“U katedralu kad su teške noći,
na Banov grob zna neka žena doći
S teškim križem jedne cijele nacije.”
(A. G. Matoš)
I ČUJ nas, mrtvi kneže, jer ovo Ti moramo reći:
Danas smo gordiji na Te, nego smo ikada bili,
u trnove vijence Tvoje snagu svoju smo slili,
oni su biserje, blago, — grb i znamen naš.
Trinaest godina teških, trinaest postaja križa,
sve do raspeća svoga prošo si dignuta čela,
i ako je sjena tuge na dušu Tvoju sjela
poniko nikada nisi, — čvrst ko litica siva;
kroz Tebe vjera ključala je živa
i silnik je pred njom u nemoći stao.
I čuj nas, mrtvi kneže, i ovo Ti imamo reći:
Još su pred nama dani u kojima ljudska nemoć
zakone svoje kroji i pravdu Božju ruši,
kroz nju će opet mržnja prava naša da guši,
i živi gasi plamen s prastarih ognjišta naših.
I još će noćni orkani lomiti hrastove naše,
otkidat samo grančice, lišće i koru,
a mi ćemo sunčanu dočekati zoru,
jer Ti ćeš uz nas bdjeti…
I s nama budi uvijek, — anđeo plamena mača,
David i Samson, naš branič i div,
ostani s nama:
U grobu mrtav — u Hrvatskoj živ!
A žena ona što je pjesnik vidje
za teških noći “s križem cijele nacije”
s Banovoga Tvome grobu pridje
i glasno zbori:
“SRCE MRTVO — ŽIVI ČUVAR BUDI
NA KRIŽU TVRDOM — RASPETE KROACIJE”!
Tomislav Mesić