Općenito gledano, mržnja je ljudski osjećaj intenzivne antipatije. Ona se temelji na množini snažnih negativnih osjećaja, i predstavlja najjači oblik odbojnosti, prijezira i nenaklonosti. Mržnja proizlazi iz osjećaja dubokog poniženja, ozljede ili bolne situacije, kojoj je mrzitelj bespomoćno izložen i koju vlastitim naporima nije u stanju promijeniti, a usmjerena je prema drugom čovjeku ili drugima ljudskim bićima određenih karakteristika neovisno o okolnosti jesu li oni stvarno uzrokovali socijalni položaj mrzitelja ili ne. Mržnja, kao kontrapunkt ljubavi, rađa prezir prema ljudskosti u drugom ljudskom biću želeći ga pri tome povrijediti, oštetiti ili uništiti.

AUTOR: DR. SC. DUBRAVKO LJUBIĆ

U Republici Hrvatskoj recentno svjedočimo svakodnevnom predbacivanju za uporabu govora mržnje, pri čemu se pod promatrani pojam podvode raznorodni sadržaji koji sa njime uglavnom nemaju nikakve dodirne točke. Svaka kritika i drugačije mišljenje karakterizira se govorom mržnje, kao da mržnja jest sama po sebi uobičajeni izvor ljudske komunikacije, odnosno kao da za mržnju nije potrebno posebno afektivno stanje koje izaziva burne emocije dostatne za pobudu animalne strane ljudskosti koja završava u destrukciji. Istovremeno ispada da se u Republici Hrvatskoj društvene grupe međusobno uglavnom mrze i mržnjom uzvraćaju na sve pojavnosti koje su drugačije od stereotipa relevantnih pravila ponašanja koje za pojedinu društvenu grupaciju vrijede kao postulati.

Općenito gledano, mržnja je ljudski osjećaj intenzivne antipatije. Ona se temelji na množini snažnih negativnih osjećaja, i predstavlja najjači oblik odbojnosti, prijezira i nenaklonosti. Mržnja proizlazi iz osjećaja dubokog poniženja, ozljede ili bolne situacije, kojoj je mrzitelj bespomoćno izložen i koju vlastitim naporima nije u stanju promijeniti, a usmjerena je prema drugom čovjeku ili drugima ljudskim bićima određenih karakteristika neovisno o okolnosti jesu li oni stvarno uzrokovali socijalni položaj mrzitelja ili ne. Mržnja, kao kontrapunkt ljubavi, rađa prezir prema ljudskosti u drugom ljudskom biću želeći ga pri tome povrijediti, oštetiti ili uništiti.

Kao i svaki sociološki pojam, govor mržnje nije lako definirati. Ovaj pojam bi u svom generičkom smislu obuhvaćao sve oblike verbalne i neverbalne komunikacije korištene u svrhu napada na rasu, etnicitet, religiju, seksualnu orijentaciju ili naklonost, kao i svako pogrdno, uvredljivo, zastrašujuće, uznemiravajuće izražavanje koje potiče na nasilje uslijed intenzivnih negativnih emocija ili želje za diskriminacijom. U svom diskriminirajućem aspektu, da bi se neko djelanje smatralo govorom mržnje, ono mora sadržati jasnu ocjenu o rasnoj inferiornosti neke povijesno promatrane potlačene skupine uz pežorativnu konotaciju.

Dakle, kažnjivim govorom mržnje smatra se zagovaranje nasilja, odvajanja, difamiranja, dovođenja u zabludu ili iskazivanje neprijateljstva prema različitima na temelju neke od njihovih društveno relevantnih karakteristika. Govorom mržnje smatra se i promocija genocida ili poticanje na genocid kao i bilo koja druga činidba koja potiče na prijezir, ili koja na drugi način omalovažava, isključuje, dehumanizira, obezvrjeđuje, ismijava ili diskriminira neke skupine ili članove skupine koji se mogu identificirati na temelju rase, nacionalnog ili etničkog podrijetla, jezika, boje kože, vjere, spola, dobi, duševne ili fizičke hendikepiranosti, seksualne orijentacije, ili koje druge slične osobne značajke. Govor mržnje podrazumijeva i sve oblike izražavanja kojima se šire, raspiruju, potiču ili opravdavaju rasna netolerancija, ksenofobija, antisemitizam te drugi društveni odnosi utemeljeni na netrpeljivosti, izraženi u obliku agresivnog šovinizma i etnocentrizma.

