Ne znam u čemu tu ministrica Pejčinović Burić vidi ugrožavanje europskih vrjednosti, kad je upravo ono što ona i Plenković rade, te prije njih maltene sve vlade nakon Tuđmana, kako sami ističu upravo europski put Hrvatske, koji umjesto mrskim fašistima s one strane Jadrana vodi ravno u regiju ili prema Beogradu.
Nije li onda Tajani samo kao u lovu, natjerao “divljač” na čeku, odnosno Hrvatsku prema zamišljenim europskim vrijednostima, k Beogradu? Meni se točno tako činilo od prvoga trenutka izbijanja ugroze, no nikako ne bih došao do potvrde te ideje da se nije oglasio Milorad Pupovac. I naravno, potvrdio dobri Mile.

Autor: Marko Ljubić

Da je kojim slučajem imao mogućnost dodatno se uvjeriti u hrabrost svojih kolega generala HV-a, jer očito nije bilo dovoljno sudjelovanje u oslobodilačkom ratu, i tamo i tada iskazano junaštvo, pokojni General bi se prilično sigurno odlučio prije ispijanja otrova, bar pola sata mrcvariti  i mučiti  najrazličitijim spravama pred cijelim svijetom da dokaže potrebnu hrabrost. Srećom nikada nije uspio doznati vrhunce junaštva i hrabrosti. Naime, odgovarajući novinarima na pitanja o ostavkama generalja Tolja i Kapulara, kojima su se pridružili admiral Domazet Lošo i general Mile Ćuk, na članstvo u udruženju Generalski zbor, predsjednik te skupine generala pobjedničke HV-e general Pavao Miljavac je neizravne optužbe za kukavičku šutnju povodom namjere odlikovanja Budimira Lončara, čvrsto osporio ističući kao vrhunska junačka djela činjenice da su popravili križ na grobu pokojnog generala Koradea, te organizirali komemoraciju pokojnom Generalu.

Suočeni s tim saznanjem, meni je nevjerojatno da su se cijela Hrvatska državna elita, mainstream mediji i naši ljudi diljem svijeta, podigli na zadnje noge, pokazujući mišiće i stiskajući zube, gotovo bjesno režeći na mrske fašiste s one strane Jadrana, umjesto da budemo zahvalni svi zajedno što ćemo nakon Oluje, a poprilično uzdrmani svakodnevnim porazima na svakom koraku od velesila kao što su srpski i bošnjački vrh, preživjeli partizani u Hrvatskoj i abolirani četnici Milorada Pupovca, konačno moći pokazati cijelome svjetu i prije svega svome hrvatskom narodu, državnu sposobnost i hrabrost, pa nalupati mrske fašiste onako kako spada. Konačno, cijela mitologija partizanskih podviga i partizansko-anitifašistička predaja počivala je na kukavnosti ondašnjih Talijana, pa  je u tom totalno prevladavajućem duhu u Hrvatskoj nejasno čemu tolika panika zbog Tajanijeve izjave, kad nam čovjek nudi loptu na volej što bi se reklo.

Ili možda nabacuje nekome drugome volej?

Valja razmišljati.

Ne znam u čemu tu ministrica Pejčinović Burić vidi ugrožavanje europskih vrjednosti, kad je upravo ono što ona i Plenković rade, te prije njih maltene sve vlade nakon Tuđmana, kako sami ističu upravo europski put Hrvatske, koji umjesto mrskim fašistima s one strane Jadrana vodi ravno u regiju ili prema Beogradu.

Nije li onda Tajani samo kao u lovu, natjerao “divljač” na čeku, odnosno Hrvatsku prema zamišljenim europskim vrijednostima, k Beogradu? Meni se točno tako činilo od prvoga trenutka izbijanja ugroze, no nikako ne bih došao do potvrde te ideje da se nije oglasio Milorad Pupovac.

