Povijesni je trenutak Brenina nastupa u Areni neobično je običan: – U Hrvatskoj je u tijeku izborna predsjednička kampanja, predsjednički izbori će se održati sedam dana nakon Breninih koncerata. Gle čuda: 21/22. prosinca pamtimo kao nadnevke kad je službeno proglašena zastava Republike Hrvatske, koja se sastoji od triju jednako širokih vodoravnih pruga crvene, bijele i modre boje s grbom RH u sredini pa je sutradan usvojen prvi Ustav RH, pamtimo ga kao jugoslavenski dan JNA ili tobože kao dan osnivanja nekakve prve partizanske proleterske brigade negdje u nekakvu Rudom u balkanskim gudurama o kojima patuljci Kroati pojma nemaju, kao dan samoproglašenja vlade pobunjenih hrvatskih Srba na čelu s Milanom Babićem kada je objavljen osnutak Srpske autonomne oblasti Krajine na hrvatskom tlu…

Autor: Mate Bašić

Kaj ti, Jožek, razmišlaš – upita Štjef puntajući se s kompićem svojim od kleti do kleti po bregima s maliganima od cvičeka napumpanima – jel človeci živeju zvan prem vnutra il znutra prem van? – Bok i bormeč, Štjef – nakon kraće dramatične pauze otpovrne Joža – ja mislim da je.

Istodobno, unutar filozofije životnoga guranja  “nutra-van”, najpopularnija pjevačica na prostorima Jugoslavije, Lepa Brena, rasprodala je najavljeni koncert u Areni Zagreb 14. prosinca. Brena je zadnji put u z Zagrebu nastupila u Bestu 2016., a u velebnoj zagrebačkoj Areni pjevala je 2009. godine, tamo u brojnim kontroverzama otpočetka obilježenoj višenamjenskoj dvorani, s pratećim sadržajima predviđenoj za održavanje sportskih, kulturnih, poslovnih i zabavnih manifestacija, smještenoj u naselju Remetinec, u neposrednoj blizini znamenitoga višenamjenskoga pravosudno-policijskoga pritvorskoga centra (onomad specijalno osmišljena i izgrađena u svrhu teatarskoga spektakla o izručenju i suđenju ministru NDH dr. Andriji Artukoviću). Po cijeni ulaznica od 150 kuna za fan pit, 120 kuna za parter, te od 99 kuna do 180 kuna za tribine, nakon što su karte planule brzinom ljetnih požara u Đevrskama blizu Knina, Brena je – odnosno njezini vješti hrvatski menadžeri, koji ujedno opslužuju i onu drugu najpopularniju pjevačicu na prostorima Jugoslavije, nekada zvanu Severina Nacionale  – odmah dodala novi koncert dan kasnije, u nedjelju 15. prosinca koji je, naravno, također rasprodan.

No, što to znači Štjefu i Jožeku koji se pod utjecajem nedavno pokrštenoga martinjskoga kiseliša lamataju po kroatskim zagorskim bregima bistreći elementarne ontološke začkoljice?

Povijesni je trenutak neobično običan: – u Hrvatskoj je u tijeku izborna predsjednička kampanja, predsjednički izbori će se održati sedam dana nakon Breninih koncerata. Gle čuda: 21/22. prosinca pamtimo kao nadnevke kad je službeno proglašena zastava Republike Hrvatske, koja se sastoji od triju jednako širokih vodoravnih pruga crvene, bijele i modre boje s grbom RH u sredini pa je sutradan usvojen prvi Ustav RH, pamtimo ga kao jugoslavenski dan JNA ili tobože kao dan osnivanja nekakve prve partizanske proleterske brigade negdje u nekakvu Rudom u balkanskim gudurama o kojima patuljci Kroati pojma nemaju, kao dan samoproglašenja vlade pobunjenih hrvatskih Srba na čelu s Milanom Babićem kada je objavljen osnutak Srpske autonomne oblasti Krajine na hrvatskom tlu, kao rođendan Josifa Visarionoviča Džugašvilija zvanoga Koba a poznatijega kao čelični Staljin, na rođendan Semke Sokolović Bertok, Zijaha Sololovića i Ede Majke, kao obljetnicu smrti Joea Cockera i Mehmeda Trećega, kao rođendane Jane Fonda, Franka Zappe i Ivana Generalića, a usput budi rečeno, i rođendana sina mojega Ante, pročediloga u Petrovoj bolnici na rođendan moje pokojne majke narečenoga 22. prosinca.

