Postoji teza da je Putin još u doba SSSR-a, na službi u tadanjoj Istočnoj Njemačkoj postao dvostruki agent. Zvuči uvjerljivo, jer tko bi da nije što jest u ključnom trenutku ojačao NATO 2022. … Putin zdušno radi za Washington, EU i Ujedinjeno Kraljevstvo.
Vrućine i poneka oluja, tornado se u Njemačku doselio iz Amerike i veli Ich bin ein Berliner, uglavnom nestabilno. Nagađanja je li Putin bolestan ili nije, te drži li ruku ovako ili onako, a i nije u pitanju ruka nego glava jer samo bolesna može tako krivo procjenjivati. Postoji teza da je Putin još u doba SSSR-a, na službi u tadanjoj Istočnoj Njemačkoj postao dvostruki agent. Zvuči uvjerljivo, jer tko bi da nije što jest u ključnom trenutku ojačao NATO 2022. i usporedo doveo Rusiju u položaj adolescenta koji se izolira od svijeta, tko bi napao soldateskom ogromnu zemlju kao što je Ukrajina, znajući unaprijed da će biti pobijeđen, ovako ili onako, tko bi žrtvovao desetke tisuća mladih ruskih života u bezumnoj pustolovini? Usput naravno i oduzeo život tolikim ukrajinskim vojnicima i civilima, tek da prikrije prave namjere. Ergo, Putin zdušno radi za Washington, EU i Ujedinjeno Kraljevstvo.
U Hrvatskoj ostaje zagonetkom tko je na strani Moskve: Plenković kaže da je Milanović moskovski čovjek, Milanović pak da je Plenković. Tko je kremljenko, a tko kremenko, pitanje je, a javnost bi se zabavljala da takva etiketiranje usred rata u Europi nisu vrlo ozbiljna i mogla bi imati svakojake konzekvence, kao što već i imaju.
Glede Mariupolja, usporedbe s Vukovarom i nadalje su točne. Ukrajinski su se junaci na kraju predali, Rusi ih pred kamerama transportirali u logore, a što se sada događa, kada kamera nema, možemo zamisliti u tjeskobnim usporedbama sa sudbinom naših, hrvatskih branitelja nakon pada Vukovara – sadističko iživljavanje dresiranih krvnika, patnje i boli, iznuđivanje “priznanja” i obavještajnih podataka. Za “naciste” nema milosti. Svi su oni za Ruse nacisti, kao što su hrvatski branitelji bili mahom ustaše, pa tu nema ni ženevskih ni inih konvencija. Ukrajina je padom Mariupolja ponešto uzdrmana, ali na pozitivan način, ojačan je nacionalni inat, poginuli ili zarobljeni heroji postali zastavom koja predvodi juriše ili barem dostojnu, odlučnu obranu. A spas za zarobljene iz Azovstalja može doći na samo jedan način: da Ukrajinci zarobe veći broj ruskih vojnih zapovjednika, aduta za razmjenu.
Znači, stvar je s Putinom jasna, ali u Hrvatskoj ostaje zagonetkom tko je na strani Moskve: Plenković kaže da je Milanović moskovski čovjek, Milanović pak da je Plenković. Tko je kremljenko, a tko kremenko, pitanje je, a javnost bi se zabavljala da takva etiketiranje usred rata u Europi nisu vrlo ozbiljna i mogla bi imati svakojake konzekvence, kao što već i imaju. Ali, čovjek bi morao biti doista uštogljeni gad kada ne bi priznao da je Milanović urnebesno zabavan, da ulijeva rakiju u mlijeko turobne hrvatske politike kojom vladaju sivi beamteri (uz manje iznimke). Meni, kao kazališnom biću i svojedobno autoru kabaretskih tekstova, imponira bujica prispodoba i podbadanja u tolikoj mjeri da se zapitam ima li Zoki unaprijed napisan i zatim naučen tekst ili doista improvizira na “licu mjesta”, takoreći, odnosno znade li uopće što će reći prije nego što kaže. U svakom slučaju riječ je o osvježenju na političkoj estradi, iako sve to zajedno s politikom nema previše veze.
Zoki s neviđenom lakoćom skače s teme na temu, pa je tako u petak s moskovskoga terena doskočio na traume više i ne tako bliske hrvatske i jugoslavenske prošlosti, te se dohvatio Tita i Hebranga, sa zaključnom rečenicom da je sve to banda. … Kako su te riječi doživjeli sudionici sablasnoga skupa u Kumrovcu, pod zastavama s petokrakom, teško je reći, valjda su se napili gemišta i jadikovali. …
Milanović u toj improviziranoj kanonadi ponekad i pogriješi, pa je tako u bandu uz zločinca Tita i njegove zlikovce 1945. uvrstio i Andriju Hebranga koji je svršetkom 1944. bio “povučen” u Beograd (da ne smeta) pa nije mogao, i da je htio, sudjelovati u masovnim zločinima, dotično genocidu nad Hrvatima.
