Upravo je model održavanja poretka, koga personaliziraju na svoj način i Milanović i Grabar Kitarović godinama namjerno poticao defetizam i tinjajuće kontrolirano dozlogrđivanje obeshrabrujući ljude protiv političkog angažmana, balansirajući između lošega ili nedovoljno dobroga i gorega. Na toj klackalici se održavao poredak, a uspjevao je zato što nije bilo nikoga na javnoj sceni, tko bi umjesto nametnutog i suženog izbora bio istinska alternativa i ponudio nadu, pa su se ljudi hvatali za slamku bez racionalnoga uporišta i redovito ostajali prevareni i razočarani. Na toj prevari je počivao cjelokupan ovakav poredak i jednostavno, morao se potrošiti.

Autor: Marko Ljubić

Miroslav Škoro je siguran uvjerljivi pobjednik predsjedničkih izbora. Zadnje objavljene ankete anketara u čiju ulogu valja redovito sumnjati, ali ne valja sumnjati u razum i instinkt za opstanak u novim političkim okolnostima njihovih vlasnika i menadžmenta, pokazuju tjesne rezultate prvog kruga i praktično otvoreni poziv većini kolebljivih i nesigurnih ljudi, za koga se opredjeliti u finalu. Razlika od desetak posto u finalnom obračunu s Milanovićom ili Kolindom Grabar Kitarović u korist Miroslava Škore čini potpuno nebitnim malu prednost Kolinde Grabar Kitarović i zanemarivu Zorana Milanovića pred njim u prvom krugu izbora, te više nego izvjesno sluti debakl Andreja Plenkovića i Kolinde Grabar Kitarović u tom prvom krugu. Ljudi vole pobjednike, velika većina se od pamtivjeka tako svrstavala vođena praiskonskim refleksom sigurnosti u okviru zajednice, a ako u tom svrstavanju mogu još izraziti i stav o čitavom nizu društvenih pitanja, onda to čini neslućenu sinergijsku moć pred kojom se lome i najtvrđi sustavi kao kula od karata. Zato su ovi predsjednički izbori puno važniji od izbora novoga predsjednika Republike i nose sobom prilično izgledan epohalni društveni preokret u Hrvatskoj. Upravo ta sinergija se događa, ljudi vide pobjednika, nije im ništa skrivio, djeluje pametno, prihvatljivo, neiritantno, prati ga glas uspješnog čovjeka, a s druge strane imaju ponudu održavanja iskustvenog stanja, koje im je dozlogrdilo. Cinizam ovoga dozlogrđivanja je u tome da je upravo model održavanja poretka, koga personaliziraju na svoj način i Milanović i Grabar Kitarović godinama namjerno poticao defetizam i tinjajuće kontrolirano dozlogrđivanje obeshrabrujući ljude protiv političkog angažmana, balansirajući između lošega ili nedovoljno dobroga i gorega. Na toj klackalici se održavao poredak, a uspjevao je zato što nije bilo nikoga na javnoj sceni, tko bi umjesto nametnutog i suženog izbora bio istinska alternativa i ponudio nadu, pa su se ljudi hvatali za slamku bez racionalnoga uporišta i redovito ostajali prevareni i razočarani. Na toj prevari je počivao cjelokupan ovakav poredak i jednostavno, morao se potrošiti.

Upravo ta klackalica je bila voda na mlin ili vjetar u leđa Škori, jer su ljudi uočili čovjeka koga se ne trebaju bojati, a djeluje bolje i nudi nadu koju iskustveno ne mogu ponuditi njegovi suparnici.

Mnogi će se sad navaliti baviti analizama dubinskih, površnih, banalnih ili potpuno nevaljalih razloga zbog kojih će Škoro pobjediti, Kolinda Grabar Kitarović doživjeti težak poraz, a Milanović još jednu potvrdu pretežitog stava hrvatskog naroda o njegovoj antifašističkoj političkoj platformi.

No, jedini bitan, odlučujući i valjan razlog Škorine pobjede je to da mu je narod povjerovao da može pobjediti aktualnu političku oligarhiju ili državni poredak.

To je presudno.

