Treba imati na umu da se novi europski imperijalizmi više, uglavnom, ne provode tenkovima nego na idilične načine: putem banaka, korporativnih preuzimanja, kupovanja izvora vode i obradive zemlje, gradnjom objekata na hrvatskom moru, na kopnu i otocima, ali i iskrcavanjem ideoloških matrica kojima je cilj slabljenje narodne volje u malim zemljama.
Rimogrozni svibanj i slične prve dane lipnja zamijenila je grozna vrućina, vrlo pogodna za nogometne utakmice s početkom u tri popodne, što je preporučila čeferinska Uefa valjda drugorazrednim nogometnim zemljama kao što je Hrvatska, pa je utakmica s Walesom odigrana na plus 30 u hladu, što bi značilo barem 35 na suncu. Ako Hrvatska bude igrala u finalu Europskog prvenstva, ono će vjerojatno biti održano u Černobilu, ali u hladu sarkofaga.
Ni ovaj nastup nacionalne vrste nije prenosila nacionalna televizija jer su prava otišla jednoj komercijalnoj, i to me jako srdi. Možda u budućnosti prava za prijenose igara hrvatske reprezentacije kupi mađarska nacionalna televizija, a za košarkaše slovenska ili talijanska. Ionako se crtaju zemljopisne karte s teritorijalnim pretenzijama upravo iz Italije i Mađarske, crtači se pozivaju na svoju veliku rasprostranjenost u prošlosti, davnoj ili nešto bližoj. Mađari vjerojatno čekaju da se napokon izgradi ta nesretna nizinska pruga do Rijeke, pa da zalijepe krpicu. Talijani bi htjeli istočnu obalu Jadrana, kao i uvijek. Neko vrijeme su se bili primirili, ali sada im vrag ne da mira. Kada su, u stvari, zadnji put malo živnuli? Naši se mlađi suvremenici ne sjećaju podzemnih pakosnih igara u vrijeme srpske agresije na Hrvatsku, a u svezi s Italijom.
I ja sam ponešto zaboravio, ali kako se ovih dana bavim Olujom iz nekih scenarističkih pobuda, dohvatio sam Tuđmanov proglas “hrvatskim građanima srpske nacionalnosti”, emitiran prvoga dana veličanstvene akcije. U tom znamenitom proglasu ima, naime, i Italije. Citiram: “Budući da srpski ekstremisti od samih početaka pobune pa i sada prizivlju u pomoć ostatke talijanskog fašizma, nudeći podjelu hrvatskog teritorija između talijanskog i srpskog imperijalizma…” Kakvog intenziteta su bili dodiri tih dvaju fašizama u prvoj polovici devedesetih, ne znam, no svakako su hrvatske obavještajne i kontraobavještajne službe štogod zapazile, a na povjesničarima je da slučaj rasvijetle do kraja.
Glede srbijanskih apetita u ovom vremenu već poodmaklog 21. stoljeća: u Beogradu nema novih zemljovida, i ne treba im, imaju svoje iz agresije na Hrvatsku i BiH, njih se drže i nadalje, pa se ne moraju mučiti i crtati. To jest, u BiH su napola uspjeli, te ipak treba ponešto korigirati. Mađarski slučaj je ipak nešto lakši, protiv Hrvatske nisu svršetkom prošloga stoljeća išli bismarkovskim načelom krvi i željeza, štoviše, treba im biti zahvalan za propuštanje oružja razoružanoj Hrvatskoj, i još pod embargom. Zato, za sada, nije potrebno dizati veliku buku, to više što su Mađari dali službeno objašnjenje da se radilo o povijesnom sjećanju na Trianonski ugovor kojim je Mađarska, ruku na srce, dobrano okljaštrena na istoku, zapadu i sjeveru, ali na jugu (Vojvodina), najmanje glede hrvatskih teritorija koji su ionako oduvijek bili Hrvatska, pa i u okviru Austro-ugarske monarhije. No, uvijek treba biti oprezan, previše se tih zemljovida pojavilo oko nas zadnjih mjeseci. Uz to, treba imati na umu da se novi europski imperijalizmi više, uglavnom, ne provode tenkovima nego na idilične načine: putem banaka, korporativnih preuzimanja, kupovanja izvora vode i obradive zemlje, gradnjom objekata na hrvatskom moru, na kopnu i otocima, ali i iskrcavanjem ideoloških matrica kojima je cilj slabljenje narodne volje u malim zemljama.
