Probudili su se politolozi i sociolozi, pa pokušali odgovoriti na pitanje zašto Hrvatska i na drugim područjima nije tako uspješna kao u športu, osobito sada u nogometu. Ja ću dati jednostavan odgovor: ako u momčadi imate dva ili tri igrača koji igraju za protivnike, ako štoviše znate da igraju za suparnike (blago rečeno, to jest neprijatelje), ako imate još dva ili tri igrača koji igraju samo za sebe, ako takve niste lustrirali prije odlaska na svjetsku političku, gospodarsku i kulturnu scenu, onda po prirodi stvari morate ostati na dnu. Eto, tako.
Vrijeme moskovsko, kišovito. Vrijeme nogometno, slavno vrijeme. Formalno nismo postali prvaci svijeta, ali smo bez sumnje najbolji na kugli zemaljskoj, to jest lopti zemaljskoj. Vrijeme kada su Hrvati opet jednom nakon 1995. zadivili svijet, pa će se i naša nogometna strategija proučavati na West Pointu. Sličnost s rečenom godinom: Oluja je sjajno provedena, ali su nas (znamo tko) zaustavili na ulazu u Banju Luku, da ne bismo slučajno okrunili trijumfalni put.
Drugo mjesto na SP-u je ogromna stvar, a to što smo očekivali prvo, naša je stvar. Optimisti su očekivali picokijadu. Znanje je bilo na našoj strani, umijeće koplje iznad francuskog, ali je sreća poljubila Francuze, kao i činjenica da su na vrijeme naturalizirali Afrikance iz svojih bivših kolonija, one koji su najbrže trčali.
Strani mediji koji su zadnjih desetljeća pljuckali po Hrvatskoj, nakon četvrtfinala polako su počeli okretati ploču i na kraju pali na koljena pišući tako osjećajne eseje o Hrvatima kao da je stvarni autor Matoš, recimo, ma gotovo da ljepše misle o nama nego mi o sebi. Razumjeli su da je zbroj kvadrata nad obim katetama jednak kvadratu nad hipotenuzom, a Hrvatska je ta hipotenuza kojoj su davali samo hipotetske šanse za pobjedu nad mnogim velikim imperijalnim silama koje su unesrećile pola svijeta i maznule mu silna bogatstva pa u njima uživaju i sada, kao i u nasljedstvu bahatosti i arogantnosti predaka, predvođeni Engleskom čiji su nas mediji proglasili podljudima koji jedu cijele janjeće glave, prostacima i slično, ali u nedjelju je i BBC slavio hrvatski artizam.
Euforija, da, ali ne i eu-forija, nigdje se nisu mogle vidjeti EU-zastave kao u drugim prilikama kada političari bez njih ne mogu otići ni na zahod, samo hrvatski barjak i hrvatske pjesme od kojih su inače neke zabranjene, ali su sada puštene iz zatvora. Privremeno.
U Hrvatskoj potresi i to stvarni, odjednom se na ulicama, trgovima, na automobilima, na odjeći i na koži pojavio hrvatski narod pod svojim pravim imenom i u pravoj, nesputanoj, slobodnoj ljubavi prema domovini, koju su čak i tuđinci prepoznali kao čistu ljubav i priznali da je hrvatski nacionalizam pozitivan osjećaj (što marginalci kao ja često govore i u nevremenima). Euforija, da, ali ne i eu-forija, nigdje se nisu mogle vidjeti EU-zastave kao u drugim prilikama kada političari bez njih ne mogu otići ni na zahod, samo hrvatski barjak i hrvatske pjesme od kojih su inače neke zabranjene, ali su sada puštene iz zatvora. Privremeno.
S nogometašima je bila Hrvatska vojska, Crkva u Hrvata, hrvatski branitelji, hrvatska policija, hrvatski službenici, radnici i seljaci, hrvatski iseljenici, roditelji 1 i roditelji 2 skupa s djecom, naravno i Hrvati u Herceg-Bosni, ali i u Vojvodini, u Mađarskoj, Gradišću, Moliseu… Čak i većina intelektualaca, čak i mediji koji se inače gnušaju hrvatstva, a odjednom su im mili “hrvatski sinovi”. Do prve prilike. Ma, na trenutak je doista postojala Sjedinjena Hrvatska Država i neka joj bude dug život. Još nešto pod “čak”: navodno je čak kapetan Dragan slavio uspjehe hrvatske nogometne reprezentacije, u društvu sudaca Vrhovnog suda. Kako je slavio zatočeni, bolesni junak Domovinskoga rata Tomislav Merčep, ne zna se.
