Umjesto da smo na izborima nakon Tuđmanove smrti svojim glasovima snažno zaštitili i ojačali krvavo stečenu slobodu časnim ljudima koji su se za nju izborili, dali smo se zavesti spinovima debelo sponzoriranih Soroševih aktivista i primamljivim lažima ‘bivših’ Jugoslavena i udbaša, koji su odmah, nakon što su ponovo prigrabili vlast, nastavili svoj stari posao beskrupulozne pljačke i ponovne jugobalkanizacije Hrvatske, za svoje vanjske sponzore i za sebe.
Slobodni i demokratski izbori su nešto najbolje što jedan narod može imati. Zato jer mu daju prigode. Ali narod treba imati političku zrelost kako bi te prigode iskoristio na najbolji mogući način.
Ako pogledamo na situaciju u današnjoj Hrvatskoj i odnos većine naroda prema mogućnosti da preko demokratskih izbora utječu na stanje u kojem se nalazi,
onda je veliko pitanje koliko je ta većina politički zrela. Drugim riječima, koliko je takvih prigoda, koje mu toliko željena sloboda i vlastita država pružaju u zadnjih 20-tak godina hrvatski narod uporabio kako bi popravio stanje u kojem se nalazi, odnosno zloporabio kako bi se doveo u ovo koje ima danas?
U svakom slučaju slaba zainteresiranost za izlazak i šokantni rezultati izbora nakon Tuđmanove smrti neizbježno nas tjeraju suočiti se s nekoliko logičnih pitanja. Kao na primjer: Treba li hrvatskom narodu sloboda i demokracija ako odprlike 75 posto građana već 20 godina sramotno ignorira ne samo mogućnost nego i moralnu obvezu izići na izbore? Nije li trenutno stanje u državi samo odraz takvog neodgovornog ponašanja i neskrbi većine Hrvata za sebe i svoje?
Ne sugeriraju li rezultati izbora u razdoblju od 2000. do 2016. godine, uz više od dvije trećine građana Hrvatske koji ih redovito bojkotiraju, da su sloboda i indentitetske vrijednosti (vjera, domoljublje, nacionalna kultura i dostojanstvo) za koje je hrvatski narod stoljećima borio, izgubile važnost od kada smo kao narod došli svome cilju i imamo vlastitu državu, pa nam je postalo sasvim svejedno hoće li nam predsjednik ili premijer biti odnarođeni bezvjernik sumljive udbaške prošlosti, jeftini politički oportunist i dokazani lopov, dezorjentirani jugobalkanski klon koji se ponaša na arogantan i štetan način ili bezlični Titov gardista kojem je interes hrvatskog naroda deveta rupa u svirali.
Može li dakle hrvatski narod, nakon što je glasovanjem i ne glasovanjem, sam sebi izabrao na vlast takve čelne političare, za stanje u kojem se nalazi, kriviti ikog drugog do sebe?
Vidite, umjesto da smo na izborima nakon Tuđmanove smrti svojim glasovima snažno zaštitili i ojačali krvavo stečenu slobodu časnim ljudima koji su se za nju izborili, dali smo se zavesti spinovima debelo sponzoriranih Soroševih aktivista i primamljivim lažima ‘bivših’ Jugoslavena i udbaša, koji su odmah, nakon što su ponovo prigrabili vlast, nastavili svoj stari posao beskrupulozne pljačke i ponovne jugobalkanizacije Hrvatske, za svoje vanjske sponzore i za sebe.
Dati svoju sudbinu i sudbinu svoje dijece ponovo u ruke Mesiću, Račanu, Milanoviću i Josipoviću bio je doista malouman i gotovo samoubilači izbor hrvatskog naroda. Pogledajte samo rezultate njihovog povratka na vlast. S Mesićem i Račanom na čelu počele su masovne čistke najvrijednijih domoljuba koji su iznjedrili slobodu i dano je zeleno svijetlo za kriminalizaciju Domovinskog rata. Oživljavanjem starih ‘antifašističko-fašističkih’ podjela namjerno se provocirala bivša polarizacija u hrvatskom društvu, urušavao vlastiti pogled na svijet i duh svehrvatskog zajedništva.
Zaista je zdravom mozgu nepojmljivo kako su se birači u Hrvatskoj dali tako na brzinu izmanipulirati i na izborima odmah nakon Tuđmanove smrti, prijeći crtu preko koje nikako nisu smijeli prijeći. Vrativši na vlast svoje bivše zatvorske čuvare i njihove potomke, koji hrvatsku slobodu i neovisnost nikada u srcu nisu željeli ni priznali.
Dati svoju sudbinu i sudbinu svoje dijece ponovo u ruke Mesiću, Račanu, Milanoviću i Josipoviću bio je doista malouman i gotovo samoubilači izbor hrvatskog naroda.
