Treba imati dobar želudac za podnijeti svu količinu objektivnih budalaština kojima smo tijekom predizborne i izborne kampanje izloženi. No, ako želimo upravljati svojom sudbinom, opisano nas ne smije obeshrabriti niti nas odvući u apstinenciju izazvanu apatijom. Umrijeti i platiti porez se mora. A mora se i birati ako status ovce žalimo zamijeniti onim kojeg imaju osobe s ljudskim dostojanstvom.
Prateći recentnu zbilju čini se opravdanim zaključiti kako je hrvatsko društvo vrlo slično američkom, a što je kao ostvarenje bio san mnogim prethodnim generacijama. Stvarno smo postali zemlja mogućnosti u kojoj mnogi, neovisno o osobnim limitima i hendikepima, mogu ostvariti svoje snove kroz permanentno traganje za vlastitom srećom. Vrlo smo blizu dostizanju ideala mnogih amerikanaca, objektivno jedne od najmoćnijih nacija, koja je nastala iz konglomerata protjeranih kažnjenika, ekonomskih migranata i avanturista svih vrsta, a koji su na temelju zakona jačega smjelo kročili k uspostavi zametaka prve realne demokracije u povijesti čovječanstva. Ideala prema kojem je svatko kovač svoje sreće postignute u utakmici u kojoj vrijedi samo jedno pravilo, a to je da pravila nema.
Prva velika sličnost uspoređenih socijalnih zajednica jest činjenica da je prvobitna akumulacija za uspostavu tržišnog gospodarstva u oba društva uglavnom nastala kao posljedica kriminalnih akata. Nema neke velike razlike, primjerice, između Kennedyevih i naših tajkuna. Prvi su se obogatili na temelju šverca alkohola, dok su svoju političku moć gradili na temelju ucjena nositelja političke vlasti koji su se, najblaže rečeno, nedostojno ponašali u njihovoj gostionici. Naši su se novopečeni kapitalisti pak razvili na krilima nemoralne ali ne i nezakonite pretvorbe provedene za vrijeme jugoslavenske agresije na Lijepu našu. Dok su jedni ginuli od Vukovara do Dubrovnika, drugi su prisvajali državno vlasništvo bez vlastitog materijalnog učešća, putem menagerskih kredita i sličnih samo našem društvu imanentnih umotvorina koje su bivšim komunističkim strukturama i podobnicima svih boja i fela omogućile preuzimanje ekonomske supstance hrvatskog društva.
Ljudi su skloni klanjati se moćnima, a društvena moć nerijetko proizlazi iz one ekonomske.
Tako su besprizorni postali ugledni, a nerijetko i moralne vertikale društva. Njihov društveni položaj i sjaj nije mogla pomutiti ni činjenica da je gotovo redovito svaki laureat gospodarskog oskara, zlatne kune, u narednom srednjoročnom periodu bivao čak i od strane našeg Državnog odvjetništva sa posebnim potrebama privođen pred lice pravde radi sankcioniranja gospodarskog kriminala. No, kako smo kao kolektivitet nacija podložna manifestiranju svih simptoma alchajmerove bolesti, porođajne muke našeg tržišnog gospodarstva pale su u zaborav. Ljudi su skloni klanjati se moćnima, a društvena moć nerijetko proizlazi iz one ekonomske.
Svaka perjanica LGBTIQ pokreta može s ponosom vrijeđati sve ostale heteroseksualne osobe, jer eto oni na to kao manjina imaju pravo. I neke nacionalne manjine ponašaju se na isti način, jer valjda biti manjina u, prema njihovom mišljenju, većinski zatucanom društvu koje ne shvaća humor i satiru, znači biti elita društva sa svim povlasticama koje iz tog položaja trebaju proizlaziti.