Lepa brena ispunila obećanje: u prepunoj areni održala koncert za pamćenje

Štoviše, povijesni je trenutak dodatno neobično običan: – Thompson je održao koncert u Dubrovniku, kao i obično, urnebesno miran koncert naravi koncerata U2, pa je u skladu s time opet, naravno i neizbježno, dospio na udar “protuustaških antifašista”, dok istodobno M. Škoro i KGK neloše pjevuše na privatnim promotivnim zabavama što se uglavnom diljem tkz. mainstream medija i internetskih društvenih mreža tumači kao prosti dio predsjedničke kampanje, a dotle je topla ljudska Severina zapravo okupirala javni, bolje rečeno, medijski prostor, kako uzdižući nešto što bi trebalo biti isključivo privatno (skrb nad djetetom kad su djetetovi roditelji u svađi), tako se uzdižući i s koncertima u glavnomu gradu Srbije Beogradu a odmah potom u glavnom gradu Hrvatske Zagrebu, naravno u Areni, uz napomenu da je i Severinin i Brenin menadžer, sasvim slučajno, isti čovjek.

Konačno, povijesni je trenutak fakat neobično običan, kad u njemu promatramo postmodernističko-dekonstruistički performance dr. M. Pupovca i njegova SNV-a i SDS-a s preskupim jumbo-plakatima u kojima se slogani (samo) troje predsjedničkih kandidata prepisuju i istaknuto skandaliziraju na vukovskoj (reformiranoj) ćirilici, tobože “da se bolje razumijemo”, uz prigodnu objašnjavajuću propaganda kako je “ćirilica (i) hrvatsko povijesno pismo”, ma nemoj!

Ta višenamjenska Arena Zagreb smještena je na južnom ulazu u Zagreb u naselju Lanište. Lokacija je izravno povezana sa središtem grada, a od javnog prijevoza (autobus, tramvaj) udaljena je šestotinjak metara, što je bolje opisano u romanu (“kultnoga”) novozagrebačkog pisca, trenutno u pokrajkarlovačkom egzilu, Ede Popovića “Izlaz Zagreb Jug”, a u tijeku izgradnje Arene izgrađene su nove prometnice i prilagođene već postojeće kako bi se olakšao brži pristup dvorani, pa se tamo može doći automobilom, jugozapadni je to dio grada, od novozagrebačkog rotora u smjeru ulaza na autocestu, može i autobusom, linijom 234 koja polazi sa Glavnog kolodvora i vozi svakih 25 minuta, pa čak i tramvajem, linijama 7 i 14 do novozagrebačkog rotora, a zatim desetak minuta pješice. Naravno, do Arene Zagreb može se doći i biciklom i romobilom (eng. scooter), moglo bi se tamo spustiti i padobranom Fausta Vrančića, no teško da bi se Lepa Brena tamo mogla prizemljiti/uzemljiti helikopterom, kao što je to onomad učinila u Sofiji, glavnom gradu Bugarske, pomoćnom glavnom gradu Zapadnog Balkana, Beogradu.