Još nešto o Italiji, zemlji velike kulturne baštine kojoj i mi dugujemo dragocjene poticaje, ali u današnjoj zbilji treba razmišljati prije svega politički i svima onima koji – i s državne razine poglavito – sada gnjevno zavijaju poradi talijanskih presezanja, reći i upitati: nije li se sramotnim odricanjem od proglašenja gospodarskog pojasa, jedan velik dio te talijanske zemljopisne karte već ostvario? I nije li to popuštanje Italiji sugerirano iz Bruxellesa? Ma jest, naravno. Ondje inače obitavaju hrvatski europarlamentarci koji se bave svim i svačim, samo ne krupnim temama, imamo povjerenika koji s Hrvatskom nimalo ne kontaktira, ne zanima ga, što je već i prije utakmice s Walesom zapazila predsjednica. Svi oni govore uglavnom engleski, a hrvatski pomalo zaboravljaju pa im je s Hrvatima teže uspostaviti vezu. Jer, hrvatski je težak jezik.
Rijetki povratci i česti odlasci
Ima i primjera povratka potomaka dalekih iseljenika, ima i znatnih ulaganja (obitelj Lukšić), no sve su to tek neznatni pomaci, utopljeni u veliku rijeku mladih koji odlaze iz Hrvatske. Koliko se Hrvata vratilo u Hrvatsku od svih tih silnih milijuna rastepenih u svijetu Jedan posto? Nade pobuđene stvaranjem samostalne hrvatske države, ostale su tlapnjom.
Bio sam prošloga tjedna na projekciji dokumentarnog filma “Hrvatska zajednica u Čileu”, nastalog u HRT-ovom programu za Hrvate izvan RH (gl. urednik Ivo Kujundžić). Prva je projekcija, to jest sažetak pet snimljenih epizoda, nedavno održana u Supetru na Braču, ne slučajno. Od dvjesto tisuća Hrvata u Čileu, osamdeset posto njih vuče korijene s Brača. Njihovi su se stari doseljavali u Čile već u drugoj polovici 19. stoljeća, u početku je njihov posao bila salitra, ali kada se pročulo da se u Magellanskoj pokrajini pronađena nalazišta zlata, eto Hrvata u času i ondje. Zlatna groznica je brzo prošla, no mnogi su Hrvati ostali i stalno se nastanili u mjestu Punta Arenas koji postade drugi “hrvatski grad” uz Antofagastu. Bavili su se trgovinom, stočarstvom, ribarstvom, radili teško i marljivo, a najveća im je vrlina bila spoznaja da djecu treba školovati, te su tako i činili. Rezultat: u svakom novom naraštaju sve više učenih ljudi, uglednih u čileanskom društvu. Može se reći da danas dobar dio čileanske književnosti pripada hrvatskim autorima. I ovaj podatak govori puno: od ne tako velikoga broja članova čileanske Akademije za jezik, šestorica su Hrvata redoviti članovi, a četiri dopisni.
