Želi li to Plenković “u duhu Božića” ljudima reći, kao i toliko puta tjekom mandata sa svojim najbližim suradnicima, da je sve što su ljudi znali i baštinili stotinama generacija u biti bezvrijedno, te da on donosi jedinu ispravnu interpretaciju svih temelja hrvatskog čovjeka, pa i onih vjersko-identitetskih? Teško se oteti upravo tom dojmu u kontekstu tolikih tumačenja i vjere i razuma tijekom prošle godine. I govori li o različitostima programsko-političkog vrijednosnog okvira koji u Hrvatskoj doslovno u svim društvenim pitanjima zastupa SPC i sve relevantne institucije hrvatskih Srba, u svemu suprotivim temeljnim vrijednotama hrvatskog većinskog naroda? Ističem ovdje pojam “suprotnim”, jer i taj pojam čini različitost, ali joj nikako ne dopušta elemente stvaralačkoga procesa, nego isključivo nosi destruktivne i razarajuće elemente u svim sferama društvenosti u Hrvatskoj.

AUTOR: MARKO LJUBIĆ

Zanimljivo je koliko se u nekoliko rečenica izgovorenih u formi i sa sadržajem čestitke, može uočiti lutanja, netočnosti, površnosti, ali i dubokog neznanja o temeljnim stvaralačkim procesima u društvu. Kad se to sve otkrije u čestitci najodgovornijega čovjeka za stanje u društvu, onda to nije ni blizu pitanje osobne nekvalificiranosti, nego potencijalno, a u današnjoj Hrvatskoj i realno, vrlo opasan poremećaj sustavne naravi. Svaka čestitka predsjednika vlade Republike Hrvatske bi morala biti ogledalo znanja, stava, uvjerenja i konačno opći izraz kulture naroda koji je u temeljima državnog poretka, a kad se radi o čestitci jednoj društvenoj manjinskoj grupaciji koja realno nosi biljeg neposrednog i povijesnog opterećenja za skladan razvoj hrvatskog društva, kao što je to srpska zajednica u Hrvatskoj, prvenstveno njene institucije sa SPC na čelu, onda ta čestitka mora biti i izraz hrvatskog nacionalnog, te kršćanskog stava. A on je nemoguć na neznalačkim i potpuno pogrješnim premisama.

Ne znam tko Plenkoviću piše slične javne poruke, ali tko god to bio, piše po njegovom izboru, dakle na njegovu sliku i priliku, zadajući na taj način prevladavajući smjer društvenim tokovima, pa u konačnici i cilju.

I ta je čestitka na njegovoj komunikacijsko-kulturološkoj razini, pa s tim i s njegovim vrjednosno-političkim profilom. Plenkovićeva čestitka pravoslavnim vjernicima povodom Božića počiva na nevjerojatnoj pogrješci, a bez okolišanja se može reći i na neznanju, što ukazuje na već izgrađen Plenkovićev društveni tip, ili brand – vrlo površno i prigodničarski zainteresiranoga, ili čak kad su temeljne nacionalne vrjednosti u pitanju i potpuno indiferentnog čovjeka.

Bar bi na čisto kuluturnoj razini netko tko ovisi formalno, makar ne na žalost i stvarno, o raspoloženju većinskog hrvatskog naroda, morao minimalno voditi računa o tome, i ako već ne uspjeva u složenijim porukama i politikama, bar u pet rečenica nastojati biti na kulturoloskoj razini svoga naroda.

No, ništa od toga.

Plenković kaže : “Obogaćeni duhom Božića želimo podsjetiti da različitosti obogaćuju i spajaju svaku zajednicu“.

Nastavak njegove poruke u kojoj se ističe razumjevanje, tolerancija pa i ljubav, samo potvrđuje duboko nerazumjevanje samoga stvaralačkog sadržaja različitosti, koje se mogu u tom stvaralačkom procesu poistovjetiti s nužnom jedinstvenošću svakoga čovjeka, ali nužno u tom procesu polaze od zajedničkog cilja, i ljudi pojedinaca, i u ovom slučaju društvenih skupina.

Iako bi u normalnim društvenim okolnostima bilo neprimjereno uoči Božića, tko ga god slavio, sa prokršćanskog stajališta isticati goleme i razorne suprotnosti dvije zajednice u jednome društvu, nemoguće je ne zastati i izravno ne pitati Plenkovića – govori li o različitostima u interpretaciji oslobodilačke akcije Oluje, o različitostima u interpretaciji doslovno svih ključnih povijesnih događaja u odnosima većinskih pravoslavaca Srba i većinskih katolika Hrvata, ne samo u Hrvatskoj, iako u ovom slučaju primarno u Hrvatskoj?

Radi se naime o temeljnim vrijednosnim obilježjima hrvatskog naroda, ukljičivo s njegovim božićnim vrjednotama, kao Stepinac, pa je afirmacija uoči Božića takvih različitosti potpuno vrijednosno suprotna samoj biti Božića. Tko božićuje slaveći te razlike, ruga se Božiću, čak perverznije nego recimo Klasić sa svojom interpretacijom Božića.