Kako pitijskim jezikom piše na web-stranici Arene Zagreb, ta najveća sportska arena u Hrvatskoj sagrađena je 2008. godine za potrebe održavanja 21. svjetskoga rukometnog prvenstva, kao projekt koji je nastao u pametnoj suradnji države, Grada Zagreba i građevinske tvrtke Ingra. Izgradnja Arene započela je 21. srpnja 2007. godine i trajala je ukupno 503 dana, a prvi događaj organiziran u Areni bila je prijateljska utakmica rukometnih reprezentacija Hrvatske i Rusije, 27. prosinca 2008. godine, u kojoj je reprezentacija Hrvatske, Bogu hvala!, pobijedila. Hrvatske reprezentativce bodrilo je tada u Areni Zagreb 15.200 navijača. Inače, Arena Zagreb službeno je otvorena 17. siječnja 2009. godine spektakularnim koncertom Prljavoga kazališta, na kojem se okupilo 22.500 posjetitelja (znači, oko 7000 više nego kontra Rusa) pa se potom kaže da su “koncerti vrhunskih svjetskih glazbenika i velike sportske manifestacije koje je ranije bilo gotovo nemoguće organizirati u Hrvatskoj, napokon dobile više nego prikladan prostor, čemu je navodno dokaz kalendar događanja u Areni za 2009., 2010., 2011. i 2012. godinu, a dokaz je, naravno, i koncert Lepe Brene te 2009.  Avaj, čini se da na web-stranici Arene Zagreb nedostaje popis tamošnjih značajnih zbivanja u zadnjih 7-8 godina, naime, u smislu upitnosti – je li Arena Zagreb u svojoj namjeni i u svojemu postojanju, zapravo, dobra stvar ili je teški gubitaš na račun poreznih obveznika tj. građana Zagreba i ukupne Hrvatske?

Može li se, redovito unaprijed plasirana poruka svakoga Thompsonova koncerta (osobito izvan Hrvatske!), da on promovira tkz. hrvatski kriptofašizam, postaviti na razinu poruke da se na koncertima Lepe Brene (en passant, Nede Ukraden, Bajage, Cece, Bregovića, Balaševića, Bore Čorbe, itsl.) promovira tkz. jugoslavenski, balkanski, konačno, velikosrpski kriptofašizam?

Uostalom, koliko održavanju Arene Zagreb, Grada Zagreba i uopće Hrvatske, može pomoći koncert Lepe Brene, kako na financijskoj, tako i na psihološkoj, sociološkoj i političkoj ravni?

Navedimo disclaimer, svakako da je koncert Lepe Brene bilo gdje u Hrvatskoj dopustiv, možda i poželjan (lakmus papir tome služi – neka se prava boja pokaže!), što ujedno vrijedi i za razne druge srbijanske, srpske, čak i četničke i pročetničke performere, jednako kao i za kazahtanske ili južnoameričke, no uvijek uza opreznu misao – što je poruka?

Odnosno, može li se, redovito unaprijed plasirana poruka svakoga Thompsonova koncerta (osobito izvan Hrvatske!), da on promovira tkz. hrvatski kriptofašizam, postaviti na razinu poruke da se na koncertima Lepe Brene (en passant, Nede Ukraden, Bajage, Cece, Bregovića, Balaševića, Bore Čorbe, itsl.) promovira tkz. jugoslavenski, balkanski, konačno, velikosrpski kriptofašizam?

– Meni se čini super Lepa Brena. Napunila je jednu ili dvije Arene, a koncert je uoči Božića. Ja mislim da je ona danas potpuno normalna, urbana, simpatična, poslovna, sposobna žena koja često dolazi u Hrvatsku i zapravo je simpa jer se preobratila iz seljanke u gospođu, iako je pjevala četnicima i išla po prvim linijama fronta srpske vojske u Bosni – kaže mi moj dragi dobrohotni frend s kojim razbistrujem ovu i ovakve teme.

