Kada nešto uzdrma individulano i kolektivno samopouzdanje, posljedice su katastrofalne. Poniženje je sestra socijalnog ostrakizma, osjećaj isključenja iz socijalne strukture koja određuje životna pravila. Osjećaj poniženja kao najintenzivnija ljudska emocija je posebno efektivno oružje za učvršćivanje društvene hijerarhije i uvjeren sam da je stručno i sistematski korišteno protiv Hrvata u Hrvatskoj. Jedino su nam dozvolili javno kukati, kako bi oni mogli još više uživati u hrvatskoj mizeriji.
Kako je živjeti u okruženju gdje ti čitav život svakodnevno govore da su svi tvoji preci bili zločinci, gdje ti tvoj predstavnik u parlamentu kaže da vas nisu dosta poubijali, a sveučilišni profesor da sere na grobove tvojih mrtvih?
Kako ti je živjeti u zemlji u kojoj je dovoljno jednom pripadniku naroda čije dominacije se “oslobodila”, uprti prstom u tebe i optužiti te lažno da si ga vrijeđao, pa da budeš uhićen i strpan u zatvor?
Kako se osjećaš kada ti kao počasni gost u posjetu, preko crvenog tepiha stigne čovjek koji je bio glavni huškač onih koji su harali tvojom zemljom, palili kuće, ubijali muškarce, silovali žene i bacali djecu u zid, koji je javno propagirao primjenu njemačke vojne prakse iz WWII “Sto vaših za jednog našega”?
Kako se osjećate ti i tvoja supruga kada držeći se za ruke šetate pločnikom svoga grada a s druge strane vam u susret dolazi čovjek koji je nju silovao pred dvadeset i nešto godina i gleda vas u oči. Kuda će te vi pogledati? U zemlju, u nebo?
Kako se osjećaš kada jedan korumpirani ministar, osoba u najvećem povjerenju tvoga predsjednIka vlade, uzme peticiju na koju si se ti potpisao zajedno sa pola milijuna tvojih sugrađana i pred tvojim očima ju jednostavno podere.
Poniženje izaziva emocije koje su temeljito drugačije i kompleksnije od svih drugih emocija sa dugoročnijim posljedicama po osobu ili grupu.
Razmislite o tome koliko vremena i mentalne energije utrošite da bi dokazali da ste vrijedni kao osoba, da zaslužujete dobar posao, povišicu, brak, prijateljstvo, poštovanje, priznanje, ljubav i sreću.
Sve ovo spomenuto vezano je uz pojam samopouzdanja.
Kada nešto uzdrma individulano i kolektivno samopouzdanje, posljedice su katastrofalne. Poniženje je sestra socijalnog ostrakizma, osjećaj isključenja iz socijalne strukture koja određuje životna pravila.
Osjećaj poniženja kao najintenzivnija ljudska emocija je posebno efektivno oružje za učvršćivanje društvene hijerarhije i uvjeren sam da je stručno i sistematski korišteno protiv Hrvata u Hrvatskoj. Jedino su nam dozvolili javno kukati, kako bi oni mogli još više uživati u hrvatskoj mizeriji.
Samopouzdanje i dostojanstvo je motor svakog napretka, a poniženje je njegov ubojica. U tome se sastoji srž hrvatske nacionalne, socijalne, materijane i demografske stagnacije. Zato na svaki izraženi osjećaj nacionalnog ponosa skaču i vrište – fašisti, ustaše – dok u četveroredu kolone Hrvata napuštaju domovinu i odlaze, u procesu koji mora biti prepoznat kao proces izumiranja i koji mora biti zaustavljen. Jedina razlika između islamskih i hrvatskih migranta je u tome što hrvatski dobivaju dokumente s kojima mogu napustiti svoju domovinu.