U osnovi, riječ je o prevari kojom se odgojno-obrazovni sustav stavlja pod kontrolu političko-interesne skupine koja u sprezi s međunarodnim lobijima provodi politiku redefiniranja temeljnih postavki nacije i života kakvog poznaje. Riječ je o politici kojom se kroz odgoj i obrazovanje želi nametnuti potpuna eutanazija hrvatskog nacionalnog identiteta, tradicije, povijesti i postignuća. Informatika postaje novo božanstvo i zamjena za duhovni i moralni razvoj. Nameće se odgojni model kojim se djecu i mladež redefinira u zombije..
Reforma odgoja i obrazovanja vlade Andreja Plenkovića, odnosno Cjelovita kurikulna reforma (CKR), povjerena je HNS-ovoj ministrici znanosti i obrazovanja Blaženki Divjak. Eksperimentalna provedba započela je ove školske godine u nekim razredima 73 škole pod nazivom Škola za život. Kako Divjak ne može uvesti CKR tj. kurikule nastavnih predmeta koji su nedovršeni i koji su dobili brojne negativne recenzije stručne javnosti i eminetnih ustanova, podmeće projekt Škola za život. Na taj način omogućuje uvođenje kompromitiranog i nedovršenog CKR-a u hrvatski odgojno-obrazovni sustav, samo pod drugim imenom. Unatoč pompoznoj promidžbi projekta te medijskoj potpori mainstream medija kojima se pokušavala opravdati provedba Škole za život, danas je potpuno jasno kako je riječ o nepripremljenom, nesustavnom, nestručnom i u konačnici štetnom projektu.
U osnovi, riječ je o prevari kojom se odgojno-obrazovni sustav stavlja pod kontrolu političko-interesne skupine koja u sprezi s međunarodnim lobijima provodi politiku redefiniranja temeljnih postavki nacije i života kakvog poznaje. Riječ je o politici kojom se kroz odgoj i obrazovanje želi nametnuti potpuna eutanazija hrvatskog nacionalnog identiteta, tradicije, povijesti i postignuća. Informatika postaje novo božanstvo i zamjena za duhovni i moralni razvoj. Nameće se odgojni model kojim se djecu i mladež redefinira u zombije, odgajaju se za svijet bez etike i svijesti o ontološkoj datosti. Odbacuju se korijeni koji su na našim europskim prostorima uronjeni u kršćanstvo. Vjera se prikazuje konstruktom misli nepotrebni modernome čovjeku. Sve je podređeno stvaranju poslušne ljudske mase lišene humanizma i vrijednosti te bez povezanosti čovjeka s Bogom. Tako se stvara podloga za odbacivanje svih vrijednosti na kojima počiva naša europska civilizacija, nacionalni identitet te u konačnici inicira stvaranje podaničkog mentaliteta bez sposobnosti rasuđivanja, potrošača i konzumenta čiju će budućnost netko drugi programirati. Ovo čemu danas svjedočimo vodi nas takvoj politici. Unatoč tome što projekt formalno predvodi aktualna ministrica, riječ je o projektu Andreja Plenkovića. Jer Plenković je omogućio da pravi kreatori i ideolozi ostanu skriveni, a Divjak i HNS poslužili su isključivo kao paravan za razaranje hrvatskog nacionalnog identiteta i cjelokupnog ljudskog potencijala kao najvrednijeg dijela hrvatske nacije.
Od početka je jasno kako je riječ o unosnoj trgovini
Promašaji s nabavkom opreme, kašnjenja, nezadovoljstvo učitelja i nastavnika u školama, sve glasnije nezadovoljstvo roditelja potvrdili su kako je riječ o totalnom promašaju i prevari s negativnim posljedicama na djecu i hrvatsko školstvo. Kak bi obranila svoj projekt, ministrica nastavlja s manipulacijama uvjeravajući javnost kako je projekt Škola za život zaradio čvrstu četvorku. Tako je hrvatska javnost umjesto stručnog Izvješća, dobila samohvalu aktualne ministrice.