Lepa Brena, pravim imenom Fahreta Jahić udana Živojinović, vremešna je estradna zvijezda rođena 20. listopada 1960. u Tuzli. Odrasla je u Brčkom, kao studentica se preselila u Beograd, pa napustila studij da bi jedno vrijeme živjela u Novom Sadu, nastušajući u podrumu hotela “Vojvodina” u centru grada. Javnost je za nju saznala tijekom jednoga Nedjeljnoga popodneva 1981. kojega je iz beogradskoga studija u shemi JRT-a vodio pokojni Milovan Ilić Minimax godine (radijski i tv-voditelj koji se, između ostaloga, aktivno bavio menadžerskim poslovima na estradi te pritom, primjerice, bio i menadžer nekada ultrapopularne Silvane Armenulić). Minimaks je tada – u doba kad su Boris Bizetić i Rokeri s Moravu već uvelike u Srbiju uveli sličan glazbeni i tekstualni izričajkao poželjan budući standard – uza smijeh puštao snimku  bujne 20-godišnjakinje s vidljivim kilogramima previše, u prekratkoj majici i crvenim bermudama, koja u pratnji ništa manje živopisno dizajnirana pratećeg sastava “Slatki greh”, ne bugari već cupka i cvrkuće: “Čačak, Čačak, šumadijski rokenrol, to je život moj i tvoj, oj Moravo, oj!”

Bila je to godina nakon smrti najvećega sina naših naroda i narodnosti, čovjeka koji je bio mjerom svih stvari (Tito), sve su kočnice popustile, pa ono što je nama npr. u Zagrebu, zanesenima novim valom, Azrom, Kazalištem, Filmom itsl., izgledalo začudno i daleko preko rubova apsurda, naglo je kroz nezadrživi pritisak beogradskih medija, postalo rolmodelskom normom.

Što taj nadimak “Brena” uopće znači, gotovo nitko nije znao, sve dok ona sam nije otkrila kako je nadimak dobila još u srednjoj školi 1975. godine na košarkaškom terenu:

– U to doba počela sam aktivno trenirati košarku. Nadimak mi je dao moj tadašnji košarkaški trener, Vlado Bajer. Dok sam šutirala na koš, on mi je doviknuo: “Hajde sad, Breno!” U Bosni to je bio sinonim za lijepu djevojku. Uvijek sam se voljela isticati, boriti se za svoje mjesto pod suncem, bila sam kao šilo! Zato sam se i našla pod košem, s loptom u rukama. Tu je došao do izražaja i moj smisao za realnost. Shvatila sam da nisam dovoljno talentirana za košarku i da će uvijek biti boljih od mene koje neću dostignuti. Kada me je kasnije Saša Popović pitao imam li neki nadimak, sjetila sam se tog događaja, i tako postala – Brena. Tijekom gimnazijskih dana počela sam pjevati po plesanjacima pa sam konačno shvatila da je scena moj teren – ispripovijedala je.

Brenina je karijera, dakle, toga čarobnog trenutka 1981. krenula strelovitom uzlaznom putanjom, pa je do danas snimila 17 albuma, 6-7 filmova, između ostalih hit-seriju “Hajde da se volimo”. Bila je prva koja je održala koncert u Rumunjskoj, u doba kad je kasnije brutalno smaknuti Ceausescu bio svijetu priopćio kako je njegova zemlja prva na svijetu postala raj zemaljski, kako je svladala sve društvene proturječnosti i ušla u besklasno društvo tj. u komunizam.

Zatim je ta Brena – na izdahu istočnoeuropskih socijalističkih totalitarizama s ljudskim licem – postala I  prvom pjevačicom koja se spustila helikopterom na koncert (1989. u Sofiji i 1994. u Beogradu), a spektakularni koncert u Bugarskoj na stadionu održan je pred nevjerojatnih 120.000 posjetitelja. Održala je 17 koncerata zaredom u beogradskom Domu sindikata, a za svaku Novu godinu imala je svoj posebni nastup u programu na televizijskim postajama jugoslavenskih republika i pokrajina, bila je pjevačica s najvećim glazbenim tiražama u povijesti balkanske glazbe, ali i prva “naša žena” koja je snimala spotove na egzotičnim mjestima, u Turskoj za pjesmu “Robinja”, u srednjoj Africi za “Tamba lamba”, u Španjolskoj “4 godine”,  u Ujedinjenom Britanskom Kraljevstvu “Hajde da se volimo” (engleska verzija), na Floridi za “I da odem iza leđa Bogu”, “Bol za bol” i dr.

