Prvi dio ovog teksta možete pročitati OVDJE.

Ni nakon trideset godina postojanja samostalne hrvatske države, hrvatska javnost i hrvatski narod, nema ni približno pojma o tome, na temelju istraženih povijesnih činjenica, što je i kakav je stvarno bio Ustaški pokret. Sve, baš sve, kompletan odnos prema tom pokretu i toj državi, počiva na srpskoj mitologiji, dokazanim neistinama, nevjerojatnim lažima, krivotvorinama globalnoga karaktera, koje je producirala prosrpska jugslavenska politika i prije svega historiografija u Hrvatskoj, uz potporu političke i pretežite društvene misli s uporištima u sveučilišnim, medijskim i kulturnim krugovima, oslonjena na pobjedničko, a neprijateljsko uporište komunističkog jugoslavenstva, koje se producira i službeno štiti i danas u današnjoj hrvatskoj državi s još većim uporištima nego za vrijeme bivše države.

Autor: Marko Ljubić

Zagrebački mitropolit SPC-a pred prepunom dvoranom Lisinski, pred okupljenim  hrvatskim Srbima i tzv. antifašistima svih generacija, u društvu predsjednice Kolinde Grabar Kitarović i srbijanskoga predsjednika Vučića, pred televizijskim kamerama i cijelim hrvatskim narodom putem njih, drži govor u kome objašnjava da su Srbi i Hrvati – jedan narod.

Čak i najzagriženiji “borci” i borci za Marka Juriča, nositelji političkih inicijativa, promicatelji antivelikosrpstva i anti-antifašizma kao njegove prirodne platforme ili su previdjeli ili prešutjeli tu poruku Porfirija Perića. A ona je, ta poruka u sred hrvatske države, poticana i štićena od državnog i sveukupnog mainstreama, zapravo idejno i političko polazište progona Marka Juriča i svih novoproizvedenih državnih neprijatelja od broja jedan do Bog zna koliko tisuća ljudi.

Ustaški pokret i NDH mogu biti što su god bili, ali razum na temelju do sada dostupnih činjenica, posve neosporivih, pokazuje da im ni nastanak, ni ideja, ni ustroj, ni djelovanje nije bilo – antihrvatsko. To je bio hrvatski pokret u jednome trenutku i povijesnom kontekstu. Mogli su biti što god, ali antihrvatski, pa ni opasnost za hrvatski narod nisu bili, bez obzira što je danas posve nepotrebno i čak štetno identificirati se s tim pokretom u obrani današnje hrvatske državnosti, ponajprije, jer je bio neuspješan i nije ostvario trajnu hrvatsku nacionalnu državu.

S druge strane, ni nakon trideset godina postojanja samostalne hrvatske države, hrvatska javnost i hrvatski narod, nema ni približno pojma o tome, na temelju istraženih povijesnih činjenica, što je i kakav je stvarno bio Ustaški pokret. Sve, baš sve, kompletan odnos prema tom pokretu i toj državi, počiva na srpskoj mitologiji, dokazanim neistinama, nevjerojatnim lažima, krivotvorinama globalnoga karaktera, koje je producirala prosrpska jugslavenska politika i prije svega historiografija u Hrvatskoj, uz potporu političke i pretežite društvene misli s uporištima u sveučilišnim, medijskim i kulturnim krugovima, oslonjena na pobjedničko, a neprijateljsko uporište komunističkog jugoslavenstva, koje se producira i službeno štiti i danas u današnjoj hrvatskoj državi s još većim uporištima nego za vrijeme bivše države. Ta polazišta su bila pokriće za srpsko-crnogorski ili jugoslavenski nasrtaj, kako kome drago, jer esencijalne razlike u sadržaju nema, na hrvatski narod u Hrvatskoj i BiH, od toga nasrtaja i od takvih polazišta se hrvatski narod branio i obranio politički i vojno devedesetih godina prošloga stoljeća, platio to tisućama mrtvih i razorenom zemljom s nesagledivim štetama i posljedicama, koje bi i puno veće i razvijenije zemlje teško podnijele.