Uz to, Zoki s neviđenom lakoćom skače s teme na temu, pa je tako u petak s moskovskoga terena doskočio na traume više i ne tako bliske hrvatske i jugoslavenske prošlosti, te se dohvatio Tita i Hebranga, sa zaključnom rečenicom da je sve to banda. HTV vjerno prenio, a sutradan u novinama ne vidim o bandi ni slova, urednicima valjda previše, oprezni su (doduše, tri dana potom jedan je večernji kolumnist citirao Zokija u cijelosti). Kako su te riječi doživjeli sudionici sablasnoga skupa u Kumrovcu, pod zastavama s petokrakom, teško je reći, valjda su se napili gemišta i jadikovali. Sigurni ipak da su u Hrvatskoj, koja crvenu zvijezdu tolerira, je li, pod kojom su ubijani Hrvati od Tezna (spomenuo ga Zoki) do Vukovara svršetkom stoljeća. Sigurni, jer Kumrovec nije u Austriji pa se nemaju čega bojati, ali ne bi se uplašili ni da su u Austriji koja je glede crvene zvijezde valjda također neutralna. A nema (zvezda) ni prvo bijelo polje, ni bijeli krak.
Nego, kao što rekoh, Milanović u toj improviziranoj kanonadi ponekad i pogriješi, pa je tako u bandu uz zločinca Tita i njegove zlikovce 1945. uvrstio i Andriju Hebranga koji je svršetkom 1944. bio “povučen” u Beograd (da ne smeta) pa nije mogao, i da je htio, sudjelovati u masovnim zločinima, dotično genocidu nad Hrvatima. Za razliku od Tita koji je uvijek bio negdje blizu mjesta ubojstava. Hebrang je osim toga oduvijek bio trn u oku jugoslavenskim integralistima, imao je osjećaj za hrvatske interese i nikomu se nije klanjao, što je opazio i Randolph Churchill. Ali i Tito, koji ga je na kraju dao smaknuti.
To nas vodi prema Zagrebu i sadanjoj labavoj koaliciji na vlasti u hrvatskoj metropoli, suradnji koja se razilazi u devet točaka, ali je očito jedinstvena u namjeri da kad-tad u svojemu mandatu vrati trg maršala Tita. Ne će se to dogoditi, jamčim vam, ali da se mašta i bulazni, da. Eto taj Gotovac, ne mogu se sjetiti imena, a on se ne može sjetiti Vlade Gotovca kojega je Tito poslao na robiju, u kaznionicu grozno bezdušnu. I taj novi Gotovac htio bi Titovu ploču na trgu,eh moj Gotovče. A i onaj treći Gotovac, Jakov, mogao je lako otići pod zemlju 1945. da nije, u anegdotalnom obratu, spašen iz logora na Kanalu i to zahvaljujući ruskim generalima kojima se “Ero” tako sviđao da su htjeli upoznati autora. Kaže predaja. Elem, sadanji Gotovac baš je s onoga svijeta, iskočio iz slame komunističkih opsesija i krvavoga diktatora s kojim i kojima smo raskrstili devedesete (premda je maršal još dugo ostao na trgu, što je sramotna epizoda u životu Zagreba).
Nobilo hvali da je bio glavni u posustalim komunističkim vragolijama, te da je “spriječio” uhićenje Tuđmana i Manolića, pazite, 1. prosinca 1990. Je li to tipfeler iliti zatipak, ne znam, ali tako piše. Toga 1. prosinca 1990. odvažni Nobilo nije više bio u prilici nikoga hapsiti, a što njega nismo uhitili, stvar je Tuđmanove procjene i uopće njegova nagnuća prema pomirbi sa svim i svačim.
Ne pamtim točno godinu kad je maršal defenestriran, nedavno u stvari, ali je pamćenje i inače pokvarljiva roba, što sam shvatio čitajući na jednom portalu kako se odvjetnik Nobilo hvali da je bio glavni u posustalim komunističkim vragolijama, te da je “spriječio” uhićenje Tuđmana i Manolića, pazite, 1. prosinca 1990. Je li to tipfeler iliti zatipak, ne znam, ali tako piše. Toga 1. prosinca 1990. odvažni Nobilo nije više bio u prilici nikoga hapsiti, a što njega nismo uhitili, stvar je Tuđmanove procjene i uopće njegova nagnuća prema pomirbi sa svim i svačim.
