Susret nakon trideset godina
Đuru sam upoznala u Dunjinom domu, na moju molbu, susreli smo se tamo kako bih osobno od Đure čula priču koju mi je prethodno ispričao moj prijatelj Dunja.
„Pojavio mi se na vratima“, rekao mi je Dunja. „Čuo sam kucanje i otvorio, začuđen što sam zaboravio zaključati kapiju, pa je netko mogao prići vratima. Ispred mene je stajao nizak čovjek, odmah sam vidio – Rom, plaho je pozdravio i upitao me, prepoznajem li ga.
Gledao sam ga malo, a onda je iz mene provalilo – ‘Đuka, Bog te maz’o, pa jesi li to ti?’ Zagrlili smo se i ušli unutra“.
Promatram Đuru s profila, u prohladnoj večeri sjedimo na terasi Dunjine kuće, na licu mu igraju sjene koje baca plamen iz kamina. Privrženo gleda Dunju i sluša ga pažljivo, pa kad ulovi stanku u Dunjinoj priči, ubacuje se sa smiješkom: „Odmah sam ga prepoznao. Sjedio sam kod prijatelja u dnevnoj sobi, gledali smo televiziju i onda sam ugledao njega. Nešto je, u kamere, govorio ispred vodotornja, a ja sam povikao – ‘Ovo je čovjek koji mi je dao jaknu u logoru!’. Na moje iznenađenje, prijatelj mi je rekao – ‘Poznajem ga, to je Dunja, on stanuje ovdje, prekoputa!’. Više puta sam ga tražio, kad god sam dolazio iz Njemačke, no sad sam ga, nakon skoro godinu dana, prvi put zatekao kod kuće“.
Pitam ga bi li podijelio svoja sjećanja s nama, s obzirom na to da je njegova sudbina još jedna od brojnih, teških, do sada neispričanih vukovarskih priča, a koju bi, budućih generacija radi, trebalo zapisati. Đuro pristaje, pali cigaretu, pa polako izvlači sjećanja, koja kaže, potiskuje, ne voli na njih misliti.
I jedan bivši ministar je bio naša mušterija
„Bili smo velika obitelj, kao i mnogi drugi vukovarski Cigani. Danas nas nazivaju Romi, ali tada, to nije za nas bila uvreda. Od nikoga niste mogli čuti kako sviraju Romi, ma nećete to čuti ni danas. Moga su oca svi poznavali, neki su ga od šale zvali ‘kralj smeća’, ali to nije bilo ruganje, mi smo od tog posla napravili tri kuće. U dvije smo stanovali, a u jednoj smo držali ‘materijal’. Materijal je bio otpad iz tvornice Borovo koji su njihovi vozači kamionima odvozili na gradsko smetlište, Petrovačku dolu. To su bile gume i đonovi za cipele, treća, četvrta klasa, ono što su tvornički kontrolori odbacivali kao grešku u proizvodnji. Mi smo to skupljali, lijepili, farbali i prodavali. Bilo je tu i potpuno nove obuće. Iz borovske tvornice se kralo naveliko, po cijele vreće bi bile skrivane u kontejnere za smeće, no oni koji su ih sakrili, često ih ne bi uspjeli na vrijeme iznijeti, pa su završavale na otpadu. Uvijek sam imao nove patike. Za gume sam bio pravi stručnjak, kad bih zabio vrh noža u neku od njih, one u koje je nož ulazio kao u kolač, bile su dobre, a one iz kojih je ‘iskakao’, nisu valjale. Pred našom kućom, uvijek je bilo parkiranih vozila – osim iz Hrvatske, dolazili su kupci iz Bosne i Hercegovine, osobito iz Srbije, obućari, zvali smo ih ‘šusteri’, koji su tako uređene đonove kupovali na vreće. Naša je mušterija bio i jedan bivši ministar. Bio je tad mlad momak, dolazili su njegov otac i on, po dvije vreće bi utrpali u Fiću i otišli. Jednom sam mu to spomenuo, rekao mi je da se on toga ne sjeća… Ne mora, nije važno, ja se sjećam… Nije sramota bilo raditi, svatko se snalazio kako je znao i mogao, ja se našeg života ne stidim… A onda se dogodilo Borovo Selo… Osjećala se napetost u gradu, posla je bilo sve manje, na Petrovačku dolu smo odlazili sve rjeđe, a i kamioni su prestali dovoziti otpad. Moj otac, braća i ja, pridružili smo se susjedima, Hrvatima, na stražama koje su bile u našoj i susjednim ulicama. Čuvali smo svoje. Moram reći da smo prije rata, sa svim susjedima bili u dobrim odnosima i s Hrvatima i sa Srbima. No kad se zapucalo, jednostavno, morao si odabrati stranu. Mi smo odabrali svoju, zbog toga smo kasnije moj otac, braća i ja, završili u logoru. Oko vojarne, tadašnje kasarne, bilo je osobito opasno, pucalo se svakodnevno, naša se obitelj smjestila u ujakov podrum. Kad je u rujnu granatiranje postalo nesnošljivo, jedan od zapovjednika obližnjeg položaja na Mitnici, Marko Deronja, saznao