Nametanje kolektivne odgovornosti ima za cilj Hrvatsku i dalje držati u stanju u kojemu se uvijek mora braniti. Hrvatskoj se mora nametati lažna historografija, koja treba opravdavati srpski hegemonizam. Zato se provodi sve snažnije ozloglašavanje hrvatskoga naroda kao fašističkog. Hrvatske žrtve se negiraju i ignoriraju kako bi se izjednačavala krivnja i neutralizirali srpski zločini. U tom kontekstu dozvoljeno je isključivo govoriti o Hrvatima kao krivcima, Srbima kao žrtvama i Srbe uvijek predstavljati ugroženima.
Prije sto godina hrvatski narod je bačen u ralje srbijanskog hegemonizma. Nerazumnim i pogubnim odlukama tadašnjeg vodstva hrvatskoga naroda, Hrvati su odvedeni u provaliju iz koje ni danas ne mogu izići. Ostvarenje stoljetnoga sna, stvaranje hrvatske države 1990., trebalo je označiti kraj srbijanske hegemonije koja je trajala od Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, Kraljevine Jugoslavije pa sve do jugoslavenske komunističke tvorevine. Stvaranjem hrvatske države, a posebno Domovinskim ratom kojim se Hrvatska obranila od srpske agresije, trebalo je zauvijek staviti točku na ostvarenje zločinačke ideje velike Srbije, jer Hrvatska je iz njega izašla kao pobjednik. Hrvatska je razotkrila i porazila srbijansku hegemoniju i spriječila oživotvorenje njihova projekta, velike Srbije.
Nerazumno i izdajničko hrvatsko vodstvo
Unatoč pobjede, srbijanska hegemonija se danas u Hrvatskoj revitalizira. Podrška tome je aktualno, nerazumno i izdajničko hrvatsko vodstvo. Dvadeset i osam godina nakon stvaranja hrvatske države, aktualni režim Andreja Plenkovića, jednako kao i njegovi prethodnici prije sto godina, hrvatski narod vode u provaliju. Plenković provodi politiku revitalizacije srpskog hegemonizma. Tako se u Hrvatskoj oživljavaju mitovi, manipulacije i laži srpske politike, a skriva prava narav, djelovanje i posljedice koje hrvatski narod trpi od ovog zločinačkog nasrtaja.
Najveći neprijatelj srpskog hegemonizma, njihovih apologeta u Hrvatskoj i nerazumnog i podaničkog vodstva hrvatskog naroda je istina. Tu se istinu uspješno prikrivalo i lažiralo svih sto godina, ali podsjetimo se, nikada tako kao u komunističkoj diktaturi. U njoj je došlo do simbioze navodnih antifašista sa četnicima, petokrake i kokarde kamufliranih pod krinkom jugoslavenstva. A istina, koja je danas u Hrvatskoj tek počela izlaziti na vidjelo, ugrožava lažnu i nametnutu historiografiju protekloga stoljeća. U Hrvatskoj se sve više objavljuju knjige, znanstveni i istraživački radovi, publicistička djela i dokumentarni filmovi koji demitologiziraju srpski hegemonizam te rasvjetljavaju njegovo zločinačko djelovanje kroz cijelu jugoslavensku, monarhističku i komunističku prošlost. A istina se ne smije dopustiti, jer kako bi se lažima i manipulacijom hrvatski narod držao u uvjerenju o vlastitoj krivnji. Jer krivnja hrvatskoga naroda je podloga za srpsku hegemoniju i povod da Srbi traže pravo odlučivanti o Hrvatima i njihovoj sudbini. Ta je srpska ideologija zasnovana na zločinu, jer su ju Srbi provodili bajunetom. Zato opet jačaju nasrtaji na hrvatski narod metodama koje on trpi čitavo stoljeće.
