Ni kuga, ni pošast, ni “komšije” iz devedesetih, ni drugovi iz jugoslavenskih komiteta, ne opustošiše hrvatski dom, ne isprazniše hrvatska ognjišta kao šta su to učinili i čine oni koji se nakon rata “našim Hrvatima” prikazuju, koji se pred svake izbore u sve hrvatsko kunu, samo kako bi bez motike hrvatski kruh jeli i iz hrvatskog džepa vadili hrvatsku kunu, pljujući po svim vrijednostima koje kroz povjest Hrvatski dom i Hrvate krase. Slušaju pritom zajedno s dojučerašnjim agresorima po “regionu” cajke, jadnici ne znajući, da bi čak i njima ti isti kad bi im se pružila prilika, rušili dom i silovali majke.

Autor: Mario Maks Slaviček

Još bagrem raste usred dnevnog boravka, a na hrastovoj, rukom tesanoj gredi prekrivenoj mahovinom, vrana jednim okom gleda u prolaznike. Kopriva i drač pokrile Hrvatski dom. U njemu nema dječje vriske ni struganja žlice po tanjuru, niti psečjeg laveža. Grobna tišina!

Na samom rubu kuće visi kućni broj izrešetan mecima iz nedavnog rata i ime ulice “Ratarska”. Ulica je to koja postoji još s početka 18. stoljeća u Gradu Heroju na slavnoj Mitnici. Iznad kućnog broja se kroz slojeve kreča i boje, kad malo bolje pogledate, latiničnim pismom i krasopisom pisano, prepoznaje metalna tabla “Croatia osiguranje”, na njoj slika obitelji hrvatskog težaka i zagrebačka katedrala u pozadini, a u dnu zapisano stoji  “Utemeljeno 1884” i “Postavljeno 1928”. Ponijela me slika obitelji na toj tabli koju je po rubovima već nagrizla hrđa. Ono što mi je zapelo za oko je da niti jedan geler, šrapnel ili metak nisu oštetili sliku obitelji, dok su fasada i kućni broj izbrazdani do neprepoznatljivosti.

Ta kuća, slika obitelji, taj bagrem koji raste na mjestu gdje je nekada, pretpostavljam, bio dnevni boravak, natjerali su me na trenutak zastati i bolje se u nju zagledati. Iako je bez krova, iako je oko nje i u njoj drač i kopriva, iako je srušena i bez ikoga u njoj, vidi se i osjeti, da je to obiteljsko ognjište, da je to bio topli Hrvatski dom.

Ono što privlači pozornost još iz daljine je visoki, čvrsti i gordi dimnjak koji stremi k nebu. Uz njega su snaše spravljale jela i pekle kolače, u neka davna vremena, s osjećajem zaštite i sigurnosti koju je taj dom pružao.

Jesu li mogli negdašnji ukućani tog danas srušenog zdanja i sanjati da će prijetnje njihovom životu doći od njihovih vlastitih susjeda? Jesu li mogli sanjati i očekivati da će “komšije” koji su s njima jeli, pili, tugovali i veselili se, biti ti koji će razoriti njihovo ognjište, Hrvatski dom, koji je izdržao i preživio oluje, poplave, munje i požare, a pao je pod naletom mržnje prvog susjeda, pitam se?

Je l’ tome kriva slaba konstrukcija Hrvatskog doma? Je li kriv loš materijal kojim je Hrvatski dom građen? Je li kriv meštar koji ga je osmislio i konstruirao ili puk koji je pomagao u njegovoj izgradnji?

Ne! Nije u tome krivica.

Krivica je ponajveća na vlasniku tog Hrvatskoga doma što je, znajući prošlost i sudbinu bivših domova i ognjišta, ipak dopustio i po vjerskom i ljudskom običaju u svoj Hrvatski dom bezbrižno primao, gostio, hranio pojio i dopuštao da u njegovu domu za njegovim stolom pjevaju tuđe i njemu strane pjesme na tuđem jeziku, oni koji ga stoljećima mrze i gledaju oteti ono što je generacijama njegovo.

