Dok SNV i SPC nisu mogli do kraja otvoriti dušu u Zagrebu, odjurili su u Bačku Palanku, Pupovac je radosno nazočio velikom vučjem skupu na kojemu je moderna hrvatska država definitivno proglašena Hitlerovim maslom, što će i opet biti dojavljeno svim belosvetskim listovima…
Što s Pupovcem? Za sada je Bačić najavio obavijesni razgovor, a kako će završiti može se pretpostaviti. Pupovac će se opet šetati Saborom s rukom u džepu, jer je “stabilnost Vlade” iznad bilo kojeg etičkog principa pa i etničkog kokošarenja.
U zadnje vrijeme unatoč vrućinama, sparinama, žegama, vrlo temperamentnim temperaturama, Hrvati se nisu povukli u hladovinu, štoviše, nikada ih toliko nije bilo na ulicama i trgovima, bilo da su dočekivali nogometaše ili pratili posljednju plovidbu omiljenog pjevača, bilo da su slavili hrvatsku pobjedu nad srpskom vojskom, promatrali Alku u Sinju i slušali Thompsona u Glini. Za razliku od ostalih državnih blagdana, 5. kolovoza je neupitan i nepomičan, a jedina mu je omanja mana što ima dug naziv, Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja, što je malo teže zapamtiti.
HTV i poneka komercijalna televizija zabilježili su što je trebalo i podsjetili što se to događalo 1995., neke novine ispričale kako se ponašala “međunarodna zajednica”, posebno europska kojoj su valjda još u koledžima servirani mitovi o srpskoj nepobjedivosti i neopisivom junaštvu. Vrlo su zgranuti pobjedom hrvatskoga oružja bili i pripadnici UN-a kojima je odmah bilo jasno da je došao kraj švercu i dobroj zaradi, to više što su se vojne akcije preselile odmah na područje BiH i nazirao se svršetak lagodnoga života i višegodišnjega njihova kupleraja. Užasnut je bio najviše Miloševićev drug Karl Bildt koji ovih dana nije ni spomenut, premda je baš on prvi zakuhao priču o zločinačkom pothvatu, istu priču koju sada prodaje četnički huškač Vučić, a koja je zahvaljujući i kukavičluku hrvatske politike dovela u Haag Gotovinu i Markača, zatim i zapovjednike HVO-a.
Pupovački Srbi su jako nezadovoljni što se slavi Oluja, ne usuđuju se ipak kao njihovi pokrovitelji u Beogradu izustiti riječi “zločinački pothvat”, pa pribjegavaju priopćenjima (SAO-pćenjima) u kojima provlače mutne rečenice, a tek na kraju teksta poantiraju:
Izjava sjećanja trebala je imati naslov “Izjava zaborava” da su srpski teroristi ma odakle dolazili poubijali 7263 hrvatskih civila (podatke uzimam od uvijek pouzdanog Andrije Hebranga), od toga 3282 žene i 345 djece, a stotine tisuća prognali. Srpskih je civila u cijelom ratu stradalo osamdeset. Da bi se zadnji broj nekako povećao, brinuli su se Puhovski, Teršelička i Pilsel. Brinu se i dalje, našli su neke zločine oko Udbine i hitno obavijestili javnost, vjerojatno i izvan Hrvatske gdje će “informacije” svijet dobiti od dopisnika poznatih globalno utjecajnih novina, među kojim dopisnicima ne možete pronaći ime koje ne spada u jugoslavensku klatež.
- da se broj Srba smanjio;
- da Hrvati nisu kažnjeni za zločine;
- da su devedesetih oživljene ustaške ideologije;
- i da se te ideologije zadnjih godina pojačano manifestiraju,
pa se obnavljaju stari i stvaraju novi strahovi. Tekst bez konteksta. Neupućeni čitatelj saopćenja iliti Izjave sjećanja kako je naslovljeno, nikako se ne bi mogao domisliti što se zbivalo između 1990./1991. i 1995., to jest vidio bi da se riječ “zločin” veže uz Hrvate.
