Metodom – koja se valjda uči u maloj školi SDSS-a – potpisnica kratkog napisa u ‘Novostima’ (stanovita Anja Kožul) i njezini nalogodavci, vlastiti narod i pripadnike srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj dovode u zabludu te u njima nastoje probuditi, prvo, osjećaj nesigurnosti i straha, a onda revolt. Sve već puno puta viđeno.

Tanja Belobrajdić

Na portalu ‘Novosti’, na njima svojstven i prepoznatljiv način, dana 2. svibnja 2023. objavljen je tekst pod patetičnim naslovom ‘Ne valja ni Branko’.  Moram priznati, ovaj pamflet mi je promaknuo, inače bih na njega odgovorila odmah, kako i treba odgovoriti na svaki huškački tekst koje ovo besprizorno glasilo objavi.

Autorica tekst započinje dramatičnom porukom: “Nakon što je krajem 2022. u Vukovaru i službeno ukinuta upotreba ćiriličnog pisma, nastavlja se pokušaj ZATIRANJA vidljivosti srpske nacionalne manjine u gradu na istoku Hrvatske. Oko 20. aprila Zajedničko veće opština (ZVO) i SDSS-ovi gradski vijećnici DOBILI SU INFORMACIJU od građana o SUMNJIVOJ peticiji koja KRUŽI gradom. Riječ je o inicijativi za preimenovanje ulice Branka Radičevića u Vukovaru”. (https://www.portalnovosti.com/ne-valja-ni-branko)

Metodom – koja se valjda uči u maloj školi SDSS-a – potpisnica toga kratkog napisa (stanovita Anja Kožul, op.ur. PV)  i njezini nalogodavci, dakle, vlastiti narod i pripadnike srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj dovode u zabludu te u njima nastoje probuditi, prvo, osjećaj nesigurnosti i straha, a onda revolt. Sve već puno puta viđeno.

Potom, ‘Novosti’ navode kako je na sjednici Gradskog vijeća “SDSS-ov vijećnik Dejan Drakulić postavio pitanje zamjeniku gradonačelnika Filipu Sušcu da li mu je poznato da postoji inicijativa kojom se nastoji UKINUTI ulica znamenitog srpskog pjesnika Branka Radičevića, rođenog 1824. u Slavonskom Brodu” te, kako on ističe, da je “problem sam način prikupljanja potpisa” jer su se “ljudi žalili da su se zbog straha morali potpisati”. Naime, Drakulić veli da oni “prvo nisu hteli da daju potpis, ali nakon određenih pritisaka su ipak pristali i javili su im se kako ne bi ispalo da je peticija jednoglasna, već da zapravo nije podržana od svih građana”. Nadalje, Dejan Drakulić, predsjednik Zajedničkog veća opština, a koji obavlja i funkciju predsjednika Veća srpske nacionalne manjine u gradu Vukovaru te je vijećnik u Gradskom vijeću Grada Vukovara i vijećnik u Skupštini Vukovarsko-srijemske županije, potpredsjednik je Gradske organizacije SDSS-a i potpredsjednik Udruženja antifašističkih boraca i antifašista grada Vukovara, kaže kako je “INTERESANTNO da se baš u ovom periodu pokreće peticija. Pitamo se zašto baš Ulica Branka Radičevića, kome to smeta?”

Taj svestrani mladi čovjek koji je donedavno radio u Ministarstvu uprave kao pomoćnik ministra, pojadao se i kako bi, ne samo Branko Radičević, nego i “Aleksa Paunović, ali i drugi značajni Srbi koji su kreirali izgled sadašnjeg Vukovara, trebali imati ulice u centru grada”. Naposljetku, na pitanje novinarke portala ‘Novosti’, on tajanstveno  odgovara – “da postoje jasne indicije da peticija dolazi od pojedinca čije ime i prezime u ovom trenutku ne želi otkrivati”.

Ali, zaboga, zašto? Pa, to uopće nije tajna.