– Da nije bilo tog prokletog rata, ja bih već odavno radila koncerte i u Grčkoj, i u Turskoj, i u Rusiji, jer je sve to bilo u planu. Krenuli smo s Rumunjskom, pa smo tamo napravili jedan veliki koncert još za vladavine Ceausescua. Imali smo i niz koncerata u Bugarskoj, najveći pred 122 tisuće ljudi. Putovala sam vojnim helikopterom tadašnjeg predsjednika Bugarske i spavala po svim njegovim tadašnjim vilama. Pokupe me iz vile helikopterom i spuste me na stadion. Od svoje publike nisam mogla ući na koncert – ponosno je kazivala Brena u intervjuu za Jutarnji list 2016.

Godine 1991. udala se za tada najprominentnijega tenisača Jugoslavije  Slobodana Bobu Živojinovića (svojedobno je bio prvi na svijetu u dublu, a 18. pojedinačno rangiran), s kojim ima dva sina, Stefana i Viktora, s kojima živi u Beogradu, no svojim smatra i Filipa iz Živojinovićeve ranije veze koji danas živi u SAD-u.

Godine 2000., 23. studenoga, srbijanska mafija bila je otela starijega, tada osmogodišnjega sina Stefana, a nakon što je otmičarima plaćena otkupnina od tadašnjih 2,5 milijuna njemačkih maraka i Stefan oslobođen 28. studenoga, Brena je s obitelji bila odselila na Floridu. Otmičari i organizatori otmice nikada nisu otkriveni, ali srbijanski tabloidi, pozivajući se ne tvrdnje dr. Vojislava Šešelja, povremenu oživljavaju tu odvratnu storiju, uporno plasirajući verzije kako je policija prekinula istragu jer su tragovi, preko tamošnjega zemunskoga i surčinskoga klana, vodili ni više ni manje nego do negdašnjega srbijanskoga premijera Zorana Đinđića, kojega je 2003. u atentatu likvidirao Zvezdan Jovanović, pripadnik Jedinice za specijalne operacije (JSO) Milorada Lukovića Legije (obojica trenutno služe kaznu od 40 godina zatvora).

Biografi Lepe Brene navode da je ova poslovna žena danas vlasnica folk i turbofolk produkcije “Grand”, predstavništva “Red Bull” i “Ford” za Crnu Goru i Srbiju, o čemu je svjedočila i ona sama: –  Prve godine braka, 1991., ja sam slomila nogu, a Boba je ozlijedio kičmu. Nije se htio operirati, prestao je igrati tenis i odmah otvorio generalno zastupstvo za Mercedes u Makedoniji. Zatim je otvorio tvrtku koja se zvala Grand Slam Group koja je bila generalni zastupnik Red Bulla za Srbiju, poslije Hercegovinu i Crnu Goru. Potom je, uz pomoć naših poslovnih partnera, otvorio zastupstvo za Ford. Poslije, na moju veliku molbu da i ja imam nešto “da promijenim ploču”, Bobo i ja smo sa Sašom Popovićem otvorili Grand produkciju, koja evo uspješno radi toliko godina. A Bobo je neprekidno bio vezan uz tenis, bio je predsjednik Teniskog saveza Srbije, a nekoliko zadnjih godina je u Upravnom odboru u WTF-u – govorila je Brena u Jutarnjem listu.