je da je na Koreji ostala velika i brojna obitelj Roma, pa je poslao nekoga po nas s porukom da pređemo gore, k njima, preko tzv. bare, što smo u posljednji trenutak i učinili. Na Mitnici nije bilo dovoljno oružja i za nas, pa smo pomagali koliko smo mogli i radili sve što su nam rekli da je potrebno. Punio sam vreće s pijeskom, donosio vodu s bunara, raznosio hranu po kućama, sudjelovao u nabavci i pripremi hrane koja se nosila u bolnicu… Kako je vrijeme prolazilo, držao sam i stražu da bi se oni koji su nosili oružje mogli odmoriti, jer bilo je sve više mrtvih i ranjenih… Ponekad satima nisam mogao izaći van, granate su padale kao kiša, ne znam kako sam ostao živ, Bog me je sačuvao. A onda se pronio glas da je… gotovo… Da se moramo predati… Bio me je strah, noge su mi drhtale. Ujak, otac, moja tri brata i ja, krenuli smo prema izlazu iz grada, u koloni ljudi koja se kretala prema šumi Dubrava. Kod groblja su nas potrpali u kamione i u Sremskoj Mitrovici razdvojili…“
Ako žica popusti, ovi će nas raskidati…
Dunja, koji je do tada Đuru slušao pažljivo i bez prekidanja, ubacuje se u razgovor: „Svatko je u našoj, teškoj, vukovarskoj ratnoj priči, dao svoj doprinos. Osim branitelja na prvoj crti, neizostavni dio mozaika obrane činili su muškarci i žene čija prisutnost naizgled nije bila tako važna, no bez njih ne bismo mogli funkcionirati… I njihovi životi tijekom borbenih djelovanja bili su u neprestanoj pogibelji, a Đuro je bio jedan od njih.
Prvi put sam ga susreo u Sremskoj Mitrovici. Postrojili su nas, kad pored mene, vidim, stoji dijete. Imao je sedamnaest godina, no onako sitan, doimao se još mlađi. Na sebi je imao samo tanku vesticu, pulover… Bilo je hladno, na meni jakna, a on drhti. Već prije sam sinu od prijatelja koji je poginuo, dao tanju jaknu koju sam imao ispod ove. Nisam mogao drugačije, skinuo sam i nju i dao je malom, da je obuče… Nakon tri dana, nas dvjestotinjak s Mitnice, odvezli su u Aleksinac, u vojarnu koja je bila za obuku njihove specijalne policije.
Aleksinac se u iskazi o srpskim koncentracijskim logorima vrlo rijetko spominje, možda zato što smo tamo bili kratko, no ondje je bio pakao i to deveti krug, nikako ga se ne smije zaboraviti. Kad smo stigli tamo, propadao je snijeg, na livadi na koju su nas natjerali da posjedamo i spustimo glavu među koljena, uhvatila se tanka, snježna kora. Možete li zamisliti što znači tako sjediti satima? Nakon pola sata, ti si mrtav čovjek – ne osjećaš udove i ne vladaš njima… Na žicu kojom je bio ograđen taj prostor, nabile su se stotine Aleksinčana koji su je tresli, udarali po njoj pokušavajući je saviti i vikali: ‘Dajte nam ustaše ovamo, da ih koljemo!’. Ja sam se, nije lijepo reći, no ne znam koji bi izraz bio točniji – ‘usr’o’ od straha… Razmišljao sam, ako žica popusti, ovi će nas raskidati… Satima kasnije, utjerali su nas u nekakve štale, gdje su prije držali konje, još su postojali boksovi i valovi za vodu. Tamo smo, pokojni Ante Damjanović i ja, na deki, unijeli jednog od zapovjednika Mitnice, Matiju Mandića. Matija je, doslovno, bio hrpa mesa. Njega su u Mitrovici, pa putem u Aleksinac i kad smo stigli ondje, ubijali od batina. Treba reći, rijetko se to spominje, Matija je bio ključni čovjek u obrani Mitnice. Operativac, neprestano vani, autoritet, ratnik. Njega su stalno prozivali i tražili, pretpostavljam da su to oni kriminalci kapetana Dragana, ulazili su s crvenim beretkama u autobuse i ispitivali – ‘Di je Mandić, je l’ tu Matija Mandić…’ Strašne batine dobivali su i Stipo Mačković, Mijo Bendra i Zlatko Borić… Onda je stigla ‘naredba’ da nas voze u Niš… Uveli su nas u autobuse čija su stakla bila premazana crnom bojom, po dvojica smo bili vezani za ruke, žicom… Glave smo morali držati na naslonu sjedala ispred nas, to je bio užas jedan… Onako isprebijani, promrzli, ruke vezane, a glava nabijena na plastične pepeljare koje su se tada nalazile na pozadini svakog sjedala… U šoku si, bojiš se, pomiješane slike… Ali ono što pamtim i nikad neću zaboraviti… Iza nas, prekrivena tankim snijegom, ostala je, od krvi, potpuno crvena livada“.