Prijedlog promjene današnjega naziva ulice Branka Radičevića, napisala sam ja. Osim toga, apsolutno sam sigurna da Dejan Drakulić kao diplomirani pravnik i bivši pomoćnik ministra Uprave, zna da je prijedlog promjene naziva neke ulice legalan i legitiman način da se u jednom živom procesu koji se odvija već 150 godina, donese odluka ‘za’ ili ‘protiv’: u suprotnom, danas bismo u Vukovaru još uvijek imali Ulicu Franje Josipa ili Lenjinovo šetalište. Ili Ulicu Novosadskog korpusa.

Prijedlog promjene naziva ulice Branka Radičevića, napisala sam ja.

Osim toga, apsolutno sam sigurna da Dejan Drakulić kao diplomirani pravnik i bivši pomoćnik ministra Uprave, zna da je prijedlog promjene naziva neke ulice legalan i legitiman način da se u jednom živom procesu koji se odvija već 150 godina, donese odluka ‘za’ ili ‘protiv’: u suprotnom, danas bismo u Vukovaru još uvijek imali Ulicu Franje Josipa ili Lenjinovo šetalište. Ili Ulicu Novosadskog korpusa.

S obzirom na to da je u javnosti već bilo razgovora o mojim prijedlozima, da sam i ovaj prijedlog, kao i prethodne, uputila Gradu Vukovaru, odnosno predsjedniku Gradskog vijeća, gradonačelniku, pročelniku Upravnog odjela za obrazovanje, sport i branitelje itd., da je sve išlo službeno, a ne ‘ispod šanka’, ne vidim ni jedan razlog zbog kojega bi javnost dovodili u zabludu da se radi o nečem protupravnom ili sumnjivom, osim politikantstva i predizbornih makinacija kojim SDSS okuplja svoj glasački korpus.

Nakon što sam dobila informaciju da je uz prijedlog i obrazloženje prijedloga potrebno prikupiti i potpise stanovnika ulice, zainteresirani stanovnici te ulice prikupili su ih sami i to za jedan, slovom i brojkom, 1 dan, a od trideset i nešto potpisa,  potpisi su dva bračna para građana/ki srpske nacionalnosti. Uz najbolju volju ne mogu se dosjetiti na koji način bi se 2023. godine vršio pritisak na njih, osobito jer njihovi potpisi u jednoj malenoj ulici, s iznimno malim brojem stanovnika i većinskim življem hrvatske nacionalnosti, nisu presudni. Iz tih razloga treba jasno kazati kako je, najblaže rečeno, zločesta insinuacija da nekakva “sumnjiva peticija kruži gradom”, osobito jer ona kako takva ‘u gradu’ i nema koga zanimati, relevantno je mišljenje jedino stanovnika ove ulice.

Radi boljeg razumijevanja, očigledno i nerazumijevanja, želim objasniti kako je uopće došlo da pisanja prijedloga o preimenovanju ove ulice.

Naime, građanima Vukovara, ali i široj javnosti nije nepoznato da sam prije više od godinu dana podnijela prijedloge za promjenu naziva ulica za deset poginulih ili nestalih branitelja i braniteljica Vukovara. Nakon toga, javilo mi se više stanovnika ulice Branka Radičevića s pitanjem zbog čega se i njihova ulica nije našla među ulicama čije sam nazive predložila za promjenu.

Nakon što sam čula njihove razloge, odlučila sam stati uz njih i napisala obrazloženje u kojem sam, između ostaloga, kazala:

Poštovani, ne sumnjam da ste upoznati s mojom inicijativom promjene naziva određenih ulica, odnosno, prijedlogom da se neke ulice nazovu po poginulim ili nestalim braniteljima Vukovara. Dopustite da ukažem na činjenicu kako nazivi ulica, trgova, škola i drugih javnih ustanova ili objekata, imaju veliki simbolički utjecaj na društvenu svijest. Šetajući ulicama grada, kroz nazive ulica učimo nacionalnu povijest. Također, one su pokazatelj koliko jedan narod brine o svojoj povijesti i nacionalnim interesima. U tom smislu, Vukovar je trebao prednjačiti kao svehrvatski simbol i odužiti se onima koji su ugradili sebe u najtežim, ali i najslavnijim trenucima pri kojima se stvarala Hrvatska država – hrvatskim braniteljima.