Osim što je Brena ne samo začetnik, rodonačelnik i glavni pronositelj kulturološki i mentalistički smrtonosne pojave zvane turbofolk (termin kojega je, navodno, izumio Rambo Amadeus, pseudonimski Antonije Pušić), koja ne uništava psihu i intelekt odrastajućih mladih generacija samo tamo gdje je nastala, tj. tamo na Balkanu u Srbiji, nego se karcinomski, koncentričnim krugovima proširuje daleko okolo i unaokolo – slijedom upitne logike, kome treba u velebnoj zagrebačkoj Areni nastup izvođačice popevki sa stihovima poput: “Oči su mi more Jadransko, kose su mi klasje panonsko, sestra mi je duša slovenska, ja sam Jugoslovenka”?

Zagreba što se tiče, kada je Brena u zagrebačkoj Areni nastupala za blagdan svetoga Antuna Padovanskoga 2009., ispred dvorane okupilo se mnoštvo prosvjednika, a prosvjedo je trajao gotovo do pola noći. Okupljeni prosvjednici, koji su hodali u krug oko Arene, nosili su transparente na kojima je pisalo “Brena i njena garda sramota moga grada”, “Ovčara, Petrinja, Vukovar, Dubrovnik” te slike razaranja Hrvatske tijekom Domovinskog rata. Mnogi su skandirali: “Cigani, četnici”. Nekolicina je glasno poručivala ljudima koji su došli na koncert da “idu preko Drine”. – Štikle su za dame, a za vas su opanci – čulo se iz redova prosvjednika. Policija ih je okružila kako ne bi bilo nasilja. Do početka koncerta u 21 sat nije bilo niti jedne intervencije, niti je bilo narušavanja javnog reda i mira. Glavni organizatori bile su udruge HVIDR-a Grada Zagreba, Nezavisni dragovoljci hrvatski, Udruga branitelja, invalida i udovica Domovinskog rata djelatnika Podravke (UBIUDR) i druge braniteljske udruge, a u spomen na poginule branitelje Domovinskog rata palili su svijeće na ulazu u Arenu. Bez prosvjeda nije prošao ni Brenin nastup u makarskoj diskoteci Petar Pan 2014., ni onaj (otkazani, a usput i slabo prodani) u Osijeku 2011.