O značenju pojma govora mržnje u našoj javnosti postoje brojni nesporazumi i nerazumijevanja. Prečesto se ovdje brkaju, inače sadržajno raznorodni, pojmovi kao što su uvreda, kleveta ili prostački rječnik. S govorom mržnje  poistovjećuju se i svaki javni govor koji izražava žešću kritiku neke pojavnosti ili društvene zbilje. U tom širenju pojmovne pomutnje u pravilu prednjače politici bliske osobe koje praktičku svaku kritiku olako i sasvim neopravdano proglašavaju govorom mržnje. Različite javne osobe, pa čak i pojedini aktivisti udruga za promicanje ljudskih prava, nerijetko govorom mržnje ideološki etiketiraju političke ideje i mišljenja koja se ne uklapaju u njihove vlastite svjetonazorske i idejne paradigme, zahtijevajući njihovo sudsko procesuiranje i sankcioniranje. Ukratko, u našoj ideološki polariziranoj političkoj javnosti i egocentričnim, monološki orijentiranim javnim nastupima, često se gube svi kriteriji i osjećaj za objektivnost. Politički i svjetonazorski neistomišljenici se proglašavaju neprijateljima svih vrijednosti društva, a njihova se politička orijentacija utvrđuje kao govor mržnje kojeg svim sredstvima valja ušutkati, pa čak i zloporabom vlasti ili javnopravnih tijela.

Za pojavnost govora mržnje moraju se kumulativno ispuniti tri uvjeta. Mora se raditi o činidbi kojom se izražava uvredljiv sadržaj uz zagovaranje ili poticanje diskriminacije i nasilja, te kojom se izruguje, omalovažava, ponižava, dehumanizira ili obezvrjeđuje određeni pojedinac ili društvena skupina. Naznačena činidba mora biti usmjerena protiv određenih ciljanih društvenih skupina ili njihovih pripadnika koje se mogu identificirati po određenim društveno relevantnim zajedničkim objektivnim značajkama kao što su rasa, boja kože, podrijetlo, vjera, spol, seksualna orijentacija i slično. Osim pogađanja unutarnje sfere osoba prema kojima je mržnja usmjerena, govor mržnje mora imati i svoju eksternu manifestaciju u stvarnom svijetu, odnosno govor mržnje mora u najmanju ruku biti podoban za izazivanje reakcija prema adresatima koje imaju za cilj njihovu društvenu ili fizičku eliminaciju, ako već neposredno ne izaziva takve reakcije.

Nažalost, o značenju pojma govora mržnje u našoj javnosti postoje brojni nesporazumi i nerazumijevanja. Prečesto se ovdje brkaju, inače sadržajno raznorodni, pojmovi kao što su uvreda, kleveta ili prostački rječnik. S govorom mržnje  poistovjećuju se i svaki javni govor koji izražava žešću kritiku neke pojavnosti ili društvene zbilje. U tom širenju pojmovne pomutnje u pravilu prednjače politici bliske osobe koje praktičku svaku kritiku olako i sasvim neopravdano proglašavaju govorom mržnje. Različite javne osobe, pa čak i pojedini aktivisti udruga za promicanje ljudskih prava, nerijetko govorom mržnje ideološki etiketiraju političke ideje i mišljenja koja se ne uklapaju u njihove vlastite svjetonazorske i idejne paradigme, zahtijevajući njihovo sudsko procesuiranje i sankcioniranje. Ukratko, u našoj ideološki polariziranoj političkoj javnosti i egocentričnim, monološki orijentiranim javnim nastupima, često se gube svi kriteriji i osjećaj za objektivnost. Politički i svjetonazorski neistomišljenici se proglašavaju neprijateljima svih vrijednosti društva, a njihova se politička orijentacija utvrđuje kao govor mržnje kojeg svim sredstvima valja ušutkati, pa čak i zloporabom vlasti ili javnopravnih tijela.