Izjava sjećanja trebala je imati naslov “Izjava zaborava” da su srpski teroristi ma odakle dolazili poubijali 7263 hrvatskih civila (podatke uzimam od uvijek pouzdanog Andrije Hebranga), od toga 3282 žene i 345 djece, a stotine tisuća prognali. Srpskih je civila u cijelom ratu stradalo osamdeset. Da bi se zadnji broj nekako povećao, brinuli su se Puhovski, Teršelička i Pilsel. Brinu se i dalje, našli su neke zločine oko Udbine i hitno obavijestili javnost, vjerojatno i izvan Hrvatske gdje će “informacije” svijet dobiti od dopisnika poznatih globalno utjecajnih novina, među kojim dopisnicima ne možete pronaći ime koje ne spada u jugoslavensku klatež. Pa dok SNV i SPC nisu mogli do kraja otvoriti dušu u Zagrebu, odjurili su u Bačku Palanku, Pupovac je radosno nazočio velikom vučjem skupu na kojemu je moderna hrvatska država definitivno proglašena Hitlerovim maslom, što će i opet biti dojavljeno svim belosvetskim listovima.
Izjave (reakcije) nekih naših političara da se radi o predstavi za unutarsrbijanske potrebe, potpuno su promašene. Zašto Vučić nije došao u Glinu, teško je pojmiti… Što s takvom Srbijom? Tražiti da plati ratnu odštetu, eto to. Nikada nije kasno. Što s Pupovcem? Za sada je Bačić najavio obavijesni razgovor, a kako će završiti može se pretpostaviti. Pupovac će se opet šetati Saborom s rukom u džepu, jer je “stabilnost Vlade” iznad bilo kojeg etičkog principa pa i etničkog kokošarenja.
Iz Sarajeva se nije moglo ništa čuti. Bakir Izetbegović koji bi (kada se prouči kontekst ) morao jedan datum početkom kolovoza proglasiti Danom zahvalnosti Hrvatskoj vojsci i HVO-u, ne samo zbog Bihaća, pronašao je umjesto toga još jedan, moderniji zločinački pothvat, to jest Pelješki most. Nije to samo hir i inzistiranje na suludom pokušaju sprječavanja gradnje mosta između Hrvatske i Hrvatske, ne, ne treba biti naivan. Treba se i u ovom slučaju prisjetiti muslimanskog pokušaja u doba ratova da se (kao i Srbi prije njih) dolinom Neretve dočepaju Jadranskoga mora i valjda zauvijek izoliraju krajnji jug Hrvatske, osvajajući široko područje sa strateški prevažnom lukom Ploče. Ima i Bakir viziju, naslijeđenu od Alije, a u toj viziji je Pelješki most crna mrlja koja čvrsto spaja hrvatski teritorij i otežava moguće buduće planove. Povratak do sada “putujuće” i na jugu Hrvatske već dugo u stvari nepostojeće hrvatske vojske u ovo područje znak je da ministar obrane razumije stvari.
No dobro, most će se graditi (kucnimo o drvo), a da je mogao biti otvoren i 5. kolovoza ove godine, također je točno.
Kako sada stvari stoje, SDP još postoji samo u sjećanju, i to turobnom, pa bi i ta stranka mogla objaviti Izjavu o sjećanju. Ništa veselije nije ni u HSS-u. Koalicija OHNS-HDZ-SDSS (ono “O” je kratica za ostatak) funkcionira bez osvrtanja na oporbu koja se sama proždire, donosi reforme koje bih rado stavio pod navodnike, mijenja zakone trudeći se da ostanu isti (ovršni), grozi se pušačima koji puše jer su nervozni i imaju male plaće, obrazovanje prepušta lijevom krilu, a kulturu… Ha, kulturu uglavnom ostavlja na miru Božjem.
