega što sam radio, imam li pravo kada kažem da su Suverenisti preuzeli i to nevješto, dio mojih Vukovarskih političkih teza oporavka Hrvatske?

Ističući ovu poruku u kontekstu teksta, Dedić svemu daje dojam mog “agenturnog djelovanja”, bez da kao istinski profesionalac i konačno kao hrvatski domoljub, jer treba li naglašavati da Hrvatskoj ne trebaju laži i podvale nego istina, ljudima predoči i moje Vukovarske teze i program Suverenista. Ili da barem ako već potiče sumnje, navede argumente za to. Ja ih imam, svatko ih može uočiti tko pogleda program Suverenista i deset Vukovarskih teza nacionalnog preporoda koji sam sa svojim suradnicima prije gotovo dvije godine promovirao, sam to vrlo lako može zaključiti. Samo je potrebno malo poštenja Dinka Dedića, neka objavi i jedno i drugo, i neka ljudi ocjenjuju bez njegovoga arbitriranja.

Dedić kaže da sam se trebao “obrušiti” na Milanovića, Plenkovića ili Pupovca, a ne na Škoru. Dovoljno je pogledati u emisiji koliko sam se “obrušio” na Škoru, pa vidjeti da Dedić laže. Konačno, ne može se kao nekada u bivšoj Jugoslaviji pravo na kritiku nekoga ili neke pojave ako si Hrvat, stjecati stalnim prethodnim lamentiranjem o “zločinstvu ustaša” ili “opasnosti od hrvatskog nacionalizma”. U emisijama se razgovara o temama koje predvidi uredništvo, voditelj, a koje nametne u danom trenutku situacija. Zar Dedić misli da se o Škori ne smije razgovarati?

Konačno, ja sam o političkom srpstvu, antifašizmu, lustraciji, kršćanskim vrijednostima, o NDH, o Titu, o Jasenovcu, Bleiburgu, odnosu prema Srbiji, posljedicama rata, o baš svakom bitnom problemu ili nevolji hrvatskog naroda toliko puta izrekao jasne stavove ne plašeći se bilo kakve javne,

državne, međunarodne ili medijske reakcije, bez mucanja i izbjegavanja očitovanja, kao što to primjerice radi Škoro, da baš svatko u svakome trenutku može sa stopostotnom sigurnošću predvidjeti moj stav o svemu vezanom za to. A Dediću i sličnima, koji bez ikakvoga legitimiteta i pozvanosti razvijaju svoje revolucionarne teorije profesionalnih emigranata, koje je očito zatekla nespremne obnova hrvatske države i oduzela im smisao postojanja, pa su im potrebni stalni neprijatelji i ugroze kao i današnjim opskurnim antifašistima u Hrvatskoj, ali i u tom slučaju onako “iz daljine“ kako glasi naziv njegove kolumne, predlažem da ne lažu i ne služe se izmišljanjem neprijatelja i “pročišćavanjem“ desnice, jer tako nanose štetu Hrvatskoj, koju navodno brane. To je prepoznata politika profesionalnih domoljubnih profitera, koja se svodi na – što gore, nama bolje .

Baš sve čime se ovdje pokušavajući difamirati mene, služio Dedić, zapravo je model kojim se navodno “planski i organizirano ruši Škoru“. Škoru ne treba rušiti pored ovakvih koji ga brane i pored njega samoga. A mene, usprkos navodnoj mojoj nebitnosti, valja čak i na ovoj mizernoj razini nastaviti kriminalizirati, što više nego znakovito govori o stvarnim opasnostima za postojeći poredak koga Dedić personificira Milanovićem, Plenkovićem i Pupovcem, ali i nameće pitanje o meni i o tome tko sam i što sam, te za koga radim. Bitno je pitanje tko je Dedić, što mu je motiv, tko ga i zašto financira ili – za koga Dedić radi?

Anto Đapić

Komentari