Religija je onaj dio kulture koji se sastoji od zajedničkog vjerovanja i običaja koji ne samo da identificiraju ili definiraju natprirodno i sveto te čovjekov odnos prema tim pojavama, već također povezuju to natprirodno i sveto s poznatim svijetom na način koji vjernike opskrbljuje etičkim definicijama dobra i zla, odnosno određenja što jest, a što nije u suglasju s natprirodnim.
Religija je ujedno i odnos čovjeka prema samom sebi i svojoj biti, tumačena kroz prizmu biti nekog drugog idealnog bića, njegovih vrlina i sposobnosti za razlikovanje dobra i zla. Pritom božanska bit jest zapravo ljudska bit lišena individualnosti.

AUTOR: DR. SC. DUBRAVKO LJUBIĆ

Od osamostaljenja Republike Hrvatske pa do danas u javnom prostoru razvidni su prijepori oko sadržaja pojma sekularne države te uloge religije i crkve u društvenom životu. I kako to obično u nas biva, većina aktera formiranja javnog mnijenja sigurna je jedino u to da je njihovo tumačenje promatranog pojma jedino ispravno. Naročito upada u oči činjenica kako uvijek jedni te isti interpreti opće prakse podučavaju naš narod, koji se navodno ne zna potpisati a kamoli smisleno čitati, o opstojnosti ugroze temeljnih društvenih vrednota od strane klerofašista i katolibana, koji neprestano kuju zavjere protiv naprednih i demokratskih snaga u društva čiji je uzvišeni cilj uspostava socijalne zajednice lišene opijuma za mase. Pri tome prokazane i etiketirane reakcionarne snage označavaju se opasnima jer nude kao alternativu za dostignutu razinu civilizacijskog napretka našeg društvenog uređenja, povratak u mračni srednji vijek. Kao odgovor na nazadnjačke pokušaje klerikalaca, zaštitnici demokratskih temelja i temeljnih ljudskih prava i sloboda predlažu ograničavanje javnih istupa predstavnika vjerskih zajednica te izbacivanje crkve iz društvenog života.

Bez pretenzije na rješavanje sukoba dviju najjače sukobljenih religija, teizma i ateizma, ovdje bih pokušao objektivno sa pravne strane pridonijeti boljem shvaćanju sadržaja pojma sekularizma, odnosno boljem shvaćanju položaja vjere i vjerskih zajednica u društvu. Ovdje želim naglasiti kako su teizam i ateizam religije, jer se obije zasnivaju na spoznajno neprovjeljivim tezama kako Boga ima ili nema. Obje bazične teze se temelje na vjerovanju, dakle na neempirijskom fenomenu. Stoga za društvene skupine okupljene oko teističkih i ateističkih svjetonazora operativno vrijede iste postavke. Razlike leže samo u prostoru održavanja rituala, jer su za jedne to sakralni objekti dok su za druge to bilo koja mjesta koja sa duhovnošću nemaju pretjerane veze.

Općenito rečeno, religija predstavlja oblik društvene svijesti o jednom ili više besmrtnih i svemogućih bića koja prema svome nahođenju oblikuju pojavnosti u društvu. Uz religiju se veže ovisnost pri tumačenju natprirodnih, čovjekovoj spoznaji nedokučivih elemenata zbilje na način kojim se nemoć pred nepoznatim prirodnim i društvenim silama pripisuje višoj volji, a osobna pozitivna ili negativna iskustva sudbini kao produktu te iste volje. Religija se zasniva na vjeri kao askeptičnom odnosu prema dogmama o temeljnim postulatima natprirodnog i svega onog stranog ljudskoj spoznaji. Religiju prate i određeni rituali kroz koje sljedbenici primaju nauk o osnovnim postulatima vjerovanja na kojem se zasniva. Međutim, religija je ujedno i odnos čovjeka prema samom sebi i svojoj biti, tumačena kroz prizmu biti nekog drugog idealnog bića, njegovih vrlina i sposobnosti za razlikovanje dobra i zla. Pritom božanska bit jest zapravo ljudska bit lišena individualnosti.