Kinezi srećom i ne znaju da sudjeluju u zločinačkom pothvatu, malo se čude što Hrvati nisu taj most odavno sagradili, ali su zadovoljni, dobili su posao i prionuli. Traže inženjere i radnike, a kada ih ne nađu pozvat će svoje. Možda im se svidi raditi u Hrvatskoj, pogledat će malo Pelješac i vidjeti da je Korčula jako blizu pa bi se i tu mogao podignuti most, tako bi bili bliže Marku Polu kojega se mutno sjećaju. Još kada opaze da po hrvatskom moru pluta tisuću otoka, a mnogi su tako blizu kopna, ponudit će se da sve to spoje u roku od nekoliko godina. Možda ih počne privlačiti i ideja o završetku jadransko-jonske autoceste preko Montenegra i Albanije u kojoj je sada savjetnik državnoga vrha onaj Milanović koji je po dolasku na vlast u Hrvatskoj proglasio Pelješki most nepotrebnom investicijom. Hoće li taj ostati savjetnikom ili se vratiti u Hrvatsku da spasi razuđeni SDP, nagađa se.
Kako sada stvari stoje, SDP još postoji samo u sjećanju, i to turobnom, pa bi i ta stranka mogla objaviti Izjavu o sjećanju. Ništa veselije nije ni u HSS-u. Koalicija OHNS-HDZ-SDSS (ono “O” je kratica za ostatak) funkcionira bez osvrtanja na oporbu koja se sama proždire, donosi reforme koje bih rado stavio pod navodnike, mijenja zakone trudeći se da ostanu isti (ovršni), grozi se pušačima koji puše jer su nervozni i imaju male plaće, obrazovanje prepušta lijevom krilu, a kulturu… Ha, kulturu uglavnom ostavlja na miru Božjem, da netko slučajno ne pomisli kako se politika miješa, što znači da ostaju oni koji su instalirani pod Vladom neke druge boje, ponegdje ne baš isti ali njima slični kao jaje jajetu.
U područje kulture spadaju (uvijek se zaboravlja) i mediji, većinom privatni i u raljama nepoznatih vlasnika, koji doziraju prijezir prema hrvatskoj državi i kulturi već prema prilikama, čas prikriveno, čas otvoreno zajedno sa svojim internetskim portalima. Velika je i čudna njihova mržnja prema HRT-u , a o njoj svjedoče reakcije poslije strujnog udara ili što već, koji je kompletnu veliku kuću tako zamračio da se satima nije rasvijetlila – dnevne novine objavile su mailove svojih čitatelja koji su se naslađivali tim incidentom i usput upravo uzbuđeno pljuckali po HRT-u. Ne ću reći da je s HRT-om sve u redu, toliko toga imam za reći o funkcioniranju i programu da ne bi stalo ni u opseg romana, no iz opisanoga je očito da postoji odbojnost prema postojanju radiotelevizijske kuće koja ima hrvatski naziv i barem formalno je u vlasništvu države imenom RH. I tu je odgovor.
Pišući nedavno ne znam o čemu, jedan od valjda orjunaških mudraca napisao je da se ta televizija zvala TV-Zagreb, a “onda je došao Hrvoje Hitrec i promijenio joj naziv u Hrvatska televizija.” Baš tako, premda nije toliko blesav da ne zna kako je prije toga valjda trebao biti donesen zakon, a znamo tko donosi zakone. Zna taj i da je unutar kuće ostao ne baš tanki interesni sloj iz prošlih vremena, osnažen mladim kadrovima i da su ti skloniji njemu nego meni, što se vidi iz nesklonosti Kuće prema mojim projektima. A budući da je rečeni mudrac i nadalje utjecajan takoreći, trudi se i sam pridonijeti zazoru prema piscu ovih redaka, blokirajući ga u drugom jednom segmentu kulture. Jer oni su svugdje.
A što bi bilo da je Meron prihvatio “argumente” optužnice koja je Gotovini i Markaču u prvom stupnju pribavila desetljeća robije, kako bi tek onda divljali “lijevoliberalni” jugoslaveni s papirom o zločinačkom pothvatu u rukama. Ma samo malo više nego što rade sada, bez papira. Kako bilo da bilo (a jest kako jest), u svakom je slučaju lijepo vidjeti kako hrvatska predsjednica odlikuje Gotovinu i Markača veleredom Petra Krešimira Četvrtog, kako stoje slobodni i ponosni.