Protuhrvatski je ološ zaključio da smo u Rusiju poslali dvadesetak klerofašista, katotalibana i ultranacionalista koji su umjesto na Ultru krenuli do vrha svijeta. Grozno, sramotno, škripala je zubima jugoslavenska (znači velikosrpska) bagra i smucala se uz tarabe u svim nijansama sivila.
Poznati jugoslavenski medijevalisti sa (sve više privremenim) boravištem u Hrvatskoj zašutjeli su, posve zgromljeni, stavili na usta flastere i svoje kolumne u finišu svjetskog prvenstva usmjerili prema sitnim bedastoćama. Ošle su k vragu licemjerne multi-kulti bizantinske bajke i isto takve nametnute priče o političkoj korektnosti koja podrazumijeva sve i svašta samo ne hrvatsko ime, samosvojnost, posebnost i nacionalni ponos. Za klatež je nastao pakao kada su otkrili da hrvatski reprezentativci ne stavljaju samo ruku na srce, nego da srce i imaju, srce koje kuca za domovinu, cinkaroš Puhovski otkrio da su svi oni desničari kao što je i cijeli hrvatski narod desni, sve u svemu protuhrvatski je ološ zaključio da smo u Rusiju poslali dvadesetak klerofašista, katotalibana i ultranacionalista koji su umjesto na Ultru krenuli do vrha svijeta. Grozno, sramotno, škripala je zubima jugoslavenska (znači velikosrpska) bagra i smucala se uz tarabe u svim nijansama sivila. Budući da im nije bilo pametno u tom velikom hrvatskom uzbuđenju plasirati veće napade i smutnje, bacili su se na povijest i to naizgled analizirajući nogometne protivnike i njihove nacionalne historije. Istaknuo se i inače istaknuti istoričar dnevnih novina koje izlaze u Hrvatskoj, Vurušić, koji je uoči utakmice s Englezima izvolio napisati da “dio desne opcije” u Hrvatskoj zamjera Englezima što su izručili Hrvate jugoslavenskim ubojicama. Dio. Dio desne. Ostali dijelovi desne i hrvatski narod u cjelini valjda im ne zamjeraju, nemaju ništa protiv. Prije finala s Francuzima, isti se istoričar dosjetio kako da u toj svehrvatskoj provali emocija ipak negdje uvali i zločinca Tita, pa ga je stavio pokraj Napoleona i de Gaullea, ali ne na listi zločinaca, gdje francuskom generalu nije ni bilo mjesto za razliku od jugoslavenskog maršala.
A da je, glede nogometne reprezentacije, riječ o katotalibanima i klerofašistima, za klatež nema nikakve sumnje: eto u doba kada oni istjeruju vjeronauk i traže raskid ugovora s Vatikanom, u doba kada se oni rugaju bilo čemu što ima veze s vjerom i nacijom – na leđima hrvatskoga nogometaša je Blažena Djevica Marija i dijete Isus, pa čak i Posljednja večera, mnogi se prekriže prije početka utakmice, izbornik Dalić zaziva Božju pomoć, govori o Gospodinu, čak (opet čak) odlična ekipa sportskih novinara i komentatora HTV-a svaki čas izriče onu klateži groznu zahvalu “Hvala Bogu”. Da, družba je zapazila da su u pobjedonosnim utakmicama naši nogometaši nosili crne (crno-tamnoplave) dresove, što je još gore od bijelo-crvenih, puno gore od crveno-bijelih. Katastrofa. Dokaz fašizacije Hrvatske. Ne budimo i tu pretjerani optimisti: klatež je odahnula nakon poraza od Francuza, u svojim su kafićima i jazbinama zaključili da nije sve izgubljeno, još samo da prođe ponedjeljak i idemo po starom.
Fifa se bori protiv seksizma, grintajući što snimatelji hvataju lijepe djevojke u publici. Vrhunac bitke protiv seksizma: Kolindu su ostavila na kiši, dok su muški političari dobili kišobrane i gentlemanski ih držali nad (svojim) glavama.
Jedina je glasna i priglupa glede “političke korektnosti” ostala infantilna Fifa. Za nju je “Slava Ukrajini” gadna psovka teška desetke tisuća dolara, za nju je prekršaj i “Nema poraza”, valjda i “Do pobjede”, za Fifine bajoslovno plaćene dužnosnike sve je nekorektno osim šutnje, a zapravo jedva čekaju da netko zine pa da napune džepove. Fifa se bori protiv seksizma, grintajući što snimatelji hvataju lijepe djevojke u publici. Vrhunac bitke protiv seksizma: Kolindu su ostavila na kiši, dok su muški političari dobili kišobrane i gentlemanski ih držali nad (svojim) glavama.
Glede Kolinde: i ona je prošla put od “anonimne” navijačice s tribina, do svečanih loža i sastanka s Putinom, djelovala je iskreno i radosno, čime je vjerojatno osigurala drugi mandat.
