Zemlja u kojoj se pravosudna tijela koriste u svrhu postizanja političkih ciljeva nema budućnosti. Neovisno o činjenici koristi li se pravosuđe u svrhu ostvarivanja parlamentarne većine, pacifiziranja stranačkih i političkih neistomišljenika ili u svrhu prikrivanja koruptivnih i inih kažnjivih djelanja pripadnika takozvane političke elite od kojih ni jedan ne može svoju imovinu opravdati svojim primanjima.

Autor: dr. sc. Dubravko Ljubić

Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu odbacilo je 13 kaznenih prijava koje su podnesene protiv Milorada Pupovca. Te su kaznene prijave podnesene zbog sumnje da je navedeni javno poticao na nasilje i mržnju te povrijedio ugled Republike Hrvatske.

Prema priopćenju nadležnog Županijskog državnog odvjetništva: “Kaznene prijave odbačene su iz razloga što je nakon poduzetih provjera navoda iz prijava ocijenjeno da se u radnjama prijavljenika nisu ostvarila obilježja kaznenih djela poticanja na nasilje i mržnju kao niti kaznenog djela povrede ugleda Republike Hrvatske niti kakvog drugog kaznenog djela za koje se progon poduzima po službenoj dužnosti, s obzirom da sadržaj izjava prijavljenika nije bio usmjeren izvrgavanju poruzi, preziru ili grubom omalovažavanju Republike Hrvatske niti je predstavljao poziv na javno nasilje i mržnju već u suštini predstavlja oštru, ali dopuštenu kritiku spomenutih događaja u Republici Hrvatskoj. To posebice iz razloga što se u konkretnom slučaju radi i o zastupniku u Hrvatskom saboru koji predstavlja svoje biračko tijelo, a saborski zastupnici uživaju najvišu ustavnu i konvencijsku zaštitu slobode izražavanja i iznošenja svojih političkih stavova, ideja i ocjena”.

Nije neka posebna tajna da Republika Hrvatska ima pravosuđe sa posebnim potrebama, pa Državno odvjetništvo kao njegova sastavnica ne može biti izuzetak. Državno odvjetništvo Republike Hrvatske je vjerojatno samo teoretski i jedino prema Ustavu Republike Hrvatske samostalno i neovisno pravosudno tijelo ovlašteno i dužno postupati protiv počinitelja kaznenih i drugih kažnjivih djela, poduzimati pravne radnje radi zaštite imovine Republike Hrvatske te podnositi pravna sredstva za zaštitu Ustava i zakona.

Podsjetimo se, prema svima dostupnim izvorima na internetu Pupovac je rekao:

Hrvatska postaje čimbenik nestabilnosti na prostoru bivše Jugoslavije jer se u njoj promovira nesnošljivost prema drugim narodima i pokušava rehabilitirati ustaštvo, u čemu, važnu ulogu imaju pojedini pripadnici Katoličke crkve, neke političke stranke i braniteljske udruge.

Ove pojavnosti tijesno su povezane s povijesnim revizionizmom koji se u Hrvatskoj ogleda u tome da se pokušava rehabilitirati ustaški pokret i ustanoviti ga u novom europskom kontekstu, u novoj europskoj Hrvatskoj. U tome značajnu ulogu imaju pojedini članovi episkopata lokalne Katoličke crkve i klera općenito, imaju pojedine veteranske organizacije, pojedine političke stranke i nevladine organizacije koje su nastale uz tijesnu povezanost s episkopatom lokalne Katoličke crkve i nacionalne Katoličke crkve i političkih stranaka koje su s njima povezane kao njihovo političko krilo.

Ta vrsta povijesnog revizionizma u kojemu se u europskom kontekstu želi rehabilitirati ustaštvo, a optužiti sve druge: Jugoslaviju, socijalistički poredak, komunistički pokret, druge narode na prostoru bivše Jugoslavije, to jest Srbe i ostale, to je nešto što je matrica po kojoj se to odvija u Republici Hrvatskoj. I to doprinosi tome da Hrvatska postaje faktor nestabilnosti na prostorima bivše Jugoslavije. Da Hrvatska postaje faktor produbljivanja nepovjerenja na prostorima bivše Jugoslavije i da predstavlja svojevrsnu crnu ovcu ionako ne baš svijetlom stanju međuetničkih odnosa na prostorima bivše Jugoslavije.