Dubinsku analizu temeljnih uzroka talijanskog nasrtaja na Hrvatsku zjenicu oka, naše kopno i more, dao je, a tko bi drugi nego – Milorad Pupovac. Predstavnik vjekovnog spasilačkog uma, koji je cijelo XX. stoljeće tako silovito  grlio hrvatski narod, spašavajući ga od mrskih talijanskih, austrijskih, mađarskih i u konačnici – hrvatskih fašista. To je bio tako čvrst zagrljaj, da se u toj misiji bratskoga spašavanja ugušilo nekoliko stotina tisuća Hrvata nespremnih na takvu vrst spasilaštva, par milijuna ih je pobjeglo glavom bez obzira, a nešto malo ostalo pod budnim okom stoljetnog spasioca – političkog Srbina Milorada. I njegovih odlučnih kompanjona.

I naravno, potvrdio dobri Mile.

Nejasno mi je dakle, uz takvoga još uvijek vitalnog generala Miljavca, te čitavoga niza sličnih junačina koji su popravili križ pokojnom kolegi, a drugome organizirali komemoraciju, te uz takvo rukovodstvo, kršne momčine kao što su Plenković, navodni pobjednik u čitavome nizu kvartovskih i školskih tučnjava, Jandroković, uz službenog viteza Reinera s isukanim mačem, nešto se tamo polemizira s Tajanijem i njegovim mrskim fašistima, umjesto da se odmah krene pravac – Trst.

A usput ojača se s trupama Jakovčića, Obersnela, Miletića.

I Radina na šarcu konju.

Uz nejasno i nerazumno vrludanje oko  zauzimanja stava u takvoj epohalnoj prigodi i pokretanja vojske i svenarodnih oduševljenih masa, koje jedva čekaju zapovjedi spomenutih junačina, krenuti u junački boj i dati život po onoj iz vica o Brežnjevljevim Rusima – hebeš ovakav život, puno toga je sad došlo na vidjelo.

Kako rekoh, ništa bez Milorada.

Dubinsku analizu temeljnih uzroka talijanskog nasrtaja na Hrvatsku zjenicu oka, naše kopno i more, dao je, a tko bi drugi nego – Milorad Pupovac. Predstavnik vjekovnog spasilačkog uma, koji je cijelo XX. stoljeće tako silovito  grlio hrvatski narod, spašavajući ga od mrskih talijanskih, austrijskih, mađarskih i u konačnici – hrvatskih fašista. To je bio tako čvrst zagrljaj, da se u toj misiji bratskoga spašavanja ugušilo nekoliko stotina tisuća Hrvata nespremnih na takvu vrst spasilaštva, par milijuna ih je pobjeglo glavom bez obzira, a nešto malo ostalo pod budnim okom stoljetnog spasioca – političkog Srbina Milorada. I njegovih odlučnih kompanjona.

Pa Pupovac, mudro zbori da je talijansko, dakle fašističko posezanja za hrvatskim morem i kopnom posljedica toleriranja i podupiranja revizionizma, da se ne treba čuditi Talijanima, kad mi u Hrvatskoj potičemo povijesni revizionizam, koji postojeće i tako dragocjene jugoslavensko-srpsko-partizanske spasilačke dogme narušava, osporava, a na taj način doslovno poziva Talijane, da se potaknuti hrvatskim revizionizmom uključe u taj boj i na toj ustaškoj matrici, kako  bi Rojs rekao – jame ono što je njihovo. Pupovac mudro ukazuje na to da  kad nemamo pameti vidjeti prednost srpskog zagrljaja, kad već nemamo mudrosti uočiti epohalnost antifašističke tradicije i povijesne koristi od likvidacija nekoliko stotina tisuća zabludjelih Hrvata radi čišćenja narodnoga duha u bratskom zagrljaju, kad već ne shvaćamo da smo grdno pogriješili devedesetih podcjenjujući talijansku opasnost otimajući se srpskom zagrljaju i jureći prema razjapljenim fašističkim raljama, tako se što moglo očekivati.

Pupovčeva poruka je, da se okrenemo sebi, točnije njemu, jer mi smo on i on je mi, konačno shvatimo tko su nam neprijatelji, prihvatimo trajno bratstvo s pravoslavnom srpskom braćom na čelu s Irinejom, odreknemo se niza ustaša među biskupima i podupremo one “dobre” među njima, jer je to jedino način da nas i Srba petnaestak milijuna uz dvjestotinjak milijuna Rusa, koje će nam Srbi posuditi kad zagusti, preventivno odbijemo svaku iskazanu prijetnju mrskih fašista. Jedino, uvjet je naravno, očistiti Hrvatsku od fašističkih virusa, primjesa, oboljelih i trajno zaraženih, kao što je Projekt Velebit, Jurič i kompanija, koji uporno odbijaju prihvatiti Pupovčevu bratsku ruku i milost svetosavlja. I sve su glasniji s tisućama pristaša diljem Hrvatske.

