Život Brune Bušića ne bi bio značajan da se nije snažno reflektirao na živote drugih, onih kojih se dotakao, na neke tako snažno da im je okrenuo pravac, usmjerio ih nekamo kud vjerojatno nikad ne bi krenuli da nije bilo njega.
Bušićanski plan nije zaustavljen njegovom mučeničkom smrću, niti se istrošio u Domovinskom ratu, nego stoji i danas kao stup spasa na kojemu mora biti sagrađena onakva Hrvatska kako su ju sanjale generacije Hrvata kroz stoljeća, Hrvatska kao slobodna, sretna, pravedna i bogata domovina hrvatskoga naroda, iz koje Hrvati neće bježati nego će se u nju vraćati, Hrvatska duhovnih vrednota a ne moralnog nihilizma, Hrvatska koja za sebe i za izvoz proizvodi materijalno bogatstvo, a ne da bude “dumping ground” za proizvode nedostojne ljudske konzumacije, a to ova Hrvatska danas nije.
Današnji dan, na razini nacionalne tragedije, obilježava smrt Brune Bušića 16. listopada 1978. godine. Njegov život i smrt opisani su u poslijeratnoj Hrvatskoj dovoljno, da svi osim totalnih ignoramusa o tome ne bi znali sve što ih zanima. Život tog čovjeka, međutim, ne bi bio značajan da se nije snažno reflektirao na živote drugih, onih kojih se dotakao, na neke tako snažno da im je okrenuo pravac, usmjerio ih nekamo kud vjerojatno nikad ne bi krenuli da nije bilo njega, među kojima nikako ne mogu zaobići sebe, jer je vezan ne samo uz njega kao vođu koji je hrvatskoj borbi za samostalnost dao i novi smjer i novu dinamiku, nego i uz sam trenutak njegove smrti, uz koincidenciju koju ne mogu vidjeti nego kao veliki krvavi pečat udaren na tekst političkog programa hrvatske samostalnosti.
Gledajući na svoj život, bilježim tri velike prekretnice za koje mogu reći da su mi život okrenule naglavačke. Prvu bilježim slavljeničkim urlicima “Otišla je Sajka, j….a ju majka” u Slavijatransovom autobusu svega dan ili dva nakon Karađorđevske sjednice. Samo par tjedana kasnije projurio sam preko granice, ni ne sanjajući da ju neću ponovo prekoračiti za idućih 20 godina, osim što sam više puta na zračnoj relaciji Europa-Australija, preletio iznad Hrvatske, gledajući duboko ispod sebe zemlju čija sudbina nije bila samo moja osnovna preokupacja, nego se pretvorila i u glavni smisao mog postojanja.
Treća je bila u Zagrebu pod kraj 1991. godine kada sam nakon nekoliko vrlo zlosutnih događaja primio telefonski poziv od jedne osobe koja je zaposlena u jednoj zgradi u Petrinjskoj ulici s riječima (odprilike): “Noćas je ovdje samljevena sva tvoja dokumentacija i izbrisan si iz evidencije kao da ne postojiš. Miriše na likvidaciju, spašavaj glavu!”
Ona druga prekretnica, o kojoj je ovdje riječ, vezana je uz dan smrti Brune Bušića, vođe i učitelja, kako ga je u svojoj urologiji nad njegovim grobom nazvao Zlatko Markus rekavši: “Dragi prijatelju Bruno, Hrvatska više nikad neće imati vođu koji će biti velik na taj način na koji si bio ti.”
Bušićeva smrt, dan prije mog dolaska u Pariz
Mjesec dana prije njegove smrti dobio sam poziv da se obratim danas pokojnom čovjeku pod konspirativnim imenom “Stric”. Bio sam emigrant već 7 godina, pisao tjedne priloge u “Hrvatskom tjedniku” pod pseudonimom “Strijelac”, blisko surađivao s pripadnicima Hrvatske republikanske stranke poznate po imenima kao što su Ivan Oršanić, Kazimir Katalinić i Ivo Korsky, i nekim drugima sa srodnim programom.
Odazvao sam se pozivu i dobio zadatak da otputujem u Pariz i s Brunom Bušićem dogovorim koordinaciju rada između njega i aktivista u Australiji. Obaviješten sam da su neki iz skupine razgranate po Australiji na Brunin poziv negativno reagirali u stilu “Tko je Bruno Bušić da nama govori što ćemo raditi!?”, i da zato treba otići direktno k njemu i dogovoriti zajednički rad.