Ne bih htio da ova zemlja doživi isto ono iskustvo koje je doživio jedan pokušaj u 20. vijeku da se stvori hrvatska država i koji je kolabirao i doživio sramotan kraj zato što je bio utemeljen na mržnji i nasilju prema Srbima. Kako sada stvari idu i kako se dobar dio ljudi u ovoj državi, uključujući i one koji sjede sa nama u Saboru, odnosi prema toj mogućnosti ta mogućnost nije nerealna, da i ova država, odnosno ovo društvo, zbog svoje opsesivne mržnje spram Srba i nesposobnosti političkih, vjerskih i drugih elita, ili neželjenja društvenih političkih elita da to spriječe, obustave i promijene, doživi istu sudbinu kakvu je doživjela marionetska država od 1941. do 1945. Govorim to sa punom sviješću, svima onima koji to čine, sa najdubljom patriotskom zabrinutošću za to što se može dogoditi.

Sam sadržaj iznesenih stavova, ma kako god on objektivno bivao gadljiv, ovdje zapravo i nije od primarne važnosti. Sudbina podnesenih kaznenih prijava mogla se je sa velikom izvjesnošću unaprijed predvidjeti. Ne iz razloga što izjave “prijavljenika” sadrže isključivo osobne vrijednosne prosudbe koje bi bile zaštićene ustavnim jamstvom slobode govora i iznošenja misli, već iz čisto formalnog razloga postojanja u konkretnom slučaju zaštite na temelju zastupničkog imuniteta. Zastupnik u hrvatskom Saboru, a što “prijavljenik” na temelju neustavno provedenih izbora u XII. izbornoj jedinici nažalost jest, ima imunitet neodgovornosti i nepovredivosti. Imunitet neodgovornosti za iznesene stavove u parlamentu ili u vezi s obavljanjem funkcije zastupnika amnestira nositelj funkcije saborskog zastupnika od odgovornosti za izgovorenu riječ neovisno o činjenici koliko je ona lišena svakog zdravorazumskog uporišta u životnoj zbilji. Ovaj imunitet pak ima praktički apsolutni karakter. Stoga, pozivanje na ovu okolnost bilo bi dostatno za opravdanje odbacivanja podnesenih kaznenih prijava.

Državno odvjetništvo ustrojeno je hijerarhijski, pa prema tome općinska državna odvjetništva podređena su županijskim državnim odvjetništvima, a ova Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske. Međutim, opisano ustrojstvo i kadrovska ovisnost o vertikali koja počinje sa izborom u parlamentu državno odvjetništvo čini profesionalno i politički ovisnim o poziciji na vlasti. Miješanje legislative i egzekutive u pravosuđe, zapravo je ustavno suspektno ali je ujedno i moćno oružje pretvaranja državnih institucija u instrument vođenja politike ili u mašineriju pogodnu za eliminaciju neistomišljenika.

Međutim, dato priopćenje kao da su pisali ljudi koji sa pravnom strukom i nemaju nekih posebnih dodirnih točaka. Ujedno se čini kako je obrazloženje nepotrebno prošireno i publicirano isključivo u svrhu pojačavanja dojma ispravnosti izrečenih blago rečeno izmišljotina, te očuvanje svetosti lika i djela “prijavljenika”, a što nije ili barem ne bi trebao biti cilj i svrha djelanja Državnog odvjetništva.

