Tko svoju zemlju ljubi
i tko neće biti rob,
tomu krvnik glavu rubi,
taj u hladan pada grob.
Hrvatskim osamostaljenjem je val hrvatskoga izbjeglištva trebao biti zaustavljen a par desetljeća kasnije, tek prividno nezavisna Hrvatska je postala sredstvo za obnavljanje starošću i smrću prorijeđenih izbjegličkih redova. Sprema li se Hrvatska ponovo gledati kako među nanovo nabujale izbjegličke mase ponovo iz Domovine stiže jedan novi Bušić i pokreće val pobune, i čekati na nove čuvare novoga poretka u kojemu Hrvatskoj nema mjesta, da pošalju novoga dželata odrubiti mu glavu, kako ne bi pokvario planove novoga poretka?
S njegovm imenom sam se upoznao kao petnaestogodišnji dječak u Domovini, a nisam mogao ni sanjati da će me sudbina, na jedan toliko dramatičan način da ti u svijesti ostavlja doživotni pečat, odvući s jednog kraja svijeta na drugi, u njegovu blizinu, na sam dan Brunine smrti.
U Hrvatsku sam se polulegalno vratio 1990. i prepoznao sjeme zla koje će proklijati i u 10 godina se pretvoriti se u stabljiku koju je teško posjeći. Devet godina kasnije još su trajala natezanja oko toga hoće li Brunu ostaviti na pariškom groblju ili ga vratiti u Hrvatsku. Na svu sreću, stigao je na Mirogoj u listopadu 1999. i da je natezanje potrajalo još samo godinu dana, Bruno bi vjerojatno još i danas ležao na pariškom groblju Père-Lachaise, gdje sam ga često posjećivao.
Brunin datum rođenja i smrti na kalendaru dijeli samo 10 dana, pa sam tako pred 10 dana, na njegov rođendan opisao splet tih događaja i makar znam da se o Bruni može napisati knjiga u 10 tomova, sve o njemu je toliko jednostavno i jednosmjerno, da i u desetak kartica može stati.
Stoga ne vidim smisla ponovo nešto pisati, iako će mnogi reći da je bio red, objaviti “nešto” na stranicama Projekta Velebit, na kojima se tekst o bespredmetnom Srbinu Miroslavu Lazanskom, 7 tisuća Hrvata nađe dovoljno motivirano pročitati ga, a onaj o Bruni Bušiću niti 2 tisuće. S tim će se, vjerujem, složiti i kvalitetni autor teksta o Lazanskomu i moj bliski prijatelj Mate Bašić.
Možda teorija o zaboravljanju prošlosti (Bušića) i okretanja budućnosti (Lazanskomu) ipak kosi hrvatsko klasje i slaže ih u snopove.
Bušić je mogao na glasovanje za izbore emigrantskog parlamenta, Hrvatskoga narodnog vijeća, privući hrvatsko izbjegličko mnoštvo razbacano po kontinentima od Kanade na sjeveru do Australije na jugu, da ga je trebalo ubiti, kako val entuzijazma koji je obuzeo hrvatske iseljeničke mase ne bi pokvario zapadne planove čuvati Jugoslaviju za sva vremena, a danas se u “slobodnoj” Hrvatskoj jedva može okupiti polovina, sve manjega i manjega biračkoga tijela, na parlamentarne izbore, odlučivati, ne više kako srušiti svoju tamnicu, nego kako sačuvati proizvod tisućljetnog sna, ostvaren krvavim Domovinskim ratom.
Hrvatskim osamostaljenjem je val hrvatskoga izbjeglištva trebao biti zaustavljen a par desetljeća kasnije, tek prividno nezavisna Hrvatska je postala sredstvo za obnavljanje starošću i smrću prorijeđenih izbjegličkih redova.
Sprema li se Hrvatska ponovo gledati kako među nanovo nabujale izbjegličke mase ponovo iz Domovine stiže jedan novi Bušić i pokreće val pobune, i čekati na nove čuvare novoga poretka u kojemu Hrvatskoj nema mjesta, da pošalju novoga dželata odrubiti mu glavu kako ne bi pokvario planove novoga poretka?
Ostaje li Hrvatska u kojoj je više sprovoda nego krstitki, perpetuum mobile, ringišpil koji se samodestruktivno vrti, sve nas nosi u svom vrtoglavom krugu i nema nikoga da bi ga zaustavio, dok se od akceleracija ne razleti po svijetu u milijun krhotina i od svega ne ostane nikakve budućnosti na koju nas tako revno pozivaju, nego samo gorka uspomena na jedan narod koji je stoljećima gazio u luku od Irana do Jadrana, na kraju dvadesetoga stoljeća sagradio tvrđavu kako bi opstao, a onda ju napustio?