Svoj institucionalni oblik religija dobiva kroz djelovanje vjerskih zajednica. Vjerske zajednice predstavljaju više ili manje hijerarhijski organizirane socijalne grupe okupljene oko određenog svjetonazora zasnovanog na iskonskom tumačenju društva i života od strane vrhovnog bića neposredno ili posredno danog preko njegovih emisara. Vjerske zajednice uobičajeno imaju uži krug tumača vjere koji je izdvojen i institucionaliziran autonomnim, običajnim ili kodificiranim pravom te zajednice, te širi krug sljedbenika koji primarno žive u skladu s proklamiranim svjetonazorom, poštujući pri tome svjetovne zakone.

Religijska uvjerenja različite vrste postoje u svakoj društvenoj zajednici. Religija je onaj dio kulture koji se sastoji od zajedničkog vjerovanja i običaja koji ne samo da identificiraju ili definiraju natprirodno i sveto te čovjekov odnos prema tim pojavama, već također povezuju to natprirodno i sveto s poznatim svijetom na način koji vjernike opskrbljuje etičkim definicijama dobra i zla, odnosno određenja što jest, a što nije u suglasju s natprirodnim.

U prošlosti je religija, predstavljena kroz različite institucionalizirane oblike, imala snažan utjecaj na društvena uređenja. Vladari nisu mogli vladati bez odobrenja božjih namjesnika, zakoni su se pozivali na volju svevišnjeg, a društveni život obilježavali su rituali ispunjeni religijskim sadržajem. U modernim društvima uloga religije i vjerskih zajednica se mijenja. Danas se već na konstitucionalnoj razini vrši separacija između

države i društva te religije predstavljene kroz vjerske zajednice. Društveni život obilježava usporedna egzistencija različitih svjetonazora i ćudorednih navada, dok je obrazovni sustav usmjeren na spoznaju općih znanja. Kognitivni podsustavi društvenih, prirodnih i inih nauka djeluju autonomno prema vlastitim pravilima, načelno neovisni o možebitnom utjecaju ili upravljanju od strane religija.

Sekularizacija od 17. stoljeća na ovamo


Sekularizacija nije jednoznačni pojam. S njime se, primjerice, označava prevođenje svećenika i redovnika u svjetovni stalež, pri čemu oni postaju secularis ili svjetovnjaci.

Sekularizacija je realan društveni proces koji je uvjetovan modernim industrijskim društvom čiji način funkcioniranja mijenja i smanjuje percepciju potrebnosti religijske legitimacije. To je proces strukturalne diferencijacije društvenih institucija koje vođene svojom vlastitom racionalnošću, vrše otklon od religijskog suvereniteta nad ukupnom ljudskom situacijom. U ovom procesu religijska svijest, aktivnost i institucije gube primat i važnost u neposrednom uređenju socijalnih odnosa. No, sekularizacija nije jednoznačni pojam. S njime se, primjerice, označava prevođenje svećenika i redovnika u svjetovni stalež, pri čemu oni postaju secularis ili svjetovnjaci.

Povijesno pak gledano, pojam sekularizacije prvi put se spominje tijekom pregovora oko Westfalskog mira 1647. godine, gdje se ovaj termin udomaćio za označavanje preuzimanja crkvenih dobara pod svjetovnu upravu. Od 1734. pojam sekularizacije u sličnom sadržaju veže se za ime Johanna Gottfrieda von Mairena, hanoveranskog dvorskog savjetnika. Sekularizacijom spomenuti označava mogućnost provedbe pravnog čina razvlašćivanja Crkve, odnosno njezino lišavanje prava vlasništva na nekretninama te uspostavu državnog vlasništva na objektima razvlaštenja. Ovdje sekularizacija predstavlja oznaku za pravnu radnju prelaska prava vlasništva s Crkve na državu, lišenu bilo kakvog ideološkog predznaka. Početkom 19. stoljeća, sadržaj ovog pojma označava i borbu između građanske države i crkve u domeni stvarnopravnih odnosa. Kasnije tijekom 19. stoljeća sekularizacija kao pojam gubi svoju ideološku komponentu te označava kulturološki fenomen u sadržaju sličnom današnjem.

