S Miljenkom Smoje sam 1988. godine, dakle u smiraj komunističke Jugoslavije imao žustru polemiku nakon jedne moje analize pod naslovom “Splitom upravljaju profesionalni diletanti” objavljene u tadašnjem splitskom polumjesečniku “Omladinskoj iskri”. U okviru te polemike “Slobodna Dalmacija” objavila je 31. ožujka 1988. godine sljedeći prilog kojega zbog aktualnosti donosim u nešto skraćenoj verziji.
Kako ove godine pada 100-ta obljetnica od rođenja istaknutog splitskog novinara Miljenka Smoje, genijalnog kroničara lokalnog splitskog ambijenta, ali istodobno istaknutog javnog djelatnika s orjunaškom odnosno jugoslavenskom političkom platformom, njegov rodni grad namjerava mu odati posebne počasti. Kao što je to slučaj recimo s Ivom Andrićem književnim nobelovcem ali jugoslavenskog političkog usmjerenja, tako je to na lokalnoj razini i s Miljenkom Smoje. Njegova TV ekranizacija redatelja Danijela Marušića “Naše malo misto” ostat će uvijek jedno od remek djela lokalnog splitskog kolorita, ali isto tako njegovo bespogovorno jugoslavenstvo ostat će zabilježeno gledajući iz hrvatske perspektive kao breme njegove cjelokupne osobnosti. S njim sam 1988. godine, dakle u smiraj komunističke Jugoslavije imao žustru polemiku nakon jedne moje analize pod naslovom “Splitom upravljaju profesionalni diletanti” objavljene u tadašnjem splitskom polumjesečniku “Omladinskoj iskri”. U okviru te polemike “Slobodna Dalmacija” objavila je 31. ožujka 1988. godine sljedeći prilog kojega zbog aktualnosti donosim u nešto skraćenoj verziji.
O najhrvatskijem Splitu (2) – Smojima dlaka u jaju
Spominjući Split kao najhrvatskiji grad samo sam konstatirao da u njemu prema službenom popisu iz 1981. među većim gradovima u SR Hrvatskoj živi najveći postotak Hrvata.
Umirovljenom, ili po volji penzioniranom kolegi Miljenku Smoji trebalo je punih mjesec dana da proanalizira moj napis “Splitom vladaju profesionalni diletanti”, objavljen u “Omladinskoj iskri” od 26. veljače i čak toliko dugo nije mu bilo dovoljno da ga dobro pročita i shvati njegovu poruku, jer u članku se ne govori o Splitu kao najhrvatskijem gradu, nego o gradu koji je u posljednja dva-tri desetljeća zbog promašene i pogrešne kadrovske politike zapao u ozbiljnu krizu za koju nije kriv ni sistem, ni Hrvatska ni Jugoslavija, nego ljudi što su ga vodili i upravljali njime.
Da je taj članak dobro pročitao, nigdje ne bi mogao pronaći neku mačekovštinu, koju mi u svojem članku “O najhrvatskijem Splitu” podmeće. Kao iskusni novinar mogao bi znati da je u novinarstvu najopasnije, i najblaže rečeno nekorektno, izvlačiti jednu riječ ili rečenicu iz cijelog konteksta i na temelju nje, izvan tog konteksta, donositi dalekošezne zaključke, a još opasnije ako im se prilijepi politička etiketa. Ali, eto, Miljenko Smoje, izgleda, ni nakon dugog novinarskog vijeka nije uspio naučiti jedno od prvih pravila poštenog novinarstva.
Za čitaoce koji nisu pročitali “Omladinsku iskru” citirat ću spomenuti pasus, odakle je Smoje izvukao svoju dlaku u jaju: “U doba opće krize u jugoslavenskom društvu, Split kao peti grad po veličini u Jugoslaviji, kao drugi u Hrvatskoj, kao grad s bogatom (izostavimo ono “revolucionarnom”, jer povijest njegova nije počela s predratnom Jugoslavijom ili sa 1941. godinom) prošlošću, s velebnom, premda žalosno zanemarenom i zapuštenom kulturnom baštinom, s mediteranskom usmjerenošću i po položaju svjetskom perspektivom, s osobnom kartom po broju popisom deklariranih Hrvata, kao najhrvatskijim gradom u Jugoslaviji, a ipak otvorenom za sve i svake utjecaje što se s vremena na vrijeme koristi za proizvođenje ekscesa i takvu prezentaciju grada u široj jugoslavenskoj javnosti, s neospornim dalmatinskim timbrom koji se pod pritiskom nekontroliranog priljeva došljaka na veliku žalost kao originalni identitet pomalo gubi, s pogrešno koncipiranim privrednim razvojem, s jednom od najvećih stopa urbane nezaposlenosti u Jugoslaviji, s pitanjem kako probiti kampanilizam zatvoren između Splitskih vrata i Klis-Grlo “janjetine”, s pulsom koji registrira sve društvene i političke potrese u zemlji, ali i s konzervativizmom koji bi u ime društvenog, političkog, privrednog i kulturnog mira želio sve ostaviti na “statusu quo”, takav Split ne može ostati nevin u doba kad je sve u našem društvu pod lupom istraživanja, preispitivanja, sumnji, traženja opcija, alternativa, vraćanja u proslost, s nogom u sadašnjosti, a drugom zakoračenom u neizvjesnu budućnost, tu na pragu 21. stoljeća”.