Pogledajte samo rezultate njihovog povratka na vlast. S Mesićem i Račanom na čelu počele su masovne čistke najvrijednijih domoljuba koji su iznjedrili slobodu i dano je zeleno svijetlo za kriminalizaciju Domovinskog rata. Oživljavanjem starih ‘antifašističko-fašističkih’ podjela namjerno se provocirala bivša polarizacija u hrvatskom društvu, urušavao vlastiti pogled na svijet i duh svehrvatskog zajedništva.
Tuđman, koji se bezkompromisno protivio uvlačenju Hrvatske u novu jugobalkansku zajednicu (i zbog toga prošao onako kako je prošao) još se nije bio ni ohladio u grobu a već je veliki meštar sveg hrvatskog nereda, koji je uvijek bio u sjeni iza njegovih leđa, uz pomoć ‘tajanstvenog’ sponzora i francuske lože, organizirao u Zagrebu Balkanski summit zemalja nastalih raspadom bivše Jugoslavije (minus Slovenija plus Albanija) na kojem je Hrvatska ponovo utaočena novom Jugoslavijom, ovaj put u formi regionalne zajednice Zapadni Balkan.
Svojim potpisima na tkz. Zagrebačku povelju i kasnije na Pakt o stabilizaciji i pridruživanju zemalja Zapadnog Balkana, Mesić i Račan pristali su da se Hrvatska ponovo integrira u ‘Našu Regiju’ i postane ‘sidro njene stabilnosti’. Time je strategija stvaranja nove Jugoslavije (u formi ‘regionalne zajednice’ ) službeno završena. Ostala je njena primjena u praksi preko ponovnog zapetljavanja Hrvatske u zamršeno klupko ‘regionalnog’ udruživanja s vrlo opasnim i već viđenim posljedicama. To narodu u Hrvatskoj nikada javno ni dovoljno jasno o bjavljeno nije.
Ali ako imate nekih dilema o čemu se tu radi, posjetite internetske stranice EU i pročitajte Ugovor o stabilizaciji i pridruživanju zemalja Zapadnog Balkana koji je u ime Hrvatske potpisao Račan i vidjet će te da je neki članci tog ugovora (11-14) vežu čvršće za ‘Našu Regiju’ nego što ju je Ustav iz 1974. vezao za bivšu Jugoslaviju.
Od tada najutjecajnije zemlje EU, uz pomoć ‘hrvatskih’ medija i svojih regionalnih partnera, u prvom redu Slovenije i Srbije, vode politiku izravne destabilizacije i bojkota samostalne Hrvatske, poništavajući joj sustavnom antihrvatskom kampanjom i raznim smicalicama svaki pokušaj iskoraka i mogućnost razvitka izvan okvira svog ‘Regiona’. ‘Pacta sun servanda’ (Potpisano se mora poštovati) često nam je likujući s visoka to znao nabijati na nos bivši slovenski ministar vanjski poslova Dimitrije Rupel.
Slijedeći dakle tu potpisanu obvezu, interesi ‘Naše Regije’ zauzeli su prvo mijesto na listi prioriteta svih hrvatskih čelnih političara od 2001-ve, dok su nacionalni interesi nestali s te liste. Sve do izbora trenutne predsjednice koja je izbacivanjem biste velikog Mita iz svog Ureda, inicijativom ‘Tri mora’ i većim osloncem na savezništvo s Amerikom jasno dala do znanja da će Hrvatsku pokušati izvući iz vješto postavljene mišolovke Zapadnog Balkana.
Taj njen individualni napor u svakom slučaju je plemenit ali običnom narodu nedovoljno razumljiv i od hrvatske vlade i medija potpuno ignoriran, po svoj prilici je osuđen na propast. Sudeći po rastućoj hajci koja se zbog toga iz obavještajnog i paraobavještajnog podzemlja na nju digla, upravo to je ono što bi je moglo koštati puno više od drugog mandata. Sve drugo (trepavice, cipelice, torbice, čašice, pjesmice …) su trivijalnosti i bacanje prašine naivnom narodu u oči.
Sjetite se što su sve ‘tvrdoglavom diktatoru’ Tuđmanu za života radili i pakirali te kako je završio zbog nepristajanja da Hrvatsku vrati natrag u novojugoslavenski ‘Region’?
Poslije njegove smrti i izbora 2000-te, jugokomunističko naslijeđe i nostalgija, zacementirani ‘bivšim’ kadrovima i njihovim potomcima u vrhu vlasti, u strankama, medijima i ključnim institucijama, sustavno su narodu nametali bivše međusobne podijele, ozračje izdaje, pesimizma i beznađa. Njihov ‘novi’ posao bio je do kraja zatrovati političko-društvenu klimu, kriminalnom pretvorbom uništiti gospodarstvo i nadu u bolje sutra te tako veliki dio razočaranog naroda postupno dovesti u stanje u kojem će mu biti sasvim svejedno ako mu budućnost ponovo bude jugobalkanska prošlost.
