Kakve li bolesne situacije u ovom narodu već toliko generacija.
Pred 30-40 godina, svi su se k’o budale rastrčavali po cijeloj državi, noseći nešto slično klipu kukuruza, da bi jednom psihiopati koji je htio da mu se 20 milijuna ljudi klanja, navukli smiješak na usne.
A danas jedna kukavička vlast, kojoj je mozak pun ograda i prepreka, muku muči kako preživjeti uklanjanje njegova imena s jednog trga.
Mozak im izgleda kao srce s klijetkama, pretklijetkama, čvorovima i zaliscima i još kojekakavim preprekama, dok izvana čupaju kosu i brinu što će reći oni preko velikih rijeka, pa bezglavo nosaju jednu kamenu ploču s jednog mjesta na drugo, kao štafetu, ne znajući kome ju predati.
Uspostavljaju komisije i izmišljaju kako će u fazama zadovoljiti jednu drugu skupinu bolesnika opsjednutih mitološkom patnjom, skupinu koju je njihov, inače njima vrlo sličan prethodnik, nakon što su ga dobro izludili, makar u momentu nekontroliranog bijesa, uspio nazvati pravim imenom – šaka jada.
To se njima ne može dogoditi jer oni su u punoj kontroli vlastitog besmisla, dok im iz države, kao jedini spomena vrijedan izvoz, ljudi, u kolonama, ne iz straha pred Rusima ili partizanima, nego iz straha od praznine, u četveroredu preko Bleiburga u kojemu nema više nikoga da ih u teretnim vagonima vraća natrag, napuštaju tu političku baruštinu punu žabljeg kreketa, jer je na tom prostoru vrlo teško ostati i čovjek i Hrvat u isto vrijeme.