Kod nas svatko može postati politički relevantan čimbenik. Pogotovo ako ste aktivist koji je privremeno odselio u Beograd zbog “nepodnošljive klime nesnošljivosti u Hrvata”. Svaka “globalistička i liberalna” šuša može sa svojih stotinjak sljedbenika, koji pak predstavljaju više od tisuću udruga “inkuzivnog i slobodnog svijeta”, izboriti se za svoje pravo biti medijski praćena te ostvariti snishodljiv odnos vlasti prema njoj, tako politički bitnoj. Što u slučaju pripadnosti braniteljskoj populaciji ili populaciji koja je sa braniteljskom u vezi, to nije pravilo već iznimka. Svaka zvijezda sapunice, ukoliko uopće postoji ova kategorija, ima pravo biti primljena od strane državnog poglavara ili Predsjednika vlade kako bi iskazala svoje nezadovoljstvo sa stanjem u zemlji u kojoj inače ne prebiva. Svaka perjanica LGBTIQ pokreta može s ponosom vrijeđati sve ostale heteroseksualne osobe, jer eto oni na to kao manjina imaju pravo. I neke nacionalne manjine ponašaju se na isti način, jer valjda biti manjina u, prema njihovom mišljenju, većinski zatucanom društvu koje ne shvaća humor i satiru, znači biti elita društva sa svim povlasticama koje iz tog položaja trebaju proizlaziti.
U Lijepoj našoj poželjno je da na svim razinama vlasti obavljanje izvršnih funkcija povjeriti onima koji su bili pravomoćno osuđeni za zloporabu položaja i nanošenju materijalne štete društvenoj zajednici ili oni koji će to evidentno tek biti. Iako se u nas i za zaposlenje na radno mjesto noćnog čuvara traži odgovarajuća naobrazba i radno iskustvo te kolokvijalno rečeno potvrda o nekažnjavanju, nositeljem egzekutivnih ovlasti pak može postati svatko. Neuk, nepismen, nesposoban, intelektualno limitiran. Mogu to postati čak i osobe koje u svom životopisu kao pozitivnu činjenicu istaknu okolnost da su društveno senzibilni iz razloga što su svoju socijalnu inteligenciju izgrađivali uz pivo i razgovor sa prijateljima iz susjedstva na klupici iza zgrade. Ako se pak dogodi kakva nepodopština, njihove nestašluke se od javnosti skriva induciranjem medijske galame najčešće izazvanom podmetanjem objektivno nepostojećom opasnosti od ustašluka. U šumi zvukova, oni se bitni najčešće prečuju.
Jedina, bitna razlika između američkog i našeg društva jest činjenica što Hrvatska nije država mogućnosti koja ostvarivanje sna dopušta svakome pod jednakim uvjetima. Ostvariti sreću može samo onaj koji je umrežen. Ne preko interneta, već preko iskaznica političke partije.
U Republici Hrvatskoj se gotovo svako načelo demokracije i slobodnog tržišta provodi, doduše na naš specifičan i sirov način. Nema besplatnog obroka, ali se zato normalno svaki osobni dug može namiriti iz dostupnih proračunskih sredstava. Korupcije kao kaznenog djela nema kod nositelja funkcija vlasti, jer su oni samo u sukobu interesa. Upošljavanje sebi bliskih se provodi zbor razgranatog nepotizma i operacionalizacije vrijednosne uzrečice Franklina D. Roosevelt iz 1939 kada je za predsjednika Nikaragve Somozu rekao “he may be a son of a bitch, but he’s our son of a bitch” (on može biti kučkin sin, ali je on naš kučkin sin). Jer naši “kučkini sinovi” su dio naše obitelji, a pametan pas rijetko grize ruku koja ga hrani.
Jedina, bitna razlika između američkog i našeg društva jest činjenica što Hrvatska nije država mogućnosti koja ostvarivanje sna dopušta svakome pod jednakim uvjetima. Ostvariti sreću može samo onaj koji je umrežen. Ne preko interneta, već preko iskaznica političke partije, a nerijetko i množina partija, koje će u stanju bipolarnosti političke scene prije ili kasnije biti u poziciji vlasti. A ostalima, kako im Bog dao, kad se i onako većinski izjašnjavaju kao vjernici.