Nakon iznimno bitne najave kandidature u kojoj je jasno rekao da namjerava mjenjati državu i njen ustavni poredak, nakon što je krajnje racionalno i svima razumljivim objašnjenjem da želi imati alat za obavljanje poslova na radnom mjestu predsjednika Republike, politiku potpuno demistificirao i sveo ju na odgovoran posao kao i svaki drugi iz ljudskog iskustva, njemu su bila širom otvorena vrata pobjede.

Gotovo nikakav značaj nakon prve objave nije imalo ništa drugo što je više ili manje uspješno komunicirao, sve do trenutka kad je javno poslao pobjedničku poruku – tko kaže da će biti drugog kruga?

To je trebalo izgovoriti, jer je baš to hrvatski narod htio čuti. Ljudima je dozlogrdilo  “nastojanje”,  “pokušavanje”, ” vidjet ćemo”, “ako”, ” pokušat ću”, jer sve što nakon Tuđmana pamte, bile su te riječi i  “programi”, koji su samo produžavali agoniju Hrvatske i prostiturirali samu esenciju politike.

Nitko više ne vjeruje da Kolinda Grabar Kitarović i pogotovo Zoran Milanović mogu promjeniti, čak i da žele, realnost koja je dozlogrdila narodu, jer su karijerni taoci te realnosti. Još kad uz njih ljudi vide lica, koja su odavno postala vizualni simboli neuspjeha sve do štetočinstva u narodnoj iskustvenoj memoriji, lica, kojih se ni Milanović ni Kolinda Grabar Kitarović ne mogu odreći, jer ne znaju postojati izvan njih, onda je posve jasno zašto nemaju šanse protiv čovjeka, koji je ulazeći u kandidaturu imao velike izglede, jer ga se nikako nije moglo svrstati u autsajdere, gubitnike i egzibicioniste zbog njegove snažne nacionalne prepoznatljivosti… Jedini čovjek, koji bi mogao pobjediti Škoru na ovim izborima bio bi on sam…

Ljudima je trebalo reći – ja ću to uraditi.

Jer sve što se mjeri i na čemu se od prve zajednice temelje odnosi među ljudima počivalo je i počiva na uspjehu i rezultatu.

Nije li lovac koga je pleme poslalo u lov, dovukao u selo bizona, Indijanci su ostali gladni. Ako to godinama ponavlja, sela će nestati, a njemu će pleme uduzeti koplje bez sentimenta za njegovo bezuspješno nastojanje, muke i borbe s bizonima, koji su mu pobjegli. Ili, da je Tuđman poražen, da je Srbija uništila hrvatsku slobodu i da smo doživjeli završni udarac usporediv s novim Križnim putom, preostali Hrvati bi ga nužno pamtili kao gubitnika. No, bio je pobjednik.

Zato je gotovo tragikomično gledati kao se evidentni gubitnici pozivaju na njega i pokušavaju sakriti ispod njegovoga pobjedničkog puta, i to sve više i sve očajnije, što je svijest o njihovom gubitništvu u narodu prisutnija. Konačno, pametan gubitnik, ako takvoga uopće ima, izbjegava se pozivati na pobjede i velikane, jer upravo to pozivanje još više ogoljava njihovu mizernost.

Točno zbog toga nitko više ne vjeruje da Kolinda Grabar Kitarović i pogotovo Zoran Milanović mogu promjeniti, čak i da žele, realnost koja je dozlogrdila narodu, jer su karijerni taoci te realnosti. Još kad uz njih ljudi vide lica, koja su odavno postala vizualni simboli neuspjeha sve do štetočinstva u narodnoj iskustvenoj memoriji, lica, kojih se ni Milanović ni Kolinda Grabar Kitarović ne mogu odreći, jer ne znaju postojati izvan njih, onda je posve jasno zašto nemaju šanse protiv čovjeka, koji je ulazeći u kandidaturu imao velike izglede, jer ga se nikako nije moglo svrstati u autsajdere, gubitnike i egzibicioniste zbog njegove snažne nacionalne prepoznatljivosti. Jedini čovjek, koji bi mogao pobjediti Škoru na ovim izborima bio bi on sam, a izgledi za takav razvoj stvari bi bili nikakvi baš zbog njegovih osobnih uspjeha u životu. Ili, mogli bi postojati samo ako njemu samome pobjeda na izborima ne bi bila cilj. No, Škoro je odlučio pobjediti, a baš sve mu je s konkurentske strane išlo na ruku.