Odgojno-obrazovni sustav posljednjih se desetak godina intenzivno napada protuhrvatskim nasrtajima. Reforma je dobra prilika za preuzimanje pozicija i dovođenje novih poslušnika, ali i prilika za izravan utjecaj na političko i ideološko redefiniranje hrvatskoga školstva, a u konačnici i nacije. Podsjetimo se kako je ovaj zadatak pokušavala provesti Partija postavljanjem Željka Jovanovića koji je napravio ogromne štete na odgojno-obrazovni sustav. Nakon toga, tadašnji predsjednik SDP-a Zoran Milanović, osobno je izabrao Borisa Jokića za provedbu kurikulne reforme. Jokić nije završio posao i podnio je ostavku. Pokazalo se kako nitko od njih nije dorastao toj zadaći. Stoga ne čudi kako do danas nije završena izrada cjelovite kurikulne reforme koja je Strategijom obrazovanja, znanosti i tehnologije još 2014. u Saboru prihvaćena kao ključna aktivnost koju treba provesti. Zabrinuta je i EU koja u posljednjem Izvješću za 2018. vrlo jasno upozorava kako pokazatelji uspješnosti obrazovnog sustava ne samo stagniraju već se pogoršavaju u većini relevantnih područja. Izvjesno je kako je aktualna ministrica Divjak našla način kako uvesti CKR s nedovršenim i kritiziranim predmetnim kurikulima, a istodobno odvratiti pozornost s brojnih negativnih recenzija na kurikule nastavnih predmeta koje su dale eminetne instutucije i pojedinci. Zato je CKR trebalo uvesti pod drugim imenom: Škola za život.
Podsjetimo, Škola za život provodi se od početka školske godine 2018./2019. u 1. i 5. razredu osnovnih škola te u 7. razredu za predmete biologija, kemija i fizika. U srednjim se školama provodi u 1. razredu gimnazije u svim predmetima te u 1. razredu četverogodišnjih strukovnih škola u općeobrazovnim predmetima. Od početka školske godine bilo je potpuno jasno kako je riječ o projektu opremanja škola odnosno projektu s mogućnostima unosnog trgovanja. Promašaji s nabavkom opreme, kašnjenja, nezadovoljstvo učitelja i nastavnika u školama, sve glasnije nezadovoljstvo roditelja potvrdili su kako je riječ o totalnom promašaju i prevari s negativnim posljedicama na djecu i hrvatsko školstvo. Kak bi obranila svoj projekt, ministrica nastavlja s manipulacijama uvjeravajući javnost kako je projekt Škola za život zaradio čvrstu četvorku. Tako je hrvatska javnost umjesto stručnog Izvješća, dobila samohvalu aktualne ministrice. A o kakvom se projektu u stvarnosti radi?
Novi kurikuli zapravo su stari kurikuli Jokićeve ekipe
Ne samo da je riječ o zavaravanju javnosti već i o bizarnom kićenju tuđim perjem. Jer ti novi kurikuli zapravo su stari kurikuli Jokićeve ekipe, a novi (odnosno inačice kurikula) su trebali postati revidiranjem na temelju pristiglih stručnih i znanstvenih recenzija. Sada je jasno zašto ih je Divjak krila u šumi informacija. Naime, na temelju pristiglih recenzija novih kurikula, pokazuje se kako se u revidiranju kurikula, u velikoj mjeri, nisu uvažavale iznesene argumentirane primjedbe. Jednostavnije rečeno, s kurikulima smo opet na početku.
