Ako to potencijalni protukandidati Andreju Plankoviću za čelnu funkciju u HDZ-u ne vide, ili ne znaju, ili ako ne shvate poučke iz političke sudbine Ive Sanadera i evidentne sudbine stranke pod vodstvom Andreja Plenkovića, HDZ-u prijeti totalno urušavanje i svođenje na suprotnost svemu na čemu je nastao i afirmirao se taj politički pokret, a pogotovo na ključnoj političkoj misli njegovoga utemeljitelja Franje Tuđmana, da suvremena civilizacija i međunarodni poredak ne može postojati i opstati bez suvereniteta nacija.

Autor: Marko Ljubić

Politika je javna djelatnost. Stoga je razumljivo da je stečeni javni dojam, ili presudni javni dojam o političkoj odluci, političaru ili ukupnoj politici, ponajvažniji za donošenje odluka svakoga tko odlučujuje o političkim predstavnicima, njihovom djelovanju i posljedicama njihovoga djelovanja. Čak i u totalitarnim režimima, na granicama između mogućnosti primjene nasilja i nametanja društvenih i političkih rješenja, diktatori, pa su i osvjedočeni zločinci, vodili računa o tome da opravdaju javno svoje postupke i negdje podvuku crtu, a svoje postupke javno obrazlože kao nužne u nekoj, njima svojstvenoj i istovremeno vladajućoj projekciji javnih interesa ili općega dobra. Tako su komunističke vlasti u bivšoj Jugoslaviji sve svoje postupke opravdavali nužnošću održavanja mira, stabilnosti, bratstva i jedinstva naroda i narodnosti, prava radničke klase, radnih ljudi i građana, a sustavno su one, koje su proganjali i likvidirali, predstavljali kao izrazitu opasnost za te društvene vrijednosti i stečevine. Tako su žrtve režima u javnoj percepciji postajale razbojnici s praiskonskim pravom države i društvenim pravom i opravdanošću njihove likvidacije ili uklanjanja.

U demokratskim društvima, demokratskim više ili manje, a svedivim na nužnost periodičnog izbornog procesa u kojemu se ljudima, usprkos svih pokušaja manipulacije i omogućenih javnih i medijskih prjevara svih vrsta, ne može silom nametnuti način opredjeljenja pred izbornim listićem i glasačkom kutijom, taj javni dojam, ta percepcija postaje pogotovo važna, jer vlast opstaje isključivo na tome i zbog toga. Državni poredak i državna moć, s time i sva pravila u društvu tjekom postojeće državne uprave, koja se u zajedničkom smislu mogu svesti na kadroviranje i izbor ljudi s točno određenim preferencijama, koji će provoditi točno zamišljene i određene politike i odluke, počivaju na tome da se ne omogući stjecanje pretežitoga javnoga dojma kako ta politika ne valja, odnosno, da je ono što njeni protagonisti i promotori rade – dobro i nadmoćno onima, koji ih osporavaju. Jer, od toga, od toga dojma izravno ovisi odluka poresudnoga broja ljudi na izborima, a na temelju toga i održanje ili smjena nositelja vlasti nakon izbora.

U takvim okolnostima u javnosti, a to znači u medijima, koji stvaraju javnu projekciju svakoga događaja u društvu i čine ga prihvatljivim ili neprihvatljivim zajedno s njegovim nositeljem, iznimno je bitno ostvariti utjecaj na nositelje kreacije javne percepcije. Na medije.

Kako je moguće da nakon praktično realiziranoga cijeloga mandata vlade Andreja Plenkovića, koji je usprkos svim smjenama ministara i reizborom koalicijskih partnera bio više nego stabilan, bez praktično ikakvoga ozbiljnijega pokušaja osporavanja usprkos tolikim interpolacijama oporbe, koja očito nije ni sama vjerovala u svoje pokušaje i nastojala je samo pokazati da postoji, da usprkos toga postoji javni dojam o potpunoj korumpiranosti Plenkovićevoga HDZ-a, odnosno bolje rečeno o korumpiranosti HDZ-a i manje više poštenog Plenkovića, kome ni pošteni Plenković nije mogao pomoći, iako je  stranku potpuno programski i politički sveo na standarde nesklonog joj mainstreama?

Što je u biti Plenković postigao približavajući stranku nositeljima društvene pretežitosti, kad je i ako je u javnosti i dalje toliko snažna percepcija da je HDZ nositelj svih nevaljalosti i zločestoća u Hrvatskoj?