Srpski hegemonizam danas, kao i nekada, prvo ozloglašuje Hrvatsku, etiketira je fašističkom državom, a Hrvate zločincima kako bi se nastavilo nametanje osjećaja kolektivne krivnje i traume koja treba paralizirati i uništiti hrvatski narod. Ovakvo nametanje kolektivne odgovornosti ima za cilj Hrvatsku i dalje držati u stanju u kojemu se uvijek mora braniti. Hrvatskoj se mora nametati lažna historografija, koja treba opravdavati srpski hegemonizam. Zato se provodi sve snažnije ozloglašavanje hrvatskoga naroda kao fašističkog. Hrvatske žrtve se negiraju i ignoriraju kako bi se izjednačavala krivnja i neutralizirali srpski zločini. U tom kontekstu dozvoljeno je isključivo govoriti o Hrvatima kao krivcima, Srbima kao žrtvama i Srbe uvijek predstavljati ugroženima.
Besramni Pupovčev čin u Vukovaru
Pupovac ne samo da žrtve dijeli prema nacionalnosti već u potpunosti ignorira hrvatske. Srpkim je medijima o motivima svoga posjeta Vukovaru rekao: “Počelo se govoriti o srpskim žrtvama u Vukovaru”, jer za njega, odnosno politiku koju provodi u Hrvatskoj, žrtve su samo Srbi. I zato srpska zastava na vijencu. Ovim oskvrnućem poslana je jasna poruka o izjednačavanju žrtve i agresora. Poruka je to kako Srbi nikada ne će priznati zločine, nikada ne će priznati vođenje osvajačkog rata i nikada se ne će odreći ideje “homogene” Srbije! Osim branitelja, koji su licemjeru Pupovcu okrenuli leđa, ovaj čin Milorada Pupovca se u mainstream medijima veličao.
Milorad Pupovac, apologeta današnje srpske hegemonije u Hrvatskoj, nakon besramnog ponižavanja i moljakanja hrvatske političke vrhuške, dolazi u Vukovar odati počast žrtvama. Scena odavanja počasti u licemjernoj haljini srpske dobrote i pomirbe, kako se to u hrvatskim mainstream medijima prikazivalo, zapravo je još jedan morbidni dokaz srpske politike kojom se izjednačuje agresor i žrtva, izruguje hrvatski narod i tako brutalno ostvaruje srpska hegemonija. Tako se na mjestu strašnog srpskog zločina, na mjestu posebnog pijeteta, natopljenog krvlju i napunjenog kostima naših sinova i kćeri, pred cijelom Hrvatskom opet provelo oskrvnuće hrvatske žrtve. Na Pupovčev vijencu stavljena je srpska zastava, ista ona pod kojom su počinjeni najstrašniji i najmonstruozniji srpski zločini u Vukovaru, zastava pod kojom su ubijani, klani, silovani, mučeni i kasapljeni djeca, starci, žene, muškarci, branitelji…
Pupovčev besraman čin nije ništa drugo nego izražavanje poštovanja srpskom agresoru ili kako Srbi kažu “osloboditeljima srpskog Vukovara”. Tako Pupovac ne samo da žrtve dijeli prema nacionalnosti već u potpunosti ignorira hrvatske. Srpkim je medijima o motivima svoga posjeta Vukovaru rekao: “Počelo se govoriti o srpskim žrtvama u Vukovaru”, jer za njega, odnosno politiku koju provodi u Hrvatskoj, žrtve su samo Srbi. I zato srpska zastava na vijencu. Ovim oskvrnućem poslana je jasna poruka o izjednačavanju žrtve i agresora. Poruka je to kako Srbi nikada ne će priznati zločine, nikada ne će priznati vođenje osvajačkog rata i nikada se ne će odreći ideje “homogene” Srbije! Osim branitelja, koji su licemjeru Pupovcu okrenuli leđa, ovaj čin Milorada Pupovca se u mainstream medijima veličao.
A kako bi se i mogla očekivati reakcija hrvatske političke vrhuške, kada je upravo Plenkovićev HDZ tog istog Pupovca, protivno volji naroda, nametnuo ne samo kao trajni destabilizirajući čimbenik nezavisne i suverene hrvatske države već i kao zalog zaštiti srbijanskog zločina, zalog preoblikovanja srbijanske agresije i osvajačkog rata u građanski rat, stalne prijetnje balkanskim integracijama u kojima opet trebamo pasti Srbiji u zagrljaj. Srbijanska hegemonija na djelu.