Nije ni pomislio da njegov dom protiv zla ne može osigurati nitko osim Boga i njegovih bližnjih. Zaboravio je izreku svoga pradjeda koji mu je govorio: “Ma svi su ti zlotvori isti. Uzmeš jednoga tko ti zlo smjera, zavežeš ga u vreću i sjedneš na nju, a drugoga pak isto takvoga “druga” i “komšiju” pozoveš za stol, nahraniš i napojiš. Zapamti mali, što ti misli onaj u vreći, misli ti i onaj za stolom“.

Iz misli me trgnu buka iz nadolazećeg automobila. Pored nepoštivanja brzine nije poštovao niti zakon o javnom redu i miru, jer je iz automobila drečala turbo-folk glazba. Tko je bio nisam razaznao, no “glazba” mi je u času naježila dlačice na zatiljku i vratila mi misli na onaj prizor kada je pod okupatorsku čizmu padao Vukovar, kad se taj melos iz limenih zvučnika s transportera širio uništenim gradom, preko srušenih krovova, zatrpanih ulica, rupa od granata, dima i mrtvih tijela nedužnih ljudi, koja su ležala razasuta po svim ulicama i ulazima. Prokletstvo! Što se to događa, zna li taj mladac što se u ovom gradu nama braniteljima ne tako davno događalo, pod zvucima iste te glazbe? Ili pak znade i to slavi, prostruji mi kroz glavu.

I baš pored odlazak, uputio sam posljednji pogled prema porušenoj kući, prema simbolu obitelji, zajedništva, trajnosti, tradicije i čvrstine, prema kući koja je za mene simbol topline i sigurnosti, a koja sada zjapi prazna ostavljena i zaboravljena, zaboravljena kao i oni čije je  kosti grijala, čije je glave čuvala, čije je ime nosila i prezime prenosila. Upravo dakle, kad htjedoh krenuti, u oči me ubode natpis uz sam temelj kuće, crnim masnim slovima ispisan “Вуковар је Србија!”.

Tko god tko je to napisao i to poželio, samo da je pogledao malo prema gore prema kućnom broju, da je samo digao pogled dok je nanosio ruglo ratom izbrazdanim kućnim temeljima, vidio bi da tom natpisu i tim slovima tu nije mjesto i da tu ne mogu ni ostati ni opstati. To potvrđuje i metalna ploča s prizorom koja je na zid te kuće zakucana stotinu godina prije njega kad je išao naružiti temelje Hrvatskoga doma i ognjišta. No ne gledaju zlotvori prema gore, prema nebu. Oni gledaju u pod jer znaju da ne dolaze iz te kuće niti u nju pripadaju.

Nakon svega toga, najžalnije mi je zaključiti kako ni kuga ni pošast, ni “komšije” iz devedesetih, ni drugovi iz jugoslavenskih komiteta, ne opustošiše hrvatski dom, ne isprazniše hrvatska ognjišta kao šta su to učinili i čine oni koji se nakon rata “našim Hrvatima” prikazuju, koji se pred svake izbore u sve hrvatsko kunu, samo kako bi bez motike hrvatski kruh jeli i iz hrvatskog džepa vadili hrvatsku kunu, pljujući po svim vrijednostima koje kroz povjest Hrvatski dom i Hrvate krase. Slušaju pritom zajedno s dojučerašnjim agresorima po “regionu” cajke, jadnici ne znajući, da bi čak i njima ti isti kad bi im se pružila prilika, rušili dom i silovali majke.

Kažem im to jer nije tako davno bilo i nije se prvi put dogodilo. Neka ne zaborave i neka poslije očenaša u sebi ponove riječi predaka namijenjene potomcima:

“Ja sam Hrvat, unuk Hrvata, sin Hrvata i otac Hrvata, dio tisućljetne loze ratnika, čuvara Hrvatske i Hrvata. Uz mene je Svemogući Bog, a njegova ruka vodi moj put i moj mač. Ne tražim tuđe, samo branim svoje i u tome leži moja snaga. Vjera, Ljubav i Domovina mojoj su duši hrana. Nitko Domovinu ne može voljeti više od onih koji su za nju spremni život dati.”

U ime Hrvatskog Vojničkog Reda
Čuvari Domovine
Mario Maks Slaviček

Prethodni članakPodcast Velebit – Ivica Marijačić: Plenković je sebi umislio da je neka inačica Nietzscheovog nadčovjeka
Sljedeći članakHrvatska već neko vrijeme drži prste u utičnici,
a narod se trese