Suverenizam ne predstavlja jednoznačnu političku kategoriju i jedinstvenu homogenu ideologiju u kojoj se svi populistički pokreti prepoznaju, te su različiti u odnosu na nacionalnu političku kulturu i društveni, gospodarski i politički kontekst. Međutim, ono što im je zajedničko jest da osuđuju fenomen oligarhizacije politike i kršenje načela nacionalnog suvereniteta u ime partikularnih, klijentelstičkih i oligarhijskih interesa.
S aktualnim institucionalnim, gospodarskim i geopolitičkim krizama koje se događaju na europskom kontinentu, a posebno unutar EU, ali i šire u svijetu, pojam i ideja suverenizma vraća se na velika vrata i postaje predmet ne samo analitičkih razmišljanja politologa i eksperata, već pojavom nacional-populizma postaje ozbiljna idejno-politička sintgama desnih i lijevih političkih pokreta koji se više ne prepoznaju u sistemskim parlamentarnim političkim strankama.
Unatoč sistemskim strankama socijal-demokratskog ili liberalno-desnog spektra koje ustraju u reformističko-sistemskom rješavanju i održavanju oligarhijskog političko-gospodarskog postojećeg poretka, najveća politička zrelost zapravo leži u tome da se prepozna i razumije kako zapravo živimo u suverenističkom trenutku, kojeg je naravno teško prepoznati zbog fludinih ideološki kontekstualiziranih kontura i širokog dijapazona političkog diskursa, od Trumpa, Nigela Faragea, Melenchona, Marine le Pen i grčkoga Syriza.
“Suveren je onaj koji stvara i ukida zakone” govorio je poznati francuski pravnik Jean Bodin, a pozivanje na načelo suvereniteta danas se često pojavljuje kod liberala, i antiliberala, od konzervativaca sve do progresista. Međutim koliko god je taj suverenistički trenutak i “ethos” prisutan u bazi, u širim slojevima društva i oporbenim protu-sistemskim snagama, znakovi vremena upućuju na razne vladajuće političke klase kao nastavak politike status quo, slijepi kurs izbornog simulakruma, polurješenja, demogaških obećanja, koji potiču rastući deficit demokracije, udaljenje građana od političke i društvene participacije.
Porast višeslojnog fenomena populizma i populističkih lijevih i desnih pokreta poput španjolskog Podemosa, u Italiji pokreta Pet zvijezda Beppa Grilla, u Francuskoj Nacionalne fronte Marine le Pen, u Grčkoj Syrize pa i u SAD fenomena Bernie Sandersa i Donalda Trumpa, odražava duboku političku, moralnu, identitetsku krizu društva i zastupničke demokracije, kao i porast jaza između naroda i političkih elita (establišmenta).
Suverenizam ne predstavlja jednoznačnu političku kategoriju i jedinstvenu homogenu ideologiju u kojoj se svi populistički pokreti prepoznaju, te su različiti u odnosu na nacionalnu političku kulturu i društveni, gospodarski i politički kontekst. Međutim, ono što im je zajedničko jest da osuđuju fenomen oligarhizacije politike i kršenje načela nacionalnog suvereniteta u ime partikularnih, klijentelstičkih i oligarhijskih interesa.
Na sličnom tragu, širenje populizma na političkoj sceni održava se na vertikalnoj razini između vrha vladajućeg sistema i establišmenta, i na bazi samoga naroda između kojih vlada nerazumijevanje i nepovjerenje, a ne više na horizontalnoj razini civilnog društva, klasičnih parlamentarnih stranaka i slično.Današnje političke tehnokratske elite ne prepoznaju i ne zastupaju realne interese naroda u svim svojim sastavnicama: kao demos (skup građana državljana), kao etnos (narod kao jedinstvena cjelina, zajednica zasnovana na zajedničkoj kulturi i povijesti) i narod kao puk – plebs, koji su zapravo temelji demokracije, i na kojima se zasniva i demokratska opća narodna volja.
Globalistička središta moći demoniziraju i stigmatiziraju suverenistički diskurs
Unutar proto-nadnacionalne “superdržave” koja čuva oligarhijske privilegije, politika je postala privjesak gospodarskih interesa. Politika sama sebe poništava i nestaje jer je svedena na aksesoar parlamentane predstave u kojoj su isključena društvena, gospodarska i identitetska pitanja koja se dotiču narodne zajednice.
