Dok Hrvatska ide na lokalne izbore, Bogdan Rkman, prema načinu na koji Srbe poziva da glasuju za njega u Sisačko-moslavačkoj županiji, više zvuči kao kandidat za izbore u Republici Srpskoj Krajini, nego u Republici Hrvatskoj.
Ratni novinar koji je u hrvatskom Domovinskom a srpskom “oslobodilačkom” ratu bodrio jna i četnike, dok su “Baniju” i Kordun čistili od Hrvata, prema svom izbornom plakatu obraća se Srbima, koji su svoji na svome, a ne vama koji ste na njihovom. Od vas Hrvata koji niste čuvari tekovina NOB-a, očekuje se “ćutanje”.
To da za njega ovo nisu hrvatski lokalni izbori nego srpski krajinski, pokazuju i podaci da na svom plakatu zanemaruje hrvatsku pokrajinu Banovinu i obnavlja srpsku “Baniju”, kao i 
podatak da ignorira granice županije kojoj je drugi po redu političkim moćnikom, već pod svoju jurisdikciju uključuje i Kordun, sve do Slunja, a očito i dalje, “ceo” teritorij RSK.
Samo, nema potrebe da se radi te situacije Hrvati “Banije” osjećaju jedinim krivcima. Krivicu snosimo svi, cijela Hrvatska i svi Hrvati. To je refleksija stanja u kojemu si Hrvati dozvoljavaju živjeti, a sve zajedno je “garantovano” Hrvatskim ustavom.
Krivi smo i za to, što se pritom ne ljutimo na sebe nego na njih, na Pupovca, Rkmana, Stanimirovića i na druge Srbe koji u Hrvatskoj zastupaju srpske interese, kao što bi od dobra Srbina bilo i za očekivati.
Sve smo to mi njima priskrbili nakon što smo im pokazali da smo bolji vojnici a kad smo odnijeli pobjedu, da smo slabi u baratanju s rezultatima pobjede. Pohvalili smo se da smo širokogrudni u pobjedi, abolirali sve i oprostili njima a nismo ni pitali hoće li oni oprostiti nama, ono što smo po njihovoj “pravdi” skrivili.
Nama je za sav trud i muku dovoljan bio jedan dan ratne pobjede a onda je svatko uzeo što je dobio i zaboravio: Netko mirovinu, netko kuću, netko stan, netko vlast a netko ništa.
Rkman i drugi rkani s puno nade gledaju na formiranje Plenkovićeve jugo-srpsko-hrvatske antifašističke koalicije, a mi ćemo otići u gostionicu i uz pivu ili gemišt im opsovati izdajničku majku, jer oni bolje nisu zaslužili – a ni mi.
Rkman, Pupovac i drugi žive kako bi vratili izgubljeno, kako bi mogli postati što više svoji na što većemu svome, a mi živimo od uspomena, na sada već davnu ratnu pobjedu. Da bi ju vidjeli kao pobjedu, moramo zažmiriti i vratiti misli na one dane, jer čim otvorimo oči, stvarnost nas udari u glavu i riječ “pobjeda” počne izgledati kao sarkazam iz usta Dnevnog SHOWinista.