Sekularizacijom se prezentno označava negacija nadnaravnog uz načelno oslobođenje kulture, etike i obrazovnog procesa od religijskog utjecaja. Ona predstavlja svjetovno ozbiljenje u biti kršćanskog postulata univerzalne jednakosti, lišene svih nadnaravnih komponenti. Nju obilježava disolucija državnog i crkvenog u situaciji kad se građani i vjernici suočavaju s demokratski, a ne više teološki legitimiranom državom. U uvjetima ideološki neutralne države zasnovane na vladavini prava, religijska uvjerenja i osjećaji, kao i svi ini osjećaji poput onih koji proizlaze iz veza krvi i tla, trebaju biti privatizirani. Vjerske zajednice se konstitucionalno odvajaju od države, dok pojedincima ostaje slobodan izbor unutar foruma internuma vezati se za određeni svjetonazor sukladno osobnim afinitetima.

Paralelizam svjetovnog života i individualne potrebe za vjerom


Sekularizacija zahvaća ne samo područje religije koje se manifestira kroz vjerovanje već i područje vjerskih institucija i pravnih odnosa koje s tim institucijama uspostavljaju fizičke i pravne osobe. Sekularizacija društva realno mijenja doživljaj vjere, koji se seli u čovjekovu intimu uz mogućnost njezine manifestacije. Njome nastaje paralelizam svjetovnog života i individualne potrebe za vjerom.

Sekularizacija primarno nema antireligijski sadržaj. Sekularizacija prije svega označava način određenja i pozicioniranja vjerskih zajednica u društvu. Međutim, ona označava i čovjekovo oslobođenje od mitskog mišljenja te oslobađanje njegove kognitivne sfere od objektivnih dogmi. Sekularizacija zahvaća ne samo područje religije koje se manifestira kroz vjerovanje već i područje vjerskih institucija i pravnih odnosa koje s tim institucijama uspostavljaju fizičke i pravne osobe. Sekularizacija društva realno mijenja doživljaj vjere, koji se seli u čovjekovu intimu uz mogućnost njezine manifestacije. Njome nastaje paralelizam svjetovnog života i individualne potrebe za vjerom.

Većina vjernika objektivno prihvaća znanstvena dostignuća, potrošačko društvo, zabavu i druge oblike svjetovne kulture istodobno upražnjavajući sferu osobnog religijskog osjećaja i vjere. Stoga je u demokratskom društvu nužno razdvojiti ljudske aktivnosti koje nisu obilježene religijskim sadržajem i oblikovati ih pozitivnim pravom.

Ujedno je neminovno sve ono što je sakralno prepustiti oblikovanju zakonima određene vjerske zajednice, u mjeri i na način koji ne narušava temeljna prava svih ostalih pripadnika društva koji ne štuju isti religijski svjetonazor. Demokracija koja je od Aristotela osjetljiva na razlikovanje vladajućih i inih, ne može djelovati na religijske i nacionalne osjećaje građana. Vjera i nacionalni osjećaji ne podliježu demokratskim

odnosima u društvu. Demokracija je slijepa za osobna religijska uvjerenja građana, kao što su religijski osjećaji građana indiferentni prema demokraciji.