Tjerali su me da s puške ližem krv
„U Aleksincu“ – prisjeća se Đuro – „žicom sam bio vezan za moga polubrata, Duleta. Na livadi nam je bilo užasno hladno, tresli smo se od zime, ali još više od straha. Ne mogu vjerovati da se netko nije bojao, ono što se tamo događalo, nije za priču. Udarali su nas puškama, pendrecima, nogama, mene su tjerali da s cijevi puške ližem nečiju krv. Rekli su da će me, ako to ne napravim, ubiti. Jesam, što sam drugo mogao? Smučilo mi se, pa sam je ispljunuo, a onda su me išutali nogama. Govorili su mi da sam Šiptar, da ću dobiti metak, šutio sam… Kad su rekli da ponovo idemo u autobus, mislio sam da nigdje ne može biti gore, no grdno sam se prevario. U Nišu su nas tukli neprestano, u svakoj prigodi. Kad idemo jesti, kad se vraćamo s jela, u toaletu… Naposljetku, ljudi su se bojali reći da moraju ići vršiti nuždu, pa su stariji ljudi od straha mokrili pod sebe… Meni su ponudili da budem ‘starešina’ sobe, no odbio sam, pa su me i zbog toga tukli. Još uvijek imam noćne more, budim se jer sanjam kako me tuku pendrecima… Ošišali su nas na ćelavo i obukli u stare JNA uniforme. Meni je moja bila velika, pa su mi, dok bi me tukli, stajali na rub nogavice, kako bih pao na leđa. Onda bi se smijali i mlatili me još jače…“
Nisam Srbin, ja sam Rom!
Dunja nastavlja priču: „Mi smo već znali koga među nama najviše tuku i tko su im najčešće „mušterije“. Jedan od njih je bio i Đuro. Nismo mogli vjerovati da se na tom mladom momku tako iživljavaju. Mlatili su ga i tjerali da kaže da je Srbin, no on je to odbijao i samo je odgovarao – ‘Ja sam Rom!’. To se ponavljalo iz dana u dan. Gledali smo se, nemoćni da mu pomognemo, čak ljuti na njega što ne popušta. Jedan smo mu dan rekli – ‘Đuro, ne budi tako tvrdoglav, pa daj reci da si Srbin, neće ti to nitko od nas zamjeriti!’, no on je odvraćao – ‘Pa kako da kažem da sam Srbin, kad sam Rom? Neću!’. S obzirom na to da je bio maloljetan, Đuro je izašao u prvoj razmjeni u kojoj su pustili još neke maloljetne dječake i starije ljude, a meni je laknulo kao da su pustili mene. Nisam mogao pojmiti tu hrabrost i tvrdoglavost, iako sam se kasnije na drugim primjerima uvjerio kako Đuro, zapravo, ne bi, ni da je manje bio tvrdoglav, bolje prošao. Samo su čekali da netko pod batinama popusti i kaže – ‘Ja sam Srbin’, a onda bi ga opleli uz riječi – ‘Pa kad si Srbin, što onda radiš s ovim ustašama?!?’
Epilog
Prošla su tri desetljeća, Đuro i Dunja nisu se, do prije nekoliko dana, nikada sreli. Đuro radi u Njemačkoj, trenutno je na bolovanju, sve više ga stižu posljedice boravka u srpskim „toplicama“. Kaže, radi na građevini, prijavljen je uredno, bori se. Nije ostvario prava kao logoraš srpskih koncentracijskih logora, nema invalidnost na koju po toj osnovi ima pravo, niti je zaveden kao civilna žrtva rata. Nastoji ne misliti na rat, uglavnom uspijeva, dok ne zaspi. Dok ne dođu more. Pa mu u san dođe i krvava puščana cijev i pendreci. I crvena livada. Dunje se, kaže, često sjeti. Čovjeka koji je, da bi njega obukao, sa sebe skinuo jaknu. Koja ga je štitila od hladnoće. I udaraca. Takav se čin ne zaboravlja ni nakon trideset godina. Ni lice tog čovjeka. Za Đuru, to je lice dobrote.