Ne samo da dvije trećine ljudi, koji ne izlaze na izbore, nemaju svoje predstavnike u državnoj vlasti i institucijama već oni time u presudnoj mjeri prinose da se sadašnje stanje u Hrvatskoj bitno ne promijeni. Zahvaljući njihovom bojkotu izbora svoje predstavnike u vlasti i na svim ključnim mijestima u državnoj upravi imaju gotovo isključivo samo tridesetak posto discipliniranih birača dviju najvećih stranaka. Koji redovito izlaze na izbore i time omogućuju da se lijeva i desna regionalno-neoliberalna elita stalno rotira na vlasti.
Svijetlo na kraju tog tunela pojavilo se porazom Milanovića i Josipovića na posljednjim parlamentarnim i predsjedničkim izborima. Koje je svijestan i odgovoran dio hrvatskog naroda, koristeći svoje demokratsko pravo (jedva ali ipak) izbornom lustracijom skinuo s vlasti.
Vidite, najvažnija snaga demokracije je mogućnost da na izborima damo svoj prinos promijeni ili poboljšanju stanja u kojem se nalazimo. Izlazak na izbore i dravorazumsko korištenje te mogućnosti je znak političke zrelosti i nužan preduvijet za društeni napredak.
Strašno je ružna i tužna činjenica da od 2000-te, ignoriranjem izbora, dvije trećine Hrvata padaju na ispitu političke zrelosti. I što je još gore, izgleda kako nisu ni svijesni posljedica svog ponašanja na dugi rok.
Ne samo da te dvije trećine ljudi, koji ne izlaze na izbore, nemaju svoje predstavnike u državnoj vlasti i institucijama već oni time u presudnoj mjeri prinose da se sadašnje stanje u Hrvatskoj bitno ne promijeni. Zahvaljući njihovom bojkotu izbora svoje predstavnike u vlasti i na svim ključnim mijestima u državnoj upravi imaju gotovo isključivo samo tridesetak posto discipliniranih birača dviju najvećih stranaka. Koji redovito izlaze na izbore i time omogućuju da se lijeva i desna regionalno-neoliberalna elita stalno rotira na vlasti.
Ostalu, dvotrećinsku većinu, koja iz bilo kojih razloga ne izlazi na izbore, u Saboru i na lokalnim razinama vlasti zapravo ne predstavlja nitko.
Može li se katastrofalno mali odaziv na izbore u Hrvatskoj objasniti bilo čime drugim osim nedostatkom političke zrelosti i kulture? Naravno, ima tu i drugih stvari poput sustavno nametnute apatije, razočaranosti, tradicionalnog hrvatskog jala, lijenosti i inata. Ljudi su kompleksna miješavina emocija i razloga za i protiv. Ali što god je razlog, rezultat je na kraju isti – Oni koji ne izlaze na izbore rade jednaku štetu Hrvatskoj kao i oni koji izlaze i glasuju za ‘bivše’ Jugoslavene.
Interesantno, upravo oni koji ne koriste svoje biračko pravo kako bi stvari promijenili na bolje, najgrlatiji su kritičari stanja u kojem se Hrvatska nalazi. Stalno mantrajući o nekakvoj famoznoj lustraciji, koju bi netko drug (lupajući šakom o stol) umjesto njih, trebao sprovesti.
Dok god se u Hrvatskoj ne stvori kritična masa, barem nadpolovične većine, politički zrelih domoljuba koji će odgovorno pristupiti glasačkim kutijama i demokratskom procedurom, to jest izbornom lustracijom ključne državne i društvene institucije bezbolno očistiti od ‘bivših’ Jugoslavena i neoliberalnih političkih oportunista, nema iskoraka naprije ni izlaska iz ovakvog stanja.
Jedna stvar nam mora biti jasna, u trenutnom rasporedu snaga i stanja svijesti u Hrvatskoj ne postoji nitko tko bi mogao, dekretom odozgo, sprovesti lustraciju a da se pri tom ne riskira kaos, neredi i sukobi na ulicama ili u najgorem slučaju, novi međuhrvatski rat. Hrvatima danas ne treba paraliza vlastite države putem revolucionarnih nereda i međusobnih sukoba na ulicama nego evolucijski razvitak putem demokratskih mehanizama koji im stoje na raspolaganju.
Toga je, nakon što mu nije uspijelo lustrirati čak ni boljševičko ime najstarijem zagrebačkom nogometnom klubu postao svijestan i pokojni predsjednik Tuđman.