U demokratskim društvima u govor mržnje ne spadaju kritike vlasti, javnih institucija ili postupaka i stajališta pojedinaca u vlasti, pa ma koliko te kritike bile žestoke, nepravedne, šokantne, uznemirujuće ili uvredljive. Sloboda izražavanja obuhvaća pravo građana izražavati negativne emocije, naročito u odnosu na vlast koju su demokratski izabrali, kao izraz frustracije i nezadovoljstva. Iako takva vrsta negativnim emocijama nabijenog javnog istupanja, pod određenim pretpostavkama, može biti ograničena i sankcionirana kao povreda nečijeg ugleda ili časti, odnosno kao realna prijetnja državnoj sigurnosti ili javnome redu i miru, ona se nikako ne smije zakonom zabraniti ili sudski sankcionirati kao govor mržnje. Nazivanje neke javne osobe zbog nekih njezinih stajališta ili postupaka “idiotom”, “fašistom”, “komunjarom”, ili “četnikom”, kao ustavno nerelevantnim društvenim karakteristikama, nije govor mržnje već to pod određenim pretpostavkama može biti sankcionirano kao povreda njezinog ugleda. Međutim, društvena eutanazija javne osobe zbog njezine rase, vjere, nacije, spola, ili seksualne orijentacije jeste govor mržnje pa makar on osobno prema tome bio i ravnodušan. Takav govor mora biti sankcioniran jer on ne vrijeđa samo tu osobu nego i sve druge ljude s istim značajkama.

Svako nastojanje da se pod krinkom ograničavanja govora mržnje ujedno i zatvore usta idejnim i svjetonazorskim neistomišljenicima ili kritičarima, ma koliko njihove kritike bile žestoke ili neutemeljene te način njihovog iznošenja neuljudan ili neciviliziran, u demokratskome je društvu nedopustiv i krajnje opasan pa makar ono bilo provedeno lege artis na zakonodavnoj i praktičnoj razini. Stoga, ne mali broj pravnih teoretičara odlučno odriču državi pravo zakonom sankcionirati govor mržnje. To ne znači odobravanje ili podržavanje takvog djelanja. Oni naprosto smatraju da je sloboda izražavanja toliko značajna i važna vrednota za čovjeka i društvo da se u tu slobodu nitko ne smije miješati, osim u iznimnim i strogo limitiranim situacijama.

Vlast ne smije koristiti legalna sredstva za ostvarivanje nelegitimnih ciljeva. Svaki pokušaj vlasti ekstenzivnim zakonskim definiranjem ili arbitrarnim tumačenjem pojma govora mržnje sankcionirati drugačije političke ideje i nepoćudna mišljenja, ograničiti žestinu političke utakmice ili spriječiti diskusije o negativnim pojavnostima u društvu protivan je temeljnim postavkama suvremene jurisprudencije na području slobode izražavanja. Svako nastojanje da se pod krinkom ograničavanja govora mržnje ujedno i zatvore usta idejnim i svjetonazorskim neistomišljenicima ili kritičarima, ma koliko njihove kritike bile žestoke ili neutemeljene te način njihovog iznošenja neuljudan ili neciviliziran, u demokratskome je društvu nedopustiv i krajnje opasan pa makar ono bilo provedeno lege artis na zakonodavnoj i praktičnoj razini. Stoga, ne mali broj pravnih teoretičara odlučno odriču državi pravo zakonom sankcionirati govor mržnje. To ne znači odobravanje ili podržavanje takvog djelanja. Oni naprosto smatraju da je sloboda izražavanja toliko značajna i važna vrednota za čovjeka i društvo da se u tu slobodu nitko ne smije miješati, osim u iznimnim i strogo limitiranim situacijama. Pri tome se često ističe kako vlast u praksi može lako zloupotrijebiti takva zakonska ovlaštenja da bi ograničila legitimne sadržaje javnog komuniciranja. Demokratska država ima legitimno pravo ograničiti i sankcionirati govor mržnje u javnoj komunikaciji, ali ona to nikako ne smije učiniti zbog puke uznemirenosti građana ili zbog narušavanja njihovih etičkih načela, već isključivo radi osiguranja i zaštite zakonom taksativno utvrđenih općih ili pojedinačnih interesa i ciljeva. Ograničavanje slobode govora opravdano je uslijed postojanja javnog interesa ili pojedinačnog interesa ljudi koji posjeduju svijest o svojem posebnom identitetu i koje drugi percipiraju kao takve, da im se zbog njihove rase, boje kože, vjere, nacionalnog ili etničkog podrijetla, spola, seksualne orijentacije ili drugih društveno relevantnih značajki ne vrijeđa ljudsko dostojanstvo i da ih se ne izlaže predrasudama, ponižavanju, mržnji, diskriminaciji ili nasilju. Legitimni javni interes očitava se u zaštititi državne sigurnosti, javnog reda i mira, te sprječavanja možebitnih nereda ili zločina. Dakako, svako ograničavanje slobode izražavanja općenito mora biti neophodno u demokratskome društvu radi zaštite navedenih ciljeva te razmjerno legitimnoj svrsi kojoj služi. Ono ne smije proizvoditi neopravdane učinke na legalne oblike i sadržaje javnoga govora.