Pravni odnos Crkve i države može se promatrati kroz nekoliko etapa. Prvu obilježava snažna podvrgnutost političke vlasti crkvenoj vlasti. U drugoj etapi afirmira se ideja o suverenosti države i vladara u svim sferama, pa tako i u odnosu prema Crkvi. Ovdje Crkva i država neprestano stoje u latentnom konfliktu glede subordinacije svjetovnog ili sakralnog te obrnuto. U trećoj etapi Crkva i država funkcioniraju paralelno. Svaka od navedenih institucija djeluje u svojoj domeni interesa, pri čemu ustavna država štiti temeljna prava svakog pojedinca, pa tako i pravo na prakticiranje i manifestiranje vjere. Ujedno, prava na manifestiranje vjere mogu biti ograničena zakonom radi zaštite javnog interesa, ili prava drugih ljudi.

Teorijska promišljanja o razlozima koji idu u prilog ideji odvajanja Crkve i države nastala su kao produkt svijesti o neminovnosti sukoba između religija s nepodudarnim svjetonazorima te nemogućnosti organizacije države s jedinstvenom državnom religijom. Ovdje se isticalo kako ljudi nisu spoznajno sposobni cijeniti i tumačiti vjerske istine, a kada bi to i bili u stanju, njihovo inzistiranje na provođenju jedinstvene vjere bilo bi kontraproduktivno. Ovo stoga što se vjera ne može propisivati prisilom i nasiljem. Uz to, unificiranje vjere silom prije bi dovelo do socijalnog bunta nego do općeprihvaćenog egalitarizma u vjeri.

Vjerska i politička zajednica međusobno neovisne i autonomne


Kod disolucije države i religije ključno je poštivanje slobode vjerovanja pojedinca te samoograničenje političke moći u odnosu na slobodu vjeroispovijesti, agnosticizma, ateizma ili bilo kojeg drugog svjetonazora. Suvremeno društvo podložno je mijenama u području etike. No neovisno o tome, ono je dužno uz svjetovno osigurati slobodu vjerskim zajednicama razvijati svoje ustanove i upravljati svojom domenom bez uplitanja politike. Političko tijelo koje odlučuje o svjetovnom jest i mora biti neutralno i nema ingerencije nad duhovnim stavovima svojih pripadnika.

Institucionalizirani proces sekularizacije realno započinje Francuskom revolucijom (1789.), gdje je generalnom pravnom normom imovina Crkve “sekularizirana” odnosno podruštvljena. S druge strane, izjednačen je režim nekretnina na način da crkvena imovina više nema poseban izdvojeni pravni položaj.

Odvajanje Crkve i države u političkom i ustavnopravnom smislu proces je koji datira od pisma Thomasa Jeffersona Udruženju baptista u Denburyju upućenog 1802., a glede amandmana I. na američki ustav (1789) koji glasi:”Kongres neće donijeti nikakav zakon koji bi se odnosio na uspostavljanje vjere ili zabranu njezina slobodnog ispovijedanja, ili na ograničavanje slobode govora ili tiska, ili prava građana na mirno okupljanje, i na upućivanje peticija Vladi radi ispravljanja nepravdi.”. U spomenutom pismu se Jefferson osvrće na Amandman I. Ustava Sjedinjenih Američkih Država (1791) te navodi kako između države i Crkve postoji Ustavom određen zid odvojenosti koji svjetovno odvaja od sakralnog, ali i građanima jamči slobodu vjeroispovijesti uz garanciju vjerskim zajednicama da se državna vlast neće miješati u religijska pitanja. Jefferson ističe da se I. amandmanom isključuju svi kontakti između države i Crkve te primjena svjetovnih zakona na Crkvu i obrnuto. Teorijsku podlogu za navedeno utvrđenje Jefferson je nalazio u eseju Jamesa Madisona iz 1785. u kojem se razrađuje nužnost razdvajanja religije i države kao podloga uređenju ovog pitanja u američkom Ustavu. Na navedenim idejama uspostavljena su praksom Vrhovnog suda SAD-a tumačenja prema kojima federalna vlast ne može uspostaviti državnu religiju niti može usvojiti zakon kojim se pomažu sve ili neka religija ili preferira neka od njih. Vlast ne može prisiljavati ili utjecati na pojedinca da pristupi vjerskoj zajednici ili istupi iz nje protivno njegovoj volji. Ujedno nitko ne može biti kažnjen zbog podržavanja ili ispovijedanja religijskih vjerovanja, odnosno nazočnosti ili nenazočnosti u bogomoljama.