Hrvatska – zatočenica prošlosti bez prava na budućnost
Bez pogovora su, po nalogu Pupovca, uklanjali spomen ploče hrvatskim braniteljima, herojima Domovinskog rata, pripadnicima elitnih postrojbi hrvatske vojske, postrojbi HOS-a. Bez komentara su kada Pupovac kaže kako se Srbe ne će suditi za ratne zločine jer ne će nitko koristiti pravosuđe za etnički progon. Bez komentara su kada Pupovac govori o Oluji kao o etničkom čiščenju. Nisu ga nikada pitali o lažima, o teobože prekrštenoj srskoj djeci kojima je kao ratni huškač raspirivao mržnju prema hrvatskome narodu. Ne smije se pitati Pupovca najavljuje li njegov nadređeni, srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić novi rat kada kaže da će Srbija oslobađati “i našu Srbiju“ aludirajući na prostore na kojima žive etnički Srbi a ne pripadaju matici Srbiji.
Kad bi se bilo gdje u svijetu komemorirale žrtve jedne agresije i strašnog zločina počinjenog u ime toga agresora, na način da im se odaje počast pod obilježjima agresora, kao što Pupovac odaje počast žrtvi Vukovara srpskom zastavom, to bi se shvatilo kao jasna provokacija. Izazvalo bi sablazan i doživjelo bi se kao ponovno ubijanje žrtve. Samo u Hrvatskoj, dok su Plenković i slični izdajnici na vlasti, ovu Pupovčevu sablazan se ignorira i šalje poruka kako srbijanska hegemonija jest dio službene politike hrvatske države, jer su izdajnici na vlasti bez komentara gledali Pupovčevo oskvrnuće Vukovara i prije toga njegovo četnikovanje po Bačkoj Palanci.
Bez pogovora su, po nalogu Pupovca, uklanjali spomen ploče hrvatskim braniteljima, herojima Domovinskog rata, pripadnicima elitnih postrojbi hrvatske vojske, postrojbi HOS-a. Bez komentara su kada Pupovac kaže kako se Srbe ne će suditi za ratne zločine jer ne će nitko koristiti pravosuđe za etnički progon. Bez komentara su kada Pupovac govori o Oluji kao o etničkom čiščenju. Nisu ga nikada pitali o lažima, o teobože prekrštenoj srskoj djeci kojima je kao ratni huškač raspirivao mržnju prema hrvatskome narodu. Ne smije se pitati Pupovca najavljuje li njegov nadređeni, srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić novi rat kada kaže da će Srbija oslobađati “i našu Srbiju“ aludirajući na prostore na kojima žive etnički Srbi a ne pripadaju matici Srbiji.
Hrvatski izdajnici su i dalje za bratstvo i jedinstvo, a novu eru srpske hegemonističke politike proglašavaju pomirbenom. Zato se u Hrvatskoj izbjegava imenovanje Srbije agresorom, procesuiranje srpskih zločinaca i ne daj Bože, njihova osuda. Tako dugo dok nas vode političke elite na vlasti poput Plenkovića koji srpsku agresiju i monstruozne zločine naziva “nekim sukobima iz prošlosti”, tako dugo dok se ne omogući demitologizacija srpskog hegemonizma i rasvjetljavanje njegovog zločinačkog djelovanja kroz cijelu jugoslavensku i komunističku prošlost, Hrvatska ostaje zatočenica prošlosti bez prava na budućnost.