U dobroj vjeri kako smo svi zajedno okupljeni oko istog interesa – sačuvati dignitet Domovinskog rata i njegovih vrijednosti – prema prethodnom dogovoru s Vama, a nakon nekoliko sličnih dopisa prema vladajućim strukturama u Gradu i te drugim domoljubnim opcijama, dostavljam Vam prijedlog promjene naziva ulice Branka Radičevića u ulicu Damira Kovačića Koleta, s obrazloženjem kako slijedi.

Naziv ulice: Branka Radičevića

Položaj: Gradska četvrt Sajmište. Predmetna ulica spaja dvije županijske ceste, prema Negoslavcima – ulicu Sajmište i prema Petrovcima – ulicu Vijeća Europe.

Ulica kroz povijest: Ulica Branka Radičevića je dugi niz godina bila dio ulice Sajmište. Naime, tek uoči Domovinskog rata, izgradnjom novih kuća u smjeru prema selu Negoslavci, taj je produžetak ulice pretvoren u samostalnu ulicu koja je nazvana po srpskom pjesniku pravog imena Aleksije Radičević, rođena u Slavonskom Brodu, pokopana u Stražilovu u Srbiji.
Koliki je otpor nevelikog broja stanovnika te ulice ovom nazivu, govori i podatak da neki od njih i danas na osobnim iskaznicama nose naziv ulice Sajmište s kućnim brojevima kakvi su bili prije rata. Kako bi se razumjela potreba za preimenovanjem ulice Branka Radičevića, treba na umu imati sljedeće:

  1. osobito važno za noviju povijest Vukovara jest da je sredina koju spaja ova ulica prostor između dva sela, Negoslavci i Petrovci, kojim su dana 14. rujna 1991. četnici i srpske paravojne postrojbe potpomognute s JNA, tijekom sveopćeg napada na Grad, prodrle na Sajmište i slomile otpor malobrojnih i slabo naoružanih branitelja te se pri tom spojile sa srpskim pobunjenicima na Petrovoj gori i teritorijalcima u tadašnjoj vukovarskoj kasarni. Toga i sljedećega dana, nad nesrpskim stanovništvom okupiranog dijela Sajmišta izvršeni su brojni zločini, od kojih su tek neki i nad stanovnicima te male ulice, poput ubojstva Marka Lučića čiji su sinovi bili pripadnici Zbora narodne garde te Mate Lučića čiji je sin, Ivan Lučić, također bio pripadnik 4. bojne 3. gbr ZNG s Opatovca. Potpunim slomom obrane Grada, stanovnici te ulice Damir Kovačić Kole i Mato Perak, kao i stanovnici ulice Sajmište čije su kuće u neposrednoj blizini, Damjan Samardžić Veliki Bojler, prvi zapovjednik Sajmišta i njegov posinak Zorislav Gašpar te branitelj Jozo Zeljko, kao ranjenici su zarobljeni u Vukovarskoj bolnici i svi su odreda mučki ubijeni na Ovčari. Do danas, posmrtni ostaci Damjana Samardžića, Zorislava Gašpara i Damira Kovačića nisu pronađeni.
  2. specifičnost ove male, ali za stanovnike Sajmišta i Vukovara izuzetno važne ulice, jest i ta što se obiteljske kuće u nizu nalaze isključivo s lijeve strane ulice, s posljednjim kućnim brojem 79. Broj kuća u ovoj ulici samim tim odmah treba prepoloviti, jer su brojevi samo neparni, a s druge strane ulice kuća nema. Od 40-ak kuća s lijeve strane ulice, najmanje 10 ih je porušeno, a kuće koje su u funkciji ili su na prodaju ili u njima živi pretežito Hrvati, većinom stradalnici u smislu da su im članovi najuže obitelji pobijeni ili su kao branitelji grada ranjeni ili zarobljeni i deportirani u srpske koncentracijske logore. S druge strane ulice nalazi se zgrada negdašnje ozloglašene tvornice Modatex, u kojoj su nakon sloma obrane grada u studenom 1991. zlostavljani i ubijani nesrbi, a žene silovane.
  3. u razgovoru s velikim brojem stanovnika ove ulice, svi dostupni složili su se i to ‘objeručke’ da se naziv ulice Branka Radičevića promjeni u ulicu Damira Kovačića Koleta, koji je u ovoj ulici rođen i koji ju je branio, što su prikupljenim potpisima i dostavljenim suglasnostima, potvrdili.
  4. također, izjavili su kako su i sami imali u planu pisati peticiju za promjenu njenog naziva, prvenstveno zbog svih gore navedenih razloga.