Iz navedenog se može zaključiti kako je kod disolucije države i religije ključno poštivanje slobode vjerovanja pojedinca te samoograničenje političke moći u odnosu na slobodu vjeroispovijesti, agnosticizma, ateizma ili bilo kojeg drugog svjetonazora. Suvremeno društvo podložno je mijenama u području etike. No neovisno o tome, ono je dužno uz svjetovno osigurati slobodu vjerskim zajednicama razvijati svoje ustanove i upravljati svojom domenom bez uplitanja politike. Političko tijelo koje odlučuje o svjetovnom jest i mora biti neutralno i nema ingerencije nad duhovnim stavovima svojih pripadnika. Ujedno, suverena država ne može biti podvrgnuta nadzoru neke više vlasti jer je ona najviši organizacijski oblik svjetovne vlasti. Dosljedna primjena pluralističkog načela zahtijeva od države da pravno prizna etičke kodekse manjinskih skupina ako one streme biti zbiljskom i pozitivnom sastavnicom kulturne baštine i temelj zajedničkom dobru. Institucionalizirana religija se zbog svojeg poslanja ne može podudarati s političkom zajednicom niti se može vezati za bilo koji sustav. Vjerska i politička zajednica, svaka u svojoj domeni, moraju biti međusobno neovisne i autonomne. Međutim obje su, s različitih aspekata, u službi osobnog i društvenog prosperiteta istih adresata.

Sloboda vjeroispovijedi u Hrvatskoj – zakonske osnove


U državi u kojoj je ljudsko dostojanstvo najviša vrednota i u kojoj je istodobno slobodnoj volji pojedinca priznato značenje konstante koja uobličava zajednicu, sloboda vjeroispovijesti jamči pojedincu postojanje slobodnog prostora u koji se država ne smije ni na koji način uplitati i u kojem on samostalno može određivati formu življenja kako to odgovara njegovim svjetonazorima.

Republika Hrvatska, kao mlada država izašla iz totalitarističkog sustava u kojem je posebno bio razvidan animozitet države prema vjeri i vjernicima, za sada još uvijek nije u svom javnopravnom diskursu zauzela stav prema sekularizmu kako su to učinile druge europske zemlje sa dužom demokratskom tradicijom. Stoga, za način kako na normativnoj i praktičnoj razini funkcionira sekularizam na europskom tlu čini mi se oportunim uputiti na njemačka iskustva. Sukladno članku 140. Temeljnog zakona (1949), prava vjerskih zajednica preuzeta su iz Weimarskog ustava (1919). Prema recipiranim ustavnim odredbama, u Njemačkoj ne postoji državna crkva. Država jamči slobodu udruživanja u vjerske zajednice, pri čemu su vjerske zajednice autonomne u uređenju svog ustrojstva unutar zakonskih okvira koji vrijedi za sve zajednice jednako. Poslanje vjerske zajednice obavlja se bez sudjelovanja države i građanskog društva. Vjerske zajednice imaju zakonom određene javnopravne ovlasti ako su ih imale prije stupanja na snagu Weimarskog ustava ili na temelju odluke nadležnog tijela državne vlasti donesene po zahtjevu vjerske zajednice koja svojom brojnošću i ustrojem jamči trajnost djelovanja. Vjerske zajednice s javnopravnim ovlastima ovlaštene su ubirati poreze na temelju poreznih propisa. Nadalje, s vjerskim zajednicama izjednačene su udruge koje imaju za cilj njegovanje određenog svjetonazora. Građanska i državljanska prava i dužnosti ne mogu se uvjetovati ili ograničavati zbog uživanja vjerskih sloboda. Nitko nije dužan javno iznositi svoje vjersko opredjeljenje, dok vlasti mogu prikupljati relevantne podatke o vjerskoj opredijeljenosti samo u statističke svrhe na način predviđen zakonom. Ujedno, nitko ne smije biti prisiljen na sudjelovanje u vjerskim obredima ili na uporabu vjerskog oblika prisege.