Glavni uzrok za te prosvjede, naime, počiva na činjenici da se Brena jedne od surovih ratnih godina, 1993., nasmijana, razigrana, raspjevana (pjesnički bolje rečeno: ruisselante, ravie, épanouie, kako bi to opisao pokojni Jacques Prévert) ukazala agresorskoj srpskoj vojsci u Bosni, štoviše, tamo snimila i nekakav spot odjevena u maskirnu odoru srpsko-srbijanske vojske što je, uz mnoge druge, istraživao o jedan od bosanskohercegovačkih portala (saznajemo.net): – Prema našim saznanjima, fotografija za koju se tvrdi da je nastala 1993. u Brčkom, snimljena je ustvari u rujnu 1994. godine u Bijeljini. Kako tvrdi major Blagoje Gavrilović, zapovjednik Druge semberske brigade VRS, koji i danas živi u Bijeljini, Brena je s pjevačem Milošem Bojanićem došla u njegovo zapovjedništvo iz Beograda oko 10 sati ujutro. Gavrilović tvrdi da Brena bez njegove pomoći ne bi mogla ni otputovati u Brčko, da joj on nije osigurao sve propusnice i vojni džip: – Ja sam ostao u zapovjedništvu, a moji vojnici odvezli su je u Brčko. Brenu sam vidio istoga dana i oko 17 sati, kada je ponovo s Milošem Bojanićem došla u moj zapovjedništvo i poklonila mi šteku cigareta “marlboro” i bocu viskija za uslugu koju sam joj učinio. S obzirom na to da je bila veoma popularna među mojim vojnicima, svatko se htio fotografirati s njom pa ja posjedujem mnoštvo tih fotografija, ali ih čuvam u privatnoj arhivi da ih netko ne bi zloupotrijebio – tvrdi Gavrilović. On ističe i da je u tisku vido sliku na kojoj je Brena s kapom i oznakom VRS te otkriva da je ruka koja je prebačena preko Brenina ramena upravo njegova, kao i kapa na njenoj glavi. Također, Gavrilović tvrdi da je Brena svo vrijeme boravka u Bijeljini bila u safari odijelu, u kojem je snimala film “Hajde da se volimo”: – Brena je tada iz rodne kuće u Brčkom uzela neke dokumente i privatne fotografije, ali je sa sobom povela i sestru, što nije bio naš dogovor. I danas sam ljut na nju, jer smtram da sam za tu uslugu trebao dobiti više od šteke cigareta i boce viskija. (…) S druge strane, u Brčkom postoji nekoliko osoba koje tvrde da je Brena za vrijeme svog boravka u ovom gradu ispred Doma kulture dijelila srpskim vojnicima po 50 njemačkih maraka, ali niko od njih ne želi o tome javno govoriti. Također, postoje i oni koji tvrde da je Brena tada obišla ratne linije srpske vojske na području Brčkog, gdje im je čak i zapjevala. Ovakve tvrdnje iznose svjedoci koji su tada, navodno, kopali rovove i koji o tome ne će javno govoriti; – Brenu sam vidio svojim očima pred Domom kulture u Brčkom, gdje je četničkoj vojsci dijelila novac. Jedan od njih upitao ju je bi li dobio novac da je zapalio kuću njene sestre, na što Brena nije odgovorila. Tada sam s još nekim Bošnjacima i Hrvatima čekao da nas odvezu na kopanje rovova i vidio sam je u uniformi VRS – kazao je jedan ugledni Brčak.

No, kako se autoru ove kratke pripovijetke tj. meni čini, u Breninu slučaju postoje daleko veći nesporazumi s hrvatskom publikom, nego što je puko smiješno natezanje o tome je li se njezin odjevni styling 1993. ili 1994. sastojao od safari-kompletića ili od odore jednoga od odvjetaka velikosrpske agresorke vojske. Neprijeporan je, kako god obrnuli-okrenuli, njezin boravak u tom balkanskom zločinačkom stroju, i točka.

Ali, vrativši se na sam početak, odnosno na razrješavanje ontološke kontroverze “vnutra-van” – osim što je Brena ne samo začetnik, rodonačelnik i glavni pronositelj kulturološki i mentalistički smrtonosne pojave zvane turbofolk (termin kojega je, navodno, izumio Rambo Amadeus, pseudonimski Antonije Pušić), koja ne uništava psihu i intelekt odrastajućih mladih generacija samo tamo gdje je nastala, tj. tamo na Balkanu u Srbiji, nego se karcinomski, koncentričnim krugovima proširuje daleko okolo i unaokolo – slijedom upitne logike, kome treba u velebnoj zagrebačkoj Areni nastup izvođačice popevki sa stihovima poput:

“Oči su mi more Jadransko, kose su mi klasje panonsko, sestra mi je duša slovenska, ja sam Jugoslovenka”?

Ili još zapaljivije, tko su to, što su to, kakvi su to ljudi u publici koja u zagrebačkom prosincu 2019. želi uživati u poskočicama poput:

“Kad pogledam naše more, naše reke, naše gore, svu lepotu gde sam rođena i sve što bi reći znala u srcu sam zapisala, živela Jugoslavija. Zemljo mira, zemljo Tita, zemljo hrabra ponosita, širom sveta o tebi se zna, volimo te naša mati, nećemo te nikom dati, živela Jugoslavija. Tu je rođen Maršal Tito, naše ime ponosito, ko heroja ceo svet ga zna, blago zemlji što ga ima, pamtiće se vekovima, živela Jugoslavija”.

Tu otprilike završava svaki razuman tekst.

Komentari