Kako je za očekivati da bi se određene političke strukture mogle pozvati na to da je Branko Radičević srpski pjesnik, valja ih podsjetiti da je Branko Radičević zadužio jugoslavensku kulturu, ali hrvatsku nije ničim, osobito ne Vukovar. Argument kako je Radičevićeva majka Vukovarka nije dovoljan, jer ni u kojem slučaju ne može imati prednost pred majkom Damira Kovačića, koja je također Vukovarka, a koja je preminula ne dočekavši da dostojno pokopa posmrtne ostatke svojega sina koji je branio ulice Vukovara na jednoj od najtežih i najkrvavijih bojišnica, na Sajmištu.

Također, treba jasno reći kako su neki od pripadnika tih političkih struktura koje su od 1991. do 1998. mijenjale nazive ulica i sami sudionici nelegalnih ‘krajinskih’ vlasti, pa su tada promijenili svojevoljno i ime ove ulice, s pjesnika na poginulog komandanta Teritorijalne obrane.

Ukoliko bi se pozvali na neke druge vrijednosti, osobito komunističkog sustava nakon Drugoga svjetskog rata, treba im predočiti činjenicu kako su tijekom okupacije upravo oni promijenili, između ostalih, i nazive sljedećih ulica: Borisa Kidriča u dr. Jovana Raškovića, JNA u Vukovarskih oslobodilaca, Partizansku u Srpskih boraca, Ivana Gorana Kovačića u Zaječarsku itd. Sva bizarnost odluka o promjenama naziva ulica okupacijskih srpskih vlasti, vidi se iz preimenovanja Ulice Stjepana Radića u Ulicu Puniše Račića, Radićeva ubojice.
Iz svih ovih razloga, predlažem da se ulica Branka Radičevića preimenuje u licu Damira Kovačića Koleta, vukovarskog sina i vukovarskog branitelja, mučki pogubljena na Ovčari, stanovnika predmetne ulice za čijim se posmrtnim ostacima još uvijek traga te apeliram na savjest svih dionika koji moraju sudjelovati u realizaciji ovog prijedloga.

Možda imamo zadnju prigodu odužiti se barem jednom od onih koji su to itekako zaslužili. Molim vas, nemojmo je propustiti”.

Branko Radičević nije bio Vukovarac, pa je to valjda razlog zašto je – tijekom srpske okupacije Vukovara – nelegalno promijenjen naziv ulice Branka Radičevića u ulicu Miroslava Pejića Bimba, koji je poginuo u “borbi protiv ustaša”. Strossmayerova ulica preimenovana je bila u ulicu Matice srpske, Ljudevita Gaja u Gavrila Principa, Augusta Šenoe u Srpskih dobrovoljaca, Kačićeva u Hajduk Veljka, Borisa Kidriča u dr. Jovana Raškovića, JNA u Vukovarskih oslobodilaca, Partizanska u Srpskih boraca, Ivana Gorana Kovačića u Zaječarsku, a sva bizarnost odluka okupacijskih srpskih vlasti o promjenama naziva ulica u Vukovaru, vidi se iz preimenovanja Ulice Stjepana Radića u Ulicu Puniše Račića, Radićeva ubojice.

Ono što sam u dopisu također napisala, ali nisam navela do sada, ali eto hoću sada, jer želim jasno odgovoriti na patetični naslov teksta “Kome smeta Branko”?

Pa smeta vama ‘manjinci’, vama smeta. Vama Drakuliću, Vojislavu Stanimiroviću i ekipi okupljenoj oko vašeg ‘stola’. Vama, koji se danas plačljivo pozivate na znamenite građane Vukovara, pripadnike srpske nacionalne manjine.

