Prihvaćanjem Istanbulske konvecije odričemo se značajnog dijela državnoga i nacionalnoga suvereniteta, i to po pitanjima koja su u svim temeljnim dokumentima međunarodne zajednice ostala pod isključivom nadležnošću nacionalnih država. Za tako prevažnu odluku potreban je referendum, jer nitko nema pravo odricati se niti jednoga dijela državnoga i nacionalnoga suvreniteta osim slobodnom voljom i neposrednom odlukom samoga naroda.
Teška srca priznajem da naziv apsurdistan najbolje pristaje današnjoj državi za koju je proliveno toliko krvi i toliko života izgubljeno. Kažem “izgubljeno”, jer oni koji su dragovoljno polagali svoje živote na Oltar Domovine nisu niti u najmračnijoj noćnoj mori mogli zamisliti da toga Oltara više ne će biti, a država, ako nastavi ići ovim putem, da će uskoro kao država hrvatskoga naroda potpuno nestati. U tom slučaju te se živote s punim pravom može iz kuta službenog motrišta naše nacionalne zbilje smatrati izgubljenima. Tješi još samo vjera da će uvijek ostati u dušama i srcima kolektivnog sjećanja naroda iz kojega su potekli.
Pažljivo pratim sve ove rasprave vezano za Istanbulsku konvenciju i treba priznati da ima vrhunskih analiza i rasprava o štetnosti te Konvencije ako ju naš Sabor ratificira – o tome što ona za naš svjetonazorski, vrijednosni, društveni, obiteljski, pravosudni i politički sustav znači. Što znači „rodna ideologija“ koju se pod krinkom o zaštiti žena i djece nastoji prokrijumčariti u naš život. Ne ću cijenjene čitatelje zamarati s tim aspektima Istanbulske konvencije jer su to već daleko bolje nego bi ja ikada mogao odradili visoko cijenjeni ljudi od struke, znanstvenici i stručnjaci kao što je naš uvaženi profesor Matko Marušić, ali i poznati komentatori i analitičari koje ne mogu ovdje poimence nabrajati. Spomenut ću samo ono što mene brine više od svih drugih opasnosti koje prijete i koje nipošto nisu male.
1) Prihvaćanjem Istanbulske konvecije odričemo se značajnog dijela državnoga i nacionalnoga suvereniteta, i to po pitanjima koja su u svim temeljnim dokumentima međunarodne zajednice ostala pod isključivom nadležnošću nacionalnih država.
2) Za tako prevažnu odluku potreban je referendum, jer nitko nema pravo odricati se niti jednoga dijela državnoga i nacionalnoga suvreniteta osim slobodnom voljom i neposrednom odlukom samoga naroda.
3) Utoliko je to još i važnije kad se ovako presložen Sabor i Vlada, kao što ih sada imamo, temelji na jedva 20% legitimiteta punoljetnih državljana Republike Hrvatske s prebivalištem u zemlji. Taj broj ne bi bio ni deset posto da državni poredak omogućuje, kako bi morao, iskazivanje slobodne političke volje na izborima svim državljanima Republike Hrvatske, koje se isključuje namjerno osmišljenim diskriminirajućim ustavnim rješenjima i Izbornim zakonom koji protupravno i suprotno međunarodnim konvencijama o ljudskim i političkim pravima onemogućuje pravo na izbor polovici hrvatskoga naroda u iseljeništvu.
4) Nadalje, nameće se pitanje o onih deset žena koje sačinjavaju nekakvu GREVIO komisiju, koje bi imale pravo odlučivati o zaštiti naše djece i žena a da za to od hrvatskoga naroda nemaju baš nikakav legitimitet. Štoviše, takav legitimitet nema ni Vijeće Europe u ime kojega one rade i kojemu također hrvatski narod nije dao legitimno pravo da o bilo čemu u naše ime odlučuje. A Istanbulska konvencija im daje status i pravo zaštite kao što ga imaju predstavnici i diplomati drugih država.
5) Vijeće Europe, Istanbulska konvencija i GREVIO su uljezi preko čijih se pipaka širi neoliberalna ideologija GLOBALIZMA. Uljezima je zadatak postupno državama oduzimati legitimna prava i moć upravljanja, onako kako je to i Marks predvidio o odumiranju država, osobito nacionalnih, a to znači da putem raznih uljeza treba uništavati osobito nacionalni identitet i obiteljski život, u čemu posebno važnu ulogu ima rodna ideologija preko preuzimanja uloge u obrazovanju. Da apsurd bude još veći, uljezi će određivati i naplatu iz našeg državnog proračuna za posao kojem će biti cilj razaranje države. Doduše, naše vlasti već duže vremena plaćaju takve uljeze za razaranje države, zato sam i smatrao primjerenim reći da je današnja država u Hrvatskoj – apsurdistan.
5) Dakle radi se o uljezima koji nemaju baš nikakvo legitimno pravo odlučivati u naše ime, ali oni će to pravo imati ako prihvatimo Istanbulsku konvenciju, koja tada postaje obvezujući Međunarodni sporazum sa zakonskim odredbama iznad naših državnih zakona. Stoga se ratifikaciju Istanbulske konvencije (bez nacionalnoga referenduma) može smatrati izdajom.
6) Za zaštitu djece i žena, kao i svih građana RH, već postoje u našim zakonima sve mjere koje su potrebne za sprječavanje nasilja. Problem nije u zakonima ili u pomanjkanju konvencija, problem je u neprimjenjivanju tih zakona i nevjerodostojnosti državnoga poretka, koji novim zakonima i konvencijama skriva svoje slabosti i stvara još veći pravni i politički kaos u zemlji. Oni koji nisu sposobni organizirati zaštitu građana primjenom postojećih zakona, dužni su raspisati izbore i omogućiti narodu da bira one koji to mogu.
7) Današnja vladajuća vrhuška u Hrvatskoj očito nije kadra osjetiti bilo hrvatskoga naroda kao što je to nekad osjetio blaženi kardinal Alojzije Stepinac. Jer kad bi imali talenta i odgovornosti suosjećati sa svojim narodom, nikad im ne bi palo na pamet da mu silom nastoje nametnuti nešto poput Istanbulske konvencije, nešto sasvim suprotno njegovom svjetonazoru, tradiciji, drevnim običajima, koji su na stečenom iskustvu usvojeni kao sigurnosni mehanizmi za opstanak naroda u najtežim razdobljima naše povijesti.
Odgojeni na lažnim povjesnim dogmama i krivotvorinama, nisu mogli doći ni do logičnog zaključka kako ni globalni neoliberalizam neće biti prihvaćen, kao što ni pola stoljeća prisilnog jugo-komunizma ili utopijskog komunizma narod jednostavno nije prihvaćao.
Držim obaveznim da svi slobodnomisleći Hrvatice i Hrvati moraju dići svoj glas i na sve demokratske načine poznate u civiliziranom svijetu u ovome i svakome drugome trenutku iskazivanjem nepristajanja na samovolju vladajuće oligarhije, poslati jasnu poruku da je ovo država hrvatskog naroda, da samo hrvatskom narodu može služiti i da samo hrvatski narod o svojim interesima, a napose o pitanjima suvereniteta smije i može donositi odluke. Ni jedna vlast kojoj ove činjenice nisu temeljna polazišta ne može očekivati priznanje hrvatskoga naroda, a može i mora očekivati samo prijezir i društvenu kaznu.