Dizanje tenzija pred obilježavanje Dana pobjede i domovinske zahvalnosti, da parafraziram Dačića, sa sobom nosi jasan četnički i velikosrpski predznak, neprihvaćanje hrvatske države u bilo kom obliku, ponavljanje mita o srpskoj ugroženosti u neoslobođenim “srpskim zemljama”, ali i uvrjedu i poniženje za sve žrtve pale za slobodu hrvatske države.

Pola godine prije početka Oluje, 10. veljače 1995. predsjednik velikosrpske tvorevina u Hrvatskoj, Republike srpske Krajine Milan Martić u svom govoru “starešinama” terorističke Srpske vojske Krajina objasnio je stanje stvari: “U 1995. godini očekuje se agresija hrvatske vojske. Agresiju moramo dočekati spremni. Biće to presudna bitka, ne samo za RSK nego za celokupan srpski narod. Postojanje i rad vojnoobaveštajnih organa i državna bezbednost moraju obezbediti podatke o početku agresije bar 10 do 15 dana pre njenog otpočinjanja. Sigurni smo da će do agresije doći, ali teško se može utvrditi njen početak, do koga će doći u periodu april-jul 1995. godine. Rat između RH i RSK mora se završiti pobedom jedne i porazom druge strane. Dok se to ne desi, rat se neće i ne može završiti“. Oluja je za “celokupan srpski narod” i prije negoli je počela predstavljala “agresiju”!

Glavni “starešina” Srpske vojske Krajina, general Mile Mršić u lipnju 1995. pripadnicima SVK zaželio je da “naredni Vidovdan dočekaju ujedinjeni – u jednoj srpskoj državi“, navodi list Vojska Krajine.

U genocidu u Srebrenici sudjelovali i Srbi iz Hrvatske


Malo je poznato da su u genocidu u Srebrenici sudjelovali i Srbi iz Hrvatske. I to najmanje u “mješovitoj četi združenih snaga MUP-a RSK, Srbije i Republike Srpske”, kako navode srpska vrela.

Pobunjeni Srbi poslije poraza u Bljesku u svibnju 1995. nastojali su preostali dio okupirane Hrvatske “prisajediniti” s dijelovima Bosne i Hercegovine pod srpskom okupatorskom vlašću. Pripremili su u srpnju 1995. nacrt Ustava Ujedinjene Republike Srpske, dok su istodobno u Bosni i Hercegovini počinili genocid nad muslimanima u Srebrenici. I pripreme za ujedinjenje i izvršeni genocid odradili su zajedničkim snagama. Malo je poznato da su u genocidu u Srebrenici sudjelovali i Srbi iz Hrvatske. I to najmanje u “mješovitoj četi združenih snaga MUP-a RSK, Srbije i Republike Srpske“, kako navode srpska vrela.

Alija Izetbegović piše Tuđmanu 18. srpnja 1995. da na najavljenom zajedničkom sastanku jedina “tačka naših razgovora, budu pitanja vojnog saveza Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine radi zajedničke borbe protiv srpskog agresora”. Bi li Izetbegović ovakav prijedlog poslao državi koja je dotad navodno izvršila agresiju na BiH? Tuđman je prihvatio Izetbegovićev prijedlog.

Bihać je bio pred padom, prijetila mu je sudbina Srebrenice. Načelnik općine Bihać, Adnan Alagić, piše predsjedniku Tuđmanu:”… Jedinu nadu polažemo u naše hrabre borce i prijateljski hrvatski narod, pošto nam je sudbina koju nam je agresor namijenio ista. Stoga vas molim da sa svoje strane učinite sve što je u vašoj moći da se spasi ovaj herojski grad i njegovo napaćeno stanovništvo“. Alijin sin Bakir 23. godine kasnije ne dopušta “prijateljskom hrvatskom narodu” da u svojoj državi napravi most!

Oluja je omogućila Armiji BiH deblokadu Bihaća


Na zajedničkom sastanku održanom u Splitu 22. srpnja 1995. potpisana je “Deklaracija o oživotvorenju Sporazuma iz Washingtona, zajedničkoj obrani od srpske agresije i postizanju političkoga rješenja sukladno naporima međunarodne zajednice“, dokument je poznatiji pod imenom Splitska deklaracija. Među ostalim u njoj je dogovoreno “proširenje i jačanje obrambene suradnje“, jer su “Republika i Federacija Bosne i Hercegovine uputile Republici Hrvatskoj poziv da pruži hitnu vojnu i drugu pomoć u obrani od agresije, posebice u području Bihaća, što je Republika Hrvatska prihvatila“.

