Vozili smo se, ako se dobro sjećam, prema Križevcima. S radija je emitirana nekakva glazba koja “ustaši” Mesiću nije baš bila po volji. Mašio se za džep i izvadio iz njega audio kasetu, rekavši vozaču: “Gasi to, stavi ovu kasetu, pa ćeš čuti što je prava glazba”.
Žestina kojom lijevi čuvari “istine” u Hrvatskoj talambasaju i tuku po jezičnom izričaju “Za dom spremni“ koji se, kao njezin integralni dio, pojavljuje u pjesmi Marka Perkovića Thompsona “Bojna Čavoglave“, nastaloj na vrhuncu velikosrpske agresije na Hrvatsku, zvuči pomalo nadrealno.
Kad bi se sastavljala antologija hrvatskih domoljubnih pjesama nastalih za Domovinskog rata, a koje su imale golemi motivirajući učinak na hrvatske branitelje, svaki neutralan satavljač takve antologije nesumnjivo bi “Bojnu Čavoglave” stavio u sam njezin vrh.
Ne mogu se sjetiti da je do Oluje itko u Hrvatskoj osporavao tekst ove legendarne pjesme koja je snažno obilježila veličanstveni boj hrvatski branitelja protiv zločinačkih velikosrpskih osvajača.
Ne sjećam se ni da je predsjednik Tuđman, čija su stajališta o događajima u Drugom svjetskom ratu hrvatskoj javnosti dobro poznata, ikad izrekao i jednu primjedbu u svezi s tekstom ove neponovljive pjesme.
S tom pjesmom na usnama, hrvatski su branitelji neustrašivo podnosili udare, u početku neusporedivo nadmoćnijeg neprijatelja. Pjevali su je kad su ponekad bili prisiljeni na uzmicanje, s njom su kretali u male i velike pobjedničke podvige, s njom su ispraćali svoje poginule suborce i prikupljali snage za konačne pobjedničke akcije Bljesak i Oluju.
Gotovo trideset godina kasnije, nesalomljivi lijevi ideološki batinaši, vratili se starim svojim navadama; propisivati Hrvatima što smiju a što ne smiju pjevati. Ipak, valja primjetiti da u tom njihovom ideološkom džihadu ima nešto izrazito dobro. Naime, poznato je da su sve vrste zabrana u Hrvata budile još veći prkos.
Uz “Bojnu Čavoglave” branjen je Vukovar i Škabrnja, Osijek i Dubrovnik, Vinkovci i Zadar, Gospić i Šibenik ….
Gotovo trideset godina kasnije, nesalomljivi lijevi ideološki batinaši, vratili se starim svojim navadama; propisivati Hrvatima što smiju a što ne smiju pjevati.
Ipak, valja primjetiti da u tom njihovom ideološkom džihadu ima nešto izrazito dobro. Naime, poznato je da su sve vrste zabrana u Hrvata budile još veći prkos. I u ona olovna jugokomunistička vremena, upravo za to jer je to bilo zabranjeno, pjevali su Vilu velebita, Ustani bane Jelačiću, Još Hrvatska ni propala, Marijane, Marijane … unatoč tomu što se za takv “zlodjela” pouzdano završavalo u zatvor.
Posve je jasno da će napori aktualne ideološke milicije “Bojnu Čavoglave” učiniti još popularnijom i da će njezino trajanje u hrvatskom nacionalnom i povijesnom pamćenju učiniti postojanim i trajnim.
Jesmo li na korak do nauma da se u okviru revolucionarnih zamisli velike reformatorice hrvatskog školstva reformira i hrvatska abeceda tako da se iz nje isključi slovo U jer su ga, eto, ustaše koristile kao svoj simbol?!
Kao zanimljivost pada mi na pamet zgoda u kojoj sam prvi put čuo ovu nezaboravnu pjesmu, koja je, kao rijetko koja druga, obilježila Domovinski rat.
Ondašnji “ustaša” Stipe Mesić bio je na dužnosti predsjednika Izvršnog odbora HDZ-a. Ja sam mu bio zamjenik. Često smo zajedno krstarili Hrvatskom. Vozili smo se, ako se dobro sjećam, prema Križevcima. S radija je emitirana nekakva glazba koja “ustaši” Mesiću nije baš bila po volji. Mašio se za džep i izvadio iz njega audio kasetu, rekavši vozaču: “Gasi to, stavi ovu kasetu, pa ćeš čuti što je prava glazba”. Vozač je poslušno ugasio radio i ubacio kasetu. I … zaorila se “Bojna Čavoglave”:
“U Zagori na izvoru rijeke Čikole,
Stala braća da obrane svoje domove.
Stoji Hrvat do Hrvata, mi smo braća svi,
Nećete u Čavoglave dok smo živi mi.”
Zapjevali smo i “ustaša” Mesić i vozač i ja zajedno s Markom Perkovićem. Svojim domoljubnim i borbenim nabojem, ponosom i prkosom kojima je bila prožeta, pjesma je svakog dobronamjernog Hrvata, napose svakog hrvatskog branitelja, osvajala iz prve.
“Ustaša” Mesić je doduše, nakon nekog vremena, počeo žestoko napadati “Bojnu Čavoglave” i njezina autora i izvođača optuživati za ustaštvo. Nastavio je, pak, zajedno s Miloradom Pupovcem, u Srbu, pocikivati uz poskočice uz koje su vršeni pokolji nad tamošnjim Hrvatima.
Oni koji prijete zabranama izvođenja ove legendarne hrvatske pjesme i suđenjima onima koji je budu pjevali, najveći su njezini promicatelji.
U svojim frustracijama i bolesnim naumima, u konačnici, bit će jednako uspješni kao i ” … srpski dobrovoljci, banda, četnici …” iz Perkovićeve skladbe, u pokušaju da pokore glasovite Čavoglave.