U ukupnom broju akademskih državljana značajan broj čine oni koji su, primjerice poput trenutno najbogatijeg tajkuna u Hrvatskoj, svoj akademski potencijal otkrili u poznim četrdesetim godinama domogavši se diplome visokog učilišta izvan sustava univerze, glede čije vrijednosti odavno postoji spor u samoj akademskoj zajednici.
I dok nas političari pretežno vozaju žedne preko vode, za utjehu nam tepaju kako smo u biti pripadnici društva znanja, i nacija urođene prirodne inteligencije. Realnost je zapravo puno sumornija. Prema recentnim istraživanjima oko 21% stanovništva Republike Hrvatske ima visoku naobrazbu. Samostalno promatrano, taj podatak i ne zvuči tako loše. Međutim, komparativno gledano između zemalja Europske unije u ovoj domeni zauzimamo sjajno četvrto mjesto od začelja kolone. U gorem su obrazovnom stanju samo Malta, Rumunjska i Bugarska, pri čemu se ne smije smetnuti s uma da u apsolutnim brojkama dvije posljednje navedene zemlje ipak imaju gotovo duplo više fakultetski obrazovanih osoba od nas. Poražavajućoj zbilji doprinosi i činjenica kako u ukupnom broju akademskih državljana značajan broj čine oni koji su, primjerice poput trenutno najbogatijeg tajkuna u Hrvatskoj, svoj akademski potencijal otkrili u poznim četrdesetim godinama domogavši se diplome visokog učilišta izvan sustava univerze, glede čije vrijednosti odavno postoji spor u samoj akademskoj zajednici. Ali smo zato kao društvo obogaćeni mnoštvom novo diplomiranih komunikologa, upravljača ljudskim resursima ili svime i svačime, čija stečena znanja i zvanja objektivno i nemaju uporabnu vrijednost ili društveno opravdanje. Valjda nas zato preko dalekovidnica upravo u doba izbora najčešće komunikolozi upozoravaju, ne doduše na sadržaj izrečenog jer za to nisu kompetentni, već na način na koji je nešto kazano, s posebnim osvrtom na govor tijela, ma što god to značilo. Takve informacije su uvijek dobro došle i svakako aktivno pomažu pri donošenju konačne odluke koji program i osobu treba podržati, samo što ovu činjenicu mnogi ne shvačaju. S druge stane, upravo doba izbora nas neumoljivo podsjeća da smo nažalost politički jako zapuštena nacija te da barem u ovoj domeni još nismo potvrdili posjedovanje urođene i opjevane narodne mudrosti.
Kao nova društvena pošast, upada u oči spisateljska sklonost Hrvata. Iz izloga knjižara izviru korice bestselera u kojima bivši udbaši uvjeravaju svekoliku javnost kako su oni zapravo najzaslužniji za ovo što danas imamo.
Nadalje, recentno, kao nova društvena pošast, upada u oči spisateljska sklonost Hrvata. Iz izloga knjižara izviru korice bestselera u kojima bivši udbaši uvjeravaju svekoliku javnost kako su oni zapravo najzaslužniji za ovo što danas imamo. Kad se malo bolje promisli, možda su i u pravu, jer sadašnju društvenu situaciju su mogli producirati samo oni koji ne vole ovu državu i društvo u kojem žive.
Za hrvatsku državu pak pri izboru sadržaja koji će se publicirati jugofilija predstavlja značajnu i prioritetnu okolnost. S jedne strane, primjerice, društvo nema novca primiti u stalni radni odnos, a nakon prestanka statusa znanstvenog novaka pri Hrvatskom institutu za povijest, Stipu Kljajića, autora knjige “Nikad više Jugoslavija”, ali će nadležna ministarstva jugonostalgičarskoj klateži svake vrste zdušno financirati bilo koji uradak na temu veličanja samoupravnog socijalizma, bratstva i jedinstva ili pogubne uloge Hrvata u neopravdanom nestanku i prestanku nikad prežaljene zajednice ravnopravnih i jednakih slavenskih naroda odanih socijalizmu sa ljudskim likom kao prijelaznoj fazi u besklasni komunizam.