Autori profesionalno snimljenog dokumentarca (serije) zanimljive su osobe srednjih godina: Mariana Kampera i Damian Bazan Mamić potomci su hrvatskih iseljenika, ali ne iz Čilea nego iz Argentine. Došli su u Hrvatsku i tu ostali. U razgovoru poslije projekcije postaje razvidnim da im je zemlja njihovih predaka bila otkriće i da ju više ne bi mijenjali ni za koju drugu. A stigli su bili s predrasudama, čvrsto držali u rukama ruksake kad bi se vozili tramvajem, strahujući da će biti okradeni. Pomalo su uvidjeli da je Hrvatska sigurna zemlja, sigurnija od Argentine gdje djecu odrasli ne ispuštaju iz vida. Hrvatski nisu znali. Naučili su ga podosta dobro i s naporom, jer “hrvatski je težak jezik”. Tako, eto, ima i primjera povratka potomaka dalekih iseljenika, ima i znatnih ulaganja (obitelj Lukšić), no sve su to tek neznatni pomaci, utopljeni u veliku rijeku mladih koji odlaze iz Hrvatske. Koliko se Hrvata vratilo u Hrvatsku od svih tih silnih milijuna rastepenih u svijetu Jedan posto? Nade pobuđene stvaranjem samostalne hrvatske države, ostale su tlapnjom.
Jezik, ugaoni kamen kulturnog i nacionalnog identiteta
Vlada ne predlaže Zakon o hrvatskom jeziku (dotično hrvatskom standardnom jeziku), ne predlažu ni saborski zastupnici, Ministarstvo znanosti i obrazovanja opet je (nakon Jovanovićevog) palo u ruke slične, ali još neznatnije opcije kojoj je hrvatski jezik “predmet” prepušten institutu za polijevanje hrvatskog hladnom vodom i (valjda) sprječavanje “nacionalističkih skretanja” u jezikoslovnoj sferi, u prijevodu: zatiranje hrvatske jezične baštine.
Časopis “Vijenac” (u mladim danima Vienac) doživio je 150 godina. Okrugla je obljetnica obilježena, spomenut nezaobilazni August Šenoa. Govor je održao i novi predsjednik HAZU Velimir Neidhardt, arhitekt kojega cijenim, većinski autor najljepše zagrebačke zgrade u drugoj polovici dvadesetoga stoljeća, Nacionalne i sveučilišne knjižnice. Neidhardt se upustio u jezično polje, spomenuo da je Šenoa potaknuo okupljanje snaga na “stvaranju identiteta i jedinstva hrvatskoga jezika”. Dobro. Ono što je još rekao, jako me se dojmilo (ako je u tisku točno preneseno). Nekoliko puta sam pročitao i mislio, mislio kao profesor Baltazar. Naime, citiram novinara: “Neidhardt je pozvao ministarstva (u množini, op.a.) da zajedno s Razredom za filološke znanosti HAZU i Institutom za hrvatski jezik i jezikoslovlje rade na tomu da postignemo jedinstven stav o jeziku. Jer, reče, “kakav je to identitet koji se gradi raznolikošću, pluralizmom, to nije identitet već raspršenost, a mi ćemo se izgubiti u suvremenom svijetu.”
Ta je izjava toliko multidimenzionalna da zahtijeva analizu. Prije svega, poziv ministarstvima, a ne ministarstvu, na tragu je onoga što mi diletanti ponekad spominjemo, naime da ta nacionalna jezična i jezikoslovna zadaća ne može biti briga samo jednoga ministarstva, to jest onoga znanosti i školstva, nego i briga ili razbibriga Ministarstva kulture, budući da je jezik (oko toga se valjda slažemo) ugaoni kamen kulturnog i nacionalnog identiteta. To jest: briga svake Vlade ali i svakog sastava Hrvatskoga sabora. Briga, velim, ali ne i posao. Ni jedno od navedenih državnih tijela nije zainteresirano da se razbistri močvara u koju se pretvorila hrvatska jezična zbilja. Vlada ne predlaže Zakon o hrvatskom jeziku (dotično hrvatskom standardnom jeziku), ne predlažu ni saborski zastupnici, Ministarstvo znanosti i obrazovanja opet je (nakon Jovanovićevog) palo u ruke slične, ali još neznatnije opcije kojoj je hrvatski jezik “predmet” prepušten institutu za polijevanje hrvatskog hladnom vodom i (valjda) sprječavanje “nacionalističkih skretanja” u jezikoslovnoj sferi, u prijevodu: zatiranje hrvatske jezične baštine.
