Politički potezi koji nemaju pokrića u stvarnosti
često rezultiraju pradoksima gdje čovjek omražen
u vlastitoj državi odlazi u susjednu koju sam mrzi
a ova ga primi kao dragog gosta, pa da bi se što
ugodnije osjećao, blokiraju proteste i plijene
neugodne transparente što on u svojoj zemlji
ne može ni blokirati ni zaplijeniti.
Žao mi je samo što umjesto Gvozda preimenovanog u Vrginmost, za posjetu Srbima Vučić nije izbrao Glinu, da bi Hrvatima u ranu utrljao sol realnosti i istine, jer iz svega negativnoga što iza sebe ostavlja ova ponižavajuća afera, može proizaći jedna pozitivna nota a ta je da bi Hrvati iza sebe mogli ostaviti sve iluzije o svecima i sveticama koji će ih izbaviti, okrenuti se sebi i svome iskonu, naoštriti mozak, zasukati rukave i uzeti svoju sudbinu u svoje ruke, koja im tako i tako suvereno pripada, i shvatiti da su svi u vlasti samo plaćeni službenici koji jesu ili nisu zaslužili svoju plaću, odluku o čemu imaju donijeti Hrvati koji ih plaćaju.
O posjeti Aleksandra Vučića Hrvatska je od predsjedničine najave pa do danas brujala i još uvijek bruji. Analizirana je i interpretirana je svaka riječ i svaka kretnja svakoga ponaosob. Pretrešeni su motivi ove posjete, istaknute su kontroverze u izjavama, zažalilo se i zaprijetilo, emotivno se osvrtalo na emotivne odluke iz prošlosti, uz tko zna po koji puta ponovljene povike “nikada više”….. do prve prilike.
Puno smo rekli o njima, ljudima, akterima, pojedinačno ih sudeći, ne po onome kakvi su, nego onako kako smo ih mi zamišljali, kako smo im vjerovali, kako smo ih razvrstavali među anđele ili među vragove. Skoro uopće nismo spominjali sebe, ali smo zapravo cijelo vrijeme govorili o sebi, o svojim neutemeljim zaključcima i na osnovu njih očekivanjima, a najviše o tome kako nismo sposobni politički izrasti iznad vjere u ljude koja tako često počinje idolopokloničkim podaništvom, a završava dubokim razočaranjem.
Sjetio sam se jedne jugoslavenske poslijeratne pjesme, iz vremena kada su nam nabrajali ljudska imena koja su bila tolika garancija naše sretne budućnosti da bi svaka, pa i najmanja dvoumica u njihovu perfekciju bila proglašena za svetogrđe vrijedno najstrože kazne. Skinuli su bogove s Olimpa i poslali ih među nas u nizinu, u ponizinu:
“Što je nama naša borba dala,
dala nam je Tita za maršala,
a Srbija druga Rankovića,
a Hrvatska druga Bakarića…”
Čitave generacije su rođene i svoje najbolje godine proživjele tako indoktrinirane. Neki ljudi su doživjeli pedesetu a da nikada nisu vidjeli drugačijega poretka, prije nego što su došle promjene.
Tek su se neki, izbačeni iz divinalnoga zagrljaja našli u bijelom svijetu i zapanjili vidjevši kako taj svijet funkcionira bez bogova, bez spomenika glorificiranim živim ljudima, u svijetu gdje nema ni očaranih ni očajnih, koji sve u tom državnom aparatu ne vide drugačije nego kao plaćene činovnike, smrtnike, od upravitelja osnovne škole do predsjednika države.
U novu i obnovljenu Hrvatsku stigao je novi poredak, uspostavljen po uzoru na one koji nemaju ljudi s aureolom oko glave i nastala je praznina. Svjesni raskoraka između zakona i svijesti, pojavili su se novi kandidati. Jedina razlika je bila u tome da si sada mogao birati “svoga spasitelja”. I izredaše se bogovi u nizini, kojima je mnoštvo najprije vidjelo kako ih po nebu kud god se kreću prati zvijezda, a onda su završavali ispod mrkih oblaka, uz povike “raspni ga”.
Tako smo stigli u 2018-tu i do jednog događaja koji je zatresao hrvatska nebesa i zemlju.
Lijepa je
Samo nekoliko minuta nakon najave o Vučićevu dolasku u Hrvatsku, američka je ambasada prva čestitala Hrvatskoj i Srbiji. Kada je predsjednica objavila da ne očekuje puno, postalo je jasno da se sve to događa jer netko drugi očekuje.
Na dan ritualne inauguracije Kolinde Grabar Kitarović, a o ritualima, njihovoj potrebi i razlozima bi se moglo posebno mnogo toga napisati, gledao sam oči uprte prema nebu, zakletve na doživotnu vjernost i dizanje jedne žene na razinu nacionalne bogorodice. Pomislio sam si tada – lijepa je – a sve ostalo preostaje doživjeti. Napisao sam tada i objavio svoju svesrdačnu želju da hrvatska vjera zasnovana na tako plitkim temeljima bude uslišana ali isto tako izrazio bojazan da bi se jo-jo hrvatskih političkih emocija iz vremena Mesića, Sanadera, Kosorice i drugih, mogao nastaviti.
Analitičari će proučiti i analizirati svaki detalj, a ja bi volio sumarizirati ono što smo do sada vidjeli.
Nakon objave da nam u posjetu dolazi Vučić napisao sam da Predsjednica iz ove posjete neće izaći onakava kakva je u nju ušla. Kada sam čuo koliko su joj niska očekivanja u izjavi da će uspjeh biti ako dobijemo samo jednu osobu zapisanu među nestalima, znao sam da će izaći oslabljena.
Pred samo nekoliko mjeseci, kada odnosi nisu bili niti iz bliza zategnuti kao danas, Predsjednica je bila mišljenja da zbog postojećih napetosti još nije vrijeme za međusobne komplimente. Onda je u jeku najvećih provokacija iz Srbije, koje su kulminirale izložbom o Jasenovcu u zgradi UN-a, a iz usta ministara Vulina i Dačića bljuvale uvrede na račun Hrvatske, pala odluka da je vrijeme za posjetu. To treba gledati u kombinaciji s istovremenom američkom odlukom da će njena koncentracija na jugo-istoku Europe biti usmjerena na Srbiju.
Nesumnjivo je isti dan kada je KGK bila obaviještena da će Vučić doći u goste i Vučić dobio obavijest da će ići u posjetu.
Samo nekoliko minuta nakon najave o Vučićevu dolasku u Hrvatsku, američka je ambasada prva čestitala Hrvatskoj i Srbiji. Kada je predsjednica objavila da ne očekuje puno, postalo je jasno da se sve to događa jer netko drugi očekuje.
Predsjednica odlučuje, ali se prije svake odluke savjetuje. Zato ima savjetnike. Međutim i savjetnici imaju svoje savjetnike. Neke iz bliza, neke iz daleka.
Ništa u tome nema čudno, jednistveno ni originalno. Hrvatska je još u Domovnskom ratu zacimentirala svoju poziciju u odnosu na Sjedinjene Države. Izvršavao je i predsjednik Tuđman odluke koje mu nisu bile po volji, neke od njih daleko sudbonosnije i dugoročnije od ove Kolinde Grabar Kitarović, jedna od kojih je na hrvatske granice postavila novu srpsku državu i na hrvatska leđa natovarila probleme za stoljeća koja su pred nama.
Predsjednica je na svom rukavu glaggoljicom imala ispisano “hrabrost”. Vučić je na svome slobodno mogao ćirilicom ispisati “lukavstvo”. Tako bi imali odličnu usporedbu odnosa snaga, hrvatske ratničke hrabrosti i srpskoga mirnodobskoga lukavstva i povijesnu priču o dobivenim bitkama i izgubljenim ratovima (nakon rata).
Plenković je jamio
Plenković se s Pupovcem i HNS-om doveo u poziciju gdje bi mogao izgubiti previše glasova na suverenističkoj tzv. desnici, pa ih je “za jeftine pare” išao kupovati. U općem kaosu, koji je samo na površini izgledao normalno i uredno, svatko je jamio što je mogao. Najviše je jamio Vučić za kojega je ova naprasita parada i bila upriličena.
