Koliko se sjećam, članak 12. Ustava RH kaže da je u službenoj uporabi hrvatski jezik i latinično pismo. Amen. Drugi stavak dopušta uporabu drugog pisma (i jezika) u pojedinim lokalnim jedinicama, u skladu sa zakonom. Euroizbori se održavaju na tlu cijele (cjelovite, hvala Bogu i hrvatskim braniteljima) Hrvatske, pa i svi izborni “materijali” trebaju biti na latinici, svaka rečenica i svaka riječ, jer članak 12. (ili koji već) ne govori o mješovitom pismu, pa ni za europske izbore, niti rečeni članak kaže da jedna ili dvije riječi mogu biti napisane nekim drugim pismom, čak ni u slučaju neslano šaljivih poruka.

Autor: Hrvoje Hitrec

Vrijeme se svršetkom prošloga tjedna radikalno pogoršalo – kiša, jugo, snijeg, poledica, tuča, reforma školstva, bujice teških frazetina u nepodnošljivo dugoj kampanji za europske izbore, s porukama, “jasnim porukama” i sličnim svakodnevnim preporukama koje zvuče šuplje poput cipela sirotinje. Plave, bijele, crvene, žute, šarene ekipe panično traže po gradskim ulicama širom zemlje barem nekoliko prolaznika da ne bi baš sami stajali pred kamerama, vuku nesretnike za rukav, policija nemoćna. Ako se tako nastavi do kraja kampanje, građane će iz čvrsto zabravljenih kuća izvlačiti jake snage i dovoditi na biračka mjesta. Do sada nisam čuo ni jednu pažnje vrijednu jasnu poruku, što možda znači da lukavci čuvaju adute za zadnje ili posljednje dane. Recimo, poruku: Za jedinu i vječnu Uniju ili slično. Čvrsta i snažna Europska unija zalog je mira i sigurnosti od devedesetih kada je EZ (zatim EU) pozorno promatrala srpsku agresiju na Hrvatsku i BiH, pa sve do neki dan kada je priredila novi Berlinski kongres o zapadnom Balkanu, koji je slavno propao… No dobro, glede poruka, jedna se ipak izdvaja a na tragu je onoga što sam pisao prije nekoga vremena, da ako, naime, stavimo na jednu stranu silan novac koji je Hrvatska potrošila za školovanje visokoobrazovanih kadrova, a oni otišli na “zapad”, a na drugu stranu svotu koju smo u međuvremenu izlovili iz europskih fondova – onda je očito da je prva stavka znatno veća od druge.

Čini se da su na istu podmuklu matematičku operaciju došli i neki političari, pa sada idu s idejom zvanom kompenzacija, to jest da nam razvijena Europa mora nekako nadoknaditi troškove školovanja pametnih mladih glava. Pa makar su ih školovale i poneke nastavnice i nastavnici bez diplome, što očito dugo nitko nije opazio, a to govori da papir nije sveto pismo. A što je s tzv. političarima? Imaju li oni diplome? Možda imaju, vjerojatno imaju za neku struku u kojoj su radili ili uglavnom nisu radili, ali postoje li diplome za političare? Ne. Oni papiri koji se dobiju, recimo, na pretežito marksističkom Fakultetu političkih znanosti daju im zvanje politologa, ali s njim se ne postaje političarom. Obično to ide na druge načine, prilično tajanstvene. Pa kad već ne postoje diplome, ni prave ni lažne, barem bi se za posao političara mogao skrojiti nekakav test, vrlo jednostavan. Recimo: kako se zove država u kojoj politički djelujete:
A – Republika Hrvatska;
B – bivša jugoslavenska republika Hrvatska;
C – buduća jugoslavenska republika Hrvatska.

Sljedeće pitanje: jeste li pročitali Ustav RH? Ako jeste, zaokružite jedan od sljedećih odgovora:
A – jesam u cijelosti;
B – jesam djelomično;
C – jesam ali sam zaboravio o čemu se radi.

