Stalno se govori o žrtvi Vukovara, pa ostaje dojam da se Vukovar sam žrtvovao, što nije točno. Vukovar se branio, dugo odolijevao, odbijao da postane žrtvom srpske agresije. Treba govoriti o slavi i junaštvu Vukovaraca i onih Hrvata koji su odasvud došli u napadnuti grad. A žrtva? Da. Razoružani Hrvati, s njima žene i djeca, postali su žrtvama srpskih krvoloka. Također sam protiv da se govori o žrtvama Domovinskoga rata, pomalo mi to sliči na izbjegavanje pravoga naziva, a točan bi bio, i jest – žrtve vanjske i unutarnje srpske agresije.

Autor: Hrvoje Hitrec

Vrlo hladno, bura, noćni i jutarnji minusi. Ugođaj kao stvoren za maloga, opakog, radikaliziranoga covida koji napokon slobodno kola slobodnom zemljom Hrvatskom, epidemiološka kola krenula su nizbrdo i više nema hvatanja kontakata, čini se da smo svi kontakti i da smo svi zaraženi samo što neki to već znaju a neki će doznati, ali ima ih – i oni su sretna većina – koji nikada ne će saznati da su imali coronu premda su ju imali, prehodali takoreći. Zamjetan je bijeg iz velikih gradova, poput Zagreba, a kamo bi se bjegunci mogli skloniti nego na otoke. Kako je divno da imamo tisuću otoka koji postaju posljednjim utočištima. Ma podsjeća me to na vremena kada su Avari i Slaveni navalili na salonske Romane, a ovi izbjegli na otoke i spasili se, pa ondje ostali dok nisu stigli Hrvati kojima je iz centara moći (Carigrad, Rim, Bruxelles, Washington) javljeno da ih puste natrag na kopno, što su Kroati preko volje učinili, a doskora izrazili želju da postanu kršćanima, uz uvjet da u Rimu papa ne bude Franjo.

Zaboravite ovaj uvod ako možete, ionako vas svi pozivaju na zaborav. S tim mislima vraćam se u prošli tjedan prožet sjećanjima na Vukovar, uvijek težak tjedan i uvijek pun raznorodnih tenzija, zamagljivanja istine, malih i većih krivotvorina, velikih fraza o suživotu i svijetloj suživotnoj budućnosti koja će se ostvariti nad grobovima branitelja i civila, ubijene hrvatske djece u srpskoj agresiji.

Prije svega treba raščistiti terminologiju. Stalno se govori o žrtvi Vukovara, pa ostaje dojam da se Vukovar sam žrtvovao, što nije točno. Vukovar se branio, dugo odolijevao, odbijao da postane žrtvom srpske agresije. Treba govoriti o slavi i junaštvu Vukovaraca i onih Hrvata koji su odasvud došli u napadnuti grad. A žrtva? Da. Razoružani Hrvati, s njima žene i djeca, postali su žrtvama srpskih krvoloka. Također sam protiv da se govori o žrtvama Domovinskoga rata, pomalo mi to sliči na izbjegavanje pravoga naziva, a točan bi bio, i jest – žrtve vanjske i unutarnje srpske agresije. Ili, ako se hoće, a hoće, izbjeći reći tko je bio krvnik, treba govoriti o žrtvama u Domovinskom ratu, pokrenutom da se spriječi potpun uspjeh srpskoga imperijalističkog rata, invazije na Hrvatsku i njezino trajno zaposjedanje, odnosno nestanak.

