Kada predsjednica jedne male i daleke države dođe u Australiju i bude dočekana s topovskom paljbom i najvećim počastima koje se mogu iskazati predstavniku jedne strane države, oni koji ne znaju, pitati će se kakve veze postoje između te dvije države, koliko velika je njihova trgovinska, kuturna ili znanstvena razmjena i što uopće može postojati u vezama Australije s jednom državom koja je nastala pred svega 25 godina?
To što veže Hrvatsku i Australiju, mnogo je starije od hrvatske države, više nego 100 godina starije, a sagrađeno je na nesreći jednog naroda bez države, čijih je 300,000 političkih izbjeglica i ekonomnskih migranata našlo utočište u ovoj velikoj zemlji malobrojnog stanovništva.
Nisu mogli opstati u vlastitoj domovini, pa su s dva kofera odlazili, ili bez ikakave prtljage trčali preko granice, bježeći pred siromaštvom, neimaštinom ili pred policijom, jer su javno iskazali nezadovoljstvo načinom na koji se tuđinski gospodari odnose prema njihovu narodu.
Hrvatski žuljevi su podigli ovu državu koja je prije dolaska hrvatskih i drugih iseljenika, pred samo 100 godina, jašila na ovčijim leđima i pretvorili ju u jednu od najbogatijih država svijeta.
Hrvati su podigli gradove, sagradili pruge i ceste među tim gradovima čije se udaljenosti jednog o drugoga mjere u tisućama kilometara. Samo na jednom velikom državnom hidroeletričnom projektu, poznatom kao Snowy Mountain Scheme, u periodu od 25 godina radilo je 30,000 Hrvata.
Mišiće su dali Australiji a srce ostavili Hrvatskoj, pa kada se pružila prilika dokinuti ono što je njih otjeralo od kuće i ostvariti samostalnost, dali su sve od sebe, u ljudstvu, u materijalu i u milijunima teško zarađenih dolara.
To je to što je hrvatsku predsjednicu dočekalo u Australiji, poštovanje sagrađeno na ljubavi za domovinu svog podrijetla ali i na lojalnosti državi koja im je dala utočište, zahvalnost Australije za doprinos stotina tisuća Hrvata koji su imali i snage i znanja i iskustva ali to nisu mogli upotrijebiti u izgradnji porobljene domovine.