Možda su pod “C” članovi Državnog izbornog povjerenstva. Slutnja se budi u svezi s euroizbornim plakatom SDSS-a koji je dvopismen, takoreći, nekoliko riječi na latinici i jedna na ćirilici. Posve je providna provokacija teksta – u jednoj rečenici sažet mit o ugroženosti Srba, već toliko ofucan da na njega više nitko ne obraća pažnju, čega su autori svjesni, te su iskoristili priliku da nas još jednom podsjete, računajući da će dio Hrvata koji ne žele šutke podnositi takve dosjetke – reagirati na “neprimjeren način”, a ta će neprimjerenost autorima donijeti na tanjuru konferenciju za tisak na kojoj će snuždeni Pupovac (gdje je dr. Šreter?) poentirati, televizije uredno prenositi, a traktori krenuti prema Bruxellesu, bez Galbraihta. Ma, sjajno odigrano, samo što je protuustavno, a to DIP nije opazio. Koliko se sjećam, članak 12. Ustava RH kaže da je u službenoj uporabi hrvatski jezik i latinično pismo. Amen.

Drugi stavak dopušta uporabu drugog pisma (i jezika) u pojedinim lokalnim jedinicama, u skladu sa zakonom. Euroizbori se održavaju na tlu cijele (cjelovite, hvala Bogu i hrvatskim braniteljima) Hrvatske, pa i svi izborni “materijali” trebaju biti na latinici, svaka rečenica i svaka riječ, jer članak 12. (ili koji već) ne govori o mješovitom pismu, pa ni za europske izbore, niti rečeni članak kaže da jedna ili dvije riječi mogu biti napisane nekim drugim pismom, čak ni u slučaju neslano šaljivih poruka. Ne mogu biti pisane ni arapskim, ni kineskim, ni ćiriličnim pismom. Je li to članovima Državnog izbornog povjerenstva jasno ili nije, a ako nije, postoji tijelo kojemu je zadaća štititi Ustav.

Transparent “Nitko nije odgovarao”


Transparent NITKO NIJE ODGOVARAO mogao bi se kao štafeta prenositi diljem Hrvatske, jer svugdje odgovara, u Slavoniji, na Banovini, u Lici, u Dalmaciji, a budući da smo na širokom putu idiotske političke korektnosti – za kojih pedeset godina mladi povjesnici ne će moći ustanoviti ni tko nas je to, do vraga, napao i okupirao, a u sudskim spisima i arhivima naći će tanko štivo koje nikako ne može objasniti razmjere barbarstva suludih razbojnika.

Prvi dan svibnja uvijek je dvostruko radostan. Bandić dijeli čudotvorni grah koji se razvije u stabljiku visoku 365 metara, raste 24 sata dnevno, i na njoj se razlistaju grahom prosvijetljeni birači. Uz to, prvoga svibnja slavimo akciju Hrvatske vojske koja je doista bljesnula u svjetskim medijima, a politički i vojni analitičari impregnirani mitom o srpskoj nepobjedivosti kolutali očima, kao i poslije još fascinantnije Oluje. Gledao sam navečer, 1. svibnja 2019. reportažu o proslavi Bljeska, i nikako nisam mogao shvatiti od koga smo oslobađali zapadnu Slavoniju, tek je u izjavama spomenut “neprijatelj”, a u jednoj su mi donekle objasnili da se radilo o velikosrbima. Politički korektno. Koliko čujem, ni HINA nije uspjela saznati tko je bio s druge strane.

U to doba 1995. malo se rasrdio američki veleposlanik jer je za blagdan rada otišao u Opatiju, a kada su mu rekli da se gore na sjeveru nešto događa, nazvao je Vesnu (Škare Ožbolt) i pitao kakva je to gužva, a ona mu rekla da dođe i vidi (idi, vidi). Puno više se rasrdio Đakula jer više nije imao kuda. Zabilježen je njegov razgovor s jednim vojnim atašeom, koji je neoprezno spomenuo Pupovca, a ionako skrhani Đakula – i ne sluteći da će biti amnestiran – doslovce pobjesnio i kazao atašeu da mu Pupovca ne spominje jer je taj dva dana prije tražio od SAO zapadne Slavonije da se održi. Pa naglo nestao. Taj razgovor, začinjen psovkama, možete naći na internetu, ako vam se dade kopati. Godinu poslije (imam taj zbornik) na velikoj raspravi koju je inicirao Tuđman a govorila tadanja krema, sudjelovao je i Pupovac i tako se dodvoravao prvom predsjedniku da ga je ovaj pohvalio.