Vrhunac perverzije ipak predstavlja netom publicirani pokušaj proglašavanja neukog, polupismenog, komunističkog aparatčika za revolucionara i državnika. Kupovanje bolje vlastite prošlosti u Lijepoj našoj postala je olimpijska disciplina.
Vrhunac perverzije ipak predstavlja netom publicirani pokušaj proglašavanja neukog, polupismenog, komunističkog aparatčika za revolucionara i državnika. Kupovanje bolje vlastite prošlosti u Lijepoj našoj postala je olimpijska disciplina. Isto tako je u trendu, suprotno svim iskazanim europskim osudama komunizma, tvrditi da je bivša Juga imala društveno uređenje “koje se ne može promatrati isključivo u crno-bijeloj tehnici, već da su tu prevladavali sivi tonovi”. Uzgredno korisnim cijenim napomenuti da se istim autorima ovog povijesnog falsifikata diže kosa na glavi kad se neki, za njih marginalni klipan, drzne istu ocjenu dati primjerice za Nezavisnu državu Hrvatsku. U Hrvatskoj poviješću se mogu autoritativno baviti samo srednjoškolci s komunističkim pedigreom ili njihovi sinovi sa diplomom ukoliko su sposobni “znanstveno” ogoliti pomračeni hrvatski državotvorni um pronalaskom civilizacijski neprihvatljivog ali tipično hrvatskog izuma, kao što je primjerice drobilica kostiju.
No, vratimo se Miki iz špilje, revolucionaru i nadasve državniku. Već iz analize navedenih pojmova proizlazi kako dotični ne može biti ni jedno ni drugo. Njegova pripadnost tadašnjoj društvenoj eliti proizlazila je iz puke poslušnosti koja je zapravo najbolje razvidna iz ilustracije na koricama knjige, gdje dotični, s pogledom vjernog kućnog ljubimca, prati svaki pokret svoga gospodara, trostrukog narodnog heroja, doživotnog predsjednika i ljubičice bijele svih naroda i narodnosti SFRJ.
Naime, pojmom revolucionar označava se svaki učesnik revolucije. Pod revolucijom se pak uobičajeno smatra korjenit društveni prevrat postignut više ili manje nasilnim sredstvima koji nastaje kao posljedica egzistencije dugotrajnog antagonizma u temeljima neke socijalne zajednice. Najkraće rečeno to je temeljita promjena nositelja društvene moći ili organizacijskih struktura koja se događa u vrlo kratkom razdoblju. Revoluciju karakterizira naglo oslobađanje potiskivanih društvenih snaga, koje društvenom ili faktičkom silom ostvaruju uvjete za uspostavu novih oblika društvenih, političkih i ekonomskih odnosa.
Učešće u toj vlasti ne čini nikoga revolucionarom, već aparatčikom koji unutar sustava državne represije svoj položaj u državnoj hijerarhiji gradi kroz odanost poretku. Za uzvrat dodijeljene državne privilegije se pak temelje na brutalnoj učinkovitosti i bezrezervnoj odanosti koju aparatčik iskazuje u svom radu.