Ta polazišta je hrvatski narod, ondašnja hrvatska državna politika na čelu s pokojnim predsjednikom Tuđmanom – porazila. Hrvatski narod se tada tek otrgnuo u državnom smislu iz kandži pobjednika Drugog svjetskog rata, ratovao je pobjedio i teško stradao u tom ratu, no društveni, onaj puno opasniji, podmukliji i nevidljivi utjecaj i bitnost te pobjedničke antihrvatske paradigme iz Drugoga svjetskog rata, nije uništen. Ponajprije  zato što nakon proglašenja države i srpske agresije, pri obrani gologa opstanka i naroda i državnosti, nije bilo ni realno, ni razumno otvarati frontu do istrijebljenja s vrlo snažnom projugoslavenskom, prosrpskom i antihrvatskom naslijeđenom strukturom u Hrvatskoj, koja je rat i održanje države iskoristila za repozicioniranje na svim ključnim mjestima u društvu i državi, te nakon 2000.godine nastavila razvijati politike pobjednika Drugog svjetskog rata pod firmom detuđmanizacije ili tzv. moderne Hrvatske.

Progon Marka Juriča nikako ne smijemo gledati izvan ukupnog konteksta, niti se  tu  radi samo o Marku Juriču novinaru, koji je samo jedan u nizu primjera toga zastrašujućega procesa. Taj progon nije incident, to je po svojim uzrocima i pogotovo po posljedicama, prvorazredno političko i nacionalno pitanje, a incident i pojedinačnost je samo ono što mi vidimo na površini i onako kako nam se predstavlja. Pogotovo se progon kolege Juriča ne smije stavljati u javnom diskursu i braniti usporedbama s izjavama Kreše Beljaka, Nenada Stazića i sličnih političkih protuha, jer je to stavljanje u istu ravan eventualno neprihvatljivoga stila i posve utemeljenih prohrvatskih načela s potpuno marginaliziranih pozicija u zemlji,  s izrazito neprijateljskim pozicijama pretežite državne moći. Nikako se ne smije zanemariti činjenica da je Jurič u ovome trenutku margina hrvatskog službenog diskursa, a Beljak njegova službena inačica, koliko se god s državnih političkih govornica netko ograđivao od njega. On je zastupnik u Saboru, Jurič na alterantivnom medijskom spektru pod neprijateljskom pozornošću države.

Te politike su počivale na produciranju i održavanju tzv.antifašističkih vrjednota, stalnoj ugrozi i javnom obračunu s ustašlukom, fašizmom, internacionalizacijom te borbe i predstavljanjem  te borbe kao  civilizacijskog dostignuća od koga ovisi identitet i opstanak hrvatskog naroda.

U biti,  sve je bilo i sve jest posve suprotno.