Premijer Plenkoviće je shvatio da za lokalnu konzumaciju može zaraditi poene na nevoljama predsjednice KGK, pa je u zubčanike njena dobrosusjedskog motora ubacio francuski ključ ratne odštete. Vrlo prozirno i pokvareno, ali za rezultate nije ni računao na oštroumne, kao što ni Milanović nije računao kada je Srbima rekao da su šaka jada. Uostalom, na neozbiljan upit o ratnoj odšteti, dobio je ozbiljan odgovor prije nego što je i postavio pitanje. Shvatio je da iz svega ovoga, do sada popularna predsjednica ima najviše za izgubiti.
Plenković se s Pupovcem i HNS-om doveo u poziciju gdje bi mogao izgubiti previše glasova na suverenističkoj tzv. desnici, pa ih je “za jeftine pare” išao kupovati. U općem kaosu, koji je samo na površini izgledao normalno i uredno, svatko je jamio što je mogao. Najviše je jamio Vučić za kojega je ova naprasita parada i bila upriličena.
Jedina mogućnost da Predsjednica iz ove posjete izađe jača nego što je u nju ušla bila je da se s Vučićem javno i snažno konfrontira. To je palo u vodu kada smo čuli da ne očekuje ništa. Samo je ostalo pitanje koliko će izgubiti.
Nisu joj pomogli no govori o srpskom narodu Hrvatske i o srpskoj domovini Hrvatskoj. Manjina se u velikoj Vučićevoj i malo manjoj Profirijevoj sjeni udebljala i pretvorila u narod. Demografija se u srpskoj politici pretvara u jednu svojstvenu nauku, drugačiju kod njih nego kod svih drugih. Ako s 1% Srba Kosova pripada Srbiji, Hrvatska s preko 4% prava je garancija suvereniteta onima koji za sebe kažu da su svi i svuda. Jedino je Pupovac izgubio kad je u jednom instantu pretvoren u potrčka bivšeg Šešeljeva potrčka.
Vjerujem da je u općem nesnalaženju s nemilom situacijom s kojom ne može ništa dobiti, predsjednici izletilo, pa je žive branitelje i udovice mrtvih, zajedno s ostalima na barikadama (daleko od Banskih dvora i daleko od srca), strpala među marginalce. Uostalom, među marginalce su strpani čim je Vučić stigao u Zagreb, ne zato što je srpski predsjednik nego što je on živa avet huškačke prošlosti, uključujući i izjave za koje se deklarativno ne želi pokajati, što ne znači ništa drugo nego da te iste stavove koje je izrekao u Glini, zastupa i danas, prkosno u sred Zagreba.
Začuđuje i braniteljska rekacija kojom se vidi da im isključivo smeta ako je među egzistencije na periferiji hrvatskoga života strpala strpala njih, ali im ne smeta ako njih izuzmne a tamo ostavi sve ostale (barem po izjavama dvojice predstavnika), a tamo se našlo vrlo šareno društvo iz svih njegovih nezadovoljnih slojeva. To je taj problem današnjeg hrvatskog partikularizma: Kad se stradava, svi stradavaju, a kada se spašava, svatko spašava samo sebe.
Šteta što nije izabrao Glinu a mogao je
Tokom službenih razgovora i neformalnih susreta s političarima i s novinarima, Vučić je glasno izjavio da se s Hrvatskom ne slaže ni u čemu što je bilo i što se dogodilo ali da se slaže u svemu što će (ili neće) biti, tj. u ničemu što postoji.
Žao mi je samo što umjesto Gvozda preimenovanog u Vrginmost, za posjetu Srbima Vučić nije izbrao Glinu, da bi Hrvatima u ranu utrljao sol realnosti i istine, jer iz svega negativnoga što iza sebe ostavlja ova ponižavajuća afera, može proizaći jedna pozitivna nota a ta je da bi Hrvati iza sebe mogli ostaviti sve iluzije o svecima i sveticama koji će ih izbaviti, okrenuti se sebi i svome iskonu, naoštriti mozak, zasukati rukave i uzeti svoju sudbinu u svoje ruke, koja im tako i tako suvereno pripada, i shvatiti da su svi u vlasti samo plaćeni službenici koji jesu ili nisu zaslužili svoju plaću, odluku o čemu imaju donijeti Hrvati koji ih plaćaju.