Međutim treba imati na umu da je obnova, tzv. “reconquista” narodnog i nacionalnog suvereniteta u odnosu na tehnokratski normativizam i oligarhizacije stranačke parlamentarne demokracije, conditione sine qua non za bilo kakav realni pomak i promjene ne samo politike, već i gospodarskog i društvenog smjera. Također naivno je misliti da se suverenizam poistovjećuje s anti-komunističkom sintagmom o lustraciji, jer je proces suočavanja s totalitranom prošlošću jedan od važnih uvjeta za sazrijevanje hravatskog društva i za sami politički i gospodarski razvitak, ali je nedovoljan bez jasne političke, gospodarske i monetarne kulturne suverenističke vizije, ali i potrebne državotvorne elite koje će biti u stanju provesti u djelo takvu viziju.
Naime, suverenizam iznad klasične ljevice i desnice, zapravo je izravni proizvod potražnje veće socijalne pravde, a Jaures je sam definirao Republiku kao “pravo svakog čovejka na svoj dio suvereniteta”. Nije čudo da globalistička središta moći demoniziraju i stigmatiziraju suverenistički diskurs, jer se temelje iskuljučivo na ekonomističkim premisama u obliku slobodnog tržišta koji se danas pretvorio u kavez za svaku anti-neoliberalnu i suverenističku politiku. Unutar takve proto-nadnacionalne “superdržave” koja čuva oligarhijske privilegije, politika je postala privjesak gospodarskih interesa. Politika sama sebe poništava i nestaje jer je svedena na aksesoar parlamentane predstave u kojoj su isključena društvena, gospodarska i identitetska pitanja koja se dotiču narodne zajednice.
Tuđmanski suverenizam različit je od onoga koji je Hrvatskoj danas potreban
Jučerašnji suverenizam obrambeno-nacionalne emancipacije treba danas pretvoriti u afirmativni konstitutivni suvereneistički republikanizam kao jedini put opstanka hrvatskog nacionalnog suverenog subjekta u kontekstu žustrih pitanja i međunardonih izazova ne samo demokratskog deficita, vladavine političko-poslovne sprege i klijentelizma, gospodarske i monetrane desuverenizacije već i po pitanju raznih vanjskih ugroza poput migracija, islamskog terorizma itd.
U doba sve veće koncentracije gospodarske i financijske moći u rukama jedne globalne oligrahije, produbljenje jaza između bogatih i siromašnih, europske nacije pa i hrvatska, suočene su s procesom monetarne, političke i gospodarske de-suverenizacije, unatoč tome što je unazad 25. godina platila skupu cijenu državnog osamostaljenja. Naime, onaj oblik “suverenizma” ili “tudjmanizma” ako ga tako možemo imenovati, koji se temeljio na obrambeno-patriotskom mehanizmu i romantičarskom zanosu, različit je od modernog suvremenog suverenizma koji Hrvatskoj treba u doba tržišne i neoliberalne globalizacije. Naime, jučerašnji suverenizam obrambeno-nacionalne emancipacije treba danas pretvoriti u afirmativni konstitutivni suvereneistički republikanizam kao jedini put opstanka hrvatskog nacionalnog suverenog subjekta u kontekstu žustrih pitanja i međunardonih izazova ne samo demokratskog deficita, vladavine političko-poslovne sprege i klijentelizma, gospodarske i monetrane desuverenizacije već i po pitanju raznih vanjskih ugroza poput migracija, islamskog terorizma itd
Republikanizam je politička idejna matrica koja najbolje može artikulirati državni suverenizam na temelju postulata da vrhovni cilj jedne države kao i sam smisao državnog postojanja jest postizanje i zaštita zajedničkog dobra ili opće dobrobiti (lat. Res publica). S obzirom da politički liberalizam privilegira individualističku koncepciju društa i određenu filozofiju “racionalnog i slobodnog subjekta”, oslobođenu od korijena i nasljeđenih koletivnih repera, (pogodujući vladavini neoliberalnog globalizma) republikanizam ističe važnost socijalne dimenzije pojedinca i njegovo uokviravanje unutar širih kulturnih, društvenih i profesionalnih okvira, što za razliku od liberalne sintagme “laissez faire laisser passer” podrazumijeva revaloriziranje načela društvene solidarnosti, državnog intervencionizma i regulatorske uloge.
Realna moć u izvandržavnim i ekstrateritorijalnim središtima
Danas je politička moć države u velikoj mjeri ograničena i potčinjena drugim centrima moći. Oni koji zaista imaju realnu moć često pripadaju izvandržavnim ili ekstrateritorijalnim središtima i krugovima unutar kojih su često članovi imenovani, kooptirani, bez ikakvog izbornog demokratskog legitimiteta.
I upravo zbog toga što takva središta moći bez demokratskog legitimiteta u stvarnosti odlučuju objašnjava i samu krizu demokracije i načela demokratske zastupljenosti, koju bi se moglo nazvati “supletivnom demokracijom”, jer u suštini na mjesto narodnog suvereniteta nameće volju takozvanih predstavnika.