Jedna od najbezobzirnijih manipulacija, netransparentnosti i ignoriranja hrvatske stručne javnosti jest ona koja se odvija(la) s kurikulima. Na stranicama resornog ministarstva oni su objavljeni tek sredinom prosinca, a do tada ih je bilo gotovo nemoguće pronaći u šumi podataka s četiri inačice kurikula, dvije javne rasprave (2016. i 2018.), dvije vrste kurikula (za osnovne škole i gimnazije te za strukovne škole) te bezbroj mrežnih stranica. Izjava ministrice Divjak kako su u projektu Škola za život novi kurikuli je neistina. Ne samo da je riječ o zavaravanju javnosti već i o bizarnom kićenju tuđim perjem. Jer ti novi kurikuli zapravo su stari kurikuli Jokićeve ekipe, a novi (odnosno inačice kurikula) su trebali postati revidiranjem na temelju pristiglih stručnih i znanstvenih recenzija. Sada je jasno zašto ih je Divjak krila u šumi informacija. Naime, na temelju pristiglih recenzija novih kurikula, pokazuje se kako se u revidiranju kurikula, u velikoj mjeri, nisu uvažavale iznesene argumentirane primjedbe. Jednostavnije rečeno, s kurikulima smo opet na početku. Kao da javna rasprava nije ni postojala. Tako je, primjerice, unatoč brojnim upozorenjima eminetnih stručnjaka kroatističke struke kako je naziv dokumenta (kurikulum, umjesto kurikul) nesuklađen s hrvatskim standardnim jezikom, ministarstvo opet u potpunosti ignoriralo pa i u novom kurikulu koristi naziv kurikulum. Pokazatelj je to i kakav je odnos Ministarstva znanosti i obrazovanja, a time i hrvatske države, prema hrvatskome jeziku i struci. U recenzijama novih kurikula, nedopustivim se smatra činjenica kako nisu prihvaćene već ranije napisane recenzije Znanstvenog vijeća za obrazovanje i školstvo HAZU-a koje su i objavljene u dvjema knjigama. Prigovori se ponavljaju i u kurikulu Hrvatskoga jezika. Ističe se kako su opet samo dva autora iz starije hrvatske književnosti (Držić, Gundulić) na kojima počivaju naša pismenost, kultura i tradicija. Ni sporna djela s elemenatima pornografskog i pedofilskoga sadržaja nisu uklonjena. I u očitovanju o prijedlogu kurikula za nastavni predmet Povijesti za osnovne škole i gimnazije brojne su primjedbe ponavljaju. Primjerice ponovo se kritizira brisanje povijesnih razdoblja o hrvatskoj nacionalnoj povijesti; prepuštanje ključnih događaja i procesa iz hrvatske povijesti samostalnom izboru nastavnika i profesora; podcjenjivanje važnosti općeg obrazovanja izbacivanjem nastavnog predmeta Povijesti u pojedinim programima strukovnih škola, itd. Recenzije na prijedlog kurikula Građanskoga odgoja upozoravaju kako je riječ o kurikulu u kojem nema etike, kurikulu kojim se uništava moral i zamjenjuje pravnim i političkim sadržajima. Dodatno, ističe se kako se ovim kurikulom pod krinkom odgoja za građanstvo ukida odgoj za život. Nedopustivim se smatra zaobilaženje definiranja obitelji, njezine uloge, roditelja, potpuno ignoriranje potrebe razvijanja svijesti o nacionalnoj pripadnosti, očuvanju povijesno-kulturne baštine i nacionalnog identiteta. Porazna je činjenica, koja se ističe u recenzijama, kako autori kurikula građanskoga odgoja ignoriraju potrebu za rješenjima o aktualnim, gorućim problemima hrvatskoga društva te na taj način propuštaju priliku pridonijeti rješavanju sudbonosnih pitanja. I novi kurikul Fizike obiluje grješkama, krivim koncepcijama, nejasnim navodima i nerazumijevanjem nastavnih sadržaja. I opet se za nove kurukule upozorava kako je metodologija izrade neprovjerena u praksi i neprikladna za nastavu temeljnih znanja.
Institucije postale ministricin smokvin list
Potvrdilo se kako su i promidžbene poruke o vladinoj reformi čista manipulacija i laž. Navodno rješavanje problema i suvremene metode poučavanja drska su prevara koja uz sve navedeno jasno definira protagoniste ove odgojno-obrazovne karikature. Kreatori programa Škola za život, samo na deklarativnoj razini govore o metodama poučavanja, a u praksi uvode isključivo tehnologiju. Ne samo da nisu jasno i konkretno definirane metode poučavanja koje se želi provjeravati, već je suludo i bezobzirno uvoditi golu tehnologiju..