Nije neka posebna tajna da Republika Hrvatska ima pravosuđe sa posebnim potrebama, pa Državno odvjetništvo kao njegova sastavnica ne može biti izuzetak. Državno odvjetništvo Republike Hrvatske je vjerojatno samo teoretski i jedino prema Ustavu Republike Hrvatske samostalno i neovisno pravosudno tijelo ovlašteno i dužno postupati protiv počinitelja kaznenih i drugih kažnjivih djela, poduzimati pravne radnje radi zaštite imovine Republike Hrvatske te podnositi pravna sredstva za zaštitu Ustava i zakona. Ono bi trebalo biti jedinstveno pravosudno tijelo koje se ustanovljuje za cijelo područje Republike Hrvatske, a na čelu kojega se nalazi Glavni državni odvjetnik kojeg Sabor bira na prijedlog Vlade i nadležnog saborskog odbora na mandat u trajanju od 4 godine. Državno odvjetništvo ustrojeno je hijerarhijski, pa prema tome općinska državna odvjetništva podređena su županijskim državnim odvjetništvima, a ova Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Međutim, opisano ustrojstvo i kadrovska ovisnost o vertikali koja počinje sa izborom u parlamentu državno odvjetništvo čini profesionalno i politički ovisnim o poziciji na vlasti. Miješanje legislative i egzekutive u pravosuđe, zapravo je ustavno suspektno ali je ujedno i moćno oružje pretvaranja državnih institucija u instrument vođenja politike ili u mašineriju pogodnu za eliminaciju neistomišljenika. Da bi Republika Hrvatska uopće mogla funkcionirati kao država treba se osigurati jednaka pravda za sve. Poglavito u domeni kaznenopravne prirode, gdje jednakost tretmana počinitelja kaznenih djela mora biti preduvjet društvene pravde. Ovdje je neophodno izvršnu i zakonodavnu vlast isključiti iz izbora državnog odvjetnika i to prepustiti struci, iako i kadrovska rješenja te iste struke nisu uvijek bez mane. Pogreške tijela koja nisu neposredno involvirana u prakticiranje vlasti uvijek su manja od onih koje čini vlast kada instrumentalizira tijela pravosuđa u osobnu korist ili u korist partikularnih političkih interesa.

Slabosti u radu državnog odvjetništva mogu se relativno lagano ukloniti ozbiljenjem već pomalo otrcane fraze prema kojoj funkcije trebaju obnašati sposobni a ne podobni. Nepotizam je bolest modernog svijeta, pa tako svoju pojavnost ova društvena neželjena anomalija ima i u Hrvatskoj. No, teško se oteti dojmu kako zbog nasljeđa balkanske krčme njezini oblici u nas poprimaju čudovišne razmjere. Raduje činjenica kako sive eminencije u hrvatskom pravosuđu svojom bahatošću ogrnutom u lažnu nedodirljivost, uopće ne skrivaju učinke svoje prljave rabote. Tim će ih biti lakše identificirati, locirati, uhititi i transferirati kad se uskoro za to stvor objektivne prilike.

A sada krenimo sa analizom relativno kratkog priopćenja koje je bremenito nejasnočama. Prema Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu:

  1. “u radnjama prijavljenika nisu ostvarila obilježja kaznenih djela poticanja na nasilje i mržnju kao niti kaznenog djela povrede ugleda Republike Hrvatske niti kakvog drugog kaznenog djela za koje se progon poduzima po službenoj dužnosti” … jer izrečeni sadržaj predstavlja “oštru, ali dopuštenu kritiku spomenutih događaja u Republici Hrvatskoj”.
  2. u konkretnom slučaju radi se i o “zastupniku u Hrvatskom saboru koji predstavlja svoje biračko tijelo, a saborski zastupnici uživaju najvišu ustavnu i konvencijsku zaštitu slobode izražavanja i iznošenja svojih političkih stavova, ideja i ocjena”.

Ad 1. Odbacivanje kaznene prijave može se izvršiti kad postoji njezina očita neutemeljenost. Očita neutemeljenost pak postoji kad se činjenično stanje ne može podvesti ni pod jednu hipotezu predviđenu kaznenim zakonodavstvom. Pri tome, tijelo nadležno za kazneni progon dužno je ispitivati objektivnu prispodobivost premise minor pod premisu maior deliktnog logičkog silogizma, bez ulaska u ocjenu subjektivnih okolnosti društveno neprihvatljivog ponašanja. Nema veće ugroze za kaznenopravni sustav od prisvajanja diskrecijskog načina ocjenjivanja oportuniteta prilikom odlučivanja o poduzimanju kaznenog progona zbog postojanja opravdane sumnje na počinjenje kaznenog djela za koje se goni po službenoj dužnosti. Državno odvjetništvo ne može preuzeti funkciju suda niti može ocjenjivati je li neka “kritika oštra te kao takva dopuštena ili ne”, jer bi time prekoračilo svoje ustavne ovlasti. U suprotnom sudovi uopće ne bi trebali postojati, već bi se sve obavljalo u katakombama Državnog odvjetništva prema diskrecijskim ocjenama pojedinaca lišenih bilo kojeg uporišta u pravu. Poglavito ovakvo djelanje nije dopušteno u slučaju kad ex offo et ex lege Državno odvjetništvo zastupa Republiku Hrvatsku. Ovo iz razloga što kod odustajanja od kaznenog progona u konkretnom slučaju, Republika Hrvatska ne može štititi svoje interese i samostalno preuzeti progon.