HDZ je bio i ostao jedino i isključivo instrument ili alat za postizanje Plenkovićevih karijernih i političkih ciljeva. Ti ciljevi su upravo zbog toga izrazito destruktivni i necivilizirani, jer prvenstveno polaze od projekcije vlastite pozicije u javnosti, ne zbog poštovanja te iste javnosti ili nečega legitimnijega, primjerice osobne volje izbornoga tijela i pojedinaca koji ga sačinjavaju, nego od svijesti da je to tek jedna u nizu javno-političkih stepenica, koje treba uspješno savladati bez obzira na posljedice ili eventualno urušavanje nakon što iskorači s njih.

Je li cijena toga približavanja ljevici i antifašitičkim korifejima bila – dobar Plenković i loš HDZ?

Da. Upravo to.

Ništa kao ta činjenica ne ukazuje na to da je HDZ zapravo postao talac u Plenkovićevim rukama, jer je krajnje nelogična tolika suprotstavljenost njegove osobne valjanosti u mainstreamu i nevaljalosti njegove stranke. Kako je to moguće?

Moguće je zato što je Plenković koristio HDZ za održanje svojih osobnih politika, pri čemu mu uopće nije bilo stalo do osporavanja nametnute percepcijske neravnoteže u nesklonim im medijima o tome da je po definiciji HDZ opasan i društvena štetočina, dok je ljevica s druge strane civilizirana i dobra. Plenković je gurajući HDZ u taj prostor zapravo prihvatio ocjene antifa medijskog mainstrema o prirodnoj nevaljalosti i primitivizmu HDZ-a, a njegove polemike, javni sudari i saborske egzibicije naspram nedoraslih Marasa i kompanije, samo su koristile njemu i bile udica za dodatno vezanje HDZ-a za “velikog” vođu, koji ih vodi na prostor na kojemu nisu nikada bili i kojemu po definiciji ne pripadaju.  Jer Plenkovićeva retorička nadmoć nad ljevičarima u Saboru bila je nadmoć na području njihovih politika i potvrda njihove paradigme, a ne stvaranje nove vrijednosti ili profila HDZ-a na suverenističkim pozicijama. Toj javnoj percepciji lošega HDZ-a nije pomagao nesuvisli Bernardić i njegovo političko jato jednako nesuvislih tipova, niti je toj percepciji pomogao MOST sa svojim većinom primitivnim osporavanjima vlasti Andreja Plenkovića, osporavanjima, koja su se zadržavala na površini ili čak osobnoj netrepeljivosti tipa ostavljene cure. Pomogao joj je više od ikoga upravo – Plenković. Zato što je njemu HDZ bio i ostao jedino i isključivo instrument ili alat za postizanje njegovih karijernih i političkih ciljeva. Ti ciljevi su upravo zbog toga izrazito destruktivni i necivilizirani, jer prvenstveno polaze od projekcije vlastite pozicije u javnosti, ne zbog poštovanja te iste javnosti ili nečega legitimnijega, primjerice osobne volje izbornoga tijela i pojedinaca koji ga sačinjavaju, nego od svijesti da je to tek jedna u nizu javno-političkih stepenica, koje treba uspješno savladati bez obzira na posljedice ili eventualno urušavanje nakon što iskorači s njih. To je tipičan primjer društevne oligarhivnosti, tzv. novoga mainstreama, koji počiva na prividu i virtualnoj stvarnosti, nove europske oligarhije posve nesvjesne činjenice o elementarnoj odgovornosti narodima i ljudima, koje kao predstavljaju, a za što imaju uporište u demokratskim izbornim višestranačkim sustavima. Ti modeli stvaranja i razvoja upravljačkih klasa, neusporedivo su opasniji za konkretna društva od totalitarnih režima, ponajprije zbog toga što u totalitarnim režimima ljudima nije ostavljan dojam da nešto odlučuju. Svi su znali sve. I vlast i ljudi, iluzija nije bilo, niti su bile dopuštene.

U ovim suvremenim demokratskim okolnostima, ljudima i cijelim narodima se ciljano projiciraju dojmovi, ostavlja im se izbor isključivo prema projekciji kretaora javnoga mnijenja, sve im se više sužava mogućnost utjecaja ili postavljanja pitanja, koja će drugi sudionici javnih procesa čuti, a subjektivitet ljudi se svodi u željenu projekcijsku točku, koja se onda predstavlja kao najbolje ili konačno rješenje.

Ljudima je sve servirano.

