Nije zločin SDP-a samo u tome što zastupa, nego što uopće postoji kao takav, jer radi njega Hrvatska danas prestavlja jedinu državu zapadne demokracije koja nema svoju nacionalnu ljevicu, nego iredentističko magare koje u Hrvatskoj tegli  jugoslavensku, titoističku i antihrvatsku politiku.

Da je Hrvatska normala država, pa makar i bila samo uru dugačka i uru široka, s granicama po JUS-u, da je samo hrvatska kako je zamišljena, kako ju je sanjao svaki onaj tko se za njeno ostvarenje žrtvovao, ova Račan-Milanović-Bernardićeva partija bi morala biti zabranjena kao subverzivna antidržavna organizacija, koja svojom doktrinom iskazanom u izjavama i praktičnim postupcima, zastupa ideju da Hrvatska kao samostalna država nema pravo postojati, nego isključivo kao bivša i u nekom obliku buduća, jugoslavenska republika.

Sve što rade, rade na štetu Hrvatske, jedinio što to nisu eksplicitno izjavili, nego u šifri, koristeći pojam antifašizma, koji je bio aktualan u prvoj polovini prošlog stoljeća a oni ga oživjeli, jer u sadašnjosti nemaju baš ništa što bi moglo opravdati njihovo postojanje, pa iz naftalina vuku ono što su drugi davno strpali u povijest.

Ono što su Hrvati u Jugoslavenskom odboru radili prije uspostave kraljevine Jugoslavije i ono što je KPH radila prije uspostave komunistčke Jugoslavije, to SDP radi danas u Hrvatskoj.

Čak i ona Bakarićeva partija, ako već nije bila “hrvatska partija”, bila je “partija Hrvatske”, a esdepeovci su i to izbrisali, jer im i spomen hrvatskog imena toliko smeta da bi najradije da ga nikad nisu ni čuli. Oni dakle nisu ni nasljednik KPH, nego KPJ, da isprave jugoslavenske nedostatke, što nisu zabranili nacionalna imena i jezike i sve pretvorili u balkanski gulaš istog izgleda, mirisa i okusa.

SDP u svom imenu ne spominje Jugoslaviju (niti Hrvatsku), pa je jedina istina o njemu, u onome čega nema, jer nije socijaldemokratska, nego isključivo jugoslavenska, titoistička partija. Čak i ona Bakarićeva partija, ako već nije bila “hrvatska partija”, bila je “partija Hrvatske”, a esdepeovci su i to izbrisali, jer im i spomen hrvatskog imena toliko smeta da bi najradije da ga nikad nisu ni čuli.

Oni dakle nisu ni nasljednik KPH, nego KPJ, da isprave jugoslavenske nedostatke, što nisu zabranili nacionalna imena i jezike i sve pretvorili u balkanski gulaš istog izgleda, mirisa i okusa.

Ovo što SDP po svom djelovanju pokazuje, krši čak i ovaj kompromitaški ustav, po svim točkama osim one s AVNOJ-em, odnosno ZAVNOH-om u preambuli.

Ali, nije zločin SDP-a samo u tome što zastupa, nego što uopće postoji kao takav, jer radi njega Hrvatska danas prestavlja jedinu državu zapadne demokracije koja nema svoju nacionalnu ljevicu, nego iredentističko magare koje u Hrvatskoj tegli jugoslavensku, titoističku i antihrvatsku politiku.

Ako u Hrvatskoj ima iskrenih socijaldemokrata koji vole svoju domovinu, oni bi morali biti puni gnjeva, jer su im ideološki prostor okupirali jugoslaveni i zloupotrijebili socijaldemokraciju kako bi pravdali neke od najvećih zločina u prošlom stoljeću i osuđivali kao fašističko, sve čemu je i svakoga kome je, samostalna i neovisna hrvatska država osnova nacionalnog opstanka.

Partizani koji su se borili za uspostavu Jugoslavije njima je jedina vojska koji priznaju i niti jedna hrvatska, od Kneza Domagoja i njegovih strijelaca do branitelja u Domovinskom ratu, kojega oni često krste građanskim, proizvodom udruženog zločinstva. Genocidni pokolji počinjeni u procesu formiranja Jugoslavije, za njih su opravdani s malim propustom, što su ih zaboravili makar i onako proforma suditi ili što prema SDP-ovom odličniku Nenadu Staziću, šlampavi pobjednici u svibnju 1945. posao nisu obavili temeljito.