Što u životnim okolnostima zapravo predstavlja govor mržnje pitanje je na koje je možda najbolje odgovor potražiti u teoriji i praksi razvijenoj u SAD-a glede protekcije sadržaja I. Amandmana na američki Ustav. Američka pravna teorija, kod uređenja odnosa između slobode govora i govora mržnje, daje primat slobodi govora uz zalaganje za ograničenje te slobode kao iznimke. Demokracija zahtijeva da svaka sposobna odrasla osoba ima pravo glasa pri odlučivanju što je to volja većine. Ona zahtijeva da svaki građanin izrazi svoje stavove, jer volja većine nije pravična ako svima nije data mogućnost izraziti svoja mišljenja, strahove, ukuse, predrasude ili ideale, ne samo u nadi da će tako utjecati na druge, iako je ta nada od krucijalne važnosti, već i da bi naprosto potvrdio svoj status odgovornog subjekta, a ne tek pasivne žrtve kolektivne akcije. Većina nema pravo nametnuti svoju volju nekome kome je zabranjeno prije nego što se odluka donese izraziti svoj protest, osporavanje ili protivljenje. To vrijedi bez obzira koliko nečija uvjerenja ili predrasude većina smatrala uvredljivim ili ma koliko to protivljenje većine bilo razborito.

Vrhovni sud SAD-a za utvrđivanje opstojnosti govora mržnje u svojoj praksi provodi test očite i neposredne opasnosti. Govor koji uključuje čak i izravno pozivanje na nasilje, po tumačenju Vrhovnoga suda može biti zabranjen pod kumulativnim pretpostavkama. Prvo, cilj takvog govora mora biti poticanje na neposredno nasilje i nezakonito postupanje i drugo, mora postojati očita i neposredna opasnost, odnosno vjerojatnost da će taj govor trenutno potaknuti na nasilje ili nezakonito postupanje protiv ljudi ili imovine.

Govor mržnje može svoj izvor imati u pojedincu ili u više ili manje povezanoj grupi. On se ogledava u izričaju protiv druge skupine ili pojedinih osoba, dok nasilje nad adresatima mržnje obično prolazi kroz određene stadije razvoja pri čemu se verbalno nasilje ubrzo pretvara u fizičko s ciljem društvenog ili fizičkog uništavanja drugačijih. Motivacija za mržnju proizlazi iz ljubavi prema određenom svjetonazoru te željom da se pozitivno doprinosi unutar društvene skupine koja dijeli iste “vrijednosti”, pri čemu je ljubav prema srodnicima po stavovima veća od mržnje prema drugima. Mržnja u svom pojavnom obliku obično prolazi svoj razvojni ciklus kroz koji se njezin intenzitet povećava. Potom dolazi do formiranja skupine istomišljenika koji se identificiraju preko simbola, rituala i mitologije da bi povećali svoju brojnost i društveni status pri čemu počinje grubo vrijeđanje i ponižavanje drugačijih. Da bi izbjegli samoispitivanje mrzitelji koriste sve žešću retoriku i nasilje da bi održali viši stupanj homogenizacije i uzrujanosti svoje skupine. Daljnje postupanje očitava se u ne oružanim napadima preko izričaja urbane subkulture, napadima preko društvenih mreža ili tradicionalnih medija. Potom se prelazi na napade sredstvima koja mogu izazvati tjelesne ozljede, što u završnoj fazi treba dovesti do uništavanja cilja mržnje, bilo da je to uništavanje društveno, fizičko, psihičko ili ekonomsko.

