Ako je to onaj Profirije koji je za posjeta američkim Srbima pjevao četničke pjesme i koji je sasvim službeno u svojem kabinetu držao sliku đenerala Draže Mihajlovića koji je kao i cijeli četnički pokret u sadašnjoj Srbiji potpuno rehabilitiran, onda jednostavan zaključak jedino može biti da je Srpska pravoslavna crkva na čelu dobila jednog umivenog četnika. Uostalom u sadašnjim političkim okolnostima to i nije neka osobita novost.
Nije trebalo dugo čekati da novi patrijarh Srpske pravoslavne crkve bivši zagrebačko-ljubljanski mitropolit Porfirije pokaže svoje pravo lice, prije svega političku osobnost koja je u toj svetosavskoj pravoslavnoj crkvi primarno obilježje, a vjerska dimenzija je tek institucionalno pokriće. Treba podsjetiti da su u tipičnoj podaničkoj maniri vodeći mediji u Hrvatskoj na čelu s javnom televizijom HRT uz naravno “YUtarnji list” “Večernji list”, “Slobodnui Dalmaciju” i “Novi list”, dakle ne “hrvatski mediji” jer oni to nisu, objavili niz, skoro bi se moglo reći panegirika o njegovom imenovanju, kao da će on nakon pokojnog patrijarha Irineja promijeniti višegodišnju politiku SPC-a prema Hrvatskoj.
Kad je u pitanju Srpska pravoslvna crkva i njezino poslanje u Hrvatskoj, uvijek treba voditi računa da je nakon osamostaljenja Hrvatske, njezin značaj za ukupnu velikosrpsku politiku prema novostvorenoj državi dobio na važnosti. Velikosrpska komponenta u Hrvatskoj je povijesno poražena u Domovinskom obrambenom ratu koji je praktički bio srpsko-hrvatski rat, odnosno po izrijeku Međunarodnog suda pravde u Haagu međudržavni sukob. U pripremi velikosrpske agresije na Hrvatsku Srpska pravoslvna crkva je i te kako odigrala važnu ideološku, propagandističku pa i logističku ulogu, za što na temelju ishoda tog rata s brojnim ljudskim žrtvama i materijalnom štetom nanesenim Hrvatskoj, nikad nije preuzela odgovornost, kao uostalom ni vladajuća srbijanska politika. Štoviše, Srpska pravoslavna crkva nakon velikosrpskog poraza nikad nije priznala faktično postojanje demokratske Republike Hrvatske. Za Srpsku pravoslavnu crkvu radi se o “Dalmaciji, Hrvatskoj, Slavoniji, Lici, Kordunu i Baniji”, kako je to precizirao svojedobno patrijarh Irinej u Božićnoj čestitci “Srbima” u Hrvatskoj, dakle ne pravoslavnim vjernicima što bi trebalo očekivati od tadašnjeg patrijarha Irineja.
Pod takvim prethodnim patrijarhom, Porfirije je izabran za mitropolita zagrebačko-ljubljanskog, pa je sasvim jasno da je kao njegov učenik nastavio nepopustljivu politiku SPC-a prema Hrvatskoj. U toj politici Porfirije je imao punu potporu čelnika velikosrpske pete kolone i predsjednika Srpskog narodnog vijeća te zastupnika u Hrvatskomu saboru Milorada Pupovca, ali što je tragično za hrvatsku politiku, i prešutnu potporu samog premijera Andreja Plenkovića za kojega su se na prostoru bivše Jugoslavije “dogodili neki sukobi”, a na da je Hrvatska bila žrtva velikosrpske agresije, što se ne može čuti iz Plenkovićevih usta. Na dužnosti zagrebačko-ljubljanskog mitropolita Porfirije je dosljedno provodio politiku Memoranduma 2 Srpske akademija nauka kojemu je glavni cilj izbjeći odgovornost Srbije za ratove na prostoru raspadnute komunističke federacije, pa je tako usredotočio svoju političku djelatnost na vječnoj velikosrpskoj mitološkoj temi o Jasenovcu. Kao i srbijanskoj službenoj politici tako je i Srpskoj pravoslavnoj crkvi tema o Jasenovcu odvraćanje pozornosti svjetske javnosti za zločine koji su počinjeni nad Hrvatima za vrijeme velikosrpske agresije, pa se prema tim zločinima, posebice na međunarodnom planu odnose kao da ih nije ni bilo, ili se u blažoj varijanti stavljaju u kontekst građanskog rata koji oslobađa Srbiju i Srpsku pravoslavnu crkvu odgovornosti.
Tako je patrijarh Porfirije kao tadašnji zagrebačko-ljubljanski mitropolit 2018. godine u povodu 70. obljetnice od usvajanja Opće deklaracije o ljudskim pravima sudjelujući u organizaciji Europskog parlamenta na konferenciji na temu “Religijska i ljudska prava unutar Europske unije i zajednička odgovornost” najviše pozornosti posvetio tobožnjoj ugroženosti pripadnika srpske narodne manjine u Hrvatskoj. On je poseban naglasak stavio na navodno obnavljanje govora mržnje i povijesnog revizionizma s posebnim podsjećanjem na koncetracioni logor Jasenovac ali i “pojedine logore za djecu” koji su tobože postojali na području tadašnje Nezavisne Države Hrvatske. Na tom skupu mitropolit Porfirije nije ni jednom rječju spomenuo Domovinski rat u kojemu je u velikosrpskoj agresiji uz blagoslov SPC-a hrvatski narod trpio teror s elementima genocida.
Prvi potezi patrijarha Porfirija pokazali su da on praktički nastavlja politiku svojega prethodnika patrijarha Irineja. Odmah je uskočio u dnevnopolitičku velikosrpsku kampanju koja je iskoristila potres na Banovini da se u širem okviru afirmacije memorandumski lansiranog “srpskog sveta” pokroviteljski predstavi pripadnicima srpske narodne manjine na tom području. Naravno odmah potom došao je posjet Jasenovcu koji su uzveličali pored ostalih dužnosnici tzv. Republike Srpske Milorad Dodik i novi gradonačelnik Banja Luke Draško Stanivuković koji se odmah deklarirao kao velikosrbin izjavom da je u Jasenovcu pobijeno 700.000 ljudi, naravno najviše Srba. Iako su istupi novog patrijarha puni hrišćanskih ekumenskih poruka, njegovi prvi potezi pokazuju da se u politici Srpske pravoslavne crkve prema Hrvatskoj ne mogu očekivati radikalni zaokreti jer je ona važan čimbenik u srbijanskoj državnoj politici kojoj je na čelu jedan četnik. A što se tiče patrijarha Porfirija ako je to onaj koji je za posjeta američkim Srbima pjevao četničke pjesme i koji je sasvim službeno u svojem kabinetu držao sliku đenerala Draže Mihajlovića koji je kao i cijeli četnički pokret u sadašnjoj Srbiji potpuno rehabilitiran, onda jednostavan zaključak jedino može biti da je Srpska pravoslavna crkva na čelo dobila jednog umivenog četnika. Uostalom u sadašnjim političkim okolnostima to i nije neka osobita novost.