Znači, sudbina hrvatskoga jezika ostavljena je na milost i nemilost politike, koja ima druge prioritete. Hijerarhija je postavljena: Vlada, Ministarstvo obrazovanja, Institut za jezik i jezikoslovlje kao poluga vlasti. Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti u zadnjem je razdoblju bila ne samo isključena iz razgovora o jezičnim pitanjima, nego je u srazu s rečenom polugom (Institut) doživjela poraz, možda iz uz pristanak Neidhardtova predšasnika. U svakom slučaju, bila je pacificirana (citiram opet akademika Davorina Rudolfa, budući da je njegova ocjena najtočnija). Zato je dobro da Neidhardt opet spominje Razred za filološke znanosti HAZU, ali je naivno kada u istoj rečenici poziva na posao oko “jedinstvenoga stava o jeziku” Institut za jezik i jezikoslovlje od kojega su se akademici listom ogradili i ne žele s njim komunicirati.
Ono što bi doista bilo potrebno jest povratak Instituta u okrilje HAZU i pod nadzor HAZU, a ne državnih tijela. Ovako, s Jozićem i njegovim proglašavanjem Instituta vrhovnim arbitrom, stvari će ostati iste, ista će konfuzija vladati i nadalje jer ni oponenti s pravom ne odustaju, te ćemo i nadalje imati “raznolikost, pluralizam, a to nije identitet već raspršenost”, štono točno kaže Neidhardt. Različiti rječnici i pravopisi hrvatskoga jezika samo su vidljiv znak potpunoga kaosa koji ide u korist raspršivačima, a poglavito se mediji naslađuju i pišu kako je kojem novinaru volja (posebno kolumnisti), a ni zakonu ne podliježu jer ga nema, pa se zabavljaju.
U Francuskoj, znano je, neprikosnoven je Rječnik Francuske akademije i nikakva državna vlast, ministarstvo ili institut pod državnom kapom ne može tu činjenicu obezvrijediti. A i rečeni rječnik je fleksibilan, možda malo tromo ali ipak dopušta izmjene i promjene, kao nedavno kada je pripustio u Rječnik imenice ženskoga roda za neke dužnosti ili zanimanja do sada poznata samo u muškom obliku. Također je znano da nema uređene države bez uređenoga jezičnog polja, pa je i po tome Hrvatska neuređena zemlja. Zanimljivo, s te strane nema upita iz europskih institucija. Zašto nema? Zato jer ondje prevladavaju silnice koje samo čekaju “proširenje”, na sreću daleko, i uvođenje haaške formule za “zapadni Balkan”. Pa kada Neidhardt predviđa da ćemo se “izgubiti u suvremenom svijetu”, vjerojatno misli i na tu mogućnost, ali i šire, na sudbinu koja je već dohvatila mnoge jezike, izgubljene, nestale. No, sursum corda, to se jednostavno ne može i ne će dogoditi barem dotle dok klimatske promjene ne unište planet. A raspršivače ćemo potrošiti u zahodima.
Živi zid – zabava za puk
Vrlo sam ozlojeđen kada čitam kako mediji razvlače Živi zid i njegove žive i (već) mrtve junake. Kad ne bi bilo takvih slikovitih likova, njihovih odnosa, zapleta posve istih kao u renesansnim komedijama ili suvremenim sapunicama, na političkoj bi sceni bilo dosadno. Živi zid je donio u Sabor i izvan njega zabavu za puk, tipove iz commedie dell arte, ali i prostodušnost (ne samo) političkih skorojevića, nasuprot mlakoj, robotskoj većini starmalih elitista.
Usput, iz šarolikoga hrvatskoga političkog cirkusa: čitam anketu u kojoj je odjednom broj pristaša uvođenja eura gotovo jednak protivnicima, premda je još nedavno omjer bio snažno u korist kune. Tko je naručio anketu, lako je zaključiti.
Foto: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti