Robot Barista će sada apsolutno narušiti disharmoniju različitih glumaca na kafanskoj pozornici, od onih koji za šankom hipnotiziraju čaše do onih koje u uglu prostorije obuzimaju konspirativne misli. Površno gledano, jedna velika mehanička, elektronička bijela ruka postavljena tamo gdje je ranije stajao Čovjek Barista, mlatara i brzinom dijeli šalicu za šalicom perfektne kave, nebi smjela praviti velike razlike u mislima o onome na što nije uputno ni pomisliti, u stvari će srušiti kompletnu strukturu, kompletan ambijent u kojem su takve misli uopće moguće. Ni manje ni više, to je kraj jednog vremena, jedne epohe, jednog misaonog procesa i procesa komunikacije gdje možeš približivši svoja usta uhu svoga sugovornika, diskretno promrmljati nešto značajno, što preko mobitela, facebooka i sve te tehnologije u čije redove spada i Robot Barista, jednostavno nije moguće.
Na pomolu je tehnologija koja će modificirati strukturu radne snage više nego bilo što drugo, bilo kada u povijesti ljudske civliziacije. Iz laboratorija među nas izlaze roboti sposobni obavljati različite i kompleksne poslove, možda čak i vaš, bili vi poljski radnik, liječnik ili umjetnik. Skoro svaki ljudski posao danas može biti automatiziran.
Jedan uljez koji neće promijeniti moje materijalno stanje, ali će definitivno poremetiti ambijent vezan uz izvor mojih misli, zamisli, ideja i planova, zove ze Robot Barista.
Kafić na raskrižju dviju ulica nekog grada, bio to Melbourne, Stuttgart, Stockholm, Toronto ili New York, u prošlosti često zadimljena prostorija, stol u uglu s pepeljarom, šalicom kave i nekoliko razbacanih papira i s jednom konobaricom koja između poziva da skuha još jednu kavu stoji iza šanka i tupo bulji u ništa, čekajući da stari sat na zidu otkuca sve minute njenih kruhoboračkih obaveza – to je ambijent o kojemu govorim i koji će sada narušiti taj uljez.
U međuvremenu svijet se natrpao tridesetgodišnjacima i mađima koji uopće neće shvatiti o čemu ja govorim, oni kojima je kao i meni danas, mobitel konstantno, ne samo pri ruci u džepu ili u torbi, nego doslovno u ruci prateći i bilježeći svaki njihov korak.
Neće to shvatiti ni oni koji su život prihvatili onakvim kakav im je određen i niti ne pomišljaju paćati se u posao onih koji su odredili upravljati njihovim životom, ne samo sate koje će raditi i plaću koju će dobivati, nego što misliti, a što ni ne pomisliti.
Neće razumjeti ni oni koji su u prirodu pobjegli i makli se od socijalnog nemira oko sebe i u svojoj glavi, nego skakuću po brežuljcima, gledaju zrake sunca kako trepere između listova nekog proljetnog stabla ili čuće tik uz obalu gorskog jezera, jednog za drugim bacaju kamenčiće u vodu i gledaju perfektne kružnice kako se šire na staklenoj površini.
Neće razumjeti čak ni oni moji kafanski suputnici koji ni ne mare sjesti za stol, pogotovo ne za taj stol u samom uglu nasuprot ulaznih vrata, koji nikada nisu naručili kavu nego stoje za šankom i hipnotiziraju čašu prije nego što ju iskape, da bi odmah potom naručili drugu i pitaju se zašto bi lokal u kojemu oni nikada nisu naručili kavu, nosio ime baš po kavi.
Oni možda nikada niti ne svrate pogled na onaj zadnji stol u uglu prostorije gdje uz kavu sam sjedi jedan u misli zadubljeni čovjek s olovkom u ruci i nekoliko papira razbacanih po stolu, ili možda s još jednim sličnog izraza u društvu, razgovarajući o tome kako narušiti taj poredak, unijeti nered u sustav koji određuje čak i to što smiješ misliti, a što ne smiješ ni pomisliti.
Nije to samo moja priča ali je i moja, okružena mirisom pržene kave, koju treba znati i izabrati i spržiti i samljeti i skuhati, posebno skuhati do perfekcije, tako da je kuhar kave, više nego kuhar najboljih jela u restoranu, dobio profesionalnu titulu – barista.