Uz to, Državno odvjetništvo, kao dio pravosuđa posjeduje ekspertna znanja u području prava. Za pitanja povijesti, sociologije, religije ili neka druga stručna pitanja različita od onih pravnih, Državno odvjetništvo nema niti mora imati posebna znanja. Ta se pitanja razjašnjavaju tijekom kaznenog postupka uz učešće vještaka koji posjeduju potrebna znanja za utvrđivanje odlučujućih činjenica važnih za presuđivanje u spornoj pravnoj situaciji. Uplitanja u odlučivanje o pitanjima za koje činitelj nema potrebne kompetencije dovodi u sumnju njegovu kompetenciju uopće.

Ad 2. Kod analize navoda pod ovom točkom razvidno je kako Državno odvjetništvo ne poznaje osnove izbornog sustava. Cijenim potrebni opetovano istaknuti kako zastupnički mandat može biti predstavnički ili imperativan. Kod imperativnog mandata zastupnik odgovara svojoj izbornoj bazi koja ga u pravilu može opozvati. Kod predstavničkoga mandata zastupnik odgovara apstraktnomu narodu, odnosno u biti svojoj savjesti. Realno, on jedino može biti odgovoran onoj političkoj stranci koja ga je kandidirala i na čijoj je listi izabran. Prema Ustavu 74. RH zastupnici u Hrvatskom saboru nemaju obvezujući mandat. Dakle, Ustav Republike Hrvatske ne poznaje imperativni mandat kod kojeg bi zastupnik predstavljao “svoje biračko tijelo”. Uz to, čini se nejasnim kako bi to puko predstavljanje svog biračkog tijela ikako moglo amnestirati zastupnika od kaznenog postupka ili biti s tim u vezi. Odnosno, nije jasno kako bi to činjenica zastupanja interesa neke uže društvene skupine mogla biti pravna osnova za odbacivanje kaznene prijave zbog postojanja osnovane sumnje na počinjenje kaznenog djela.

S druge strane Ustav Republike Hrvatske niti bilo koja “Konvencija” ne priznaje pojedincu na temelju obavljanja funkcije zastupniku u parlamentu “najvišu ustavnu i konvencijsku zaštitu slobode izražavanja i iznošenja svojih političkih stavova, ideja i ocjena”. Područje slobode govora i iznošenja misli nezaobilazna je sastavnica temeljnopravne sfere svakog pojedinca. Sloboda govora i iznošenja misli jest integralna ustavna kategorija i kao takva čini preduvjet za uspostavu demokracije u društvu, a koju je sadržajno nedopušteno mijenjati s obzirom na osobna svojstva nekog pojedinca. Zaštićenu slobodu govora nije dopušteno sadržajno limitirati osim u slučaju nastupa unaprijed Ustavom utvrđenih okolnosti. Zaštita koju država pruža pojedincu sa ove ustavne osnove mora biti jednakog sadržaja i intenziteta te lišena diskriminacije po bilo kojoj osnovi. S druge strane, institutom imuniteta Ustav ne pruža zaštitu pojedincu, već funkciji saborskog zastupnika koja je transpersonalna. Stoga imunitet neodgovornosti predstavlja branu od pozivanja na odgovornost svakog onog koji obavlja određenu funkciju i to isključivo u svrhu obavljanja te funkcije.

Za uspostavu normalne Hrvatske nužna je eliminacija potrošenih političkih opcija jer u politici pokvarene stvari ne treba popravljati već ih treba odbaciti. Mentalni zarobljenici samoupravnog socijalizma, dežurni branitelji lika i djela revolucionara i državnika, štovatelji antifa ideja presvučenih u globalni liberalizam, profesionalni narikači nad nikad prežaljenom društvenom tvorbom vođenom avangardom radnika, seljaka i poštene inteligencije, kao i neumorni borci protiv populizma, nacionalizma i europskih kršćanskih korijena, trebaju biti udaljeni od mogućnosti obnašanja vlasi ili obavljanja bilo kakvih javnih funkcija. Kao i svi oni kojima je ideja o postojanju nezavisne i samostalne hrvatske države kost u grlu.

Sa stajališta struke, odbacivanje kaznene prijave u konkretnom slučaju nije sporno niti predstavlja posebno iznenađenje. No, za uzroke, posljedice i kolateralne žrtve predmetne situacije odgovornost snosimo svi mi koji se poput francuskih sobarica uglavnom bavimo raspravama na razini “kako je to moguće”. Za realnost bivstvovanja u Saboru zastupnika etnomenađera sa memorandumskom podlogom za djelovanje, sami smo si krivi. Izborom po inerciji vodećih političkih opcija koje realno predstavljaju lijevo i desno krilo iste partije omogućili smo, između ostalog, petrifikaciju izbornog sustava. Ovaj sustav iako neustavan i ubuduće će rađati vlast kojoj će krajnji politički interes biti očuvanje svoje stabilnosti, bez posebnog mara za ostvarivanje nacionalnih prioriteta i društvene koristi. Naročito gorak okus u ustima ostaje svaki put kod spoznaje kako je sudbena vlast samo jedan od kotačića u ostvarivanju društva utemeljenog na sustavu demokratskog jedinstva jugoslavenskog tipa, čija nas opstojnost permanentno i uporno udaljava od mogućnosti uspostave makar i formalne demokracije kao temelja hrvatskog društvenog ustrojstva. Zemlja u kojoj se pravosudna tijela koriste u svrhu postizanja političkih ciljeva nema budućnosti. Neovisno o činjenici koristi li se pravosuđe u svrhu ostvarivanja parlamentarne većine, pacifiziranja stranačkih i političkih neistomišljenika ili u svrhu prikrivanja koruptivnih i inih kažnjivih djelanja pripadnika takozvane političke elite od kojih ni jedan ne može svoju imovinu opravdati svojim primanjima. Ali su im zato usta puna demokracije, vladavine prava i sličnih izričaja koji ovdje više liče na ispraznice nego na pojmove sa određenim sadržajem. Moramo si konačno priznati kako svaki narod zaslužuje vlast koju ima, pa makar ga ona držala doslovno neukim i nepismenim, marginalcima, nepristojnim uličarima ili neubrojivima. Ujedno moramo gutati svakodnevno dociranje intelektualno limitirane klateži koja nas sa dalekovidnice uvjerava kako više trebamo vjerovati njima takvima kakvi jesu, nego svojim očima.

Zna li i može li Hrvatska bolje. Sa ovakvom vlašću nikako. Bipartitni način izmjene sadržajno istovjetnih i navodno centrističkih političkih opcija, ma što god to značilo, sve nas je doveo do shizofrene zbilje. Za uspostavu normalne Hrvatske nužna je eliminacija potrošenih političkih opcija jer u politici pokvarene stvari ne treba popravljati već ih treba odbaciti. Mentalni zarobljenici samoupravnog socijalizma, dežurni branitelji lika i djela revolucionara i državnika, štovatelji antifa ideja presvučenih u globalni liberalizam, profesionalni narikači nad nikad prežaljenom društvenom tvorbom vođenom avangardom radnika, seljaka i poštene inteligencije, kao i neumorni borci protiv populizma, nacionalizma i europskih kršćanskih korijena, trebaju biti udaljeni od mogućnosti obnašanja vlasi ili obavljanja bilo kakvih javnih funkcija. Kao i svi oni kojima je ideja o postojanju nezavisne i samostalne hrvatske države kost u grlu. Različitosti mogu biti dobre i korisne, čak se mogu i privlačiti, međutim teško je posložiti rogove u vreći kao što je gotovo nemoguće uspostaviti konzistentan društveni poredak na međusobno nepomirljivim silnicama. Kod izostanka konsenzusa uobičajeno je postupati prema volji većine. Iseljavanje jest akutna mjera koja nas privremeno može osloboditi, međutim, ono nikako ne može biti konačno rješenje u našem slučaju. Stoga se čini da je definitivno došlo vrijeme za promjene, ne samo zbog generacija koje dolaze, već prvenstveno zbog nas samih.

Komentari