Sloboda vjeroispovijedi uređena je člankom 4. Temeljnog zakona. Njime se jamči zaštita određenih ustavnih dobara, odnosno ponašanja ljudi s neposrednom djelotvornom snagom prema državnoj vlasti, obuhvaćajući pritom pravo na slobodu vjerovanja te slobode religijskog ispovijedanja. Ovim člankom utvrđene su slobode koje se obično smatraju slobodom kulture. U svoja tri stavka članak 4. Temeljnog zakona sadrži niz pojedinačnih odredaba koje su u najtješnjoj tematskoj povezanosti s ljudskim dostojanstvom iz članka 1., a štite i osiguravaju ostvarenje važnih aspekata iz domene duhovne slobode i samoodgovornosti ljudi. Temeljni zakon jamči slobodu teističkog ali i ateističkog vjerovanja koje ustavotvorac štiti kao dijelove foruma internuma. Iako ova domena načelno stoji izvan dometa tijela državne vlasti, Temeljni zakon je diže na razinu osnovnom normom utvrđenih prava promatrajući je sintetički s njezinim pojavnim oblikom. Iz foruma internuma proizlazi forum publica prema kojem svatko ima pravo na slobodu misaonog procesa povezanog s religijskim i inim svjetonazorom, koji u bilo koje doba smije i može iznijeti i drugome priopćiti. Iz slobode promišljanja svjetonazora proizlazi sloboda njegova manifestiranja, djelovanja i oglašavanja. Kada se odredbe članka 4. stavka 1. Temeljnog zakona primjenjuju u području manifestiranja religijske slobode, onda se ovo ustavno jamstvo preko slobode religioznog ispovijedanja vjere razumije upravo kao sloboda oglašavanja.

Dok je misaona sfera pojedinca u pravilu nedostupna državnoj vlasti, njezini pojavni oblici to svakako jesu, osobito kada se radi o izražavanju religijskih i drugih svjetonazora, odnosno kada se ne radi samo o njihovu promišljanju nego i o njihovu manifestiranju koje je povezano s praktičnim konsekvencama. U religijskom području problemi nastaju u situacijama kada sloboda ispovijedanja izađe izvan granica uobičajene kulturne slobode i protegne se na pitanja političkog ili drugog društvenog djelovanja. Također problemi mogu nastati u slučajevima uređivanja drugog javnog djelovanja religijskih ustanova, kao što je primjerice karitativni rad te, posebice, problematika financiranja ovih djelatnosti. Sloboda svjetonazora zahtijeva neutralnost moderne države u domeni izmjene misli i njihove publikacije. Međutim, ta neutralnost prestaje u situacijama kada isticanje jednog svjetonazora prelazi ustavnopravno prihvatljive granice.

Temeljni zakon ne sadrži izričite odredbe o tome jesu li i pod kojim uvjetima i unutar kojih granica njime zajamčena temeljna prava podobna za intervenciju zakonodavca. On ne sadrži izričita ovlaštenja zakonodavcu za normiranje ovih odnosa. Međutim, tumačenje međuzavisnih ustavnih odredaba upućuje na zaključak da je u ovoj štićenoj domeni zakonodavac ovlašten samo za konkretno izgrađivanje sustava koji osigurava postojanje vjerskih sloboda, ali ne i za ograničavanje prava koja iz tih sloboda proizlaze.