Vrhovni sud SAD-a za utvrđivanje opstojnosti govora mržnje u svojoj praksi provodi test očite i neposredne opasnosti. Govor koji uključuje čak i izravno pozivanje na nasilje, po tumačenju Vrhovnoga suda može biti zabranjen pod kumulativnim pretpostavkama. Prvo, cilj takvog govora mora biti poticanje na neposredno nasilje i nezakonito postupanje i drugo, mora postojati očita i neposredna opasnost, odnosno vjerojatnost da će taj govor trenutno potaknuti na nasilje ili nezakonito postupanje protiv ljudi ili imovine. Tako je u slučaju Branderburg v Ohio koji se odnosio na pravo Klu Klux Klana javno pozivati na protjerivanje Afro-amerikanaca i Židova iz SAD-a, i prikriveno sugeriranje poželjnosti nasilja prema tim skupinama, Vrhovni sud SAD-a utvrdio: “Ustavna jamstva slobode govora i tiska ne dopuštaju državi zabraniti ili proglasiti kaznenim djelom zagovaranje upotrebe nasilja ili nezakonitog postupanja, osim u slučajevima da je to zagovaranje usmjereno na poticanje ili izazivanje neposrednog nezakonitog postupanja i ako postoji vjerojatnost da će ono potaknuti i izazvati takvo postupanje.”

U svojoj praksi njemački Savezni ustavni sud, tražeći balans između pružanja različitim društveno štićenim dobrima, a na temelju klasičnog njemačkog učenja o državnome pravu i njegovoj pretežno liberalnoj osnovi, razvio je doktrinu “javne slobode mišljenja”. Polazište ovog tumačenja slobode misli nije pojedinac i njegov prirodni interes na “pravo otvaranja usta”, koje mu država treba i mora priznati. Demokratska država kao takva može postojati samo ako narod putem izbora i drugih vrsta izjašnjavanja može izražavati svoje samostalno i slobodno formirano mišljenje. Ta slobodna i samoodgovorna odluka može uslijediti samo na temelju javnog mišljenja koje nije regulirano od strane države. Javno se mišljenje formira u situacijama kada se na “koncertu nebrojenih glasova” svatko slobodno može izraziti i time samostalno utjecati na krajnji rezultat, odnosno upravo na javno mišljenje. Također, javna sloboda mišljenja se manifestira kroz činjenice da se svatko, kako bi stvorio vlastito mišljenje koje onda pridonosi općoj raspravi, ima pravo podrobno informirati kroz klasična sredstva poput tiska, filma i radija, informacijama koje se nesmetano prenose. Dakle, ovdje se ne radi o individualnom, već o institucionalnom pristupu pravu na slobodu mišljenja. Pritom se naglasak više stavlja na institucionalna jamstva slobode tiska te drugih sredstava masovne komunikacije. Bez slobode pojedinačne i masovne informacije i bez slobode izražavanja mišljenja pojedinca i s tim povezanog utjecaja na druge nema javnog mišljenja, ali ni demokracije. Sloboda mišljenja i tiska štiti slobodno duhovno djelovanje i formiranje javnog mnijenja u demokracijama. Institut slobode tiska mora biti zaštićen i od neprimjerenih napada ekonomske prirode koji mogu utjecati na slobodu tiska. Cilj slobode tiska je olakšati i jamčiti formiranje javnog mnijenja, pa stoga mora biti zaštićen od svih pritisaka koji za cilj imaju isključiti konkurenciju i pluralitet mišljenja.

Sloboda komuniciranja, sloboda govora i pisanja, sloboda izražavanja misli i sloboda zauzimanja stajališta o bilo čemu i o bilo kome su neotuđiva prava svakog čovjeka. Spoznajom o mogućnosti i o neotuđivom pravu svakog na slobodu izražavanja svojih misli, pojedinac postaje svjestan jedinstvenosti svog vlastitog unutrašnjeg svijeta, ali i unutarnjeg svijeta svih ostalih subjekata društva u cjelini. Pravo na slobodu izražavanja vlastitog mišljenja ne može egzistirati bez recipročnog osiguranja poštivanja tog istog prava drugima. Ono što govorimo to je naš izbor na koji imamo pravo, odnosno svatko ima pravo na izbor kako i s kim će komunicirati.