Na neobjašnjiv način, je li, pupovčani su uspjeli čak i u ovoj tužnoj prilici sjećanja na vukovarsku tragediju, staviti sebe u prvi plan ili barem u isti plan, kako bi se stvari malo uravnotežile. Dr. Milorad Pupovac, koji je u politici doktorirao na katedri za izvrtanje, muljanje i dvosmislenosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, reče (citiram iz dnevnih novina, naslov): “Ne želimo da komemoracije dijele i nastavljaju rat politikom sjećanja.” Reče to na Dan sjećanja, 18. studenoga. I površna analiza izrečenoga, ako je uopće potrebna, govori da se radi o drskoj provokaciji, poruci hrvatskoj državi, hrvatskom narodu i Vukovarcima posebno, da ne bi trebalo komemorirati nigdje, pa naravno ni u Vukovaru, jer se tu radi o sjećanju, o opasnoj kolektivnoj memoriji, posve jasnoj i prihvaćenoj “politici sjećanja” koja nije drugo do nastavljanje rata drugim sredstvima, a dok se takva politika provodi nema prave pomirbe. Ha. Jednostavnije rečeno, bez magle, kolone u Vukovaru ne treba biti jer nije drugo do rat u drugom obliku, tako isto u Škabrnji i svim mjestima hrvatskih tragedija. To nas dijeli, kaže P. Koga to nas? Objašnjava u podnaslovu citiranoga naslova: “Mi ne dijelimo niti razdvajamo žrtve, one su sve naše.” Ma jest, tu je već malo razgovjetniji.

Pupovac nije bio u Koloni, on šalje doglavnike, htio je, veli u Škabrnju, ali je bilo nekih problema, ne može se sjetiti kojih. Slika koja ostaje u sjećanju: Pupovac pali tanku svijeću u pravoslavnoj crkvi u Zagrebu, bez riječi, ne zna se komu pali (Amfilohiju ili Irineju), ali da mu je upalilo opet biti u prvom planu, jest, televizije zajedno s nacionalnom po imenu pratile ga kamerom u polumraku, vjerno i odano, jer je hrvatskoj publici nevjerojatno stalo do toga što Pupovac radi, što kaže ili ne kaže, i uopće je, znači, u danima podsjeta na užasne hrvatske tragedije bilo najvažnije što i kako na to gledaju pupovčani te je tako zamućena komemoracija na isti perfidan način kao što su u isti paket stavljeni Oluja i Grubori.

Ni covid nije pomogao takvom zazivanju da ne bude kolone, došlo je mnoštvo Hrvata u Vukovar i ove godine, ne kao inače, ali u nezanemarivom broju, posebno zapaženi mladi ljudi. Pupovčani su došli dan ranije i bacili vijenac u Dunav da bi odali “poštu” stradalim Srbima 17. studenoga 1991., a stradalo je toga dana njih 7oo.ooo tisuća, što Penava ne zna jer je još mlad. Pa nije čudo da su 18. studenoga (i nadalje) preživjeli uz pomoć KOS-a i JNA klali, mrcvarili Hrvate, strijeljali i silovali u znak skromne odmazde. Poštari su bili i na Ovčari, nešto valjda i u koloni, ne i pred zgradom Veleprometa koja je bila veća klaonica od Ovčare, bio je u Vukovaru i izaslanik četnika Vučića, koji (izaslanik) ne spada u tu bagru i sam kaže da nije dio te politike, kao što i nije, a u ime Srpskoga narodnog vijeća zagrebačkog stidljivi Milošević koji bi trebao objasniti što je poduzeo prema Dejanu Joviću, članu Savjeta SNV-a, budući da je isti taj Milošević navodno predsjednik toga Savjeta čiji se član solidarizirao s Perom K. u svezi s retardiranom i nakaradnom idejom hrvatske države. Bilo je zanimljivo pratiti kretanje i izjave njegova šefa (ne mislim na Vladu gdje mu je naoko šef Plenković, ali je riječ o suvladarima, nego na SNV odnosno SDSS), znači Milorada Pupovca. Pupovac nije bio u Koloni, on šalje doglavnike, htio je, veli u Škabrnju, ali je bilo nekih problema, ne može se sjetiti kojih. Slika koja ostaje u sjećanju: Pupovac pali tanku svijeću u pravoslavnoj crkvi u Zagrebu, bez riječi, ne zna se komu pali (Amfilohiju ili Irineju), ali da mu je upalilo opet biti u prvom planu, jest, televizije zajedno s nacionalnom po imenu pratile ga kamerom u polumraku, vjerno i odano, jer je hrvatskoj publici nevjerojatno stalo do toga što Pupovac radi, što kaže ili ne kaže, i uopće je, znači, u danima podsjeta na užasne hrvatske tragedije bilo najvažnije što i kako na to gledaju pupovčani te je tako zamućena komemoracija na isti perfidan način kao što su u isti paket stavljeni Oluja i Grubori.

