Ideja podizanja spomenika u čast udovicama II. svjetskog rata i poraća potekla je od Ante Milasa, koji je imao samo dvije godine kada mu je otac poginuo 1945. godine. Njegova  majka Anica, tad je 37-godiškinja, ostala je s osmero djece.
Većinu života Ante je svjedočio o životnim teškoćama i nedaćama s kojima su se susretale njegova majka i još 757 istinskih heroina iz ljubuškoga kraja. Prezrene i zaplašene od bezobzirnih komunističkih vlastodržaca nigdje nisu bile dobrodošle. Teško siromaštvo, samozatajnost i trpljenje bili su njihova stvarnost i svakodnevnica. Nisu smjele tražiti pomoć niti javno žalovati, a kamoli prosvjedovati zbog stanja u kojem su se nalazile. Bile su uglavnom nezaposlene jer do posla nisu olako dolazile, a ako bi se pojavila makar malena šansa za zaposlenjem onda bi bile ucjenjivane. Njihova djeca nisu smjela govoriti tko im je bio otac, kojoj je vojsci pripadao, gdje je poginuo.

Autor: Tomislav Dugandžić

Domovina i prošlost dvije su vrednote koje bitno određuju svako ljudsko biće, bez obzira na njegove životne preokupacije, različite pripadnosti i kulturološke odrednice kojima je čovjek izložen tijekom vlastitog životnog vijeka. U naše vrijeme oba ova čimbenika često su na dnevnom redu i ozbiljnih i površnih vrednovanja. Nerijetko ih se glorificira i njima se manipulira, što rezultira mitomanskim i kvazi znanstvenim učincima. Takvi postupci zamagljuju objektivnu povijest ali i sadašnjost i proizvode traume i lažnu svijest o sebi i vlastitom životnom vidokrugu.

Proljeća i ljeta Gospodnjeg 1945. godine pitao se Ante dječak mali za Oca Jakova. Majka Anica tada je zanimila i prešutila odgovor. Nešto se ipak nije moglo uništiti. Majka i pregršt svjetlosti s neba što je bljesnula u vidokrugu djece. Nikada se, naime, od preživjelih nije mogla čuti nikakva kletva niti vapaj za osvetom. Vjera u providnost bila je jedini jamac života u trenucima kad je i fizički to izgledalo posve nemoguće.

Djeca su uz ogromna odricanja i nesvakidašnji trud svojih majki ipak odrastala, usprkos ekstremnoj gladi i još ekstremnijoj neimaštini izrasli su u ozbiljne ljude.

Ljeta Gospodnjega 2011 .godine odlučio je taj dječak već kao odrasla i zrela osoba podići spomenik majkama udovicama II. svjetskog rata i poraća iz općine Ljubuški.

O ženi kao majci idealu i u tom njenom glavnom pozivu očituje se čitavo biće, svrha opstanka njenog i roda ljudskog. Teško siromaštvo, samozatajnost i trpljenje bila je svakodnevnica tih majki. S brojnom djecom u zavjetnoj crnini, časno i hrabro odolijevale su svim patnjama i nedaćama te sačuvale dostojanstvo obitelji.

O težini i razmjerima žrtve i tragedije zorno svjedoče podaci iz knjige „Spomenica ljubuškim žrtvama“ koju je 1998. godine objavilo Općinsko vijeće Ljubuški. Prema tim podacima, na području općine Ljubuški bez muževa ostalo je 758 žena, a  2.227 djece bez očeva.

Tužno je sjećanje i jednog tadašnjeg školarca-prvačića, a sadašnjeg mostarskog odvjetnika, koji pamti kako nitko od njih 42-oje iz razreda nije imalo oca.

Mi u Udruzi nastojali smo da se ova tragedija ispravno kontekstualizira i koliko je moguće  studiozno elaborira na temelju vjerodostojnih izvora. Knjiga Ante Čuvalo, Od Bleiburga do Ljubuškog: Svjedočenja preživjelih, Ljubuški-Chicago, 2014.,

Među ovim koricama knjige doktora Ante Čuvala pohranjene su mnoge sudbine, protkane krvlju, znojem, bolom, patnjom, ljudskom surovošću, neizvjesnošću, ali i borbom za preživljavanjem i nadanjima za mirom i povratkom kućama.

Izazov nam je bio rasvijetliti njihov život, položaj i mjesto u društvu, odnos vlasti prema njima. Željeli smo na ovaj način izraziti poštovanje i zahvalnost za sve što su podnijele i propatile odgajajući i podižući djecu.

Ova prešućena priča hrvatskog naroda nije smjela pasti u zaborav. Spomenik je najmanje što smo za njih mogli učiniti. To smo im bili dužni.

Izradu spomenika povjerili smo dekanu Akademije likovnih umjetnosti u Širokom Brijegu-akademskom kiparu Stjepanu Skoki. Veliko Hvala neimaru prof. Skoki.

Nositelj ideje projekta je Udruga potomaka udovica II. svjetskog rata i poraća Ljubuški. Spomenik naziva “Spomenik majci” ženama udovicama II svjetskog rata i poraća u Ljubuškom organizacijski i provedbi podiže Grad Ljubuški.

Veliko Hvala Gradonačelniku Nevenku Barbariću i Gradskoj upravi.

