Turisti već dulje vrijeme nisu samo besposleni ležači na plažama ili planinari u japankama, nego vrebači hrvatskoga srebra i zlata, dobro im ide, sustav je postavljen u njihovu korist, a birokratske zapreke svladavaju se s nešto podmazivanja susretljive lokalne zajednice. Španjolci su, primjerice, na svojoj koži osjetili kamo sve to vodi, pa se zabrinuli, mi smo tek na pola puta da nas pokupuju i s vremenom se trajno nastane u ovoj zemlji koju je Bog blagoslovio tolikim ljepotama i blesavim vlastima.
Toplinski val, vrijeme inflatorno s pogledom na recesiju, vozači padaju u nesvijest na benzinskim crpkama, školarci na ferijama i na iglama hoće li se moći upisati u željenu srednju školu, svi bi, čini se, u ekonomiste ili u gimnazije, a majstora nam fali. Maturanti su shvatili sve radosti sustava, pa moraju na prijamne ispite fakultetske i prije položene mature, ako se uspiju upisati na fakultet, a padnu li na maturi, onda sve ispočetka, tako sam barem razumio, možda i krivo, godine su to, ipak sam ja Bidenov vršnjak i trebam pisane upute koje držim pokraj kreveta: ujutro ustati ako se uopće ikada probudim, ustati na desnu nogu, skuhati kavu, ali bez povrća i začina, nahraniti psa i mačka (posebno upozorenje: mačak je onaj koji mijauče), kupiti novine na kiosku (napomena: mjesto gdje se prodaju novine), vidjeti kako je od jučer do danas napredovala rasprodaja Hrvatske i je li što ostalo, kako ide sa zamjenom stanovništva i je li tko od Hrvata ostao, te druge obavijesti.
Turisti navalili kao da je sve besplatno, lako njima s dvostruko ili trostruko većim plaćama od Hrvata. Otkrivaju prirodne i kulturne znamenitosti, usput opažaju nekretnine pa ih kupuju u velikim količinama, a zatim iznajmljuju apartmane kontinentalnim Hrvatima, osjećajte se k’o doma, kažu im ljubazno. Kada dobro zarade, bacit će se na kupnju zemlje, ne nužno u Dalmaciji, može i u Slavoniji, a opazili su da Hrvatska ima puno vode, više nego što ju Hrvati mogu popiti. Tako turisti već dulje vrijeme nisu samo besposleni ležači na plažama ili planinari u japankama, nego vrebači hrvatskoga srebra i zlata, dobro im ide, sustav je postavljen u njihovu korist, a birokratske zapreke svladavaju se s nešto podmazivanja susretljive lokalne zajednice. Španjolci su, primjerice, na svojoj koži osjetili kamo sve to vodi, pa se zabrinuli, mi smo tek na pola puta da nas pokupuju i s vremenom se trajno nastane u ovoj zemlji koju je Bog blagoslovio tolikim ljepotama i blesavim vlastima. Tako će, na kraju puta, vlasnici Hrvatske biti Austrijanci, Slovenci, Nijemci, Česi, Mađari, a s vremenom i Rusi. Sinkrono, useljavat će se, i već se useljavaju Indijci, Filipinci, Pakistanci, Nepalci, koji će prvih pedeset godina obavljati uslužne i građevinske poslove, zaraditi ponešto i zasnovati obitelji u Hrvatskoj. Treća postrojba u zamjeni stanovništva jest ona iz zemalja jugoistočne Europe, dotično iz bivših sastavnica krepane Jugoslavije, među njima mnogo dobrih ljudi koji su u vrijeme krepane zavoljeli svoje more, takoreći, te mu se sada vraćaju kao da se ništa nije dogodilo, ako su gađali granatama dalmatinske gradove bilo je to davno i već se zaboravilo. Zaslužne su i cajke, one su stvorile tolerantnu atmosferu, za budućnost ljekovitu, za godine kada ćemo svi zajedno opet da živimo k’o nekad u osam…
Ni Zagreb se nije oporavio od potresa, ali turisti ipak donekle stižu, vodiči ih vode ulicama na kojima ima manje smeća nego drugdje, ako baš naiđu na smeće objašnjavaju dolaznicima da se u Zagrebu promijenila vlast pa joj treba dati tisuću dana kako bi se uhodala i nešto poduzela. Mi svojima dajemo sto dana, čude se turisti, da, odgovaraju vodiči, ali tu su drugi običaji, građani su strpljivi i dobroćudni, sve dok ne podivljaju, a za to im treba tisuću dana.
Ono što je očito danas, svakako je divljanje ne samo cijena nego i uglavnom mlađih turista kojima je objašnjeno da u Hrvatskoj mogu raditi sve što u svojim zemljama ne mogu, pa se tako i ponašaju. Galamiti, piti, drogirati se, hodati polugoli po ulicama gdje je hodio Marulić, po trgovima kojima je prolazio Gundulić. Domicilno pučanstvo čvrsto zatvara prozore, noću ne izlazi iz kuća, tek ujutro po spizu, probijajući se kroz smeće i izlučevine koje ostavljaju turisti. Pa što, preživjeli su oni razne okupacije, ova je samo jedna u nizu, za mnoge domaće iznajmljivače lagodnija nego one iz prošlosti. I još nešto: vrli zakonodavci i drugi do dana današnjeg nisu razumjeli da je buka smeće kao i svako drugo, a utječe pogubno na ljude, životinje i ptice kao i pretjerana noćna rasvjeta.