U pomoć takvom stanju stvari došla je i smrt Tomislava Merčepa, kojega je stalni kolumnist i hrvatski, ha, podmukli orjunaš prikazao kao osobu dostojnu prijezira. Osuđeni ratni zločinac, kako to takvim kretenima dobro zvuči, kao dostatan i legitiman način da se iživljavaju nad pokojnikom kojega je hrvatski sud i hrvatski sudac bio osudio na enorman broj godina robije (na doživotnu kaznu zapravo, kako se pokazalo) s obrazloženjem da se Merčep našao na krivoj strani povijesti. Je li? U knjizi “Lijepa moja” tiskanoj u nakladi Azur Journala 1992. godine (da, 1992.) pisao sam i o mojem kratkom službenom boravku u Vukovaru, a bio je 19. dan srpnja 1991., razgovarao sam sa Šeremetom, Glavaševićem i Esterajherom o mukama koje imaju zbog prekinutog linka, a onda i s Merčepom, citiram: “Uto dolazi Merčep o kojemu sam već dosta čuo, a čulo se sve najbolje, nizak i žustar, ne može ni jednu sekundu biti na miru, vrti se, govori, gestikulira, tvrdi da dresira tu jugovojsku ko majmune, boje ga se ko samoga vraga. Očito je pun samopouzdanja i od jutra do sutra radi na organizaciji obrane. Uvjerljiv, nema što.” Uostalom, Vukovarci potvrđuju da je tako dobro postavio obranu te je ona po njegovim zamislima funkcionirala sve do studenoga, odnosno pada Bogdanovaca, kada Merčep odavno nije bio u gradu, “prekomandiran” jer nije bio blag prema petoj koloni. Nitko više ne spominje kako je stojeći na tenku čistio bilogorske i sljedeće neprijateljske položaje prema Pakracu, bio ranjen u prvoj hrvatskoj akciji oslobađanja dijela teritorija. Na hrvatskom sudu je osuđen po zapovjednoj odgovornosti, kao naši generali u Haagu koji za nj nije imao interesa, a da je postojala “postrojba” zvana merčepovci, nikada nije dokazano. Petokolonaški mediji uspjeli su jedan kriminalni slučaj u Zagrebu uzdignuti na razinu simbola hrvatskih zločina, a onda se pridružili i razni frljići i slični. U tom trenutku ciljane bjesomučnosti, u tim tjednima i mjesecima (provjerio sam tiskovine) ni jednom jedinom riječi nije spomenuta strašna smrt više od četiri stotine hrvatske djece, nije se (osim u Slavonskom Brodu) o tome govorilo, tek je nedavno sve “istraženo” i hrvatska javnost spoznala svu istinu o nesretnim mališanima od Vukovara do mora. Snimljena su i dva dokumentarna filma o stradaloj djeci, s nekoliko desetljeća kašnjenja, a i to na vlastitu inicijativu autora filmova. Glede mene koji pišem kao što pišem o ratnim događanjima, iz prve ruke: kada sam se sa skupinom ljudi iz Satnije hrvatskih umjetnika u listopadu 1991. kretao prema Osijeku, zaustavili smo se na nekoliko sati u Našicama. Otišao sam u bolnicu, oveća dvorana u prizemlju puna postelja i ranjenika, u jednom krevetu prekrasna malena djevojčica, uplakana, obje ruke ranjene. Nisam ju uspio utješiti. Od toga trenutka do dana današnjeg nemam nikakvu želju da zvijeri ne nazivam pravim imenom.

Kao privatna osoba (Dejan Jović) može lajati što hoće jer smo mi toliko tolerantni da to graniči s glupošću, ali ne može mu biti mjesta na hrvatskom fakultetu (ako je još uopće hrvatski) jer takva pozicija doista jest nakaradna. Neka sjedi u Savjetu Srpskoga narodnog vijeća, ondje mu je mjesto. A ne će biti ni sirotinja, slijevaju se tamo kune, uskoro i euri. Narodnog vijeća? Postoji li, primjerice, Mađarsko narodno vijeće? Ne. Pa bi, shodno Ustavu, naziv toga srpskog trebao biti Vijeće srpske manjine u Hrvatskoj. Ali jest, privid negdašnje vlasti nad Hrvatskom treba barem nekako čuvati. A SDSS? Goran Hadžić mora biti zadovoljan kako je njegova ideja sjajno realizirana.