Mora nam dakle biti jasno, dok god se u Hrvatskoj ne stvori kritična masa, barem nadpolovične većine, politički zrelih domoljuba koji će odgovorno pristupiti glasačkim kutijama i demokratskom procedurom, to jest izbornom lustracijom ključne državne i društvene institucije bezbolno očistiti od ‘bivših’ Jugoslavena i neoliberalnih političkih oportunista, nema iskoraka naprije ni izlaska iz ovakvog stanja.
Isus je rekao da nećete spasiti čovjeka time što će te ga nahraniti ribom već time što će te ga naučiti ribariti. Dakle, umjesto dosadnih jadikovki, stalne kritike i očekivanja da netko drugi napravi nešto za nas, promislimo rađe što sami možemo napraviti kako bi Hrvatska postala uređenija i uspiješnija država.
Za nešto promijeniti treba imati volju, koja se, kada su u pitanju potrebne promjene u demokratskom društvu, manifestira masovnim izlaskom na izbore, bez obzira koliko tu volju za promijenom današnjeg stanja guše oni koji su ga nametnuli nakon bizarnih izbora 2000-te.
Sustavna pasivizacija s jedne strane, a s druge naivno zanemarivanje mogućnosti koje mu današnja sloboda i demokracija pružaju dovode hrvatski narod do marginalizacije na unutarnjem, regionalnom i europskom planu. Dijetinjasto naivno shvaćanje kako će konačno izborena sloboda sama od sebe riješavati sve naše probleme, Hrvatsku će neminovno dovesti ponovo pod punu kontrolu njenih bivših manipulatora, do sluganstva i stalne ovisnosti o drugima.
Suprotno uvriježenom mišljenju kako biti slobodan znači raditi što god hoćeš, biti slobodan u stvari znači nametnuti sam sebi stanovitu moralnu i društvenu odgovornost koja će nam osigurati osjećaj da smo ono što jesmo. Ako dakle za sebe kažemo da smo Hrvati i domoljubi koji vole Hrvatsku i svoju obitelj, onda nam to što jesmo i što volimo nameće obvezu da skrbimo o tome. Ako ne ispunjavamo tu obvezu izdali smo sami sebe, ono što jesmo i što volimo. Preneseno na teren demokracije, ne izlazak na izbore koji nam omogućuju da svojim glasom zaštitimo to što jesmo i što volimo, kada se spoji s stalnim nametanjem beznađa i nedostatkom vjere u bolje sutra, vodi do raspada naših temeljnih indentitetskih vrijednosti.
Kada bi Hrvatska imala definiranu nacionalnu politiku i ciljeve, a većina naroda dozu samopoštovanja i političku zrelost kao što ih imaju narodi zrelih i uređenih država, onda bi birači na izborima, u određenom trenutku, mogli lako odlučiti kojem će se riješenju prikloniti. Znali bi točno kako se zaštititi i jasno razlučiti što je hrvatski nacionalni interes a što manipulacija i prijetvorne priče za naivnu dijecu.
Problem je u tome što puno poštenih, obiteljskih ljudi, lako nasjeda na spinove onih koji ih uvjeravaju da njihov glas ne može ništa promijeniti i da je bolje ne izlaziti na izbore. Istina je upravo suprotno. Postići željeni izborni rezultat uopće nije teško. Sve što treba uraditi 70 posto poštenih birača (onih koji drže do nacionalnih i obiteljskih vrijednosti i izjašnjavaju se kao vjernici) je izići na izbore i glasovati za kandidata istog takvog svijetonadzora – i oni su pobijedili.
Kada bi Hrvatska imala definiranu nacionalnu politiku i ciljeve, a većina naroda dozu samopoštovanja i političku zrelost kao što ih imaju narodi zrelih i uređenih država, onda bi birači na izborima, u određenom trenutku, mogli lako odlučiti kojem će se riješenju prikloniti. Znali bi točno kako se zaštititi i jasno razlučiti što je hrvatski nacionalni interes a što manipulacija i prijetvorne priče za naivnu dijecu. Očito, naslijeđena sklonost sluganstvu i nasjedanju na manipulacije, nesloga i preko ‘bivših’ jugokomunista programirano nametnuta apatija u društvu spriječavaju većinu hrvatskog naroda da postigne svoj cilj.
U Hrvatskoj političkoj areni kod običnog puka još uvijek prevladava mentalitet stada koje se kreće u smijeru u kojem medijski vjetrovi pušu. Zbog toga jer glasuju na osnovu onoga što čitaju, slušaju ili gledaju na navijačkim medijima mnogi Hrvati, a da toga nisu ni svijesni, glasuju protiv svojih vlastitih interesa. Činjenica je da su rezultati svih izbora od Tuđmanove smrti do danas, osim u slučaju pobijede Karamarkova HDZ-a i gospođe Grabar Kitarović na izborima za predsjednicu, to pokazali.