Ispričavam se ako sam previše osoban, ovo jest osobna bilješka rubrika, ali i ilustracija općega stanja, slika neprijeporne činjenice da je kultura – više no sva druga polja – dospjela u tzv. lijevoliberalni zagrljaj u kojemu za “druge i drukčije” (ha!) nema mjesta. I sve to ne bi bilo toliko tragično da se ispod više-manje benigne oznake “lijevoliberalnog” ne skrivaju bačve anacionalnog otrova koje se zatim izlijevaju na publiku, na već rezigniranu hrvatsku publiku koja odmahuje rukom i srdi se, pa se okreće športu i (ne samo) nogometnim uspjesima, športskim junacima koji drže ruku na srcu kada se pjeva hrvatska himna i pronose hrvatsko ime diljem svijeta.
Tako je to danas u Hrvatskoj, a što bi bilo da je Meron prihvatio “argumente” optužnice koja je Gotovini i Markaču u prvom stupnju pribavila desetljeća robije, kako bi tek onda divljali “lijevoliberalni” jugoslaveni s papirom o zločinačkom pothvatu u rukama. Ma samo malo više nego što rade sada, bez papira. Kako bilo da bilo (a jest kako jest), u svakom je slučaju lijepo vidjeti kako hrvatska predsjednica odlikuje Gotovinu i Markača veleredom Petra Krešimira Četvrtog, kako stoje slobodni i ponosni. Oluja je bila velika, sjajna pobjeda nad zlom, vojna pobjeda koja je imala i dimenziju pobjede ponižavane i potkradane hrvatske kulture, razarane ali ne i razorene. A kada se narod, iscrpljen ratnim naporima malo opustio i postao nepažljivim, počela je nova puzajuća agresija na hrvatsku kulturu (a na što bi drugo) i ta je pokazala izvrsne rezultate.
Nedjeljko Fabrio
Baš kada sam razmišljao o bljesku i moći estrade pitajući se bi li bilo zamislivo da tolik broj ljudi koji je ispratio Olivera Dragojevića isprati recimo Danijela Dragojevića (živ je, Bogu budi hvala), velikoga pjesnika rodom iz Vele Luke, stigla je vijest da je umro akademik Nedjeljko Fabrio, pjesnik, esejist, dramatičar i značajan romanopisac koji je preuzeo zadaću da u povijesnom (novopovijesnom) romanu obuhvati dio Hrvatske njemu najbliži, Rijeku i ne samo Rijeku, ambijent i atmosferu grada koji je kao siroče bio davan raznim posvojiteljima, oduziman i opet predavan – zadnji put komunistima a oni ga ni sada ne ispuštaju iz ruku, što je tragikomično, arhaično i nedopustivo.
O suvremenim riječkim dogodovštinama i nepodopštinama razgovarali smo prije koju godinu Fabrio, Darko Gašparović, gospođa Loredana i ja uz kavu poslije jednog sprovoda , o nekim riječkim individuama koje su svršetkom osamdesetih povele kampanju protiv hrvatskoga jezika u listu “Komunist”, a devedesetih im to nije odmoglo nego štoviše, opet su se našli u vlasti, impertinentni više no prije.
Da, rijetko sam u zadnjih deset godina viđao Fabrija, pisca dotjeranih i melodioznih rečenica, a u jednom slučajnom susretu na pitanje kako je, reče: “Ni Herdera mi još nisu oprostili.” Vezan dugo godina uz HNK u Rijeci gdje je “Vježbanje života” postiglo golem uspjeh, profinjeni Nedjeljko Fabrio morao je pod stare dane biti svjedokom blasfemije kada je fukara preuzela intendanturu. Tada je mogao samo uzdisati, nije mu se više išlo u Zagreb gdje je proveo mnoge godine, a došao je iz Rijeke nakon sloma Hrvatskoga proljeća kada je pritisak na njegovo čak umjereno kroatiziranje kulture postao nepodnošljivim.