Nekoliko puta spomenuh petu kolonu. U onom užasu nepripremljenih još branitelja u nagriženim gradovima i selima, peta se kolona mogla doslovce rukom dotaknuti, gdje god sam došao zaudaralo je po njoj. Ostala je i nakon rata presvučena u razne oblike, djeluje i danas, uvlači se u sve pore društva i države, njezini predstavnici kao što je Dejan Jović postaju savjetnicima državnog poglavara, no taj je Dejan previše obuzet mržnjom da bi mirno mimikrirao pa se zaleti, izleti, otkrije, učini štetu “prevejanima”. A “retardirana država” drži ga i dalje na mjestu sveučilišnog profesora, Bože moj veliki, predaje on političke znanosti mladim Hrvatima i onda imamo što imamo, ne nasjednu svi, ali moraju dobiti prolaznu ocjenu u indeksu da bi kad-tad diplomirali i otišli iz Hrvatske. Pa onda valjda uče iz njegovih skripta, na ispitu preko volje ponavljaju njegove svinjarije. Ukratko: kao privatna osoba može lajati što hoće jer smo mi toliko tolerantni da to graniči s glupošću, ali ne može mu biti mjesta na hrvatskom fakultetu (ako je još uopće hrvatski) jer takva pozicija doista jest nakaradna. Neka sjedi u Savjetu Srpskoga narodnog vijeća, ondje mu je mjesto. A ne će biti ni sirotinja, slijevaju se tamo kune, uskoro i euri. Narodnog vijeća? Postoji li, primjerice, Mađarsko narodno vijeće? Ne. Pa bi, shodno Ustavu, naziv toga srpskog trebao biti Vijeće srpske manjine u Hrvatskoj. Ali jest, privid negdašnje vlasti nad Hrvatskom treba barem nekako čuvati. A SDSS? Goran Hadžić mora biti zadovoljan kako je njegova ideja sjajno realizirana. A Pupovac? U slučaju dr. Šretera bjelodano je dokazano da je bio u stalnoj vezi sa srpskim teroristima, a Đakulinu tvrdnju da ih je ohrabrivao još nekoliko tjedana prije Bljeska, nitko nije demantirao.

Što o toj današnjoj petoj koloni misle hrvatski dragovoljci, nije teško zaključiti. Mnogi od njih ranjeni, prebijene kralježnice ili bez nogu, bez ruku, škrguću zubima i čuvaju pištolj pod jastukom, za sebe. Dragovoljci se nisu odrekli Merčepa, ostao je počasni predsjednik njihove udruge, dali su tiskati osmrtnicu s Mažuranićevim stihovima “nije visok tko na visu stoji, nit je velik tko se velik rodi…”

Kuzma Kovačić


Ako je tko u ovoj zemlji zaslužio postati akademikom, onda je to bez sumnje Kuzma Kovačić. Trebao je i prije, ali bi se valjda uvijek umiješale podzemne sile kojima su smetala njegova sakralna djela, a još više javni spomenici, od Oltara domovine do kipova Franje Tuđmana. Pa i sada, čitam napis neke gospođe s drugom temom, naime zašto nema više akademkinja nego što ih ima, ali i ta dama ne može ne baciti koso oko na Kuzmu, pa se, onako uzgred, pita kojim je to putovima došao do statusa akademika. Putovima umjetnosti, draga gospođo. Kao što je majstor trogirskoga portala bez lažne skromnosti napisao (uklesao) za sebe da je najbolji u svojoj umjetnosti, tako može i Kovačić, Radovan naših dana, genijalan kipar koji je sjedinio baštinu i modernitet (što god modernitet značio), a u svojim takoreći nejavnim radovima i tankoćutnost upravo poetičnu, toliko da na suptilan način ulazi i u područje književnosti.