U svojoj praksi, vezanoj uz članak 4. Temeljnog zakon, Savezni ustavni sud je konstatirao da se ovim člankom slobode vjeroispovijesti, savjesti i svjetonazora utvrđuju nepovrediva. Članak 4. je lex specialis u odnosu na članak 2. stavak 1. Temeljnog zakona kojim se štiti sloboda čovjekove osobnosti kao temelj društvenog djelovanja. Slobode jamčene člankom 4. polaze od ustavne slike čovjeka kao odgovorne osobe koja se slobodno artikulira u socijalnoj zajednici. Ovakvo vezivanje pojedinca za zajednicu ostavlja prostor za ograničavanje onih ljudskih prava koja je Temeljni zakon zajamčio u neograničenom obliku. Prava koja proizlaze iz prakticiranja svjetonazora nisu podobna za zakonsko ograničavanje niti ona mogu biti relativizirana pravnim poretkom kao ni neodređenom klauzulom koja bi dopuštala njihovo ograničavanje radi održavanja stabilnosti državne zajednice. Sporovi o oživotvorenju ovih sloboda rješavaju se prema mjerilima vrijednosti ustavnog uređenja i uzimanja u obzir jedinstva tog ustavnog uređenja. Ova prava i slobode zbog svoje specifičnosti podliježu posebnom sustavu tolerantnosti, utemeljenom na ljudskom dostojanstvu kao najvišoj vrijednosti koja prožima cijeli ustavnopravni sustav.

U državi u kojoj je ljudsko dostojanstvo najviša vrednota i u kojoj je istodobno slobodnoj volji pojedinca priznato značenje konstante koja uobličava zajednicu, sloboda vjeroispovijesti jamči pojedincu postojanje slobodnog prostora u koji se država ne smije ni na koji način uplitati i u kojem on samostalno može određivati formu življenja kako to odgovara njegovim svjetonazorima.

Sloboda vjeroispovijesti je u tom smislu više od religijske tolerancije, odnosno od trpljenja nečijeg konfesijskog ili nereligijskog uvjerenja. Ona ne obuhvaća samo unutarnju slobodu vjerovanja nego i vanjsku slobodu manifestiranja vjerovanja te pravo na djelovanje u skladu s tim vjerovanjem. Ovdje spada i pravo pojedinca usmjeriti svoje cjelokupno držanje prema naukovanju njegove vjere i djelovati prema svome unutarnjem vjerskom uvjerenju. Slobodom vjeroispovijesti nisu zaštićena samo uvjerenja koja počivaju na imperativnim stavovima vjere. Ona obuhvaća i religiozna uvjerenja koja u konkretnoj situaciji ne zahtijevaju isključivo religioznu reakciju, ali tu reakciju smatraju svojim optimalnim sredstvom za prilagođavanje konkretne životne situacije vjerskim zahtjevima.

U suprotnom se pravo na slobodu vjeroispovijesti ne bi moglo u potpunosti ostvariti. Nadalje, u slobodu obavljanja vjerskih obreda spadaju ne samo sakralne radnje i njihovo prakticiranje već i poštivanje religijskih običaja kao što su bogosluženje, prikupljanje milodara, molitve, primanje sakramenata, procesije, isticanje crkvenih zastava, zvonjava, pohađanje religijskog obrazovanja te štovanje teističkih svetkovina i blagdana, kao i druge prezentacije religioznog života. Odluka za ili protiv vjerovanja jest stvar pojedinca, a ne države. U slobodu vjerovanja ne ulazi samo sloboda na imanje vjerskog svjetonazora nego i sloboda da se s njime u skladu živi. U društvu koje ostavlja prostor različitim vjerskim uvjerenjima nitko nema pravo ostati

pošteđen od manifestiranja stranih vjera, kulturnih radnji ili simbola. No takvo stanje ne smije biti posljedica uvjeta koje je stvorila država, pri čemu se pojedinac bez mogućnosti izbjegavanja stavlja u situaciju izloženosti utjecajima određenog vjerovanja, djelovanja u skladu s tim vjerovanjem ili njegovim simbolima. Međutim, pravo na vjeroispovijest nije apsolutno pravo. Nije dopušteno vjerske slobode prakticirati prisvajanjem isključivoga religijskog vjerovanja na temelju matematičke većine i nametati time vlastiti svjetonazor manjinskim vjerskim skupinama, niti je moguće ostvarivati svoja religijska prava u državnim ustanovama. U domeni intelektualnog te u području prakticiranja nereligijski svjetonazori su izjednačeni s onim religijskim te se ovdje institucionalizirana zaštita svih svjetonazora provodi prema istim načelima i u jednakom opsegu.