Potpuno dezorjentirana Kolinda Grabar Kitarovič, koja ostavlja dojam umorne i izgubljene žene i gotovo moli da ju se poštedi nečega, beskrupulozni i potpuno nesposobni karijerist Andrej Plenković, zbog koga će i Jandroković glasovati za Škoru, eventualno fotkati glasački listić i pokušati pronaći žnjuru za Škorin šator s dokazom lojalnosti, ključni su razlozi sigurnog debakla Kolinde Grabar Kitarović, ali i Plenkovićeve političke karijere. Ne umanjuje ta činjenica ni malo Škorinu vrijednost ili pobjedničke zasluge, jer da on nije prihvatljiv, da ne nudi nadu i da ne ulijeva povjerenje, čak i takva Grabar Kitarović bi imala velike šanse.

Režim, koji se održavao na inerciji, umjetnim konfliktima, proizvodnji strašila za polarizirano izborno tijelo s jedne i druge strane, na animozitetima između pretežite nacionalne Hrvatske i izrazito manjinske antifa strukture, koja se održavala kao potpuni kontrolor države i društva upravo zbog premreženosti HDZ-a svojim utjecajima, na vječitoj nerješenoj utakmici s posve predvidljivim rezultatima, jednostavno se mora urušiti, a što djeluje sve prisutnije, sve je ranjiviji, jer mu treba više “krvi”, a davatelja nema.

Milanović, kao i svaka kandidatura s antifa strane oduvijek je vrijedila proporcionalno slabostima desne Hrvatske ili podzemnom i medijskom inženjeringu. Milanović je ograničen svojim izbornim tijelom u čijemu je epicentru esencija Katarine Peović i bolesna platforma Radničke fronte sa zloćudnim antihrvatskim virusnim oboljenjem i on zato predstavlja, usprkos umjetnoj političkoj konkurentnosti s HDZ-eom, samo umirući politički incident na povjesnoj karti hrvatske državnosti. Usprkos tome što je Plenković zajahao pozadinskim igrama na čelo posrnulog HDZ-a, njegov politički rukopis tjekom tri godine na čelu vlade potpuno ga izjednačuju s Milanovićem i čine prolaznikom iza koga će ostati golema šteta, ali pred prvom ozbiljnom alternativom tipa Škoro, izborno tijelo mu je pokazalo palac dolje.

Režim, koji se održavao na inerciji, umjetnim konfliktima, proizvodnji strašila za polarizirano izborno tijelo s jedne i druge strane, na animozitetima između pretežite nacionalne Hrvatske i izrazito manjinske antifa strukture, koja se održavala kao potpuni kontrolor države i društva upravo zbog premreženosti HDZ-a svojim utjecajima, na vječitoj nerješenoj utakmici s posve predvidljivim rezultatima, jednostavno se mora urušiti, a što djeluje sve prisutnije, sve je ranjiviji, jer mu treba više “krvi”, a davatelja nema.

Škoro se morao dakle dogoditi, jer se jednostavno sve čak i uz tenkove, nikada nije moglo kontrolirati.

Škorina pobjeda i preuzimanje mjesta predsjednika Republike zato je vrlo izgledni kraj ovakvog neuspješnog državnog poretka. Nikako drugačije se Hrvatska nije mogla vratiti kući bez golemih potresa i kaosa, koji bi opet pogotovao muljatorima i pripadnicima postojeće oligarhije, samo s drugim manekenima odgovarao i zaprijetio uništenjem i onako dobro uzdrmane zemlje.

Škorina poruka da će njegov dolazak na Pantovčak istovremeno biti početak odbrojavanja otkaznog roka Plenkoviću razgalila je srca i najvećeg broja članova HDZ-a, a hadezeovo izborno tijelo je i onako bilo u nametnutim odnosima suprotnosti s onim esdepeovim, samo privremena realnost, koja će se sad u velikoj većini preliti Miroslavu Škori, jer je daleko bliži povijesnoj simbolici obnovitelja države na kojoj još svjetlucaju slova H- D-Z i zrače nekakvim životom usprkos Andreju Plenkoviću. Ne može se ta bliskost i raspoloženje naroda, koje se pokrenulo, ničim vise zaustaviti, jednako kako se nije moglo ničim zaustaviti ni 1990.godine, niti taj golemi narodni val danas, na kojemu za volanom sjedi Škoro, može spriječiti pitanjima o tome gdje je bio 1991.godine. Ne može pogotovo radi iskustva naroda, da je čitav niz autentičnih ratnih junaka žestoko posrnuo nakon rata i glavinjaju do danas, politički sramoteći ideju na kojoj su i zbog koje su postali junaci. Ovo su danas neke druge bitke i nakon svih poratnih iskustava, u tim bitkama pobjednici su nositelji razuma i nade, a nada i bliskost s režimom ne idu više u istu ravan.