A da je riječ o nepripremljenom, nesustavnom, nestručno odrađenom poslu svjedoče i prvi rezultati Škole za život. Cilj je programa Škola za život, prema navodima u dokumentu ministarstva, provjeriti primjenjivost novih kurikula; metoda poučavanja i oblika rada te različitih nastavnih sredstava. Ali jednako kao što se ni prije izvedbe javnost nije upoznala s ključnim informacijama o tome kako će se program izvoditi; tko će, kako i što pratiti te vrednovati, na temelju kojih kriterija, tako ni nakon dvomjesečne izvedbe javnost nije dobila relevantne pokazatelje na temelju kojih se može jamčiti učinkovitost programa. Zanimljiv je i odnos ministarstva prema instituciji zaduženoj za praćenje i vrednovanje programa, u ovom slučaju Nacionalnom centru za vanjsko vrednovanje (NCVV). Ne samo da nije razvidna njihova uključenost, nego i potpuno nepoznata metodologija praćenja i vrednovanja programa te u konačnici izostaje i Izvješće NCVV-a o vrednovanju Škole za život. Dodatno, zanimljiv je i odnos resornog ministarstva prema Agenciji za odgoj i obrazovanje. Naime, u javnosti nije razvidno niti stručno mišljenje Agencije za odgoj i obrazovanje. S obzirom na nedavni pokušaj ministričinog preuzimanja ovlasti Agenciji za odgoj i obrazovanje, ostaje zaključak kako resorna ministrica guta sve koji ne pušu u njezin rog te alarmantna činjenica kako je institucije koji predstavljaju ključne dionike odgojno-obrazovnog sustava i koje su do sada s ministarstvom izvrsno timski surađivale u projektima doprinoseći razvoju kvalitete hrvatskih učitelja i školstva, pokušava učiniti smokvinim listom sustava. Kakvo je to devastiranje sustava!
Potvrdilo se kako su i promidžbene poruke o vladinoj reformi čista manipulacija i laž. Navodno rješavanje problema i suvremene metode poučavanja drska su prevara koja uz sve navedeno jasno definira protagoniste ove odgojno-obrazovne karikature. Kreatori programa Škola za život, samo na deklarativnoj razini govore o metodama poučavanja, a u praksi uvode isključivo tehnologiju. Ne samo da nisu jasno i konkretno definirane metode poučavanja koje se želi provjeravati (kako postojoće tako i one koje koje bi se programom trebale razviti) već je suludo i bezobzirno uvoditi golu tehnologiju (bez razvijenog i primjerenog programa koji može omogućiti učinkovitije poučavanje, primjenu različitih oblika rada, rješavanje različitih tipova zadataka i slično). Osim toga, svjetska istraživanja i iskustva u praksi nedvosmisleno su potvrdila kako tehnologija može biti štetna bez metode dok metode poučavanja mogu biti jednako učinkovite i bez tehnologije. Dakle, tehnologija bez metodologije je najbezobzirnije pustošenje zdravog razuma. Zato treba reći kako je projekt, odnosno reforma koju se planira provesti u sve škole, ne samo nepripremljena već i u suprotnosti s već razvijenima didaktičkim, pedagoškim i psihološkim spoznajama te u konačnici štetna za učenike, odgojno-obrazovne djelatnike i hrvatsko školstvo u cjelini.
Porazna je i činjenica potpunog ignoriranja učenika. U potpunosti je izostalo planiranje i praćenje njihovih postignuća. Umjesto razvijanja kompetencija primjerenih modernom načinu života i digitalnom dobu, hrvatsku djecu i mladež projektom se pretvara u konzumente koji nemaju sposobnosti samostalnog razmišljanja i kreiranja. A pogotovo rješavanja problema. Zna se kako nasrtaj neprimjerene tehnologije ometa razvoj njihova mozga i slabi razinu obrazovnih postignuća. Zaglupljivanje djece i mladeži stavljanjem tableta u ruke bez bilo kakvog koncepta, metode, potpore i sigurnosti i to sve u 21. st. kada se sve vrišti od posljedica takva ponašanja, najodvratniji je primjer političkih krpelji spremnih na sve kako bi napunili vlastitite džepove i zadovoljili nalogodavce.
Ovakva odgojno-obrazovna politika aktualne vlasti predvođena Andrejom Plenkovićem, utemeljena na globalističko-liberalnoj marksističkoj ideologiji, u suprotnosti je s hrvatskim nacionalnim vrijednostima, cjelovitim odgojem, duhovnim i moralnim razvojem. I hrvatska nacija je mora odbaciti!