Živimo u sve većem mraku i kakofonija zvukova, slika, programa i propagande nas zasipa sa svih strana, dok svjetlo sve slabije sija, a kod mnogih koji primiše svjetlo nestalo je ulja i svjetiljke se gase, ili su se odavno ugasile, pa narod doista ide svojim putem, širokim putem u propast.
Već godinama razmišljam o tomu da napišem nešto o Crkvi i pastirima, Božjim namjesnicima, no stalno odgađam jer se bojim da bi ono što ću napisati moglo biti u duhu (ili shvaćeno tako) protucrkvene agende, odnosno protubožanske. I napokon, gledajući Podcast Velebit s gostom, gosp. Matom Šimundićem, shvatih što ustvari želim reći. Neka mi gospodin Mate Šimundić oprosti, ali iskoristit ću ove njegove doista vrijedne primjedbe, koje su pomalo i nehotično prikazale stanje duha današnje Crkve.
“Pastirima treba i ohrabrenje naroda. Pastiri su sada i te kako usamljeni i pomalo, pa… pitaju se, je li, kamo sve ovo vodi? Oni ostaju kao oni koji vode i koji trebaju braniti nauk i moral, vjeru, a dok narod ode svojim putem.” Mate Šimundić, Podcast Velebit
O kako pogrešno i naopako, ali, nažalost, istinit prikaz današnjeg mnijenja onih koji bi nas trebali voditi Bogu! Zar ne reče Isus učenicima svojima:
“Vi ste sol zemlje. Ali ako sol obljutavi, čime će se ona osoliti? Nije više ni za što, nego da se baci van i da ljudi po njoj gaze. Vi ste svjetlost svijeta. Ne može se sakriti grad što leži na gori. Niti se užiže svjetiljka da se stavi pod posudu, nego na svijećnjak da svijetli svima u kući. Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima.” Matej 5, 13 – 16
Nije Isus došao da uči od naroda, nego da poduči narod i na kraju, dao je sebe da spasi one koji žele biti spašeni. Isto tako, kada je Petru Kefi dao ključeve kraljevstva nebeskog, dao mu je i svjetlo da svijetli u ovozemaljskoj tami, dao mu je božansku moć, a moć uvijek nosi obvezu i odgovornost.
Na zemlji je uvijek tama, a put osvjetljavaju oni kojima je svjetlo dano. I ne može narod koji baulja u tami svijetliti i osvjetljavati put sam sebi, jer mu svjetlo nije dano, osim po onima koji su ga primili od Isusa i po Duhu Svetomu. Najviše što mi laici možemo je onima koji nose svjetlo reći da ga podignu i pojačaju, jer je mrak oko nas i ništa se ne vidi, a mnogi su već toliko daleko zalutali da ne vide ni tračak svjetla.
Živimo u sve većem mraku i kakofonija zvukova, slika, programa i propagande nas zasipa sa svih strana, dok svjetlo sve slabije sija, a kod mnogih koji primiše svjetlo nestalo je ulja i svjetiljke se gase, ili su se odavno ugasile, pa narod doista ide svojim putem, širokim putem u propast.
Dobar i komforan život, forma i formalizam, lijenost, tromost duha, tromost uma, otvrdlo srce, i eto kombinacije koja od pastira napravi električnu ogradu. Koga je Isus odbio kad je tražio razgovor? Jesu li bitniji poslovi ili Riječ Božja?
Oni rijetki, čije svjetiljke svijetle, privlače nešto naroda koji im je bliže, pa čak i one koji su dalje, ali dočuše da ima jedan čija svjetiljka sija punim sjajem pa odu primiti malo svjetla, dok većina živi u polumraku ili potpunom mraku. I čiji je to grijeh? Je li moj grijeh što mi je dosadno slušati zanatlije koji odrade svoj “posao” pa se pokupe i brže bolje odu obavljati neke druge “bitnije” stvari. Ako pitate nešto pogrešnog pastira ovaj će vas uputiti na nekoga ili nešto, ili vam jasno dati do znanja da nema vremena. Osobno sam prije dvije godine htio razgovarati sa svećenikom, bilo mi jako hitno, bitno i potrebno. Naručio me je za idući vikend, jer nema vremena. Nema vremena za mene bijednika, a ja sam smisao njegovog poslanja. Ne ja kao ja, nego ja kao čovjek, odnosno svaki čovjek koji traži savjet, smisao, putokaz, utjehu… Jedini njegov smisao postojanja, jer je odabrao takav poziv, je da pomogne čovjeku koji Ga traži, ali pastir nema vremena, mora nekud ići, nešto raditi, spavati… Kako li je samo promašio bit, kako li je samo promašio zanat.
Dobar i komforan život, forma i formalizam, lijenost, tromost duha, tromost uma, otvrdlo srce, i eto kombinacije koja od pastira napravi električnu ogradu. Koga je Isus odbio kad je tražio razgovor? Jesu li bitniji poslovi ili Riječ Božja?
“Dok su oni tako putovali, uđe on u jedno selo. Žena neka, imenom Marta, primi ga u kuću. Imala je sestru koja se zvala Marija. Ona sjede do nogu Gospodinovih i slušaše riječ njegovu. A Marta bijaše sva zauzeta posluživanjem pa pristupi i reče: »Gospodine, zar ne mariš što me sestra samu ostavila posluživati? Reci joj dakle da mi pomogne.” Odgovori joj Gospodin: “Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno. Marija je uistinu izabrala bolji dio, koji joj se neće oduzeti.” Luka, 10, 38 – 42
Mnogi neće razumjeti, ali koji razumiju sve razumiju.