S obzirom na dotadašnju značajnu revolucionarnu aktivnost australskih Hrvata, vezanu između ostalih uz bugojansku, ali i neke druge antijugoslavenske akcije, posvećivala se velika policijska i obavještajna pozornost onima koji su iz Australije stizali u Njemačku ili Francusku, pa je moj put najprije vodio do Züricha u Švicarskoj, kuda sam zrakoplovom stigao 16. listopada, a već idućeg dana sam trebao krenuti u Pariz kopnenim putem.
Noć sam proveo u Lucernu, 50-ak kilometara od Züricha i u jutro, 17. listopada sam izišao na kiosk, radi engleskog jezika kupio primjerak američkog dnevnika “Herald Tribune” i na prvoj stranici pročitao da je u Parizu ubijen Bruno Bušić. Događaj je na moj kompletan mentalni sustav ostavio tako duboki utisak da je sve što sam kasnije radio pa i do današnjih dana, bilo u sjeni tog događaja, uključujući i moj pristup kasnije osnovanom Hrvatskomu državotvornom pokretu, čiji je Bruno bio idejni začetnik.
Ovaj moj osobni primjer samo je reprezentativni uzorak da bi se pokazao impakt koji su Bušićev život i njegova smrt imali na tisuće Hrvata i daljnji tok radikalne i revolucionarne sekcije hrvatske antijugoslavenske emigracije, od te 1978. godine, preko Domovinskog rata pa do današnjih dana.
Meci udbinog ubojice došli su prekasno da bi ga zaustavili
Bušićeva veličina se sastojala baš u tome što je zavrtio kotač zamašnjak hrvatskog slobodarskog duha do te brzine da njegova smrt taj kotač više nije mogla ni usporiti niti zaustaviti. To je posljedica njegove veličine, kada ni smrt nije mogla zaustaviti smjer koji je njegovom zaslugom prevladao cijelom emigracijom i reflektirao se na Domovinu, sve do Domovinskog rata pa i danas pokreće neke silnice suverenističkog hrvatstva.
Bušićeve teze “Žrtve rata” na kojima je radio još dok je bio zaposlen u Tuđmanovu Institutu za istraživanje radničkog pokreta, kojima je između ostalog doveo u pitanje i broj jasenovačkih žrtava, i danas kopaju svijest hrvatskih domoljuba koji se ne mogu i neće pomiriti sa službenom jugoslavenskom verzijom, i makar se danas svim silama nastoji obuzdati prodor istine, uvjeren sam da će u Hrvatskoj prije ili kasnije, unatoč svim nastojanjima održati status quo, pobijediti ona politička snaga koja stoji na stanovištu odbacivnja jugoslavenske propagandne statistike, pristupiti procesu preispitivanja povijesti zasnovanom na stvarnim dokumentima, svjedočanstvima i forenzičkim nalazima, i skinuti ljagu kolektivne krivnje kojom se i danas služe potomci bivših jugoslavenskih vlastodržaca kako bi zadavili volju onih kojima Hrvatska prestavlja predmet apsolutne ljubavi a ne samo geopolitički termin sakriven u “novokomponovanim” pojmovina “ustavnog domoljublja”, “novog suverenizma” i sličnih besmislica.
Bušić i danas pokreće silnice suverenističkog hrvatstva
Bušić je na ideji ostvarive Hrvatske prvi predstavio program nacionalnog izmirenja, zamišljenog kao pomirba sinova partizana i ustaša, pomirba potomaka ranije sukobljenih Hrvata, zasnovana na nadideološkom stavljanju prioriteta na naciju, a ne na ideologije uvežne iz stoljeća svjetonazorski sukobljenog svijeta. Bušić je Hrvatsku gledao kao “radosno suretište istoka i zapada” ali je pojam izmirenja bastardiziran već u samim počecima prilikom uključenja udbinih kadrova u hrvatsku vlast, pretvoren najprije u pomirbu udbinih ubojica i njihovih žrtava, u kontradiktornu pomirbu dobra i zla, da bi u najnovijoj verziji bio predstavljen u svrhu izjednačvanja srpskog agresora i hrvatske žrtve.
Bušićanski plan nije zaustavljen njegovom mučeničkom smrću, niti se istrošio u Domovinskom ratu, nego stoji i danas kao stup spasa na kojemu mora biti sagrađena onakva Hrvatska kako su ju sanjale generacije Hrvata kroz stoljeća, Hrvatska kao slobodna, sretna, pravedna i bogata domovina hrvatskoga naroda, iz koje Hrvati neće bježati nego će se u nju vraćati, Hrvatska duhovnih vrjednota a ne moralnog nihilizma, Hrvatska koja za sebe i za izvoz proizvodi materijalno bogatstvo, a ne da bude “dumping ground” za proizvode nedostojne ljudske konzumacije, a to ova Hrvatska danas nije.