Tuđman je početkom kolovoza najavio mogućnost vojne akcije. Francuski i američki predsjednici sugeriraju mu da nastavi pregovarati s pobunjenim Srbima. Raste nestrpljenje preko 380.000 Hrvata protjeranih s okupiranih područja. Tuđman daje uvjete za pregovore:

  • neodgodiva mirna reintegracija okupiranih područja;
  • trenutno otvaranje svih komunikacijskih veza i naftovoda;
  • neodgodiva primjena Ustava RH na okupiranim područjima i predaja oružja hrvatskim vlastima u roku od tri do osam dana.

Srbi su pregovore odbili.

Tuđman 3. kolovoza piše pisma Helmutu Kohlu i Billu Clintonu u kojima najavljuje vojnu akciju: “Kao državni poglavar Republike Hrvatske, podržan jednoglasnom odlukom VONS-a, donio sam odluku da akcijom redarstvenih i vojnih snaga, koja će započeti ujutro, spriječim nastavak okupacije okupiranih područja iz kojih se provodi agresija prema zaštićenoj zoni Bihać. Akcija će biti usmjerena prema paravojnim pobunjeničkim snagama, koje su prema rezolucijama Vijeća sigurnosti i svim međunarodnim planovima već davno trebale biti razoružane…. Republika Hrvatska jamči srpskom pučanstvu sva ljudska i etnička prava prema Ustavu i svim međunarodnim konvencijama…“.

Vojno-redarstvena operacija Oluja provedena je od 4. do 10. kolovoza na bojišnici dugoj više od 630 kilometara. Drugog dana operacije (5. kolovoza) oslobođen je Knin. U operaciji je poginulo više od 200 hrvatskih branitelja, ranjeno je najmanje 1.100. Već prvoga dana Oluje vojno i političko vodstvo pobunjenih Srba zapovjedilo je “odlazak sveg za borbu nesposobnog stanovništva“. Oluja je omogućila Armiji BiH deblokadu Bihaća.

Srbi će izginuti ili se iseliti iz Hrvatske


Tijekom Oluje vojno i političko vodstvo terorističkoga krila Srba u Hrvatskoj provelo je odluku usvojenu u svibnju 1991. o tome kako će “Srbi prije poginuti ili se iseliti iz Hrvatske nego prihvatiti život u bilo kojoj državi Hrvatskoj”. Bilo je to stajalište proisteklo iz referenduma na kojemu je 99,80 posto Srba od izašlih 79,48 posto glasača odlučilo da će tzv. Krajina postati “parče” Srbije.

Ratni zločinac Milan Martić u Banjoj Luci donio je 4. rujna 1995. zapovijed o osnivanju “Oslobodilačke vojske RSK i njenom uključivanju u borbena djelovanja na teritoriju RS i RSK, uz plan da se odmah otpočne sa specijalnim djelovanjem na teritoriji RSK“. Specijalno djelovanje funkcionira i danas, koliko god nas poredak uvjeravao da je stanje normalno, inkluzivno i politički stabilno. Dovoljno je otvoriti bilo koji broj Novosti. Ili pročitati godišnje potjernice za Hrvatima. Pa i neke druge “bulletine”. No, najbolje je sagledati srpski odnos prema Oluji i Danu pobjede i domovinske zahvalnosti, što ćemo učiniti kad se podsjetimo na neke važne činjenice.

Tijekom Oluje vojno i političko vodstvo terorističkoga krila Srba u Hrvatskoj provelo je odluku usvojenu u svibnju 1991. o tome kako će “Srbi prije poginuti ili se iseliti iz Hrvatske nego prihvatiti život u bilo kojoj državi Hrvatskoj“. Bilo je to stajalište proisteklo iz referenduma na kojemu je 99,80 posto Srba od izašlih 79,48 posto glasača odlučilo da će tzv. Krajina postati “parče” Srbije.

Godine 1993. u lipnju pobunjeni Srbi donose odluku o ujedinjenju s pobunjenim Srbima u Bosni i Hercegovini u jedinstvenu državu. Napokon i nacrt Ustava “Ujedinjene Republike Srpske” (srpanj, 1995.) potvrđuje stajalište da Srbi ne prihvaćaju život ni u kakvoj hrvatskoj državi. Kasnije je takvo stajalište, poznato odavno, prepjevano u hrvatski “zajednički zločinački pothvat protjerivanja Srba iz Hrvatske“, koji je u Haagu doživio “istorijski” poraz, a koji hrvatska politika nikako da usvoji i promiče (“inkluzivira”), kako u bilateralnim odnosima sa Srbijom, tako i u međunarodnim odnosima, osobito unutar EU.