Slijedom navedenog čini se oportunim ustvrditi kako kod svake kvalifikacije nekog izričaja govorom mržnje, treba imati na umu je li takav izričaj spada pod zaštitu prava na slobodno izražavanje misli. Sloboda komuniciranja, sloboda govora i pisanja, sloboda izražavanja misli i sloboda zauzimanja stajališta o bilo čemu i o bilo kome su neotuđiva prava svakog čovjeka. Spoznajom o mogućnosti i o neotuđivom pravu svakog na slobodu izražavanja svojih misli, pojedinac postaje svjestan jedinstvenosti svog vlastitog unutrašnjeg svijeta, ali i unutarnjeg svijeta svih ostalih subjekata društva u cjelini. Pravo na slobodu izražavanja vlastitog mišljenja ne može egzistirati bez recipročnog osiguranja poštivanja tog istog prava drugima. Ono što govorimo to je naš izbor na koji imamo pravo, odnosno svatko ima pravo na izbor kako i s kim će komunicirati. S neizgovorenom mišlju o nečemu ili nekome ništa ne mijenjamo u biti stvari, osim što skrivajući istinu pred ostalim članovima društva, snosimo odgovornost za moguće štetne posljedice svog propusta. Publicirana misao ne može uzrokovati veću krivnju od krivnje što ga čini uskrata prava na javno izgovorenu riječ. Stoga nitko, pa ma kako bio moćan, nema pravo bilo koga opstruirati u legalnom iznošenju njegovih misli. Uskrata prava na slobodu misli i iznošenja mišljenja jest društveno nepoželjno ponašanje koje svakako stoji kao prepreka na otvorenom putu civilizacijskog razvoja i spoznaji poželjnih apsolutnih vrijednosti nužnih za utemeljenje materijalne demokracije. Komunikacija je nužno sredstvo kooperacije i konflikta koji simultano i komplementarno obilježava sve društvene zajednice. Izmjena misli kao razlog komunikacije s okolinom imanentna je ljudskom biću, a ekspresivnost te mogućnost složenosti komuniciranja razlikuje ga od svih ostalih živih bića koja s njim dijele zajedničku postojbinu na ovoj planeti. Sloboda izražavanja mišljenja štiti ponajprije nekomformistički izričaj pojedinca učinjen na način koji većina ili neposredni adresati promišljanja smatraju neukusnim, provokativnim ili amoralnim. Činjenica jest da još nitko nije osporavao slobodu izražavanja mišljenja u slučaju kad netko hvali ili glorificira njegov postupak. Sloboda mišljenja ima za svoj objekt izražavanje kritike određene društvene zbilje. Ta kritika može biti izrečena ili simbolizirana i neumjesno grubo i humoristično ili sarkastično. No neovisno o njezinoj formi, mora biti dopuštena osobito kad upire na objektivno nepoželjne anomalije u društvu. Mišljenja se, bilo prava bilo kriva, ne smiju gušiti niti se ona smiju nametati drugima. Svaka razmjena mišljenja između ljudi mora biti slobodna, pri čemu se u raspravi moraju uvažavati argumenti logike, a ne sile. Mišljenje se ne smije institucionalno progoniti jer je ono temelj na kojem svaki pojedinac gradi svoju duhovnu veličinu za koju je sposoban. Gdje nema rasprave, nema ni slobode mišljenja, ali ni mogućnosti dosezanja duhovne veličine na pojedinačnoj razini. Zakon i vlast ne smiju priječiti slobodu svakog sudjelovati u publiciranju vlastitog ili sudjelovati u kreiranju javnog mišljenja. No javno raspravljanje mora voditi brigu o etičkim vrijednostima društva, pa stoga rasprava mora biti slobodna i može biti kritična, ali mora biti lišena uvreda, kleveta te bilo kakvog oblika netolerancije.

Obveza je medija izvještavati o svim događajima od javnog interesa, dok je pravo građana te informacije dobiti, neovisno o tome radi li se o prenošenju objektivnih informacija ili izražavanju vrijednosnih sudova čija se istinitost realno ne može dokazati ili provjeriti. Sloboda izražavanja se ne odnosi samo na informacije ili ideje koje se blagonaklono primaju ili se smatraju neuvredljivima ili nevažnima, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiravaju državu ili ma koji dio populacije. To zahtijevaju pluralizam, snošljivost i otvorenost mišljenja bez kojih nema demokratskog društva.