Za njih u hrvatskim njedrima živi ustaška guja. Njihovi nadnevci su Dan mladosti u Kumrovcu, izmišljeni partizansku ustanak u Brezovici i stvarni četnički ustanak u Srbu.

Veliki dio odgovornosti za to stanje snosi i HDZ, koji je stvorio i na životu održao ovakav poredak tobože domokratskog nadmetanja tobože lijevih i tobože desnih platformi, dok je pod dvopartijskom demokratskom krinkom “demos” ostao samo legalno pokriće a afirmaciju političke i materijalne moći “suprotstavljenih” klanova, koji su zapravo toliko slični da slobodno mogu formirati zajedničku veliku koaliciju a da niti jedan niti drugi pritom ne trebaju odustati niti od jednog svog “principa”…

Veliki dio odgovornosti za to stanje snosi i HDZ, koji je stvorio i na životu održao ovakav poredak tobože domokratskog nadmetanja tobože lijevih i tobože desnih platformi, dok je pod dvopartijskom demokratskom krinkom “demos” ostao samo legalno pokriće a afirmaciju političke i materijalne moći “suprotstavljenih” klanova, koji su zapravo toliko slični da slobodno mogu formirati zajedničku veliku koaliciju a da niti jedan niti drugi pritom ne trebaju odustati niti od jednog svog “principa”…

Za to stanje, u kojemu danas u Hrvatskoj ne postoji hrvatska ljevica, iako u svim drugim država postoji, povijesnu odgovornost snose svi nosioci esdpeovske “ljevice” u Hrvatskoj a najviše njeni glavni lideri i ideolozi, od Račana preko Milanovića do Bernardića, uključujući predsjednike Mesića i Josipovića i druge lidere niže po ljetvici senioriteta.

Veliki dio odgovornosti za to stanje snosi i HDZ, koji je stvorio i na životu održao ovakav poredak tobože domokratskog nadmetanja tobože lijevih i tobože desnih platformi, dok je pod dvopartijskom demokratskom krinkom “demos” ostao samo legalno pokriće a afirmaciju političke i materijalne moći “suprotstavljenih” klanova, koji su zapravo toliko slični da slobodno mogu formirati zajedničku veliku koaliciju a da niti jedan niti drugi pritom ne trebaju odustati niti od jednog svog “principa”, čineći jedinstveni socijal-kršćansko-demokratski bućkuriš u kojemu nema ništa ni socijalnog, ni kršćanskog ni demokratskog, dok hrvatska na očigled svih propada, a narod se, izgubivši svaku vjeru u bolju budućnost, u redovima iz Hrvatske iseljava.

SDP kao antinarodna i antidržavna stranka, nosilac ideologije u čije se “antifašističko” ime harangira protiv Hrvatske lokalno i na međunarodnom planu, u svakoj normalnoj državi bi bila zabranjena ne samo kao nenarodna (poput HDZ-a), nego kao subverzivna.

Ažurirani tekst Dinka Dedića, objavljen 2016. u Kamenjaru i H.U. Benedikt. Kada se u jednom društvu kroz period vremena ni stanje ni smjer niti malo ne promijene, onda tekstove objavljene pred više godina možeš ponovo objaviti i dodati samo podatke u korist ranijih teza, jer ne postoji niti jedan pomak koji bi svjedočio nasuprot.
Foto: Patrik Macek/PIXSELL
Prethodni članakTribina s Markom Ljubićem: Kršćanske vrjednote u suvremenoj hrvatskoj politici i u medijima (video)
Sljedeći članakHrvatsko višestranačje
u kamenom dobu demokracije
Hrvatski državotvorni i suverenistički djelatnik od 1971. godine Urednik emigrantskog "Hrvatskog tjednika" 1980-1990. Pročelnik za promičbu HDP-a od osnutka do 1991. Inicijator Projekta Velebit 2016. i urednik portala projektvelebit.com.