Izjednačena krivnja zahvaljujući guskama iz Hrvatske


Dvadeset i tri godine kasnije, izgubljene “diplomatske pozicije i ulog”, zahvaljujući guskama iz Hrvatske, petoj koloni i dubokoj državi, pretvoreni su u izjednačenu krivnju. U Hrvatskoj se čak slobodno slavi dan četničkoga ustanka iz 1941., a uskoro bi se mogao slaviti i 17. kolovoza 1991. dan drugoga četničkoga ustanka protiv hrvatske države (koji se “obeležavao” u RSK kao “Dan ustanka”).

Odgovornost za poraz u Oluji u jugoslavenskoj javnosti odmah je prebačena na vojni i politički vrh terorističke RSK. “Oni pričaju neku priču kako će ujediniti sve srpske zemlje, onda im zagusti, pa pozivaju Srbiju u pomoć. Srbija im je dala oružje, poslala im je zapvojednika da ih organizira. Rečeno im je da pregovaraju s Hrvatskom i tako pacificiraju situaciju. Ne! Oni su od toga htjeli veliki spektakl, nebesku dramu. Međutim, Hrvati su im sada ušli u dubinu, odsjekli ih; tako gube i diplomatske pozicije i ulog im je daleko manji.” (Monitor, 4. kolovoza 1995.).

Dvadeset i tri godine kasnije, izgubljene “diplomatske pozicije i ulog”, zahvaljujući guskama iz Hrvatske, petoj koloni i dubokoj državi, pretvoreni su u izjednačenu krivnju. U Hrvatskoj se čak slobodno slavi dan četničkoga ustanka iz 1941., a uskoro bi se mogao slaviti i 17. kolovoza 1991. dan drugoga četničkoga ustanka protiv hrvatske države (koji se “obeležavao” u RSK kao “Dan ustanka”).

U ovom trenutku na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti poraženi agresor u Srbiji i u Republici srpskoj “obeležava” i “komemorira” Dan sećanja na stradanje i progon Srba u Oluji, odnosno žrtava “zajedničkoga zločinačkoga pothvata protjerivanja Srba iz Hrvatske“. Toga dana “tačno u podne oglasiće se sirene u svim gradovima Srbije“. Podsjećam da je hrvatski poredak odavno rekao kako je ulazak Srbije u EU (“tačno u podne”, ili “malo dockan”?) hrvatski strateški interes! Politički predstavnici srpske nacionalne manjine ne dolaze na obljetnice vukovarske epopeje, kao niti na obljetnice olujne kninske pobjede. Budući da ne priznaju Oluju, ne priznaju niti Domovinski rat kao temelj Republike Hrvatske u kojoj političko vodstvo ponovo pokušava steći status političkoga naroda i teško ili nikako preko usana izgovara – “srpska nacionalna manjina”.

Zaboravimo prošlost, budmo opet guske


Vučić, tada šef vlade, izjavio je: “Oluja više neće biti. Srbija to više neće dozvoliti. Ne pretimo nikome, ali i poručujemo da ćemo imati snage da uvek zaštitimo svoj narod”. Gdje? Nepune dvije godine kasnije u Hrvatskoj je proglašen “europskim Vučićem”!

Kako se u Srbiji obilježava samoegzodus pobunjenih i poraženih Srba iz Hrvatske? Ovako, prema pisanju Večernjih novosti 2016.: “Nad Srbima iz Hrvatske pre 21 godinu sproveden je pogrom kakav moderna Evropa nije zapamtila. Dužnost našeg naroda je da ne zaboravi prošlost i svoje žrtve. Sećanje na pogrom i nesreću mora biti obaveza svih budućih generacija“. Istodobno u Hrvatskoj vrijedi parola duboke države: Zaboravimo prošlost, okrenimo se budućnosti. Dakle, budimo opet “guske”.

Dalje: “Zajedno, gotovo u jedan glas, ovu poruku poslali su u četvrtak uveče iz naselja Busije najviši predstavnici Srbije i Republike Srpske, patrijarh Irinej, delegacije vojske i izbegličkih udruženja, kao i više od deset hiljada građana, mahom Krajišnika iz okoline Beograda“. Oluja je “zloglasna”. Vučić, tada šef vlade, izjavio je: “Oluja više neće biti. Srbija to više neće dozvoliti. Ne pretimo nikome, ali i poručujemo da ćemo imati snage da uvek zaštitimo svoj narod“. Gdje? Nepune dvije godine kasnije u Hrvatskoj je proglašen “europskim Vučićem”!

Na Oluju se 2016. godine osvrnuo i patrijarh Irinej: “Ovakvu golgotu u istoriji, pored nas Srba, doživeli su još samo Jermeni i Jevreji – podsetio je poglavar SPC. – “Oluja” je 1995. imala isti cilj kao i ustaški režim za vreme Drugog svetskog rata – progon Srba i pravoslavlja iz Hrvatske. Današnji događaji u Hrvatskoj i rehabilitacija zločinaca izazivaju strah i loša sećanja u srpskom narodu. Ćutanje ujedinjene Evrope stavlja nas pred ozbiljno pitanje treba li da da uopšte postanemo njen član. Zabrinjava nas muk i ćutanje Rimokatoličke crkve. Iako je bilo očekivano čuti njen glas upozorenja i smirivanja, međutim, on je izostao“. Velikosrpska klasika.

Nije jasno kako Vučić i Irinej objašnjavaju srpski samoegzodus iz Podunavlja. Tijekom mirne reintegracije (bez Oluje) to je područje napustilo 77.316 Srba, što je oko 60 posto od 128.000 koliko ih je živjelo na tom području. Je li i mirna reintegracija “zloglasna”, “golgota u istoriji”, “progon Srba i pravoslavlja iz Hrvatske”?

Tko to radi po Dačićevim uputstvima?


Kako god velikosrpski elementi etiketirali Oluju, kako god i koliko god “komemorirali” svoje poraze, postojeće i nepostojeće žrtve, obnavljali zablude i gnojili mitove, ostaje povijesnom činjenicom da je “Odluka Vrhovnog savjeta odbrane RSK o planskoj evakuaciji stanovništva” donesena 4. kolovoza 1995. u 16,45 “časova”. Odluku je donio “Vrhovni savet odbrane”, a potpisao Mile Martić.

Uoči Dana pobjede i domovinske zahvalnosti Srbija i njezini sateliti u Hrvatskoj već godinama podižu tenzije. Po šumama i gorama komemoriraju “žrtve” tamo gdje ih ima i tamo gdje ih nikad nije bilo. Prošle godine “mali Slobo”, Ivica Dačić, izjavio je: “Najavljeno sudjelovanje hrvatskog pjevača Thompsona u obilježavanju ‘Oluje’, koji sa sobom nosi jasni ustaški predznak, predstavlja uvredu i poniženje za sve srpske žrtve“. Godinu dana kasnije Thompson je u Hrvatskoj proglašen sukrivcem, zajedno s nogometašima, za neuspio meki ustaški udar! Tko to radi po Dačićevim uputstvima?

Prošle je godine Pupovac uputio “otvoreno pismo” u kojemu piše: “Mali je broj njihovih spomeničkih mjesta i mjesta spomen-kosturnica koja nisu bilo uništena bilo oskvrnavljena nakon vojnih i policijskih akcija ‘Bljesak’ i ‘Oluja’. Još je manji broj mjesta stradanja civilnih žrtava i ratnih zarobljenika u ratu 1991-1995. koja dosad nisu obilježena i na kojima se može nesmetano komemorirati. Nastojanje srpskih predstavnika i srpskih institucija… ide teško i nema adekvatnu podršku ni države ni opće javnosti…“.

Kako god velikosrpski elementi etiketirali Oluju, kako god i koliko god “komemorirali” svoje poraze, postojeće i nepostojeće žrtve, obnavljali zablude i gnojili mitove, ostaje povijesnom činjenicom da je “Odluka Vrhovnog savjeta odbrane RSK o planskoj evakuaciji stanovništva” donesena 4. kolovoza 1995. u 16,45 “časova“. Odluku je donio “Vrhovni savet odbrane”, a potpisao Mile Martić. Odluka je zatim “ovjerena u Glavnom štabu Srpske vojske Krajina” u 17,20 “časova” – kako su konstatirale srbijanske Večernje novosti i Politika od 23. kolovoza 1995. Također je nedvojbena činjenica da je zapovjednik 21. kordunskog korpusa “Srpske vojske Krajine”, pukovnik Čedo Bulat, 8. kolovoza (“avgusta”) 1995. potpisao predaju Hrvatskoj vojsci.

Dizanje tenzija pred obilježavanje Dana pobjede i domovinske zahvalnosti, da parafraziram Dačića, sa sobom nosi jasan četnički i velikosrpski predznak, neprihvaćanje hrvatske države u bilo kom obliku, ponavljanje mita o srpskoj ugroženosti u neoslobođenim “srpskim zemljama”, ali i uvrjedu i poniženje za sve žrtve pale za slobodu hrvatske države.