Ovakva Srbija ne predstavlja državu s kojom Hrvatska treba razvijati prijateljske odnose. Hrvatska država i političko vodstvo mora preuzeti odgovornost i upoznati Europu s istinom o Srbiji i politici hegemonije koju provodi. Srbija se nije odrekla svoje zločinačke politike koja ima za cilj stvoriti etnički čistu državu. Hrvatska ne smije dati potporu ovakvoj Srbiji za ulazak u EU. Ovakva Srbija ne pripada demokratskom i naprednom dijelu svijeta već je ostala zarobljena u balkanskom opanku, zadojena zlom, mržnjom i zločinom kao metodom za ostvarivanje političkih ciljeva.
Stoljeće srpskog hegemonizma Aleksandar Vućić naziva vijekom pobjede. Pomno razrađenom taktikom i strategijom uspostavljena doktrina, trebala je opravdati srpske zločine. Ustoličava se laž kao službena propaganda ove monstruozne ideologije koje se ne bi posramili ni Hitler ni Mussolini. S obojicom ovih zločinaca, s obje njihove ideologije, s fašizmom i s nacizmom, Srbija je bila saveznik. I danas je politika Srbije ostala ista. Nadživjela je fašizam i nacizam, a nastavkom provedbe politike “homogene Srbije”, ostala je jedina egzistirajuća službena zločinačka državna politika u Europi.
Iako Aleksandar Vučić zove na ponovno “brušenje bajuneta” jasno je da Srbija nije opasna dok ratuje, jer, sve su ratove gubili. Ona je najopasnija kada ne ratuje. Srbija do danas, moralno, gospodarski, kulturno i teritorijalno nikada nije bila poniženija. Premijerka Brnabić pred cijelim svijetom negira srpski genocid utvrđen na međunarodnom sudu. Takva bešćutnost, moralno rasulo i dezorijentiranost nije ništa drugo nego poniženje ljudskog dostojanstva i humanosti koju su izgubili. Ovakva Srbija ne predstavlja državu s kojom Hrvatska treba razvijati prijateljske odnose. Hrvatska država i političko vodstvo mora preuzeti odgovornost i upoznati Europu s istinom o Srbiji i politici hegemonije koju provodi. Srbija se nije odrekla svoje zločinačke politike koja ima za cilj stvoriti etnički čistu državu. Hrvatska ne smije dati potporu ovakvoj Srbiji za ulazak u EU. Ovakva Srbija ne pripada demokratskom i naprednom dijelu svijeta već je ostala zarobljena u balkanskom opanku, zadojena zlom, mržnjom i zločinom kao metodom za ostvarivanje političkih ciljeva.
Apologeti srpske hegemonije na vlasti u Hrvatskoj
Ponovno približavanje homogenoj Srbiji u njezin novi zagrljaj ovaj put mogao bi biti dulji od jednoga stoljeća. Zato je važno da istina izađe na vidjelo, da se nastavi s njezinim otktrivanjem kako bi na pogreškama iz povijesti narod izvukao pouku.
Sve ove činjenice nisu prepreka hrvatskim izdajnicima da i danas, protivno volji naroda, instaliraju na vlast apologete srpske hegemonije. Tako danas hrvatska vlast opet ostaje slijepa i gluha, dopušta besramno laganje i izvrtnje istine, ozloglašavanje hrvatskoga naroda i države, oskvrnuće žrtava. Tako danas hrvatska vlast podržava nekažnjavanje ratnih zločina, otvoreno i jasno definiranje karaktera srbijanske agresije koje je definirano pred međunarodnim sudovima.
Provođenje politike homogene Srbije koju revitalizira aktualni premijer Plenković pogubno je za hrvatski narod i državu jednako toliko koliko je pogubno bilo prije 100 godina kada nas je ondašnje političko vodstvo izručilo Srbiji na milost i nemilost. Hrvatskom narodu trebalo je gotovo čitavo stoljeće da se otrgnemo iz tog smrtonosnog zagrljaja. To smo kratko uspjeli devedesetih godina. Ponovno približavanje homogenoj Srbiji u njezin novi zagrljaj ovaj put mogao bi biti dulji od jednoga stoljeća. Zato je važno da istina izađe na vidjelo, da se nastavi s njezinim otktrivanjem kako bi na pogreškama iz povijesti narod izvukao pouku.