Dani nakon 1. svibnja vraćaju Hrvatsku iz trijumfa 1995. u tragedije 1991.: prikazana reportaža iz Borova Sela gdje su masakrirani hrvatski mladići, govore preživjeli, a iza njih u pozadini nogometno igralište i ležerni igrači kojih se taj spomen-dan kao ne tiče, ili su im njihovi stariji rekli da ne obraćaju pažnju na likove u hrvatskim odorama koji dođu jedanput godišnje.

A kada smo pri odgovornosti – za Borovo Selo nitko nije odgovoran, ili barem tako misli hrvatsko pravosuđe, a zašto bi netko uopće odgovarao ako ga se ništa ne pita? Ja se u školi nikada nisam sam javljao, sve dok me nije prozvalo. Transparent NITKO NIJE ODGOVARAO mogao bi se kao štafeta prenositi diljem Hrvatske, jer svugdje odgovara, u Slavoniji, na Banovini, u Lici, u Dalmaciji, a budući da smo na širokom putu idiotske političke korektnosti – za kojih pedeset godina mladi povjesnici ne će moći ustanoviti ni tko nas je to, do vraga, napao i okupirao, a u sudskim spisima i arhivima naći će tanko štivo koje nikako ne može objasniti razmjere barbarstva suludih razbojnika.

U razgovoru s austrijskim umjetnikom, intelektualcem štoviše, napokon sam razumio “službeno povijesno-političko stajalište” prijateljske nam zemlje. Naime, objasnio mi je on, Austrija u vrijeme Drugoga rata nije postojala, pa ne može ni za što biti odgovorna. Jednostavno je nestala, a pojavila se opet kada su topovi zašutjeli. Kamo je bila otišla, ne zna se. Eto, zato su Austrijanci toliko nabrušeni na hrvatsku komemoraciju.

Rečeni transparent posve dobro paše i u Slavonskom Brodu gdje su bezdušni teroristi gađali i ubijali djecu, također prvih dana svibnja, ali 1992. I tako odmiču prvosvibanjski dani u komemoracijama, vrijeme prolazi ali ne liječi. Prošlo je i mnogo više vremena od genocida nad hrvatskim narodom 1945., a ništa nije izliječeno ni zaliječeno pa onaj spomenuti transparent treba nositi i u Bleiburg, u Celje, na Kočevski rog, u Macelj itd., na tisuću mjesta. Osim ako u Bleiburgu austrijske vlasti i takav transparent ne označe kao ustaški, jer one su perjanice borbe protiv bilo čega što podsjeća na jednu stranu u Drugom svjetskom ratu kojoj je pripadala i Austrija.

U razgovoru s austrijskim umjetnikom, intelektualcem štoviše, napokon sam razumio “službeno povijesno-političko stajalište” prijateljske nam zemlje. Naime, objasnio mi je on, Austrija u vrijeme Drugoga rata nije postojala, pa ne može ni za što biti odgovorna. Jednostavno je nestala, a pojavila se opet kada su topovi zašutjeli. Kamo je bila otišla, ne zna se. Eto, zato su Austrijanci toliko nabrušeni na hrvatsku komemoraciju. Ne svi Austrijanci, jer velika većina njih nikada nije ni čula za bleiburške događaje. A da bi neki ipak doznali, pobrinuli su se povjesničari i filmaši baš u Koruškoj, pa će 9. svibnja u Pilberku prikazati neupućenima film “Fluchtpunkt Bleiburg” Ferdinanda Maceka, snimljen prema knjizi F. T. Rulitza “Bleiburška i Vetrinjska tragedija”.

Glede hrvatskoga filma: “Četverored” Jakova Sedlara po romanu Ivana Aralice u dubokom je bunkeru i mlađi gledatelji televizije nikada ga u životu nisu vidjeli, a Sedlar od tada nije dobio ni kune za svoje projekte. Za kaznu što se bavio temom koja treba biti – po mišljenju cenzora – zakopana pod zemljom kao i stotine tisuća smaknutih Hrvata, Hrvatica i njihove djece. Također je bunkeriran i film “Bogorodica” snimljen po mojem romanu “Hrvatska Bogorodica” u kojemu je (između ostalog) prikazana i situacija inspirirana masakrom hrvatskih policajaca u Borovu Selu. Usput: roman je upravo preveden na španjolski i uskoro će biti objavljen.