U vrijeme svjetskog rata, u zemljama učesnicama, ne događaju se revolucije. II. Svjetski rat se vodio za ukidanje, prema nekima, nepravednog Veraillskog mira, zatim radi osvajanja životnog prostora te radi uspostave kastinskog poretka uz supremaciju njemačke superiorne čiste rase. Uspostava komunizma nije bio cilj borbe zemalja iza Churchillove željezne zavjese već je komunizam bio posljedica njihovog “oslobođenja” izvršenog ruskim tenkovima. Revolucionarom se ne može biti duži vremenski period, jer se revolucija uvijek veže uz naglu i naprasnu promjenu društvenog uređenja. Na kraju II. Svjetskog rata u Hrvatskoj se nije dogodila revolucija, nego je po srijedi bila okupacija koja je teritorijalno osakatila hrvatski državni prostor za preko 50%, te otprilike za isti postotak umanjila ljudski potencijal. Poslijeratni teror nad Hrvatima nije bio posljedica revolucije već uništenja ljudskih i intelektualnih potencijala jedne nacije radi njezinog asimiliranja u srbijansku naciju. Revolucija ne može trajati 45 godina. Kroz ovo razdoblje zapravo je okupacijska sila totalitarističkim metodama čuvala svoju vlast eliminirajući stvarno ili društveno sve svoje političke protivnike. Učešće u toj vlasti ne čini nikoga revolucionarom, već aparatčikom koji unutar sustava državne represije svoj položaj u državnoj hijerarhiji gradi kroz odanost poretku. Za uzvrat dodijeljene državne privilegije se pak temelje na brutalnoj učinkovitosti i bezrezervnoj odanosti koju aparatčik iskazuje u svom radu.
S druge strane, državnik je pojam koji označuje živućeg ili preminulog političara koji čini ili je činio nešto korisno i značajno za državu kojoj je na čelu, ili za društvo u kojem obnaša određenu visoku funkciju u tijelima državne vlasti. Dakle, državnik jest osoba koja ima vlast i koja političkom sposobnošću i umijećem vodi državne poslove, osiguravajući interese države i uspjeh politike koju zastupa. Prema Platonu, državnik je osoba čija intelektualna vrijednost i moralna zrelost predstavlja jamstvo za pravedno upravljanje ljudskim sudbinama, dok je za Machiavellia državnik vladar koji je sposoban svim sredstvima, uključujući silu i lukavstvo, ostvariti osobne i opće ciljeve.
U jednom razdoblju svog vertikalnog društvenog alpinizma naš špiljski Mika bio je i predsjednik predsjedništva SFRJ. Predsjedništvo SFRJ po ustavu iz 1974. bilo je kolegijalno tijelo koje je obavljalo funkciju državnog poglavara. Predsjedništvo je sačinjavao po jedan član iz svake republike i autonomne pokrajine, kojeg je birala skupština republike, odnosno skupština autonomne pokrajine, tajnim glasanjem na zajedničkoj sjednici svih vijeća skupštine i, po položaju, predsjednik Saveza komunista Jugoslavije. Predsjednik predsjedništva bio prvi među jednakima i imao je položaj bez posebnih ovlasti u odlučivanju. Na kreiranje politika ovdje SR Hrvatska realno nije imala nikakav utjecaj. Volja hrvatskog člana predsjedništva za donošenje odluka bila je irelevantna jer je s obzirom na sastav Predsjedništva Srbija imala apsolutnu kontrolu u vođenju i provođenju nadležnosti ovog tijela. Slijedom navedenoga drug špiljski Mika nije per definitionem mogao biti državnik.
Nepotrebno seljakanje ureda zamijenit će pak stalno pozicioniranje u nekom od zagrebačkih restorana jer je u opuštenoj atmosferi, uz papicu i čašicu, puno lakše funkcionirati nego pod stalnim pritiskom neželjenog radnog mjesta.