Ideja podizanja spomenika u čast udovicama II. svjetskog rata i poraća potekla je od Ante Milasa, koji je imao samo dvije godine kada mu je otac poginuo 1945.godine. Njegova  majka Anica, tad je 37-godiškinja, ostala je s osmero djece.

Većinu života Ante je svjedočio o životnim teškoćama i nedaćama s kojima su se susretale njegova majka i još 757 istinskih heroina iz ljubuškoga kraja. Prezrene i zaplašene od bezobzirnih komunističkih vlastodržaca nigdje nisu bile dobrodošle. Teško siromaštvo, samozatajnost i trpljenje bili su njihova stvarnost i svakodnevnica. Nisu smjele tražiti pomoć niti javno žalovati, a kamoli prosvjedovati zbog stanja u kojem su se nalazile. Bile su uglavnom nezaposlene jer do posla nisu olako dolazile, a ako bi se pojavila makar malena šansa za zaposlenjem onda bi bile ucjenjivane. Njihova djeca nisu smjela govoriti tko im je bio otac, kojoj je vojsci pripadao, gdje je poginuo.

One su iznijele glavni teret, to je “Spomenik majci” koja je kada bi došla kući vidjela petero djece i nema im što dati za jesti i obući. Pred očima su im bila samo djeca, očenaši i molitva.

Kada me netko pita kakav bi to trebao biti spomenik, kažem takav da tko god ga pogleda pomisli da je to njegova majka, a dijete koje je uz nju, da je to on ili ona. Tako da nitko ne daj Bože nema što loše o njemu reći ili učiniti, kao što se zna sa spomenicima događati.

On ne treba nikoga izazivati, u njemu nema politike, tu nema stranke, to je spomenik dobrote, to je dio svih nas  – istaknuo je tada 2011.godine Ante Milas, začetnik ideje i predsjednik Udruge potomaka udovica II. svjetskog rata i poraća iz općine Ljubuški.

Ante Milas želio je zauvijek otrgnuti od zaborava uspomene na svoje majke.

„Spomenik majci“ bi s vremenom  treba postati prepoznatljiv simbol prošlosti i tragičnih usuda ovoga kraja, ali i ozračje i mogućnost traženja odgovora na temeljna životna pitanja.

Kakva su bila njihova jutra, dani i noći? Kako su im svitale zore, kakvi su im bili snovi? S koliko briga, straha i neizvjesnosti su gledale djecu, budile se i išle na počinak? Kolika je bila njihova čežnja, samoća, žudnja i želja za muškom rukom, potporom i nježnošću? To su samo one znale, tek manji dio povjerile su najbližima i odnijele sa sobom u grob.

Samo da znaš prijatelju Ante, iako si sklopio oči znam i vjerujem u Boga da ćeš biti sretan kad ugledaš „Spomenik majci“ kojeg si nastojao za života podići našim Majkama, kao što si sada zasigurno u zagrljaju Majke nebeske tako PREŠUĆENA PRIČA neće biti više prešućena u kojoj su pohranjene  mnoge sudbine majki i djece.

Drama je to i junačka tema za spisatelje, književnost i filmsku vrpcu koja još stoji po strani i u tišini  kao što su i one ljubuške heroine živjele i proživljavale te hrabro kročile kroz život.

Iz kneževih dvora iz Trogira stići će u Ljubuški uskoro ovdje monodrama „Anima Croatorum” autorice Mladenke Gruice  naše članice Udruge potomaka udovica II. svjetskog rata i poraća Ljubuški. Riječ je o monodrami koja obuhvaća izbor tekstova iz hrvatske književne baštine posvećenih hrvatskoj ženi kroz povijest. Tim djelom odati će se počast, hrvatskoj ženi i majci koja je kroz mučeničku i bremenitu povijest učinila ono najvrjednije, sačuvala obitelj i nikad se nije prestala nadati i vjerovati.

Osjećam kao da naše majke strpljivo još uvijek čekaju da ta mudrost koju su imale kroz život zaživi u nama. A mi kao da smo se uspavali te se nadam da će ova monodrama bit jedna opomena svima nama da se trgnemo. Nisu ni naše majke imale sjaj ni bogatstvo, ali su uspjele sačuvati nešto najvrjednije, stoga, nemojmo se dati, sačuvajmo i mi naše obitelji i našu djecu.

“Pazite na sebe i izgrađujte se, jer bez moralno izgrađenih i solidnih pojedinaca nema ništa. Nisu najveći patrioti oni koji najviše viču, već oni koji najsavjesnije vrše Ljubav!” Istakao je ne tako davno prije šest desetljeća jedan od omiljenih i najljepših “cvjetova” okrunjenih mučenika crkve u Hrvata kardinal blaženi Alojzije Viktor Stepinac.

Ovaj ovdje spomenik naziva “Spomenik majci” neprocjenjive je duhovne vrijednosti. Neka nas “Spomenik majci” podsjeća na nikad dovoljno uzvraćenu ljubav prema njima i našoj Domovini.

I na kraju, još jednom Veliko Hvala svima onima u zemlji i inozemstvu koji su inicirali, osmislili i realizirali te na bilo koji način pomogli izgradnji ovog spomenika kako bismo trajno obilježili njihovu žrtvu i svijetlu pobjedu.

Udruga potomaka udovica II. Svjetskog rata i poraća Ljubuški
Predsjednik: Tomislav Dugandžić

Komentari