Svako ograničavanje slobode izražavanja može se izvršiti isključivo kada je to nužno u demokratskom društvu radi zaštite taksativno nabrojenih zaštićenih dobara; kao što su državna sigurnost i teritorijalna cjelovitost ili javni red i mir, zatim radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala te radi zaštite ugleda ili prava drugih, odnosno radi sprječavanja odavanja povjerljivih informacija ili radi očuvanja autoriteta i nepristranosti sudbene vlasti. Zbog svog elementarnog značaja za svako demokratsko društvo, zaštita slobode izražavanja primjenjuje se ne samo na informacije i ideje neškodljivog i opće prihvatljivog sadržaja. Zaštita se ovdje proteže i na one čiji sadržaj može biti uvredljiv, odnosno koji može uznemiravati državu ili neki dio stanovništva. To nalažu pluralizam, tolerancija i širokogrudnost bez kojih nema demokracije. Objekt zaštite je mišljenje, ali ne i banalno vrijeđanje koje nema obilježje izražavanja svjetonazora. Sloboda izražavanja obuhvaća i ovlaštenje medijima na objavljivanje informacija i ideja te njihovo publiciranje javnosti. Ovo stoga što je jedan od temelja demokracije pravo javnosti biti informirana o događajima koji je okružuju. Obveza je medija izvještavati o svim događajima od javnog interesa, dok je pravo građana te informacije dobiti, neovisno o tome radi li se o prenošenju objektivnih informacija ili izražavanju vrijednosnih sudova čija se istinitost realno ne može dokazati ili provjeriti. Sloboda izražavanja se ne odnosi samo na informacije ili ideje koje se blagonaklono primaju ili se smatraju neuvredljivima ili nevažnima, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiravaju državu ili ma koji dio populacije. To zahtijevaju pluralizam, snošljivost i otvorenost mišljenja bez kojih nema demokratskog društva. Kad je o mogućem ograničavanju govora mržnje riječ mora se osobito voditi računa o vitalnoj funkciji medija kao “javnih pasa čuvara” u demokratskome društvu i pravu novinara izvještavati o pojavama društvenih ugroza, rasizma, ksenofobije, antisemitizma i drugih oblika nesnošljivosti, te da pojedine takve slučajeve eksponiraju i kritički analiziraju. Iako mediji moraju voditi računa o tome da ne postanu sredstvo širenja govora mržnje, ipak treba jasno razlikovati odgovornost autora govora mržnje, od odgovornosti medija i novinara čija je zadaća posredovati javnosti sve informacije od javnog interesa, pa i one koje šokiraju, uznemiravaju ili vrijeđaju državu ili ma koji dio populacije, bez straha od mogućih kazni.

Na kraju želim napomenuti da su se nakon stoljeća jednoumlja, Hrvati u političkom smislu, odlučili velikom većinom za izgradnju samostalne i demokratske države. Puna demokracija, kao društveno uređenje je ideal, a svoju pojavnost na sadašnjem stupnju razvoja društva očituje u svom formalnom smislu. To je standard življenja koji se uči i razvija u procesu protkanom mnogim konfliktima i nerazumijevanjima. Suština demokracije jest vladavina većine prožeta tolerantnošću prema različitima. Ali ne tolerantnošću koja bi prisiljavala sve živjeti u idili uniformnosti, već onom koja prihvaća nužnost postojanja disonantnih mišljenja ma kako god se ona činila pogrešnim i neprihvatljivim. U demokratskim državama nužno je tolerirati i postojanje stavova koji zagovaraju rasizam, komunizam, fašizam, antisemitizam, ksenofobiju, šovinizam, antiglobalizam, euroskepticizam i druge ideje, tako dugo dok se niti jedna od njih ne nameće društvu nasilnim putem. Demokracija nije samo za krotke, ona tolerira i stavove koji za većinu populacije nisu prihvatljivi niti lako probavljivi.

U civiliziranim društvima retorički standardi trebali bi se prilagođavati množini izričaja koji se javljaju unutar društvene zajednice. Svaki izričaj koji ima društveni potencijal, odnosno koji upozorava na neku bitnu pojavnost, neovisno o njegovom stilu, zaštićen je pravom na slobodu iznošenja misli. Tako upozorenje na egzistenciju u našem društvu velikosrpskih ideja poraženih u Domovinskom ratu, ma kako god sam izričaj bio neprimjeren i vulgaran, ne može se okarakterizirati nedopuštenim govorom mržnje.

Prethodni članakHrvatska postaje prva pratilja Srbije
Sljedeći članakSrpska agresija – opravdana borba
za uvođenje srpske satire u Hrvatsku