I prije ulaska u HAZU, velim, imao je status veći od naslova akademika. Naime, status Majstora, najviši stupanj u umjetnostima. Osim toga, više od desetljeća je Kuzma član upravnog odbora Hrvatskoga kulturnog vijeća, koje je u svojim redovima imalo i ima pregršt akademika. Sada, znači, još jednoga.

Drago Štambuk


Novi je akademik liječnik, diplomat, književnik, autor projekta “Ča kaj što” na promociji kojega je dugo radio, neshvaćen posjećivao “resore” i tumačio što je to zlatna formula našega, hrvatskog jezika. Na kraju je ipak uspio. A što je (ča je, kaj je) ta formula najbolje je , osim autora Štambuka, objasnio Radoslav Katičić prije šest, sedam godina, koliko se sjećam: ” Zlatnom formulom ča kaj što obuhvaćena je sva dijalektalna raznolikost hrvatskoga jezika u svoj svojoj različitosti, sva povijest hrvatskoga književnog jezika sa svim njezinim dijalekatskim stilizacijama, uključujući i standardni jezik, onakav kakav je izrastao i sjajno se potvrdio.”

Štambuk je diplomatski globtroter, gotovo da nema kontinenta gdje nije reprezentirao Hrvatsku kao veleposlanik, sada je na službi u Iranu i pjesme se njegove čitaju na perzijskom, zastupnik teorije o iranskom porijeklu Hrvata koja je najbliža istini, a kaže to ne samo Štambuk nego i Zoroaster. Diplomacijom se počeo baviti kada je na vidiku bio slom Jugoslavije, boravio je u Londonu i specijalizirao gastroenterologiju, čini mi se, samoga je sebe uveo u diplomatske sfere kao zabrinuti domoljub, a potom potvrđen kao opunomoćenik Vlade RH i predano radio na hrvatskoj stvari u okružju engleskom, nesklonom Hrvatskoj. Oni koji su došli u London poslije njega, priznali su da nije bilo tih vrata koje Štambuk već nije otvorio.

Autor sedamdeset knjiga, uglavnom poezije, prevođen na sve moguće jezike. I sam prevoditelj. Sastali smo se nedavno, stan u Zagrebu razoren mu je potresom, donio mi je na dar svoju najnoviju knjigu naslovom Slon siroče, zvuči kao knjiga za djecu ali nije, pjesme su to indijske inspiracije, zbirka objavljena u nakladi Hrvatsko-indijskoga društva. Za čitatelje koji nisu imali knjigu u rukama, citiram (djelomice) pjesmu po kojoj je zbirka naslovljena: “Od ribara učismo/o ljepoti mora,/od liječnika o sućuti,/od ratnika o milosrđu,/od pjesnika o bogovima/i o smrti/a od tebe/tihi prosjače/od tebe/ slonovsko siroče /što naučih uz ono što već znah?/Poklonivši se prosjaku i pred slonićem pavši/ završih svoju službu u Indiji.”

U Iranu Štambuk još nije završio službu, ni izdaleka. Nagovaram ga da posveti vrijeme novim dokazima o porijeklu Hrvata, nadam se da će i učiniti. Ako se još što nađe u zemlji iz koje su krenuli na sjever i zapad, neki vjerojatno na istok, u područje koje danas zovemo Afganistanom. Pa kada su hrvatski vojnici donedavno bili u misiji, vjerojatno nisu ni znali za taj podatak.

Vijeće za nacionalnu sigurnost

Dok ovo pišem, još ne znam što su mudraci zaključili. Plenkovića i Milanovića treba izabrati za dopisne članove HAZU jer su se toliko dopisivali oko sastanka Vijeća za nacionalnu sigurnost da su zaslužili. A što bi bilo da je zaista neka frka (ne mislim na Petešića), uz coronu? Dok bi se oni sastali, već bi neprijateljski tenkovi bili u Dugom Selu. Kažem, još ne znam ishod, ali mi je ona poruka da će prozori biti otvoreni djelovala zlosutno. Idem pogledati tko je skočio.

Prethodni članakOvo je vrijeme žalosti i ponosa
Sljedeći članakPodcast Velebit – Slavko Kulić:
Za manje od dvije godine Hrvatska će bankrotirati