Da se ipak vratim na trg. Vrag nikada ne spava, pa bi za svaki slučaj hrvatska država (Hrvatski sabor) trebala što žurnije donijeti zakon o zabrani nazivanja ulica i trgova po istaknutim osobama iz svih totalitarnih režima, kako ne bi neki grad ili općina koji na izborima padnu u ove ili one ruke samostalno donosili odluke. Glede “šire slike”, u obrazloženju zakona uzeti u obzir rezolucije EU o odbacivanju komunističkoga nasljeđa.
Bilo jednom u Hrvatskoj, jest. Pretjerana tolerancija nas je i dovela do ganutljivog odnosa prema jazavcima, koji su se namnožili razvitkom tehnologije, pa sada imamo što imamo, više i ne znamo tko nam to kroji “javno mišljenje”, premda iskusnije oko vidi da se serviraju otrovna jela i kada dolaze na pladnju naizgled plemenitih nazora. Jedno od obećanja Ministarstva kulture i medija bilo je – što je s tim? – da će se zakonski urediti dostupnost podataka o vlasnicima medija. Napola znamo tko su vlasnici komercijalnih televizija s “nacionalnom koncesijom”, ali se tu stvari brzo mijenjaju, jedni prodaju drugima, ostajući nazočnima u manjim postotcima, a sve se odvija od Češke do Beograda, Malte i Cipra, razvidno je samo da stanoviti srbijanski medijski mogul drži barem dvije televizije koje svakodnevno ili povremeno gledate. Pa i one s nejasnim vlasništvom (ha) legitimiraju se s vremena na vrijeme emisijama poput Stanja nacije u kojoj se ruga Tuđmanu o obljetnici njegova rođenja, i to na produhovljen balkanski način, s veselim voditeljem i nabrijanim reporterom, cirkusantom. Znači, ime i prezime, odnosno imena i prezimena, firme i agencije moraju biti poznate javnosti, kao što više-manje poštene novine imaju klasičan impressum.
Sada su se odjednom sjetili hrvatskih pilota koji su navodno mitraljirali kolonu samoodbjeglih srpskih krajinaca i to na teritoriju BiH, što je prijesna laž, ali neka se nađe. Kako su analitičari već opazili, riječ je vjerojatno o onoj groznoj zgodi kada su srpski tenkovi pregazili kolonu srpskih civila, što sam opisao i u romanu Kolarovi (opet skrivena reklama). Gumene laži o pilotima, koje se lako probuše činjenicama.
A plaze oni iz Beograda i po drugim nemedijskim poljima, i dalje se prave važnima univerzalnim jurisdikcijama i sličnim nostalgičnim trikovima iz vremena kada su vladali (i) Hrvatskom, iz Beograda. Sada su se odjednom sjetili hrvatskih pilota koji su navodno mitraljirali kolonu samoodbjeglih srpskih krajinaca i to na teritoriju BiH, što je prijesna laž, ali neka se nađe. Kako su analitičari već opazili, riječ je vjerojatno o onoj groznoj zgodi kada su srpski tenkovi pregazili kolonu srpskih civila, što sam opisao i u romanu Kolarovi (opet skrivena reklama). Gumene laži o pilotima, koje se lako probuše činjenicama.
O nestalim hrvatskim ljudima ni spomena.
O njima, ali ne samo o njima, oglasila se i Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti u vrlo opsežnom tekstu koji je pobrojio sve ili gotovo sve što nas muči, poglavito u odnosima sa Srbijom i ponešto Montenegrom. Vrlo lijepo, ali bez potankosti o realizaciji. Kako to natjerati Srbiju s četnikom Vučićem da, citiram, “Srbija prestane poticati neprijateljstva prema Hrvatskoj i progoniti hrvatske državljane”? Ili joj reći da “odustane od velikosrpske propagande”? Ili da se okani jasenovačkoga mita. Ili da promijeni odnos prema Stepincu. Ili da prestane s prisvajanjem hrvatske književne baštine? Već vidim kako se u SANU akademici smiju do suza. No, dotaknuli su se akademici HAZU i Srpske pravoslavne crkve kao državne Crkve države Srbije i njezina djelovanja u državi Hrvatskoj. Hajde de, ne budimo nezahvalni, Akademija je u okvirima svojih mogućnosti barem dirnula mnoge bolne točke i dala do znanja da ne živi u kuli bjelokosnoj. I taksativno navela što sve Hrvatska treba tražiti od Srbije (i ostalih) kako bi susjedi iz pakla raskajani i očišćeni od grijeha uz hrvatski pristanak ušli u obećanu, bajkovitu Uniju. Iluzije, deluzije, ali naći će se u Hrvatskoj onih koji će u ključnom trenutku zaboraviti što sve moraju tražiti od Srbije i dati joj ruku. Samo da se opet nađemo u istoj naddržavi, kako god se zvala.