Politika može biti zasnovana na kulturnoj tradiciji određene vjerske zajednice


Svaki vjernik i svaka vjerska zajednica imaju jednako pravo, kao i svi drugi državljani određene demokratske države, izražavati svoje stavove i sudjelovati u kreiranju politika u društvu sukladno načelu ustavne jednakosti, imanentnom društvenim zajednicama utemeljenim na europskim vrijednostima vladavine prava i tolerancije. Samo zbog svojih stavova utemeljenih na vjeri, u slobodnom i demokratskom društvu, nitko ne može biti diskriminiran ili sankcioniran.

Slijedom svega iznijetoga čini se opravdanim zaključiti kako danas sekularizam sadržajno predstavlja pojam kojim se obilježava odvajanje države od crkve shvaćene kao institucionalizirane pojavnosti religije, odnosno shvaćene kao hijerarhijski uređene zajednice vjernika. Disolucija države i crkve nužna je zbog ostvarivanja načela suvereniteta. Da bi bila državna vlast, ta vlast mora biti najviša i ne može trpjeti tutorstvo bilo koje druge vlasti. U svojem ustrojstvu jedinstvene crkve univerzalnih religija drže se istih principa. Načelo sekularizma brani formiranje državne religije ili crkve, dok državi zonom apstinencije utvrđuje crkveno poslanje.  Zbog toga u domeni svjetovnog državna vlast ne može trpjeti uplitanje bilo koga, kao što ni crkva u svom poslanju nije dužna slijediti naredbe bilo koje svjetovne vlasti. Međutim, da bi bilo demokratsko, društvo mora omogućiti svakome sudjelovati u kreiranju javnog mnijenja i politika. Pri tome politike mogu biti zasnovane na kulturnoj tradiciji određenih vjerskih zajednica, kao što je to slučaj sa strankama koje u svom nazivlju primjerice sadržavaju oznaku demokršćanstva. Pravo na izražavanje svjetonazora pripada svakoj fizičkoj i pravnoj osobi. Temelj tog svjetonazora može se pronalaziti u različitim sociološkim fenomenima pa i vjeri, a prihvatljiv je uvijek ukoliko se ne nameće nasilnim putem drugim članovima neke društvene zajednice. Isprazna je teza kako demokratsko svjetovno društvo može egzistirati samo u koliko se bazira na postavkama ateizma, odnosno onim svjetonazorima lišenim svake teističke podloge. A krajnje je nedemokratski i ustavnopravno nedopustivo, s obzirom na u ustavu proklamiranu slobodu mišljenja i izražavanja svjetonazora, lišavati bilo koga prava na javni nastup i govor u koliko se njime ne pokušavaju izazvati nedopušteni pravni učinci. Svaki vjernik i svaka vjerska zajednica imaju jednako pravo, kao i svi drugi državljani određene demokratske države, izražavati svoje stavove i sudjelovati u kreiranju politika u društvu sukladno načelu ustavne jednakosti, imanentnom društvenim zajednicama utemeljenim na europskim vrijednostima vladavine prava i tolerancije. Samo zbog svojih stavova utemeljenih na vjeri, u slobodnom i demokratskom društvu, nitko ne može biti diskriminiran ili sankcioniran. Oduzimati pravo vjernicima kao sljedbi ili crkvi kao instituciji na sudjelovanje u društvenom i političkom životu utemeljenom na njihovom svjetonazoru izravan je napad na osnovne vrednote demokratskih društava kao što su pravo na mišljenje, pravo na vjeroispovijed te pravo na izražavanje svog svjetonazora i javnog prakticiranja vjere.