Dok se ukrajinska crkva odvaja od ruske, hrvatska se srpskoj podređuje kao nikad do sada. Kada SPC ne bi smetalo da hrvatsko ime uopće spominje, slobodno bi se mogli nadograditi na Beljakovo “bratstvo i jedinstvo” i u istom dahu 6. siječnja u Zagrebu proglasiti srpsko-hrvatsku pravoslavnu crkvu, na stečevinama “hrvatske sreće” pod srpskim protektoratom kroz dvije Jugoslavije i najaviti preimenovanje Republike Hrvatske u Banovinu Savsku, kakva je bila uspostavljena “jubilarne” 1919. godine i potrajala do 1929. Njezin posljednji ban je bio Stanoje Mihaldžić a za novoga bi mogao biti imenovan Milorad Pupovac.
Božić po julijanskom kalendaru slavi većina pravoslavnih crkava, uključujući i u Hrvatskoj priznate Srpsku, Bugarsku, Makedonsku, Crnogorsku i druge pravoslavne crkve. Ni ne spominjući groteksno stanje gdje Republika Hrvatska ne priznaje vlastitu Hrvatsku pravoslavnu crkvu, njezin odnos prema drugim spomenutim autokefalnim pravoslavnim crkvama u uspoređenju sa SPC, barem što se proslave pravoslavnog Božića tiče, krajnje je diskriminatoran, nediplomatski i u principu protu-ustavan.
U Hrvatskoj su sve pravoslavne vjerske zajednice proslavile Božić ali u Hrvatskoj nije moglo biti zajedničkog službenog prijema niti su predstavnici hrvatske vlasti smjeli posjetiti bilo čiju zasebnu božićnu proslavu osim srpske, unatoč toga što Hrvatska službeno priznaje i Makedonsku i Crnogorsku crkvu, a isključivo zato što ih SPC ne priznaje, ni crkve, ni narode ni države, jednako kao što ne priznaje ni Hrvatsku, pa ju izbjegava i spomenuti osim kroz imena “srpskih” pokrajina Dalmacije, Slavonije, Banije, Like, Krajine itd.
Makedonska zajednica je napr. u Splitu proslavila Božić (video prilog) pod hrvatskom zastavom a sa srpske proslave gdje su prisutni bili i premijer i ministri i izaslanik predsjednice i gradonačelnik Bandić, sam pregledao stotinu objavljenih fotografija i niti na jednoj nisam vidio hrvatske zastave. Nije je ni smjelo biti, da ne bi kao “simbol hrvatskog nacionalizma” štrčala kao naotekli palac pred očima i pred bratskojedinstvenom srpsko-hrvatskom proklamacijom “haesesovca” Kreše Beljaka na dan dvostrukog šestojanuarskog jubileja, stotog Božića od ustoličenja Aleksandra Karađorđevića za hrvatskoga suverena i devedesete obljetnice šestojanuarske diktature kojom je Hrvatska ukinuta kao teritorij i Hrvati kao narod.
Video: Splittv – videoprtal — Makedonska proslava Božića u Splitu. Na makedonskom božićnom slavlju, gdje je za razliku od Sheratona, uz makedonsku istaknuta visila i hrvatska zastava, nije bilo predstavnika hrvatske vlade. Ne bi ni smjeli biti, jer svetosavska crkva koja uživa monopol u Hrvatskoj, ne priznaje makedonsku ni druge crkve na teritoriju koji prisvaja, a prisvaja i hrvatski radi čega HPC do daljnjega ostaje sa statusom ilegalne vjerske ustanove.
Šestosiječanjsku diktaturu i njen jubilej nitko nije spomenuo, ali gledajući sve, i hrvatske i srpske ateiste na primanju, teško je ne dokučiti što se tu slavilo pod krinkom Božića. Uz Beljakovu proklamaciju obnove “bratstva i jedinstva”, samo je još trebao Bandić održati predavanje na temu svoje diplomske radnje “Opećnarodna obrana protiv hrvatskog separatizma, za povratak u balkansku zajednicu”, a Plenković se osvrnuti na bruxelleski stav o formiranju zapadnobalkanske unije u sastavu EU, sa centrom u Beogradu.
Dok u drugim bivšim jugoslavenskim republikama i širem okružju, SPC nije dobro došla, jer ih ne priznaje ni kao narode niti njihove autokefalne crkve, u Hrvatskoj je svetosavlje kod kuće, u svome domu, na svom terenu, s apsolutnim monopolom.
Odgovorajući na optužbe SPC da je izdajnik, crnogorski predsjednik Milo Đukanoviće je odgovorio: “SPC proglašava izdajnikom svakog tko nije slijepi poslušnik interesa ruskog imperijalizma, velikosrpskog nacionalizma i agresivnog svetosavlja koji promovira SPC. Izdajnikom čega? Izdajnikom njihovih interesa. Da, taj sam!… Ovo su gluposti koje pokušavaju omesti Crnu Goru na putu njene emancipacije i usvajanja standarda koji će nas učiniti sastavnim dijelom suvremenog društva Europske unije”.
Niti s imalo manje uvjerenja SPC i njezin poglavar Irinej ne gledaju Hrvatsku kao “istorijsku srpsku zemlju”, ali hrvatska vlast im, za razliku od crnogorske, u tome ide na ruku do apsurdne granice da njima i njihovim uvjerenjima za volju, ne priznaje ni vlastitu Hrvatsku pravoslavnu crkvu. Dok se ukrajinska crkva odvaja od ruske, hrvatska se srpskoj podređuje kao nikad do sada.
Kada SPC ne bi smetalo da se hrvatsko ime uopće spominje, slobodno bi se mogli nadograditi na Beljakovo “bratstvo i jedinstvo” i u istom dahu u Zagrebu proglasiti srpsko-hrvatsku pravoslavnu crkvu, na stečevinama “hrvatske sreće” pod srpskim protektoratom kroz dvije Jugoslavije i najaviti preimenovanje Republike Hrvatske u Banovinu Savsku, kakva je bila uspostavljena “jubilarne” 1919. godine i potrajala do 1929. Njezin posljednji ban je bio Stanoje Mihaldžić a za novoga bi mogao biti imenovan Milorad Pupovac. Svako protivljenje takvom razvoju moglo bi se pokriti postojećim i već rigorozno primjenjivanim Zakonom o suzbijanju diskriminacije i sankcionirati kao govor mržnje prema braći, uključujući ovaj tekst koji je previše opasan da bi se mogao izvući na sarkazam, za razliku od lijepo goruće lijepe naše i drugih “šala” u glasilu organizatora ovog prijema u Sheratonu.
Ima li to što se događa temelja u razumu?
Ima.
U izdajničkom, podaničkom i sluganskom razumu.