Mnogi će usporediti Plenkovića sa Sanaderom, koji je očito pokušavao uspostaviti  tu percepcijsku ravnotežu, tu ravnotežu stvaranja javnoga dojma i s uporištima ili savezom s kretorima toga dojma pokušati ostavriti pogodnu klimu za sebe i stranku, pri čemu je posve lako prilikom te usporedbe smetnuti s uma presudnu činjenicu, onu socijalnoga i političkoga podrijetla ta dva čovjeka i činjenicu da strukture koje postoje u svakome društvu, ne dopuštaju lako ulazak novim liderima, pa čak ni marginalcima u svoje minuciozno i godinama uređivane sustave. Upravo zbog toga što nije pripadao socijalno-kulturološki toj strukturi, a pokušavao je upravo s njom uspostaviti percepcijsku ravnotežu, koju mu je ta prvenstveno medijska struktura omogućavala na osobnoj razini dok je bio moćan, Sanader je strahovito stradao nakon odlaska s pozicija moći, a Plenković neće. Jer, nisu ni iz bliza isti. Sanader je bio pripadnik narodnog pokreta, koji je nastojao u postojećoj neravnoteži društvenih snaga za sebe osobno pronaći dobitno uporište, ako treba i zalažući ciljeve toga pokreta, dok je Plenković proizvod tih struktura neravnoteže, njihov projekt, koji je vrlo vjerojatno nakon dugogodišnjeg pripremanja i planiranja došao u poziciju preuzeti taj pokret pod svoju upravu, a štete koje će javno, politički, izborno i društveno nanijeti tome pokretu, vrednovat će mu se kao zasluge, dok su Sanadera stajale glave posve neovisno o njegovim osobnim eventualnim ili stvarnim nepodopštinama.

Nitko od ministara ili državnih funkcionera, koje je Plenković smjenio ili kojih se odrekao pod javnim pritiskom, nije pripadao tzv. antifašističkoj paradigmi, niti je na bilo kakav način vezan izvorišno s tim strukturama. Tu dolazimo na uporišnu točku stvaranja tzv. javne percepcije i goleme neravnoteže u javnosti, jer su svi osporeni, smjenjeni ili načeti ministri i državni funkcioneri, kojih se Plenković rješio, ili koji su iz ovih ili onih  razloga nestali iz fokusa javnosti, bili novoproizvedeni političari i javne osobe, bitno drugačije ideološkog i socijalnog podrijetla od pretežitoga mainstreama ili pretežite antifašističke platforme u Hrvatskoj.

Tu dolazimo na prostor javne percepcije i goleme neravnoteže utjecaja u Hrvatskoj.

Ako pažljivo pogledamo ljude, kojih se Plenković riješio iz svoje vlade tjekom četiri godine, pri čemu je priča s MOST-ovim ministrima ili koalicijom s MOST-om bitno drugačija od razvoja stvari s ostalim ministrima ili promjenama, jasno je kao dan da nitko od ministara ili državnih funkcionera, koje je Plenković smjenio ili kojih se odrekao pod javnim pritiskom nije pripadao tzv. antifašističkoj paradigmi, niti je na bilo kakav način vezan izvorišno s tim strukturama. Tu dolazimo na uporišnu točku stvaranja tzv. javne percepcije i goleme neravnoteže u javnosti, jer su svi osporeni, smjenjeni ili načeti ministri i državni funkcioneri, kojih se Plenković rješio, ili koji su iz ovih ili onih  razloga nestali iz fokusa javnosti, bili novoproizvedeni političari i javne osobe, bitno drugačije ideološkog i socijalnog podrijetla od pretežitoga mainstreama ili pretežite antifašističke platforme u Hrvatskoj. Stvorena je javna precepcija da su to kvarni tipovi, muljatori, lupeži, da njihova izvorišna pripadnost izvan naslijeđenoga anacionalnog, tzv. građanskog ili antifašističkog miljea nužno ukazuje na potencijalnu poremećenost ili nedostatak civilizacijskih i uljudbenih vrjednota, kojih se Plenković, istodobno pripadnik svih tih uporišta i njihov civilizacijski promotor i zagovaratelj, mora odreći, kako bi stranku, izvorišno dvojbenu i neprilagođenu, izloženu stalnoj sumnji i propitkivanjima nositelja uspostavljene javne neravnoteže, priveo po njihovoj mjeri nekakvoj civilizacijskoj ravni. U tom kontekstu stvoren je presudni dojam da je lopov koji je ukrao vreću brašna opasnost za Hrvatsku, a da je njegov komercijalni direktor koji je kao gubitak potpisao vagon brašna, menadžer s modernim potencijalom.

Zato u javnosti vlada stereotip o primitivnom HDZ-u i uljuđenoj antifašističkoj ljevici, a ne zbog toga što je HDZ, stvarno krcat primitivčinama svih vrsta, stvorio pretežite razloge za to. Konačno, ako za HDZ možemo i reći da obiluje primitivcima, nemoguće je za ljevicu pronaći uljudbeno uporište i pogotovo nekakvu kulturnu ili intelektualnu uzoritost, a imati pred sobom kolonu Stazića, Beusa Richemberga, Marasa, Mrsića, Mrak Taritašica ili Beljaka.

Zato je moguće da za vrijeme vlasti HDZ-a u Zagrebu stoluje i bude društveno vrlo referentan episkop Porfirije Perić, eksplicinti sudionik i polupjevač, ako ne i pjevač četničkih pjesama, a da se Kineza u Imotskom, koga su lokalni đilkoši iz čiste zafrkancije napili i naučili pjevati ustaške pjesme, izgoni kao nekakvog opasnog teroristu iz Hrvatske, oduzimajući mu minimum građanskih prava zajamčenih svakome gostu u Hrvatskoj, koji ta prava ostvaruje putem međunarodno priznatoga državljanstva države iz koje potječe. Znaimljivo bi trebalo biti iako nije, da se oko izgona toga nesretnog Kineze nije oglasio ni jedan jedini zastupnik ili organizacija, koja ultimativno zastupa ljudska prava, čak i ilegalnih nasilnika, koji svoje ciljeve nastoje ostvariti u Hrvatskoj, bez obzira na urušavanje svih načela na kojima počiva međunarodni poredak. Zato je moguće da se promociju izrazito opasnih antihrvatskih namjera tolerira, podupire i drži doprinosom nekakvoj fiktivnoj različitosti ili pluralnosti, što bi po narativnoj mjeri trebao biti virtualni doprinos novoj demokraciji i modernom društvu, nekakvoj novoj Hrvatskoj, a progoni silom državnih institucija onoga tko to uočava i na to upozorava. Da se javne zagovornike uništenja, zločina i eksplicitnoga ubijanja pripadnika hrvatskoga naroda, u najgorem slučaju smatra političkim egzibicionistima i osebujnim tipovima na primjerenim visokim društvenim pozicijama ili javne nositelje antihrvatske provokativnosti u tzv. kulturnoj ponudi Rijeke, europske prijestolnice kulture javno ocjenjuje slobodnim umjetničkim izričajem u funkciji promocije vrjednota hrvatskog društva.

Andrej Plenković je, valja to stalno isticati, presudno utjecao na kadroviranje u najmoćnijim nacionalnim javnim uporištima, pri čemu tu izravno govorim o HRT-u i njegovoj upravljačkoj hijerarhiji, govorim o Vijeću za elektroničke medije, govorim o, od javnosti u velikoj mjeri skrivenim ili  zatajenim utjecajnim organizacijama i skupinama baštinika ili ovlaštenih procjenjivača “istine”, koji spriječavaju emitiranje informacije o pokolju Franjevaca na Širokom Brijegu na globalnim mrežama, a ne pada im na pamet spriječiti emitiranje poruke Ive Josipovića da su pobijeni Franjevci bili legitimni vojni cilj zločinačkih jugoslavenskih postrojbi.

Čijega i kojega društva!?

To nisu incidenti, niti su sporadični poremećaji, kako ih se čak i s pozicija osporavatelja nastoji predstaviti, nego izrazi dubinske bolesti društva, koje će, ili potpuno propasti bude li se ponašalo kao da su to incidenti, ili će se početi oporavljati ukoliko se te pojave shvate kao poremećaji s nesagledivim posljedicama za hrvatski narod.

U tom kontekstu treba gledati priču o javnoj percepciji, kao pragu donošenja političkih odluka, koji opravdava djelovanje Andreja Plenkovića na čelu vlade i prvenstveno HDZ-a, kao snažne političke organizacije, koja upravo ulazi u proces odlučivanja o svome pravcu razvoja i svome novome rukovodstvu. Andrej Plenković je, valja to stalno isticati, presudno utjecao na kadroviranje u najmoćnijim nacionalnim javnim uporištima, pri čemu tu izravno govorim o HRT-u i njegovoj upravljačkoj hijerarhiji, govorim o Vijeću za elektroničke medije, govorim o, od javnosti u velikoj mjeri skrivenim ili  zatajenim utjecajnim organizacijama i skupinama baštinika ili ovlaštenih procjenjivača “istine”, koji spriječavaju emitiranje informacije o pokolju Franjevaca na Širokom Brijegu na globalnim mrežama, a ne pada im na pamet spriječiti emitiranje poruke Ive Josipovića da su pobijeni Franjevci bili legitimni vojni cilj zločinačkih postrojbi JA, govorim o cijelome sustavu utjecaja na kulturnu produkciji nacionalnog značaja, pri čemu je po utjecaju i pogotovo međunarodnom potencijalu najvažniji HAVC s filmskom produkcijom, zatim festivalskim događajima i medijskim odjekom u cijelome spektru emisija, opet prvenstveno na radijskim i televizijskim valovima HRT-a, pa je i najizravnije odgovoran za stvaranje javne projekcije svega, pa i vlade i politika kojima predsjedava i koje osmišljava i provodi u djelo, te na koje ti mediji i javni utjecaji imaju presudan biljeg kroz stvaranje percepcije.

Nije li stoga opasno čudno da Plenković valja, a njegova stranka ne valja?

Valja se ozbiljnije pozabaviti javnom projekcijom lika i djela Plenkovićevih najbližih suradnika, ljudi njegovoga izbora i profila, pa će biti lako zaključiti da se ne pamti bilo kakva javna kritika, a kamo li kampanja protiv Nine Obuljen, Davora Božinovića, Branka Bačića, Marka Pavića, Gordana Jandrokovića i nekolicine njegovih najbližih suradnika, dok su baš svi ostali u vrhu HDZ-a bivali ili bili izloženi sporadičnim ili stalnim medijskim kampanjama pretežitih medija.

Da se razumijemo, stranka i članstvo koje to podnosi i ne uviđa taj nesrazmjer stvarno ne valja, pa je prije svega to pitanje golemoga nesrazmjera između vođe i stranke u pretežitim kretorima javne percepcije, primarno pitanje i primarni problem članstvu HDZ-a.

Valja se uz to ozbiljnije pozabaviti javnom projekcijom lika i djela Plenkovićevih najbližih suradnika, ljudi njegovoga izbora i profila, pa će biti lako zaključiti da se ne pamti bilo kakva javna kritika, a kamo li kampanja protiv Nine Obuljen, Davora Božinovića, Branka Bačića, Marka Pavića, Gordana Jandrokovića i nekolicine njegovih najbližih suradnika, dok su baš svi ostali u vrhu HDZ-a bivali ili bili izloženi sporadičnim ili stalnim medijskim kampanjama pretežitih medija. Valja se u tom kontekstu prisjetiti razdoblja mandata Tihomira Oreškovića i trajne revolucije na zagrebačkim ulicama, svakodnevnih prosvjeda i pritisaka, zbog kojih se moglo steći dojam da se radi o najopasnijoj vlasti i vladi u Hrvatskoj, iako ni po čemu nije bila lošija od prethodnih vlada, pa ni od vlade Andreja Plenkovića, jer na koncu nije ni imala zbog karaktera koalicije i vremena trajanja izgleda biti učinkovita ni u lošem ni u dobrom smislu.

Tako se stvarala javna percepcija, koja bi u normalnim okolnostima medijske i društvene ravnoteže bila izraz stvarnoga stanja u društvu i stvarnoga raspoloženja na realnim događajima, ali u Hrvatskoj to čemu smo svjedočili znači prije svega i jedino održanje opasnog poremećaja i opasne nadmoći vrlo destruktivnih snaga, koje su izravno ili neizravno naslijeđene iz bivšega antihrvatskog poretka, prilagođene novim okvirima globalnih ciljeva i standardizaciji društava, s istim pogubnim namjerama.

Plenković je u izravnoj koaliciji s tim strukturama jer je nastao u njihovim okvirima, HDZ nije i nikada neće biti, jer im je esencijalna suprotnost od trenutka obnove hrvatske države, pa će kao stranka, ako im se ne otrgne i ne uspije se repozicionirati i pokušati uspostaviti prirodnu društvenu ravnotežu, završiti kao njezin nekadašnji lider Sanader, kome su svi silni lopovluci izmišljeni ili stvarni bili tek sporedni razlog stradavanja.

Ako to potencijalni protukandidati Andreju Plankoviću za čelnu funkciju u HDZ-u ne vide, ili ne znaju, ili ako ne shvate poučke iz političke sudbine Ive Sanadera i evidentne sudbine stranke pod vodstvom Andreja Plenkovića, HDZ-u prijeti totalno urušavanje i svođenje na suprotnost svemu na čemu je nastao i afirmirao se taj politički pokret, a pogotovo na ključnoj političkoj misli njegovoga utemeljitelja Franje Tuđmana, da suvremena civilizacija i međunarodni poredak ne može postojati i opstati bez suvereniteta nacija. To nije pitanje percepcije, nego potpuno utemeljena činjenica, na kojoj HDZ strmoglavo juri u svoju izvorišnu suprotnost ili još uvijek ima izgleda za oporavak, na što će dati odgovor predstojeći izbori u toj stranci.

Komentari