Kada je nastupio Domovinski rat i stigli zahtijevi za pomoć za obranu Hrvatske, podigao je svu svoju ušteđevinu, prodao svoju kuću i sav novac poslao kao pomoć Hrvatskoj. Čuo sam kasnije da je bio smješten u starački dom gdje je umro i da su ga kao beskućnika zakopali u kartonskoj kutiji. Učinio je to kako bi Hrvatska postala samostalna i napredna i kako bi Hrvati dobili pravo živjeti u demokraciji i na izborima pravo birati svoje predsjednike. A znam u naprijed, bez da čekam službene statistike – pola Hrvata s pravom glasa a možda i više, uopće nije zanteresirano izaći na izbore.

Autor: Dinko Dedić

Jesam li ja kao osoba koja nije hrvatski državljanin i ne živi u Hrvatskoj, obavezna na izbornu šutnju?

Odgovor je pozitivan.

Baš otprilike u vrijeme kada je u Hrvatskoj nastupila izborna šutnja, ja sam od Facebooka dobio slijeću poruku:

“Vama je privremeno zabranjeno upisivate se u grupe i objavljivati u grupama osim onih kojima sami upravljate, do 28. siječnja u 23:08 sati. Ako mislite da ovo nije protiv standarda zajednice, javite nam.”

Nisam pisao da je Škoro četnički zet, za razliku od mnogih kojima nije zabranjeno objavljivati po grupama, niti sam tvrdio da je KGK masonka i trilateralka, pa su me svejedno blokirali.

Ja definitivno nisam objavljivao ništa što bi se moglo dovesti u sukob sa standardom australske zajednice, ali me ne čudi da sam u sukobu sa standardom hrvatske zajednice.

Zapravo mogu reći da sam u strahovitom sukobu sa standaradom hrvatske zajednice, pa baš i po pitanju izlaska na izbore.

To što mi “daju priliku” požaliti se ako se ne smatram krivim, mogu objesiti mačku za rep, jer sam se i ranije žalio i nikada mi nisu udovoljili. Dapače, nikada mi nisu ni odgovorili da odbijaju moju žalbu.

Neću pisati o tome što sam radio sve svoje godine emigracije, niti ću pisati o ubijenima prije rata i u Domovinskom ratu, nego ću navesti samo jedan primjer čovjeka kojega sam ranije poznavao.

Nikad se nije ženio niti je imamo bilo kakve rodbine, nikada u 20 godina koliko sam ga poznavao, nisam čuo da ga zanima bilo koja tema osim Hrvatske. Imao je nešto ušteđevine koja mu je trebala doteći do smrti i kuću koju je stekao i u kojoj je živio do Domovinskog rata.

Kada je nastupio Domovinski rat i stigli zahtijevi za pomoć za obranu Hrvatske, podigao je svu svoju ušteđevinu, prodao svoju kuću i sav novac poslao kao pomoć Hrvatskoj. Čuo sam kasnije da je bio smješten u starački dom gdje je umro i da su ga kao beskućnika zakopali u kartonskoj kutiji.

Učinio je to kako bi Hrvatska postala samostalna i napredna i kako bi Hrvati dobili pravo živjeti u demokraciji i na izborima pravo birati svoje predsjednike.

A znam u naprijed, bez da čekam službene statistike, pola Hrvata s pravom glasa a možda i više, uopće nije zanteresirano izaći na izbore.

E moj Žara, a možda si ti sretno prošao, jer si živio kao idealist i umro a da nisi vidio koliko Hrvati drže do tvoje žrtve, kad ni na izbore nisu zainteresirani izaći, uživati ta prava, za koja si ti vjerovao da su im toliko potrebna da ti nije bilo žao dati sve što si imao.

Bila su to vremena, kada je, da prafraziram Churchila, toliko malo Hrvata, učinilo tako puno za njih toliko mnogo.

A toliko mnogo njih danas ne mari ni tajno glasovati a kamo li javno nešto učiniti za Hrvatsku.

Sram vas bilo!

Komentari