Jer Božić i laž, Božić i ustrajavanje na opravdanosti zla, Božić i krivotvorine nemaju ništa zajedničko.

Govori li Plenković o tim razlikama, i želi li to “u duhu Božića” ljudima reći, kao i toliko puta tjekom mandata sa svojim najbližim suradnicima, da je sve što su ljudi znali i baštinili stotinama generacija u biti bezvrijedno, te da on donosi jedinu ispravnu interpretaciju svih temelja hrvatskog čovjeka, pa i onih vjersko-identitetskih?

Teško se oteti upravo tom dojmu u kontekstu tolikih tumačenja i vjere i razuma tijekom prošle godine.

I govori li o različitostima programsko-političkog vrjednosnog okvira koji u Hrvatskoj doslovno u svim društvenim pitanjima zastupa SPC i sve relevantne institucije hrvatskih Srba, u svemu suprotivim temeljnim vrjednotama hrvatskog većinskog naroda? Ističem ovdje pojam “suprotnim”, jer i taj pojam čini različitost, ali joj nikako ne dopušta elemente stvaralačkoga procesa, nego isključivo nosi destruktivne i razarajuće elemente u svim sferama društvenosti u Hrvatskoj.

I stalna je prijetnja baš svemu što primjerice Božić simbolizira, a što Plenković ističe u čestitci, izvedeno kao zaključak iz afirmacije samih različitosti.

To je i misaono, na taj način i u svakoj implikaciji smisla poruke, posve nenačelno, netočno i u konačnici neutemeljeno u bilo kojem civilizacijskom postignuću. Održivom i povjesno neupitno prihvaćenom, naravno.

U konstrukcijama tzv.mainstream politike i lažnim vrjednotama bez ikakvog uporišta, može se i to uzeti kao konstruktivno polazište, ali kad je nešto utemeljeno na laži, nenačelnosti i izopačenosti, onda se od svega izvedenoga, i toga i na tome, može proglašavati što se hoće. Pa je razaranje stvaranje, razum nerazum, znanje neznanje, sloboda nesloboda, ravnopravnost neravnopravnost, smisao besmisao. I obratno.

Nikada ništa u ljudskoj povijesti nije ni nastalo, ni postalo samo na različitostima, samima po sebi.

Neće ni nastati, ni postati.

Zato je idiotizam, da ne kažem bezobrazluk dizanje pojma različitosti na univerzalni oltar razvoja, jer na tom oltaru ima mjesta samo za jedno u konačnici – jedinstvo.

Afirmacija bezuvjetnog sadržaja različitosti u Hrvatskoj je postala matrica za razaranje temeljnih obilježja i stupova društva, od samoga čovjeka putem rodne ideologije, preko obitelji putem inerpretativne homoseksualne ljubavi i prava na njoj utemeljenih, do temelja same državnosti hrvatskog naroda preko stimulacije etničke političke paradigme manjina, nasuprot afirmacije građanske paradigme prema i nad većinskim narodom.

To je postala prevlađujuća kvalifikacija svih bitnih društvenih pravaca u Hrvatskoj, a nitko je tako ubitačno i beskrupulozno ne osustavljuje u svemu kao Plenković.

Zato je u njegovoj božićnoj poruci pojam različitosti u biti njegovo temeljno obilježje, koje se možda ponajbolje zrcali upravo u ovoj prigodi.

Različitosti nasuprot Plenkovićevog poimanja u Hrvatskoj moraju biti samo izraz individualne volje, izbora i mogućnosti trajnog i svakodnevnog i vječnog cilja, prosperiteta hrvatskog naroda i hrvatskog društva. Tek utoliko u tom narodu i društvu pravoslavci srpske ali i svake druge etničke pripadnosti mogu biti bogatstvo društva i potencijal njegovoga razvoja.

Ineče su prema današnjoj vrjednosnoj kategorizaciji, te prema svim povijesnim iskustvima, upravo zbog političke kanonizacije samih različitosti, vrlo destruktivne sa stalnom tendencijom i esencijalnim obilježjem suprotnosti.

Konačno, iz ovakve afirmacije različitosti nemoguće je postići kreativnu toleranciju, razumjevanje i dobrobit zajedničkog društva, jer prije svega s različitostima koje Plenković afirmira i u ovoj poruci, prvenstveno zbog onih kojima je upućena, nema zajedničkog društva. Postoje ljudi i skupine koje žive na istom prostoru, međutim, prostor je samo jedan, i to ponajmanje opredjeljujući element zajedničke društvenosti. Ona naime ne može počivati na suprotnostima, a različitosti u ovome slučaju su baš u svemu bitnome na čemu može opstati zajedničko društvo – eliminacijske suprotnosti.

Zato je govoriti u tom slučaju o razumjevanju i toleranciji, tragikomično, jer razumjevanje suprotnosti je jedino nužno radi njihove eliminacije, a tolerancija je potpora – razaranju same ideje zajedničkog društva.

Foto: Scena sa srpskog božićnog domjenka 2017. na kojemu se Vučićev izaslanik Božović zaprijetio Plenkoviću i njegovoj vladi da će Srbija upotrijebiti sva sredstva ako interesi srpske zajednice u Hrvatskoj budu ugroženi.

Komentari