Politička moć odavno je napustila svoje tradicionalne instance pa treba uvijek postavljati pitanje tko realno odlučuje i tko zaista donosi suverene odluke iza saborske predstave? Carl Schmitt je u tom smjeru eksplicitan: “Suveren je onaj koji odlučuje u izvanrednom slučaju i situaciji”. Danas je politička moć države u velikoj mjeri ograničena i potčinjena drugim centrima moći. Oni koji zaista imaju realnu moć često pripadaju izvandržavnim ili ekstrateritorijalnim središtima i krugovima unutar kojih su često članovi imenovani, kooptirani, bez ikakvog izbornog demokratskog legitimiteta.
I upravo zbog toga što takva središta moći bez demokratskog legitimiteta u stvarnosti odlučuju objašnjava i samu krizu demokracije i načela demokratske zastupljenosti, koju bi se moglo nazvati “supletivnom demokracijom”, jer u suštini na mjesto narodnog suvereniteta nameće volju takozvanih predstavnika. Naime, svjetske burze i velika globalna financijska središta su aukcijske kuće gdje se provode najpovoljnije transfere gospodarskih i financijskih suvereniteta . Države su tek poslušni “brokeri” za naručena licitiranja. Jedno jutro kada se jedan državnik digne i odluči vratiti “rentni kapital ” putem nacionalizacije u okrilje nacionalnog suvereniteta, onda on ulazi u sferu “izvanrednosti”, on je u pravom smislu “suveren”, u smislu Schmittove teorije o suverenosti, on je taj koji je “suveren” jer “odlučuje” o “izvanrednoj situaciji”.
Politikom de-suverenizacije, osiromašujući državno bogatstvo, putem progresivne redukcije financiranja javnih sektora, priprema se teren za privatizaciju države, ili bolje rečeno za bankrotiranje država, kako bi otplatili dugove s velikim kamatama. To je bit cijele priče međunarodnoga financijskog “pendrečenja” ili pak “financijske discipline” Washingtonskog konsenzusa čiji je najbolji primjer grčki državni bankrot. Politički lijevi ili desno-nacionalni pokreti koji se nastoje oduprijeti tom globalnom monetarizmu i pokušaju vratiti monetarni suverenitet, odmah su etiketirani kao opasni, radikalni, ekstremni. Međutim, treba se zapitati, ne razotkriva li zapravo, neodgovorna bankarska špekulacija i stečeni milijunski profiti na račun zaduženosti građana, pravo lice špekulativnog ekstremizma? Također bi se trebalo zapitati nisu li one “umjerene” lijeve ili desne centrističke politike koje podržavaju status quo monetarističkog i neoliberalnog poretka koji produbljuje jaz između bogatih i siromašnih, zapravo radikalne, u poziciji “radikalnog centra”?
Uništenje javnih dobara i oligarhijski model upravljanja
S lijevog i desnog spektra današnji liberali brane društveni i gospodarski model koji sliči ideološkom koktelu monetarističkih i socioloških teza Miltona Friedmana, Friedricha Hayeka i Mandevillea. Zapravo takva ideološka mješavina omogućuje uništenje javnih dobara i oligarhijski model upravljanja te dalju koncentraciju kapitala u rukama privatnih grupa.
Rastvaranjem socijalne države i ograničenjem njezine regulativne uloge suvremeni je ultraliberalizam zapravo projekt kolektivne destabilizacije koji neizbježno kao protureakciju generira najgore oblike etničkih i vjerskih fanatizama. S lijevog i desnog spektra današnji liberali brane društveni i gospodarski model koji sliči ideološkom koktelu monetarističkih i socioloških teza Miltona Friedmana, Friedricha Hayeka i Mandevillea. Zapravo takva ideološka mješavina omogućuje uništenje javnih dobara i oligarhijski model upravljanja te dalju koncentraciju kapitala u rukama privatnih grupa. Francuski sociolog Pierre Bourdieu ističe da se srž neoliberalizma nalazi u Walrasovu mitu (prema ekonomistu Léonu Walrasu). Riječ je o teoriji koja zagovara opću, apstraktnu ravnotežu jer na globalnoj razini potiče prekid ekonomije i društvene zbilje. Kako bi se ostvario takav prekid, nužno je provesti program destrukcije socijalnih kolektiviteta jer se jedino organizirane državne i socijalne strukture mogu suprotstaviti logici tržišta: nacija, radne grupe, sindikati, udruge, obitelji.