Kava me prati od djetinjstva, pa i ona Divka koju sam jeo iz tanjura nadrobljena kruhom, u jutro prije polaska u školu, koja ni nije kava nego ječam preveći se da je kava. Prate me i uspomene na onu kavu koja se mljela u cilindričnom uskom mesinganom, izrezbarenom mlinčiću, srevirala u đezvi i lijevala u fildžane, ali posebno zanimljiv sadržaj je dobila tek ona iz talijanskog automata kojim spretne barističke ruke proizvode jednu od desetak vrsta kave talijanskog imena, kafelate, makijato, espreso, kapučino i redom, do besmisla, puput jednog kafića ovdje u Melbourneu koji servira capuchino za odrasle, babychino za malu djecu i doggychino za pse koji se dosađuju svezani na uzicu ispred kafića.
Od svih njih, međutim, poseban značaj pripisujem samo onoj kavi koju se servira na taj stol u najzabitijem uglu kafića, jer je ta popraćena subverzivnim mislima na ono što se ne bi smjelo ni pomisliti, a to je narušavanje postojećeg reda, o čemu većina ljudi nema ni pojma ali ima jedna vrsta, ona zadužena čuvati taj poredak i obuzdavati one koji se usude, ne samo pomisliti, nego misliti, zamisliti, dolaziti na ideje, praviti planove, šarati po papiru pa čak i s drugima razgovarati o tome kako narušiti delikatan balas u odnosu snaga između istoka i zapada, sjevera i jugo, lijeve i desne strane svijeta, kopna i mora, što me i ponukalo, na osnovu vlastitog iskustva iz jednog burnog vremena, koje je u vezu dovelo kavu i subverzivne ideje za stolom u uglu kafića na raskrižju dviju ulica u Melbourneu, Stuttgartu, Stockholmu, Toronto ili New Yorku.
Meni je jednom, jedan od ovadšnjih lokalnih pratitelja onog što se događa u mojim mislima, na pitanje zašto me prate, rekao: “Pa nema baš velikih razloga. U tvom fasciklu u našoj arhivi pohranjeno je samo 1 000 stranica posvećenih tvojim aktivnostima”. Dosta godina kasnije sam čak i pokušao doći do sadržaja te arhive na osnovu zakona zvanog “Freedom of Information Act”, kada mi je rečeno da ću puno novaca potrošiti za ništa, jer ću prije nego što mi ju uruče, morati platiti jednog službenika koji će zacrniti sve što oni smatraju klasificiranim sadržajem i na kraju dobiti hrpu listova na kojima je skoro sve zacrnjeno i nemoguće pročitati, pa sam odustao.
Ne znam koliko se toga nalazi u udbinoj arhivi i vjerojatno nikada neću ni saznati, osim onoga što su namjerno pustili u opticaj iz propagandnih namjera, većina čega su ili istine s neistinitim dodacima ili gole laži.
Međutim, u sred Domovinskog rata naletio sam na jednog bivšeg udbinog operativca a sada “vrućeg domoljuba” koji mi je pričao kako znadu sve o tom stolu u uglu kafića, za kojim ja volim sjediti, leđima okrenut zidu i glavom okrenutom prema ulazim vratima, što me i motiviralo napisati priču koja zavržava s Robotom Baristom. Oni su dakle jedini koji su to primjetili i posvetili pažnju ambijentu s pepeljarom, papirima na stolu i mirisom kave u kafiću, u koji sada, u najnovije vrijeme stiže uljez pod imenom i prezimenom Robot Barista i koji će sada apsolutno narušiti tu disharmoniju različitih glumaca na kafanskoj pozornici, od onih koji za šankom hipnotiziraju čašem do onih koje u uglu prostorije obuzimaju konspirativne misli.
Precizno programirani robot će dakle, praviti kavu do perfekcije, bez ikakave šanse da mu zadrhti “ruka”, nešto prolije ili prospe ili doda nečega previše ili premalo. Mada površno gledano, jedna velika mehanička, elektronička bijela ruka postavljena tamo gdje je ranije stajao Čovjek Barista, mlatara i brzinom dijeli šalicu za šalicom perfektne kave, nebi smjela praviti velike razlike u mislima o onome na što nije uputno ni pomisliti, u stvari će srušiti kompletnu strukturu, kompletan ambijent u kojem su takve misli uopće moguće. Ni manje ni više, to je kraj jednog vremena, jedne epohe, jednog misaonog procesa i procesa komunikacije gdje možeš približivši svoja usta uhu svoga sugovornikam diskretno promrmljati nešto značajno, što preko mobitela, Facebooka i sve te tehnologije u čije redove spada i Robot Barista, jednostavno nije moguće.