Jedini čovjek koji je iz ovoga dobro prošao je Vučić, čija se dobit za Srbiju sastojala samo u tome da se u Hrvatskoj pojavi a da za to ne treba ništa dati, kao što nije ni dao. Nakon kamenja s kojim je dočekan u Bosni i opreznog tapkanja po neprijateljskoj kosovskoj državi, pa i po Srbiji gdje ga veliki dio stanovništva ne može smisliti, kao žednome kap vode, trebao mu je netko u “regionu” da ga primi uz počasti. Najveća neugodnost mu je mogla biti što je morao počasnoj gardi reći “Pozdrav vojnici!”, za što je za uzvrat dobio grmoglasni “Pozdrav!” iz stotine hrvatskih grla, koja su poslije toga vjerojatno išli isprati čašicom nekog jakog pića.
Tokom službenih razgovora i neformalnih susreta s političarima i s novinarima, Vučić je glasno izjavio da se s Hrvatskom ne slaže ni u čemu što je bilo i što se dogodilo ali da se slaže u svemu što će (ili neće) biti, tj. u ničemu što postoji.
Sa sobom nije donio niti jedan posmrtni ostatak nestalog Hrvata, nego samo tri imena, koje je mogao sa popisa skinuti u prolazu i zapisati u mobitel. Istovremeno je mogao donijeti sve ali nije htio. To je svima dao do znanja, kada je na upit novinarke o popisu žrtava iz vukovarske bolnice rekao da će ga donjeti. Ako misli da će ga donijeti, zašto ga sada nije donio? Nije ga donio jer nije morao, kao što baš ništa nije morao.
Za uzvrat, ako ništa drugo, konkretno je dobio hrvatsko obećanje da će podržati i pomoći srpski ulazak u EU. Na listi srpskih želja nema veće od te a koju bi mu Hrvatska mogla uručiti.
Razočaranje u Predsjednicu biti će najveće kod onih koji najviše vjeruju u ljude i svoju sudbinu bez ikakva temlja, polažu na njihove ruke. Ti su osuđeni letjeti i padati na stražnjicu, ponovo i ponovo.
Oni koji mogu svoje deržanstvo ispunjavati bez idolopoklonstva i nemaju potrebe ljude pretvarati u bogove, hladno će pripisati ovaj događaj u svoju kalkulaciju o tome gdje se danas nalazi hrvatski suverenitet, tko mu je nosilac a tko po vlastitom izboru i Vučićevom ili Pupovčevom savjetu ne želi biti dijelom hrvatskoga naroda, ni etnički, ne genetički ni politički.
Vučić je Srbima ponudio isto ono što Srbija prečanima nudi već preko 100 godina
Vučićeva posjeta u Glinu 1995. trebala je biti i ostati i njegova i Šešeljeva posljednja posjeta Hrvatskoj, bio on izabran za predsjednika ili ne.
Ono što im je Vučić ponudio isto je ono što je Srbija prečanima nudila kroz cijelo prošlo stoljeće i ono što im je i sam Vučić ponudio u Glini 1995., samo s riječima prilagođenima novim prilikama, a to je da umjesto suverenih pripadnika hrvatskoga naroda u vlastitoj domovini budu ekspozitura matične države Srbije, kako bi mogli biti žrtvovani u nekoj novoj srpskoj ekspanzionističkoj avanturi.
Vučićeva posjeta u Glinu 1995. trebala je biti i ostati i njegova i Šešeljeva posljednja posjeta Hrvatskoj, bio on izabran za predsjednika ili ne. Još se nije proglasio za kralja i neće ostati na čelu srpske države doživotno. Prije ili kasnije će doći netko bez tako strašne hipoteke ratnog huškaća poput njegove. Ako Amerika i Europa nemaju strpljenja čekati neke nove ljude i neka bolja vremena, neka ga oni dovode u svoje metropole i neka ne ponižavaju Hrvatsku radi svojih strateških interesa.
Hrvatska je u zapadne vojne i političke saveze ušla kao suverena država, prema tim savezima izvršava svoje obaveze i nisu imali pravo hrvatskome svecu Stepincu uskraćivati njegovu svetost niti Hrvatsku prisiljavati da svoje zlotvore prima s navećim državnim počastima kao prijatelje, primorani pretvarati se kao da im je drago, kao da uživaju u društvu tako visokoga i veleštovanoga gosta.
U toj raboti kumuju i slabi hrvatski političari u kojima suverenizam nije snažno zastupljen i nije im trebalo baš previše smotati ruku iza leđa da popuste.