U toj Pupovčevoj analizi zrcali se i mežebitna prijetnja, jer je II. svjetski rat upravo s ove strane Jadrana u Hrvatskoj, pokazao trajnu mogućnost nagodbi između talijanskih fašista i srpskih antifašista, pa Pupovac otvara svojim porukama i tu mogućnost kao očinsko upozorenje, da ne kažem prijetnjicu. Onako očinski – ako ćete se kao primjerice katolički biskupi baviti revizionizmom, onda je moguć opet savez nas i Talijana.

A nudimo vam bratski zagrljaj!

Koga bi iznenadila ovakva pozadinska igra, pogotovo s političkim i državnim junačinama  na čelu s Plenkovićem, koji je i onako objavio da je njemu savez s Pupovcom od strateškog značaja?

Nikoga razumnog.

Pupovčeva poruka je, da se okrenemo sebi, točnije njemu, jer mi smo on i on je mi, konačno shvatimo tko su nam neprijatelji, prihvatimo trajno bratstvo s pravoslavnom srpskom braćom na čelu s Irinejom, odreknemo se niza ustaša među biskupima i podupremo one “dobre” među njima, jer je to jedino način da nas i Srba petnaestak milijuna uz dvjestotinjak milijuna Rusa, koje će nam Srbi posuditi kad zagusti, preventivno odbijemo svaku iskazanu prijetnju mrskih fašista. Jedino, uvjet je naravno, očistiti Hrvatsku od fašističkih virusa, primjesa, oboljelih i trajno zaraženih, kao što je Projekt Velebit, Jurič i kompanija, koji uporno odbijaju prihvatiti Pupovčevu bratsku ruku i milost svetosavlja. I sve su glasniji s tisućama pristaša diljem Hrvatske.

S obzirom da se čišćenje Hrvatske odvija pred očima cijeloga naroda već dugo godina, svaki dan nadrapa kakav ustašetina, fašist, ili se otkriva ustaško leglo puno gujina i zmija, s obzirom da neviđena čistoća vlada u mainstream medijima, u nacionalnim politikama, u kulturi, koja je odavno antifašistički produhovljena istisnućem duha i duše, zatim u obrazovanju, pogotovo u visokoškolskim institucijama,  a trajnost čistoće se nastoji osigurati u kurikulima povijesti i hrvatskog jezika, obračun s ostatcima neočišćenih oaza ustašluka i fašizma se privodi kraju. Cijela državna strukura je uključena u taj epohalni obračun i završnicu.

Pogotovo, nakon što je pravovjerna antifa i srpska agentura doznala u studenom, odmah nakon epohalnog govora biskupa Živkovića u Vukovaru, zatim pisma HBK Irineju, zatim nakon zajedničke katoličko-židovske molitve bez Irinejeva blagoslova pred Katedralom, objave pisma uoči Stepinčevoga trodnevlja i još jednom snažno iskazane odlučnosti Katoličke crkve u Hrvatskoj riječima kardinala Bozanića na Stepinčevo, da ja vrag odnio šalu, da su se Hrvati dosjetili i podigli glave, da su ugrožene tako mukotrpno izgrađivane stečevine i da je antifašizam teško uzdrman, pa je bilo nužno oživjeti malo istinskog, onog autentičnog fašizma. Kao cjepivo. Jer,  takav slijed događaja nije mogao promaknuti srpskim analitičkim umovima, niti neposlušne u Hrvatskoj ostaviti bez reakcije njihovih ekspozitura.

Valja ih primjereno urbi et orbi kazniti!

No, ne ide baš sve kako je zamišljeno.

Očito je zagorilo, čim se morao uključivati u te planove Tajani, glavom i bradom predsjednik Europskog parlamenta.