Doduše, Branko Radičević nije Vukovarac, pa je to valjda razlog zašto ste – tijekom okupacije – nelegalno, sami i svojevoljno promijenili naziv ulice Branka Radičevića u ulicu Miroslava Pejića Bimba. I tada, u razdoblju 1991/98. kada su ‘na snazi’ bile ulice koje ste vi preimenovali, imali ste isti ‘zapovjedni’ kadar u stranci kao i danas. Tada vas nije zanimala ni srpska kultura, pa nije čudno da ste zatrli hrvatsku, samo što o tome onda nije imao tko pisati. Zašto je to bilo tako, deplasirano je uopće spominjati. Strossmayerovu ulicu preimenovali ste u ulicu Matice srpske, Ljudevita Gaja u Gavrila Principa, Augusta Šenoe u Srpskih dobrovoljaca, Kačićevu u Hajduk Veljka, predugačak je niz za nabrajati.

Kažete da o ovome treba govoriti u javnosti, pa dajte da javnosti kažemo u koju ste ulicu vi preimenovali Ulicu Branka Radičevića. Jer, taj Miroslav Pejić Bimbo, doista je bio stanovnik ulice Branka Radičevića, a tamo se i danas nalazi njegova obiteljska kuća u vlasništvu brata mu, Milorada Pejića, u Hrvatskoj i Srbiji sumnjičena za zločine počinjene na Ovčari. Iako su optužbe protiv Milorada Pejića u obje države zbog nedostatka dokaza odbačene, prema čvrstim iskazima svjedoka, on je viđen u kontaktu sa zarobljenicima u Hangaru. O samom ‘Bimbu’, jedna od perjanica vaše stranke, učiteljica Snežana Šević, u knjižuljku “Putevi nezaborava” gdje evocira “sećanja i uspomene na borce poginule u borbama protiv ustaša”, o Miroslavu Pejiću Bimbu po kojem ste vi preimenovali ulicu čija vam je promjena danas sporna, zapisala je: “Miroslav Pejić, posle događaja u Borovu Selu odlazi u Mirkovce, a potom za Negoslavce učestvujući u odbijanju ustaških napada. Iz Negoslavaca dolazi na Petrovu Goru gdje je postavljen za komandira čete. Poginuo je 6.10.1991. u akciji čišćenja Zelene ulice”.

No, za neupućene, napomenimo da su Zelenoj ulici mučki ubijeni bračni par Sučić, pa Dugan, a mati i danas plače za dvadesetdvogodišnjim Ivicom Jurkićem, dok je na Ovčari pogubljen dvadesetogodišnji Darko Nađ itd.. Zaboga, u toj ulici gotovo nema hrvatske obitelji koja nekoga ne oplakuje.

Međutim, Miroslav Pejić Bimbo je, po vama, zaslužio da njegovo ‘dično’ ima zamijeni ime Branka Radičevića, a koliko ste vodili računa o doista znamenitim vukovarskim Srbima, kazuje podatak da od više nego osamdeset naziva ulica, trgova i naselja koje ste promijenili, primjerice, ni jedno niste dali ni po Aleksi Paunoviću za kojim sad naričete, ali ni, recimo, po srpskom piscu iz 18. stoljeća, Zahariju Orfelinu, jednom od najznačajnijih Srba toga doba, ne samo vukovarskih.

Objašnjenja, na što je Drakulić aludirao izjavom: “Interesantno je da se baš u ovom periodu pokreće peticija”, nemam.

Što je njemu tu yanimljivo, a što pak ‘interesantno’ te koji je sad ‘period’ ili trenutak, valjda samo on zna. Što se mene tiče, posljednji je. Jer istine radi, poginuli i nestali branitelji, osim obitelj i suboraca, bez politike, više nikoga i ne zanimaju. Jer, tako je na kraju teksta u Novostima i sam Drakulić kazao: “Bitno je da se to iznese u javnosti i da se o tome javno govori. Potrudićemo se da sve bude u skladu sa zakonom i da se poštuje volja građana”.

Ovo je jedino na što nemam što dodati, osim da se s time apsolutno slažem.

Foto: Damir Kovačić Kole

Prethodni članakPodcast Velebit – Slobodan Prosperov Novak
Vrijeme je za stvarnje organizacije mudrih ljudi u Hrvatskoj
Sljedeći članakMilanović konačno zadaje udarac: SNV je prijevara, a Pupovac je sitni lopov