Te borbe, te politike i ta paradigma je smrtonosna klopka hrvatskom narodu, a širenje narativa o ustaškoj i fašističkoj opasnosti, paralelno s ugrozom Srba u Hrvatskoj, uz sinergijsko djelovanje čitavoga niza tzv. manjinskih skupina svakakve provenijencije, od onih seksualnih do antiteističkih, poprimilo je zastrašujuće  razmjere i uspostavilo  nove okvire goleme neravnoteže državnih i društvenih standarda i pozicija moći, koje u ovome trenutku posve otvoreno promiču i državnom silom štite antihrvatska i prosrpska polazišta, proganjajuući bez zadrške svaki zametak suverenističke  i nacionalne misli i inicijative. Zato progon Marka Juriča nikako ne smijemo gledati izvan ukupnog konteksta, niti se  tu  radi samo o Marku Juriču novinaru, koji je samo jedan u nizu primjera toga zastrašujućega procesa. Taj progon nije incident, to je po svojim uzrocima i pogotovo po posljedicama, prvorazredno političko i nacionalno pitanje, a incident i pojedinačnost je samo ono što mi vidimo na površini i onako kako nam se predstavlja. Pogotovo se progon kolege Juriča ne smije stavljati u javnom diskursu i braniti usporedbama s izjavama Kreše Beljaka, Nenada Stazića i sličnih političkih protuha, jer je to stavljanje u istu ravan eventualno neprihvatljivoga stila i posve utemeljenih prohrvatskih načela s potpuno marginaliziranih pozicija u zemlji,  s izrazito neprijateljskim pozicijama pretežite državne moći. Nikako se ne smije zanemariti činjenica da je Jurič u ovome trenutku margina hrvatskog službenog diskursa, a Beljak njegova službena inačica, koliko se god s državnih političkih govornica netko ograđivao od njega. On je zastupnik u Saboru, Jurič na alterantivnom medijskom spektru pod neprijateljskom pozornošću države. Kad govorim o pretežitoj državnoj moći, nemojmo se praviti idioti pored zdravoga  razuma i zgražati se  nad izjavama Kreše Beljaka, nazivajući  ga ovakvim ili onakvim imenima, a posve mirno gledati ili podupirati kako ustavom zaštićena otvorena neprijateljska srpska politika dirigira hrvatskom državom promičući povijesno zlo i esencijalno konačno uništenje  hrvatskoga naroda, pod firmom uključivosti, europejstva, zaštite ljudskih ili manjinskih prava i u konačnici stabilnosti države. Ne treba, niti mora Pupovac javno pozivati na uništenje ili klanje recimo, niti to, što to ne radi, znači da cilj srpske politike koju predstavlja nije upravo uništenje hrvatskoga naroda. Konačno, ako je oko sebe u Hrvatskoj okupio sve redom bivše pripadnike srpske okupacijske paradržave i nositelje zločinačkih politika, koje su se ostvarivale i klanjem, silovanjem, rušenjem i pljačkama, zar je potrebno na čelo stavljati natpis – bit će mesa klat ćemo Hrvate? Više je nego dovoljna za točnu dijagnozu te politike činjenica da slavi pokolj nad hrvatskim narodom u Srbu ili da baštini politike agresije na Hrvatsku, javno promičući oslobođenje Hrvatske genocidnom akcijom i progonom Srba. U taj kontekst valja svakako staviti recimo i potpunu blokadu državnih institucija kad su u pitanju ratni zločini srpskih agresora, politike zahtjeva za međunarodnom odgovornosti Srbije za agresiju, valja staviti u taj kontekst zatiranje nacionalne participacije referendumima hrvatskog naroda, progon aktivista inicijative Istina o Istanbulskoj, napad na kolegu Nenada Piskača, koji je nakon batina i nekoliko godina mrcvarenja po sudovima završio uvjetnom presudom “nasilniku” koga u životu nije vidio ni čuo prije napada, i potpunom šutnjom medija u zemlji, koji su s druge strane stvorili nevjerojatnu međunarodnu histeriju zbog, po svemu sudeći propagandistički na prosrpskoj matrici izmišljenoga atentata na Sašu Lekovića nazad nekoliko godina i o kojemu se nikada nije očitovala hrvatska država, institucije koje progone Juriča i stotine sličnih, niti su ih ti mediji – ikada pitali bilo što o tome. U taj kontekst također treba staviti zatvaranje vrata tisućama hrvatskih intelektualaca na javnoj televiziji, isključivanje do egzistencijalnog progona i zatiranja stotina slobodnih ljudi i novinskih autora, kriminalizaciju ratnih veterana, zabranu nastupa Marku Perkoviću Thompsonu, međuanrodne državom potpomognute tjerilce SNV protiv stotina hrvatskih intelektualaca i stotine, stotine sličnih, najčešće javno potpuno nedostupnih ili blic dostupnih činjenica i događaja, koje brzo prekrije zaborav.

Marka Juriča nije moguće obraniti prosvjedom njemu u korist, ili braneći samo njega pojedinačno, ili grozeći se na Beljaka i slične. Bit stvari je u stvaranju nacionalnog saveza za onemogućavanje pojave progona tipa Marka Juriča. Jedini način obrane Juriča i tisuća sličnih ljudi, koje ne vidimo, jer nisu javno izloženi, je svijest o činjenicama koje sam naveo i spremnost za preuzimanje države pod nacionalnu kontrolu, što se ne može napraviti tolerirajući ni mrvicu neprijateljskih politika i namjera, nego njihovim sustavnim uništenjem jasnim političkim  programima, organizacijama, pokretima i preuzimanjem države, pa državnim instrumentarijem.