Džepove je uz Fifu napunio i Hrvatski nogometni savez čija je kratica HNS, što me srdi jer se miješa s jednom minornom strankom političkih švercera. Nogometni HNS je ostao na nogama, Šuker uz Kolindu, Putina i Macrona, iz nogometne “močvare” (bivši Jovanović) izronio je najbolji igrač na svijetu, Luka Modrić, HNS je izabrao najboljeg izbornika, Hrvatska je svjetska senzacija i sada nam ostaje samo da s nekoliko stopera spriječimo stampedo turista na naše more i kopno. Svi znaju za Hrvatsku, napokon, jer su u školi sjedili na ušima. Jedino Vis ima priliku da se obrani, budući je već pokazao da ne želi ultraše na svom tlu. Buka i droga, je li to budućnost hrvatskoga turizma?
Probudili su se politolozi i sociolozi, pa pokušali odgovoriti na pitanje zašto Hrvatska i na drugim područjima nije tako uspješna kao u športu, osobito sada u nogometu. Ja ću dati jednostavan odgovor: ako u momčadi imate dva ili tri igrača koji igraju za protivnike, ako štoviše znate da igraju za suparnike (blago rečeno, to jest neprijatelje), ako imate još dva ili tri igrača koji igraju samo za sebe, ako takve niste lustrirali prije odlaska na svjetsku političku, gospodarsku i kulturnu scenu, onda po prirodi stvari morate ostati na dnu. Eto, tako.
U sjeni Rusije
Zlosutni novi migrantski val mogao bi dati dodatnu dimenziju. S tim su svezi: EU se očito našla u škripcu koji je sama pripremila, pa sada ima blistavu ideju da pošalje Frontex i druge neuspješne snage – ne na vanjske granice Unije, nego na schengenske. I tu bi se mogla naći usporedba s devedesetima prošloga stoljeća, kada je UN poslao plave šljemove i rasporedio ih ne na vanjske (to jest međunarodno priznate) granice RH, nego na “granice” krajinske, srpske paradržavne izmišljotine, pa smo imali puno posla i muka, dopisivanja i ratovanja dok nismo izbili kamo je izbiti trebalo.
Dok se svijet zabavljao nogometom u Rusiji, u tih mjesec dana štošta se događalo, s možda dalekosežnim posljedicama. Njemačka se prilično približila Rusiji, a udaljila od Amerike, kao i cijela Europa a s njom i brexitsko Ujedinjeno kraljevstvo, u čije vjerno savezništvo s Washingtonom ipak ne treba sumnjati. Na kraju krajeva, Engleska je i dalje, bez obzira na sve, američki žandar u Europi. Odmah je dala do znanja da se ne misli povući i iz jugoistočne Europe, to jest “zapadnoga Balkana”, a ta je njezina objava korespondirala s američkom porukom da će se jače angažirati na tom Balkanu, nakon što je neko vrijeme ispuštan iz vida. Rusi ništa nisu gubili iz vida, hladnokrvo su se infiltrirali u sve balkanske pore i čvrsto zasjeli, pa se uz granice s Hrvatskom sprema veliko hladnoratovsko nadmetanje, čijom žrtvom ne smiju postati Hrvati u Herceg-Bosni koje i tako maltretiraju Erdoganovi ljubimci.
Zlosutni novi migrantski val mogao bi dati dodatnu dimenziju. S tim su svezi: EU se očito našla u škripcu koji je sama pripremila, pa sada ima blistavu ideju da pošalje Frontex i druge neuspješne snage – ne na vanjske granice Unije, nego na schengenske. I tu bi se mogla naći usporedba s devedesetima prošloga stoljeća, kada je UN poslao plave šljemove i rasporedio ih ne na vanjske (to jest međunarodno priznate) granice RH, nego na “granice” krajinske, srpske paradržavne izmišljotine, pa smo imali puno posla i muka, dopisivanja i ratovanja dok nismo izbili kamo je izbiti trebalo. Tako nama Europa i svijet, koji je našu borbu za opstanak tek letimice pratio kao tamo neko rubno puškaranje, na trenutak nas opazio kada smo pobijedili usprkos očekivanju moćnika, a tek sada – preko nogometa –usmjerio reflektore prema toj baš nevjerojatnoj zemlji, i narodu. Još da smo skuhali pijetla u loncu, gdje bi nam bio kraj. A da smo glupo izgubili u finalu, štono reče Lovren, točno je. I da se nesretno umiješala nova varovska tehnologija poradi koje smo dobili gol iz jedanaesterca, isto je tako točno. Na transparentima je trebalo pisati: STOP THE VAR IN CROATIA.