Spominjući Split kao najhrvatskiji grad, samo sam konstatirao jednu statističku činjenicu da u njemu prema službenom popisu iz 1981. među većim gradovima u SR Hrvatskoj živi najveći postotak Hrvata. Evo tih podataka: Split: 83,1 posto Hrvata, Zagreb 79,9 posto, Zadar 79,9 posto, Dubrovnik 78,9 posto, Rijeka 67,3 posto, itd. Da nisam navođenjem tog podatka zagovarao nikakvu hrvatsku isključivost, nego dapače njegovu još veću otvorenost, može se zaključiti iz završnog pasusa članka u “Omladinskoj iskri”: “U borbi za progres i prosperitet ovog grada (tj. Splita), a time i za prosperitet Dalmacije, Hrvatske i Jugoslavije neophodno je prihvatiti devizu da oni koji nisu protiv nas da su oni s nama i napustiti anakronizam da su samo oni za nas koji su s nama. Nova deviza, dakle uključuje i poštene partijce (sjetimo se poštene inteligencije) i vanpartijce, i vjernike i ateiste, i “stare” i “nove” Splićane, i mlade i one koji misle poput mladih, i Hrvate i one koji se izjasnjavaju kao Jugoslaveni i Srbe i Albance i sve druge pripadnike naroda i narodnosti, pa čak i strance koji su izabrali ovaj grad za življenje”.
Da ne idem suviše daleko u revolucionarnu povijest Splita, citirat ću samo uvod iz proglasa što su ga s osnivačke skupštine “Hajduka”, kao momčadi NOVJ sa slobodnog Visa uputili 1944. svom gradu njegovi igrači: ”Tvoj ljubimac nije više mogao trpjeti švapsko-ustaški zulum, jer nije htio služiti ugnjetačima borbenog, mučeničkog hrvatskog Splita i cijelog hrvatskog naroda, kao i svih naroda Jugoslavije, te je izabrao put slobode, časti, ponosa i slave, osuđujuci i prezirući izbjegličku izdajničku vladu, na čelu s kraljem, i Mačekovu kliku”.
Dosad sam smatrao Miljenka Smoju za uvaženog starijeg kolegu, ali pošto me u svom tekstu “O najhrvatskijem Splitu” isljednički, a isljednici su uvijek u nečijoj sluzbi, (ovaj kurziv glavni urednik Joško Kulušić molio je da izbacim) proziva “Neka se on sam o tome izjasni”, Miljenka Smoju, čak ne spominjući novinarski kodeks, ne mogu više smatrati kolegom. Ja ga ni za što ne prozivam, kako mu se u posljednje vrijeme dešava na drugim stranama, i pošto je otišao u zasluženu mirovinu nakon višegodišnjeg novinarskog vijeka u kojem je i sam jednostranim prizemnim malovelomišćanskim kroničarenjem pridonio da Split u jugoslavenskoj javnosti stekne imidž redikuloznog grada, ali u doba kad treba misliti svojom glavom, a ne okretati se u pravcu najjaćeg vjetra, u najdobronamjernijoj nakani želio bih mu poručiti da uživa u mirovini, a da novinarstvo ostavi onima koji poštuju činjenice. Ipak na kraju ima nešto u čemu se potpuno slažem s Miljenkom Smoje, jer se temelji na činjenicama, pa ću ga uz njegovo dopuštenje citirati: “Danas naš dragi Split dokazano nosi samo jedan zasluženi superlativ, a to je da je on najšporkiji jugoslavenski grad. Služba javne čistoće totalno je zakazala”.