Zahvalnost Šešelju što je drastično smanjio broj Hrvata u Vojvodini i Srijemu


Tomislav Žigmanov je, doduše, tražio od srbijanskih vlasti da zabrane kongres u Hrtkovcima, ali su se one oglušile u znak zahvalnosti Šešelju što je drastično smanjio broj Hrvata u Vojvodini i Srijemu, a dio preostalih ista je četnička vlast proglasila Bunjevcima nehrvatima. Incidenata nije bilo, prenose hrvatski mediji. A nego što je taj kongres nego incident po sebi, opak i opasan?

Ako je Berlinski kongres propao, a jest, jedan drugi kongres održan u zemlji iz koje je isplazilo sve zlo devedesetih, to jest Srbiji kojoj su jugoslavenski komunisti dodijelili istočni dio Srijema. Kongres je vrlo je uspješno organiziran u Hrtkovcima – svečani i ničim ometani skup srbijanskih radikala u mjestu koje je simbol terora nad Hrvatima u Srijemu i Vojvodini, od kojih se četrdeset tisuća i više moralo iseliti pod prijetnjama smrću. Šef stranke je opet isti onaj zločinac Šešelj koji je pušten iz haaškoga pritvora da mirno umre, jer je navodno bio smrtno bolestan. U Srbiji je naglo oživio, vozi trbuh u tačkama jer mu se i tek popravio, a glavni je štab udario baš u središtu Hrtkovaca.

Ne znam je li na kongresu bio koji od haaških sudaca, ali je barem mogao biti pozvan cirkusant Zuroff koji o Srebrenici ima isto mišljenje kao i Šešelj – da genocida nije bilo. Kako će to povijesno sjećanje završiti, nije teško pogoditi: Zuroff i Šešelj objasnit će da su za Srebrenicu krivi Hrvati. Tomislav Žigmanov je, doduše, tražio od srbijanskih vlasti da zabrane kongres u Hrtkovcima, ali su se one oglušile u znak zahvalnosti Šešelju što je drastično smanjio broj Hrvata u Vojvodini i Srijemu, a dio preostalih ista je četnička vlast proglasila Bunjevcima nehrvatima. Incidenata nije bilo, prenose hrvatski mediji. A nego što je taj kongres nego incident po sebi, opak i opasan?

Pa ako rečeni kongres nije bio dostojan note i povlačenja veleposlanika, ne znam što bi još Srbija mogla smisliti da se to dogodi. Nije dovoljno reći “Mi smo dva svijeta”, niti dati oštre izjave s Pantovčaka i Zrinjevca, jer je riječ o poznatim ratnim huškačima koji se nisu odrekli luđačkih zamisli nego sviraju po istim notama kao 1991., a vjerojatno je među njima na “kongresu” bilo i zločinaca koji su preplivali Dunav nakon mirne reintegracije hrvatskoga Podunavlja, možda i onih koji su sudjelovali u masakru mladih redarstvenika u Borovu Selu.

Uostalom, Šešeljev je kongres i tempiran u vrijeme komemoracija i Dana grada Vukovara. Ništa nije slučajno, aveti se opet okupljaju. “Srpski” je Vukovar podignut iz pepela, grad izgleda sve ljepše, znači vrijeme je – misle šešeljevci – da se opet krene, da lepi gradovi lepo gore. Ista zločinačka strast kao i prije tridesetak godina trese Srbiju i onaj tko u Hrvatskoj pred tim zatvara oči, sudjeluje u rađanju budući strahota. Koliko se može razumjeti, Srbija ide kronološki obratnim smjerom – prvi joj je cilj vratiti drugo oko u glavi, to jest Crnu Goru čijim je izlaskom svojedobno prestala postojati i krnja Jugoslavija. Pritisak je sve veći, a vidi se i na športskim terenima, u ABA ligi recimo. A što Hrvatska još radi u toj” regionalnoj” košarkaškoj ligi, iz koje treba hitno istupiti?

Ministrica Divjak daje desni žmigavac a skreće ulijevo


Ministrica (Divjak) u Vladi koja (Vlada) ionako daje desni žmigavac a skreće ulijevo, ne podržava narodne referendume jer je narod priglup i može odlučiti drukčije nego što mu savjetuje elita, što se isto tako može podvesti ne samo pod ignoriranje narodne volje nego i švercanje strojeva za uništavanje identiteta. U tom je sklopu i kampanja za uvođenje eura, drsko bahata, bez i jedne naznake da bi za takav potez trebalo organizirati referendum i bez osjećaja (ili baš s njim) da je nestanak nacionalne valute još jedno struganje ostataka suvereniteta.