Vratimo se na početak, za to što je gosp. Šimundić Božjom providnošću detektirao izvor zabluda beskrajno sam mu zahvalan: “Pastirima treba i ohrabrenje naroda. Oni ostaju kao oni koji vode i koji trebaju braniti nauk i moral, vjeru, dok narod ode svojim putem.”
Ne, pastirima ne treba ohrabrenje naroda, jer svoju moć i snagu ne crpe od naroda, nego od Boga Živoga, ako vjeruju? Upravo suprotno, narod treba ohrabrenje pastira, jer pastirima je dano svjetlo Duha Svetoga i sva moć leži u njihovom srcu, moć koja je jača od svakog naroda i od svakog zla, ako vjeruju? Je li Isus tražio ohrabrenje naroda? I onda kad Ga je gotovo sav narod izdao, pa čak i učenik koji se zaklinjao u vjernost, pa Ga ipak zanijekao, je li Isusovo svjetlo ugaslo, je li se smanjilo, ili povećalo i obasjalo čitav svijet? Nije vjera, vjera u narod, nego u Boga! Pastir koji ima vjere u Boga “koliko zrno goruščice”, dignut će posrnuli narod i zapaliti vatru ljubavi. Izgubljeni pastir traži vjeru i svjetlo u narodu, ali tko je onda pastir? Tko koga vodi? Tko će braniti nauk, moral i vjeru ako pastiri nemaju vjere? O malovjerni! Zato narod ide svojim širokim putem…
Kad bi čovjek bio samo materija bez duše, ne bi ovaj život imao nikakvog značaja i smisla. Ali smisao postoji, duša postoji. Ljubav postoji. I kad ne bi bilo nikakvog drugog dokaza da Bog postoji dokaz bi bila ljubav koju svi povremeno osjetimo, a najviše kada je gubimo, i tek kad izgubimo nekoga koga volimo shvatimo kolika joj je snaga i koliko je sve ostalo bez nje besmisleno.
“Pastiri su sada i te kako usamljeni i pomalo, pa… pitaju se, je li, kamo sve ovo vodi?”
Usamljeni pastir? Svaki pravi pastir je usamljen, zar nas tomu nije poučilo Isusovo iskustvo? Najveći među ljudima, Sin Božji, a sam, razapet, slomljen, izdan, žedan, izranjavan, samo zato što je ljubio nas više od sebe – Isus Krist. I kako onda može biti usamljen pastir u nekoj župi, niti progonjen, niti žedan, niti gladan, niti izranjavan, niti izdan, okružen prijateljima i svojim stadom? Milijarde je zvijezda samo u nama vidljivom svemiru i svaka je sama, a svaka osvjetljava nama nezamisliva prostranstva duboke tame. Odakle crpe energiju, od okolnog mraka, ostalih zvijezda? Ili od Njega koji ih je stvorio da svijetle, odnosno dao im svjetlo.
Što nedostaje pastiru koji je usamljen? Vjera! Nedostaju mu temelji. Nedostaje mu Svjetlo Života, nedostaje mu smisao, jer nema vjere u Boga, u život poslije smrti, uskrsnuće i život vječni, i najbitnije, a to uključuje sve ostalo, nedostaje mu ljubav. Bez ljubavi čovjek je stvar, materija, prolazno, besmisleno, beskorisno… I doista, kad bi čovjek bio samo materija bez duše, ne bi ovaj život imao nikakvog značaja i smisla. Ali smisao postoji, duša postoji. Ljubav postoji. I kad ne bi bilo nikakvog drugog dokaza da Bog postoji dokaz bi bila ljubav koju svi povremeno osjetimo, a najviše kada je gubimo, i tek kad izgubimo nekoga koga volimo shvatimo kolika joj je snaga i koliko je sve ostalo bez nje besmisleno. Otac i majka koji izgube dijete osjete svu silinu ljubavi i smrt je ne može uništiti, može je samo beskrajno povećati. Ništa od ljubavi kroz vjekove nije izgubljeno, sve je tu oko nas, samo je mi ne vidimo jer svjesno odlučujemo biti materija, a ne ono što stvarno jesmo – bića koja posjeduju dušu koja je po prirodi čista ljubav, a koju zanemarujemo. Zanemarena duša u nama plače, toliko nam toga može dati, jer je sama na izvoru ljubavi, a mi pažljivo gradimo zidove oko nje životareći u materijalnom svijetu fikcije izgrađene oko vlastitog ega. Tako razdvojeni umiremo polako, usamljeni kao kamen, a kamen nismo.
Pastiri, srušite zidove oko svoje duše i nećete nikad biti usamljeni. Svaki čovjek ima dušu, a možete li ju dotaknuti? Možete, ali duša se može dotaknuti samo dušom, jer duša samo drugu dušu vidi, materiju ne vidi. Možete milijardu puta citirati Sveto Pismo, ali to su sa stajališta duše tek isprazne riječi ako se govore samo jezikom, ali ne i dušom, ako nisu zaogrnute snagom ljubavi. Plamen vjere se ne može odglumiti. Onaj tko pronađe svoju dušu vidi sve druge duše i zna im prići a da ih ne povrijedi, nego probudi nadu da su pronađene od sebi sličnih i beskrajno se raduju slaveći Gospodina. Čovjeka materije se može prevariti na milijun načina, dušu ne može jer poznaje samo sebi slično. “Ne može slijepac slijepca voditi.” Srušite zidove u sebi i srušit ćete ih i u narodu.
“Doista, gdje vam je blago, ondje će vam i srce biti.” Luka, 12, 34