Globalizirane vladajuće elite gube svijest o nacionalnim interesima
S druge strane, manevarski prostor neovisnog političkog odlučivanja značajno je ograničen zbog potčinjavanja političke moći gospodarskoj i financijskoj moći, što se odražava i kroz samo izopačenje poimanja političkog kao djelovanja za opću stvar i opće dobro. Sve su današnje vlade, pogotovo u Europi, bile one liberalno lijeve ili liberalno desne (pa i konzervativne), prigrlile liberalnu tržišnu ideologiju prema kojoj se društvene sveze i odnosi isključivo reduciraju na pravni ugovor i na trgovinsku razmjenu. Ideologija koja je zagovarala potčinjavanje političke sfere ekonomiji to je radila zato što politička suverenost onemogućuje “spontano reguliranje” tržišta i društva (tržišna “nevidljiva ruka”).
U dugoj europskoj tradiciji političke ekonomije uvijek se pazilo da gospodarski čimbenik bude “uvršten, integriran” (Karl Polanyi koristi izraz – embedded), u društvo i to pod autoritetom politike kao čuvara javne stvari i interesa. Danas je situacija obrnuta, a politika zaduživanja i ovisnosti od međunarodnih financijskih centra moći mimo je volje naroda, te je iste narode podvrgnula neoliberalnom diktatu financijskih tržišta, dok je promicanje ljudskih prava, kozmopolitizma, koje su funkcije širenja globalističke tržišne uniformističke vizije svijeta, također služilo u kulturi i medijima procesu desuverenizacije. Državni suverenitet bez jasnog definiranog nacionalnog identiteta je prazan okvir bez sadržaja. S druge strane, identitet bez suvereniteta ostaje na razini neoblikovanog projekta. Stoga su jedno i drugo usko povezani i na jedan način transcendirani putem slobodne volje.
Biti suveren znači biti slobodan i samovoljno odrediti politički smjer i izbor. Očuvanja nacionalnog identiteta podrazumijeva za jedan narod, slobodu odlučivanja o samim uvjetima društvene reprodukcije istog identiteta. Naravno, postoje postoje različite političke škole suverenizma, a francuski politolog Jacques Sapir nedavno je suverenizam podijelio na tri obiutelji: socijalni suverenizam, identitetski suverenizam i slobodarski suverenizam koji vidi “u načelu nacionalnog suvereniteta optimalni okvir za zaštitu i afirmaciju političke slobode naroda”. Nacionalni kao i socijalni suverenizam nisu kompatibilni sa neoliberalnim poretkom jer ne priznaju dominaciju i tutorstvo bilo koje transnacionalne političke ili financijske instance.
Glavni paušalni argument u prilogu globalizacije jest da je država-nacija postala “zastarijeli” upravljački model. Naravno, model države-nacija znatno je evoluirao od 1789. i Francuske revolucije i od kraja Westfalskog poretka pa i sve do modela država-nacija iz početka XX. stoljeća, te se značajno adaptirao fenomenu tehnokomukcaijske, kulturne i gospodarske političke globalizacije. Međutim treba također imati na umu da su se i vladajuće elite znatno “globalizirale” gubeći svijest o nacionalnim interesima, te su počele propagirati teze da granice nemaju smisla u doba transnacionalnog kretanja kapitala i multinacionalnih korporacija.
Također, treba biti svjestan da proces izumiranja modela države-nacije nije reverzibilan proces niti fatalni fenomen, te da oni koji promiču model slobodnog bezgraničnog tržišta kao zamjenicu za suverene države, zapravo to rade jer nastoje na mjesto logike suvereniteta i geografije države, nametnuti prevlast logike globaliziranog de-teritorijaliziranog tržišta bez korijena i identiteta isključivo u službi profita. Kao što to ističe američki sociolog Daniel Bell: “Nacionalna država je prevelika za upravljanja sa malim stvarima ali je premala za upravljanje sa velikim problemima.” Naime treba imati na umu da je model države-nacije zapravo mlađa politička pojava u modernom smislu, te da se dokazao kao najprikladniji okvir za rješavanje pitanja javnog interesa, redistribucije, javnog zdravstva i školstva, regulacije i borbe protiv nejednakosti i teritorijalne unutarnje i vanjske sigurnosti. Na drugu stranu, model države-nacije ostaje još uvijek najučinkovitiji okvir za suprotstavljanje ekcesima neoliberalnog tržišta i u odnosu na transnacionalne monopolističke financijske i korporacijske strategije, a i u stanju je aktivirati i mobilizirati društvenu solidarnost. I zbog toga suverenistička država daleko od neizbježnog izumiranja, treba neprestano braniti, izgrađivati kao neprestani izum.
Foto: Neoliberali