Poredak se više nikako ne može suprotstaviti Škori, pa, što izvlače iz podruma blistaviju simboliku kao priču o blagdanima, kao uvođenje odlikovanja s imenom Franje Tuđmana i posmrtne dodjele Franji Kuhariću, izazivaju sve veće ogorčenje i samo se prikazuju nedostojnima naspram imena i povijesnih vrjednosti na koje se pozivaju, a iskustvo naroda govori da su upravo učinili sve da unište simboliku tih velikana.

Poredak se više nikako ne može suprotstaviti Škori, pa, što izvlače iz podruma blistaviju simboliku kao priču o blagdanima, kao uvođenje odlikovanja s imenom Franje Tuđmana i posmrtne dodjele Franji Kuhariću, izazivaju sve veće ogorčenje i samo se prikazuju nedostojnima naspram imena i povijesnih vrjednosti na koje se pozivaju, a iskustvo naroda govori da su upravo učinili sve da unište simboliku tih velikana. To je otprilike kao kad zapušteni propalica na nekoj klupici u parku, na smrad koji se širi iz njegovih dronjaka stavi blistavi šešir. To samo skreće pozornost i ističe kontrast, koji bez šešira prolaznici ne bi ni uočili. Drugim riječima, poretku više ništa ne može pomoći, a slijedi bijeg miševa iz potpalublja.

Iako se na predsjedničkim izborima natječu pojedinci, iako se tvrdi da su to snažno personalizirani izbori i da je važnije od svega osobnost kandidata, to je potpuno pogrešno bilo do ovih izbora, a nakon Tuđmana, izuzev možda i donekle pri prvoj Mesićevoj pobjedi. Razlog stradanja države upravo je i bio u tome šti su kandidati, pri čemu govorim o ozbiljnim kandidatima ili favoritima bili obični vojnici i taoci svojih partija. Nisu to bili generali, pa nisu ni znali, ni mogli stvarati, a varijacijama između rigidnog antifašizma Ive Josipovića i relaksirajućeg domoljublja Kolinde Grabar Kitarović nisu mogli ponuditi iskorak u razvoju hrvatske državnosti. Da ne bi bilo zabune, nikako ne suprostvaljam osobnost ljudi u strankama s filozofijom stranačkog djelovanja, što je još jedna od matrica podvale u Hrvatskoj, jer uspješnost i kvaliteta stranaka ne može se iskazati bez osobnosti njihovih članova ili rukovodećih ljudi. Osobnost i kolektivno djelovanje se ne isključuju, a ako se isključuju onda je to zastranjivanje.

Nasuprot kandidata SDP-a i HDZ-a, upravo je Miroslav Škoro naciji ponudio osobnost i usprkos recimo notornog MOST-a i najrazličitijih tipova, koji se standardno nastoje uvaliti na vlak, bar radi pet minuta slave, Miroslav Škoro je svojom karizmom prošao kampanju neokrznut i baš zbog toga individualizma je prepoznat kao pobjednik. I zato će pobjediti.

Na tom putu čak ni njegov program nije presudan, jer su ljudi čuli pobjedničku odlučnost čovjeka, koji je drugačiji i baš zbog toga može ponuditi nadu. To je lakši dio puta Miroslava Škore, jer on tu karizmu ima neovisno o politici i stečenim znanjima, koja su njegovu osobnost samo snažno istaknula, jer onaj teži, zahtjevni i kvalificirajući put ga tek čeka dolaskom na Pantovčak. Tad će on morati olujnu nadu i razbuktala očekivanja naroda institucionalizirati i pretvoriti u državu, a to je državnički izazov kojemu su samo rijetki dorasli, što je ironično, baš zbog toga što su bili impresionirani mistificiranom politikom i lažnim veličinama, za raziliku od državnika koji su politiku znali pretvoriti u racionalno upravljanje društvenim procesima.

Komentari