Ne znam kako Tajaniju njegov stranački kolega i kako sam kaže prijatelj Plenković, nije dojavio malo više informacija o tome povijesnom obračunu u Hrvatskoj, ili kako mu bar osvjedočena istanbulska katolkinja Dubravka Šuica nije to sestrinski nježno prišapnula. Ne mogu vjerovati da su se tako podmuklo ponijeli prema prijatelju, koga su namamili u tako opaku stupicu u kojoj može stradati ne samo Italija, i svi mrski fašisti  tamo, nego i trupe Bruxellsa s kompletnim rukovodstvom.

Jer, netko kao Tajani, sigurno ne bi preuzeo takav rizik da je znao recimo za Miljavčevu hrabrost, ili Pupovčev poučak, pogotovo bi mu bilo korisno  da mu je netko došapnuo kako se DORH obračunava s Markom Juričem i Velebitom, totalnim pripremnim raketiranjem iz višecijevnih bacača po svim položajima, prije konačne ofenzive. Ne znam doduše koje po redu, ali recimo – desete.

Sad su se i u Talijana probudili fašistički apetiti i što jedino mogu naši državni dužnosnici poručiti mirne duše svome napaćenom, a prilično pročišćenom ostatku, ostataka hrvatskoga naroda?
Dragi građani Republike Hrvatske, nema nama bez Srbije. A nema puta k Srbiji bez antifašizma. A nema antifašizma bez Pupovčeva potpisa i Porfirijeve narodne antifašističke pjesme. I bez Irinejeve bogobojažljivosti.

Nekako ipak slutim da će se Tajani izvući i spasiti živu glavu.

A ni raketiranje neće baš upaliti.

Sve ovo čemu svjedočimo ima zajednički potpis.

Nikakve sumnje nema.

I ovaj rat s Talijanima, a slijedeći mudre poruke i misli Milorada Pupovca, te svakako prateći ponašanje državnih institucija u obračunu s fašizmom u Hrvatskoj, pogotovo nakon eskalacije javnim porukama Katoličke crkve u Hrvatskoj i nepredviđene iskazane namjere da se s braćom Srbima započne ili biti braća u istini kako bi rekao Košić, ili odustati od uzaludnog i opasnog ekumenskog grljenja s modricama na leđima i dušama, očiti je dokaz da Srbija ima odgovor na svaku eskalaciju mimo njezinih interesa i ciljeva. I da tome vjerno služi službeni državno-politički establišment u Hrvatskoj. Uspjeli su natjerati ekstremnog Orbana da pod firmom opasnosti od migranata podigne zid prema Hrvatskoj radi dezinfekcije antifašističkog lovišta opasnim kršćansko-suverenističkim virusom, sa Slovencima smo odavno na pas mater namjerno ih mameći na naš teritorij, sad su se i u Talijana probudili fašistički apetiti i što jedino mogu naši državni dužnosnici poručiti mirne duše svome napaćenom, a prilično pročišćenom ostatku, ostataka hrvatskoga naroda?

Dragi građani Republike Hrvatske, nema nama bez Srbije.

A nema puta k Srbiji bez antifašizma.

A nema antifašizma bez Pupovčeva potpisa i Porfirijeve narodne antifašističke pjesme.

I bez Irinejeve bogobojažljivosti.

Makar mu Đapić, kako prenose srpski mediji, namjerava odsjeći ruku!

Završno, Tajanijevu poruku valja dakle gledati kao sastavnicu i element žestokoga završnoga obračuna pravovjernih “europskih” snaga u Hrvatskoj s ostatcima kršćansko-katoličkoga duha i svijesti, gdje je Tajani smao gonič, hrvatski narod lovina, a Pupovac i njegovi pajdaši u vlasti – lovci.

Mi u Velebitu smo se dosjetili kako im se usprotiviti, pa ćemo angažirati osvjedočenog junaka generala Miljavca da s Budimirom Lončarom igra šah pred našim studijem, a naručili smo i golemi pano s njihovim fotografijama, koji će nad zagrebačkom Dubravom upozoravati svakoga namjernika sa zlim namjerama, što ga čeka.

Za ostatak Hrvatske, još uvijek nismo nadležni.

Ali, Velebit nije samo jedna, dvije ili pet stijena, golemi je to stijenjak s obje strane, pogotovo iznad plodnih livada. I pun vukova, pa će vrijeme pokazati.

Komentari