Ako sve to pogledamo u kontekstu, što je nužno i razumno jedino ispravno, to onda nisu incidenti, nego službena državna politika borbe protiv svega hrvatskoga svedenoga pod naziv – fašizam ili ustašluk. U toj politici točno s pozicija pobjedničke paradigme i programskih vrjednosti pobjednika Drugog svjetskog rata, pod današnjom platformom nakon trideset godina oživljenoga antifašizma neposredno poslije uspostave samostalne hrvatske države, jasno je kao dan, da je praktično sve hrvatsko, nacionalno, kršćansko i suverenističko, prvo ekstremno, drugo, neprihvatljivo i neeuropsko, treće, destruktivno i krimogeno  i konačno – ustaško i fašističko, pa je jedan jedini zaključak iz toga moguće izvesti – potrebno ga je uništiti.

O tome se radi.

Konačno, ovi politički procesi kojima svjedočimo s dnevnom frekvencijom, a eskaliraju ovim ili onim slučajem, koje, kad se i probiju u javnost, gledamo pojedinačno, što je potpuno pogubno, jasno ukazuju da je opstanak hrvatskog naroda moguć jedino uništenjem pobjedničke političke paradigme Drugog svjetskog rata i svih pripadajućih vrjednosti, a nasuprot toga afirmacijom vrjednosti političke i vojne pobjede i oslobođenja Hrvatske završnog desetljeća XX. stoljeća. Te dvije pobjedničke paradigme su potpuno isključive, jer da nisu ne bi bilo rata 1991-1995. godine, pri čemu je izvan svake sumnje ključni neprijatelj hrvatskoga naroda platforma okupljena oko antifašizma s dubokim srpskim rukopisom. NDH i ustaški pokret nikada nisu bili antihrvatski, pa je današnji rat protiv ustaša i ustašluka u Hrvatskoj – samo platforma za uništenje Hrvatske. Jer, niti je samostalna Hrvatska nastala na reafirmaciji NDH, niti su je branile ustaše i fašisti, niti je ona danas identifikacijski temelj hrvatskog identiteta, pa je jasno kao dan da je to pokriće za nastavak uništenja, koje je eskaliralo krajem 1944., početkom 1945., a započeto odmah na početku Drugoga svjetskog rata na prostoru NDH, nakon Valerijanovih memoranduma iz kojih je kasnije nastao mit o Jasenovcu i opravdanje pokolja nad Hrvatima oko Srba, nastavljeno tjekom cijeloga rata na svakom mjestu i u svakoj prigodi, te politički potvrđeno uspostavom jugoslavenske države 1945. godine i eskaliralo ponovo srpsko-crnogorskom agresijom 1991. godine.

Zato Marka Juriča nije moguće obraniti prosvjedom njemu u korist, ili braneći samo njega pojedinačno, ili grozeći se na Beljaka i slične. Bit stvari je u stvaranju nacionalnog saveza za onemogućavanje pojave progona tipa Marka Juriča. Jedini način obrane Juriča i tisuća sličnih ljudi, koje ne vidimo, jer nisu javno izloženi, je svijest o činjenicama koje sam naveo i spremnost za preuzimanje države pod nacionalnu kontrolu, što se ne može napraviti tolerirajući ni mrvicu neprijateljskih politika i namjera, nego njihovim sustavnim uništenjem jasnim političkim programima, organizacijama, pokretima i preuzimanjem države, pa državnim instrumentarijem. Političko polazište za to je – uništenje pobjedničke paradigme i ideje pobjednika Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj, jer pobjedničke Titove armije i komunističko-jugoslavenske snage, bez obzira što je u njima bio veliki broj pripadnika hrvatskog naroda, nisu se borile usprkos pojedinačnoj prvotnoj motivaciji, za hrvatsku slobodu i državnost, niti su nastale na tome, kao što ustanak u Srbu, koji je bio kralježnica te borbe, nije bio hrvatski ustanak, niti “i” hrvatski ustanak, niti ustanak protiv fašizma, nego uz pomoć talijanskog fašizma isključivo srpski ustanak protiv hrvatske države. Te snage su se borile za jugoslavensku državu i internacionalne vrijednosti, pa su posljedično tome donijeli ropstvo hrvatskom narodu iz kojega smo se politički i vojno u prvom koraku iščupali devedesetih godina prošloga stoljeća, a drugi nam korak tek slijedi. Nitko Hrvatskoj ne može donijeti nužne i hrvatskom narodu spasonosne promjene bez jasne artikulacije ove namjere i programa.

Komentari