Navodno desnocentristička stranka dala je školstvo i znanost u ruke ulijevo nagnutoj agilnoj gospođi Divjak i mirno gleda što se događa. Gospođa tu šutnju dobro koristi, pa radi po svome i sa svojima. A gdje su ti njezini? Pa recimo na Filozofskom fakultetu u Zagrebu na koji su crveni istaknuli barjak sa srpom i čekićem, s profesorima poput onoga tipa koji bi, pristojnije rečeno, vršio veliku nuždu na Bleiburg. I još je ondje. Znači, s tim i takvim fakultetom je ministrica sklopila “sporazum o suradnji”, te s još jednom ustanovom zvanom Institut za jezik i jezikoslovlje ili slično, gdje ravna kadar bivšega ministra Jovanovića, a HAZU samo gleda.

Rečeni će ljubimci ministrice Divjak, piše u sporazumu, “osmišljavati i ostvarivati proces obrazovne reforme i kreirati obrazovne kurikule”. Baš tako. Pita me jedan radoznali i zainteresirani čovjek, doktor znanosti štoviše, znadem li što radi Agencija za odgoj i obrazovanje, za koju piše (barem na međumrežju) da je krovna institucija glede naobrazbe nastavnika i učitelja. Pa se ja malo raspitam i kažu mi da je u Agenciji programirani kaos, a inače ne dolazi u obzir da se ta ustanova nađe među sporazumašima jer preporuča krive knjige, recimo tekst Alaina de Benoista u prijevodu Tomislava Sunića.

Francuski filozof Benoist hladnokrvo i točno kaže da je “neoliberalna sekularizirana globalizacija stroj za uništavanje naroda”, pa nikako ne može ući u školski uputnik jer taj kreiraju spomenuti sporazumaši koji ne misle tako, nego onako, to jest ovako kao i ministrica u Vladi koja (Vlada) ionako daje desni žmigavac a skreće ulijevo, ne podržava narodne referendume jer je narod priglup i može odlučiti drukčije nego što mu savjetuje elita, što se isto tako može podvesti ne samo pod ignoriranje narodne volje nego i švercanje strojeva za uništavanje identiteta. U tom je sklopu i kampanja za uvođenje eura, drsko bahata, bez i jedne naznake da bi za takav potez trebalo organizirati referendum i bez osjećaja (ili baš s njim) da je nestanak nacionalne valute još jedno struganje ostataka suvereniteta.

Tako odlazi “jezik od Hrvata”


Kad bi čovjek pobrojao sve riječi i sklopove riječi koji se potkornjački uvlače u hrvatski jezik, te posredstvom medija “školuju” mlade, trebalo bi mu stotine i stotine stranica. Unatoč stalnim upozorenjima poznavatelja jezika, nastupila je klinička smrt povratnih glagola – svi “odmaraju”, svi “brinu”. Devedeset posto mladih ljudi uvjereno je da, kada ne rade – odmaraju. Koga? Sebe. Ne bi ni pomislili da se odmaraju. Odmarati, bez se, mogu one koji nisu oni sami, recimo konje, ako ih imaju. Tako mediji i neznalice uspostavljaju “normu”. Baš konjski. Nego, poradi druge spelancije kanio sam nešto napisati o razaranju hrvatskoga jezika. Slušam i gledam kako se valjda “of” uvukao u obliku “od” pa gotovo nitko više ne piše i ne govori “vrata automobila” nego “vrata od automobila”, ne piše i ne govori Ivanova majka nego “majka od Ivana”, “ključevi od stana” itd. Tako od-lazi hrvatski jezik. Koji bi se uskoro mogao zvati – jezik od Hrvata.

Prethodni članakPodcast Velebit UŽIVO – Silvana Oruč Ivoš: Zašto sam dala otkaz na stalnom radnom mjestu u središnjici HDZ-a?
Sljedeći članakPodcast Velebit UŽIVO – Tihomir Dujmović: 
Regija kao treća Jugoslavija