Od završetka Drugog svjetskog rata je prošlo preko 70 godina i većina nestalih više nisu živi. U isto vrijeme, od osamostaljenja i oslobođenja Hrvatske minule su 22 godine a cijela ta situacija je ostala kakva je i bila, kao da Jugoslavija nikad nije niti prestala postojati.
Postoji jedna univerzalna ljudska karakteristika, da se oni najbliži osobi koja je preminula, od nje opraštaju na način na koji to naša civilizacija smatra dostojnim. Ritual sprovoda i na taj način oproštaja od nekoga nama dragog koji je napustio ovaj svijet, uvriježen je u ljudsku civilizaciju praktično od njena postanka. Danas, rođaci i prijatelji putuju s jednog kraja svijeta na drugi, da bi mogli biti prisutni na pokopu svoga bližnjega.
Postoje slučajevi kad osoba nestane, pod sumnjom da je život izgubila nasilnom smrću, rezultatom kriminalnog djela. Ako tijelo te osobe nije pronađeno ili ako prilike pod kojima je osoba izgubila život nisu poznate, istraga se ne zatvara niti slučaj zastarijeva čak i desetljećima nakon smrti, iz dva najvažnija razloga: Jedan je da se pronađe krivca a drugi je da najbliža rodbina žrtve može ostvariti “closure” (eng. zaključenje, pomirenje).
Pozato je da ljudi koji koji nisu imali priliku na taj način zaključiti život pokojnoga, ostaju patiti i do kraja života, za razliku od onih koji znadu gdje leže ostaci njihovih bližnjih.
Sasvim je svjedeno koliko godina je prošlo od nečijeg “nestanka”, radilo se to o nekome čije tijelo nije pronađeno nakon Domovinskog rata ili nakon Drugog svjetskog rata. Jedina potvrda o nečijoj smrti koju mi možemo prihvatiti je ako sa sigurnošću znademo da je netko pokopan i ako znademo gdje je pokopan.
Koristim riječ “nestanak” jer se taj izraz kod nas koristio nakon svih ratova. On je značajan jer nestanak uključuje mogućnost da je netko živ i koliko god ta nada bila mala, koliko god vremena prošlo, ona se ne gasi dok se ostaci nestaloga ne pokopaju u grob i dok se iznad groba ne zatakne križ s imenom pokojnika.
Moj djed Ivo Hanjec, poginuo je (nestao) na Bleiburgu. Iza sebe je ostavio mladu udovicu, koja se više nije udavala, kao što je većina ratnih udovica ostala nesposobna formirati novi brak, jer nisu mogle zatvoriti knjigu onog prekinutoga.
Pitanje je li moj djed kojim slučajem preživio, bilo je svakodnevna tema. Ako nije preživio, gdje je i kako je izgubio život? Petnaest godina nakon rata, u vrijeme kojega se i ja iz djetinjstva sjećam, netko je pred našim vratima ostavio jabuku. Odjednom su nade njegove udovice oživjele: “Možda je živ a ne smije se pojaviti, pa je ostavio signal. Možda se uspio prebaciti u Ameriku ili Argentinu pa se sada kriomice vratio.” Stotine mogućnosti bile se na njenoj pameti do kraja života i znam da je njena zadnja svjesna misao prije smrti bila s njim.
Ovaj se slučaj u Hrvatskoj nakon rata ponovio onoliko puta koliko je Hrvata likividirano u zločinačkom procesu pod jednim imenom poznatim kao Beiburška tragedija, a nakon Domovnskog rata je dobio i nove patnike(ce).
Uzmite primjer srebreničkih udovica, majki, sestara i druge rodbine ljudi koji su likvidirani i pobacani u masovne grobnice i pomnožite ih sa 20, 30 ili 50, pa ćete dobiti sliku Bleiburše tragedije. Nije tragedija samo to što se dogodilo u to vrijeme, nego i ono što je nastavljeno kao psihološka trauma decenijama kasnije u dušama onih koji su izgubili svoje najbliže, sve do svoje smrti.
Da stvar bude još gora, jugoslavenske vlasti su kažnjavale one koji su javno izražavali žaljenje za mrtvim i nestalim pripadnicima hrvatske vojske. Udovice nestalih hrvatskih vojnika i civila iz Drugog svjetskog rata, u mom zavičaju u Hrastovici, na Banovini pokraj Petrinje, godinama su se tajno sastajale, po noći odlazile duboko u šumu da ih nitko ne vidi, tamo palile svijeće i molile za svoje nestale, za muževe o čijoj sudbini ih nikad nitko nije obavijestio.
Od završetka Drugog svjetskog rata je prošlo preko 70 godina i većina nestalih više nisu živi. U isto vrijeme, od osamostaljenja i oslobođenja Hrvatske minule su 22 godine a cijela ta situacija je ostala kakva je i bila, kao da Jugoslavija nikad nije niti prestala postojati.
Sramota hrvatska, sramota!
Jednom prilikom me je jedan od uhljeba, koji se uspostavom samostalnosti uspio ogrebati za dobar državni posao, upitao: “Zar se još nisi smirio?” On je očito ostvario svoje životne ambicije i našao mir onako kako se taj uklapa u njegov mentalni sklop.
Ja nemam mira dok Hrvatskom ne zavlada istina i pravda, pod cijenu da i ja završim među nestalima.
Video: Laudato TV, 20.05.2015