Ali zato u narednom petogodišnjem mandatu državnicima žele biti mnogi, koji likom djelom i tijelom podsjećaju na “našeg” Miku. Iako su pojedinci i prema međunarodnim ocjenama bili na čelu šeste najgore Vlade na svijetu, ne libe se tražiti potporu birača za obavljanje funkcije koju su donedavno proglašavali nebitnom i suvišnom. A tako su se odnosili i prema drugim ustavnim tijelima koje nisu mogli kontrolirati. Ukoliko ti Ustavni sud ukine kao neustavne mnoštvo zakona koje je predložila tvoja Vlada i izglasala tvoja parlamentarna većina, ukini Ustavni sud. Ako državni poglavar zanovijeta i želi se miješati u određena pitanja, neka ga bira naša parlamentarna većina a ne narod neposredno na skupim izborima. A kad se tako postigne stabilnost i jedinstvo vlasti, onda će biti vremena za penjanje na vojne transportere, doduše dvadeset godina prekasno što će se naknadno zorno prikazati kod pokušaja silaska. Moći će se spašavati zakonom “državni obavještajci” iako baš nije potpuno razvidno što su dotični korisnog učinili za Hrvatsku. Poplavljene u Gunji će se tješiti pričom o puknuću vodovodnih instalacija u vlastitom domu. Nepotrebno seljakanje ureda zamijenit će pak stalno pozicioniranje u nekom od zagrebačkih restorana jer je u opuštenoj atmosferi, uz papicu i čašicu, puno lakše funkcionirati nego pod stalnim pritiskom neželjenog radnog mjesta.
Jedan drugi kandidat je za borbu protiv korupcije i ispitivanje svačijeg podrijetla imovine. Hapsio bi sve od reda, a vjerojatno istovremeno tužio i sudio. I to će raditi samo ako ga se plati 70.000,00 kuna mjesečno.
Državnim poglavarom, predsjednikom Vlade, višestrukim ministrom i to sve skupa istovremeno, želio bi postati jedan drugi kandidat. On je za borbu protiv korupcije i ispitivanje svačijeg podrijetla imovine. Hapsio bi sve od reda, a vjerojatno istovremeno tužio i sudio. I to će raditi samo ako ga se plati 70.000,00 kuna mjesečno. Toliko cijeni svoj program objektivno utemeljen ne ispraznom lupetanju. Iako stvarno suludi i neprovedivi koncept, iz pravno formalnih i materijalnih razloga, ojađenom narodu se svaki, pa i iracionalni, osvetnički pristup čini prihvatljivim. Razumljivo, ali jalovo te kontraproduktivno. Besmislene reakcije dovode isključivo do još besmislenijih rezultata.
Neki, koji se kite časnom poviješću svojih predaka kao stradalnika u pucnjavi u beogradskoj skupštini, nude anarhiju. Zauzimat će se, kaže, za direktnu demokraciju, i nastavak izvornih načela iz kojih je nastao Živi zid. Koja su načela djelovanja Živog zida, s obzirom na objektivnu anarhičnost djelovanja navedene skupine, sa sigurnošću se ne može utvrditi. A što se pak tiče izravne demokracije, ona je za sada samo teoretska kategorija koju karakterizira postojanje institucionalizacije opstrukcije zakonodavnog procesa od strane naroda. Čak ni švicarski referendumski model nije niti blizu ovom konceptu. Bazirati svoju kandidaturu i program na nepostojećim pojavnostima i teorijama je u najmanju ruku neozbiljno, kao što je neozbiljno i dosadašnje političko djelovanje opisanog.
O kandidatu koji svoj politički program temelji na promjeni imena i prezimena, uzimajući pri tome ono koje ponosno nosi i potencijalni kandidat za remetinečki smještaj, ne treba trošiti riječi. Sapientia sat.
Kao što predblagdansko vrijeme nosi svoje čari, tako i vašar taština prozvan festivalom demokracije ima svoje zakonitosti. Na švedskom stolu političke ponude uvijek se nađe svega i svačega. Ponekad treba imati dobar želudac za podnijeti svu količinu objektivnih budalaština kojima smo tijekom predizborne i izborne kampanje izloženi. No, ako želimo upravljati svojom sudbinom, opisano nas ne smije obeshrabriti niti nas odvući u apstinenciju izazvanu apatijom. Umrijeti i platiti porez se mora. A mora se i birati ako status ovce žalimo zamijeniti onim kojeg imaju osobe s ljudskim dostojanstvom.