Na kontinentu je manje turista, ali se pojavljuju i gdje ih nitko ne očekuje, osim na Banovini gdje nema dovoljno smještajnih kapaciteta. Ni Zagreb se nije oporavio od potresa, ali turisti ipak donekle stižu, vodiči ih vode ulicama na kojima ima manje smeća nego drugdje, ako baš naiđu na smeće objašnjavaju dolaznicima da se u Zagrebu promijenila vlast pa joj treba dati tisuću dana kako bi se uhodala i nešto poduzela. Mi svojima dajemo sto dana, čude se turisti, da, odgovaraju vodiči, ali tu su drugi običaji, građani su strpljivi i dobroćudni, sve dok ne podivljaju, a za to im treba tisuću dana. Inače, vodiči su naoružani zbog divljih veprova koji se izležavaju na odbačenim starim madracima i pjevaju “Moj Zagreb, kak imam te rad”.
I sve bi bilo lijepo da smo sami na Zemlji ili barem sami u Europi, ali nas stalno nerviraju ratovima i sličnim pojavama. Glede ruske agresije na Ukrajinu, sada je rat u onoj fazi u kojoj smo mi Hrvati bili od zime 1991. do nemirne Oluje, odnosno mirne reintegracije. Štoviše, Ukrajina stoji bolje, nije okupirana trećina zemlje kao što je (gotovo toliko) bila opsjednuta Hrvatska. Možda petina Ukrajine. Pa kako se sve ponavlja po istom obrascu od samoga početka, mogli bismo se nadati da će za četiri godine Ukrajinci najuriti Ruse iz svoje zemlje. Za sada treba stabilizirati crte, nabavljati oružje i na okupiranim dijelovima voditi gerilski rat, što se već i čini. Bit će im lakše ako Rusi otvore sjevernu frontu za prolaz prema Kalinjingradu. Baltičke zemlje nisu čekale skrštenih ruku, imaju se čime braniti, nije čekala ni šarmantna finska Sanna Marin, osim što je čekala Milanovića na Pantovčaku, dok se predsjednik brijao i smišljao nove ujdurme o kafilerijama i kotlovnicama okrećući žrtveno janje u liku ministra vanjskih poslova.
Malo-pomalo vraćaju se u Hrvatsku svi oni koji su devedeset prve, druge i nadalje iz nje otišli jer se nikako nisu ugodno osjećali u Hrvatskoj koja nije u Jugoslaviji… Zagrepčanin Đorđe Matić vrnuo se nedavno iz dobrovoljnog izgnanstva, napisao roman, bit će i nagrada, Hrvatska je dobrodušna zemlja, umah dobiva nekoliko stranica u sklonim mu novinama i sklonim urednicima, a sve bismo to popratili više ili manje ravnodušno da se Đ. Matić nije po načelu Pavlovljeva refleksa okomio na ono što nam je najdragocjenije, na hrvatski jezik… Uvijek zaprepasti drskost takvih i sličnih, bezočni jugoslavenski bezobrazluk koji, umjesto da bude stjeran u mišju rupu, dobiva barnumski prostor u zagrebačkim, valjda hrvatskim novinama, gdje se, eto, reklamira savršeni “uzus” novosadski.
Bilo je u prošlom tjednu važnih europskih sastanaka na kojima je Hrvatska dobila zelena svjetla za dublju integraciju, radosno srljamo u eurozonu baš u pravom trenutku recesijske sablasti, hrvatske vlasti piju šampanjac slaveći pad monetarnoga suvereniteta. Lošije je prošla Bosna s Hercegovinom i Hrvati u njoj, ništa nije dobila glede “europske perspektive”, no barem se o njoj govorilo, čak spominjao i izborni zakon koji bi trebalo donijeti čim prođu izbori. Europa ima kratko pamćenje i, zabavljena istokom, pušta da bosanski lonac kuha dok voda ne zavrije i odleti poklopac davno skrpan u daytonima i parizima, “popravljan” od kotlokrpa u obliku visokih predstavnika.
Pustimo visoku politiku s niskim dometima, da vidimo što se događa na hrvatskoj kulturnoj sceni. Vjerojatno ste i vi opazili, poštovani čitatelji i čitateljice, da se malo-pomalo vraćaju u Hrvatsku svi oni koji su devedeset prve, druge i nadalje iz nje otišli jer se nikako nisu ugodno osjećali u Hrvatskoj koja nije u Jugoslaviji. Boravili kojekuda, čekali da se stvari poprave i vrate na staro, ali su godine prolazile, prolazila desetljeća, a ta vražja hrvatska država i nadalje postoji. Pa se preko volje u nju povratili. Čak im ne smeta da se nazivaju hrvatskim književnicima, hrvatskim likovnim umjetnicima i slično. Tako i iskreni Đorđe Matić, jedan od niza Matića u književnosti, uz Tomu Matića, Marka Matića, Antu Matića, Eugena Matića i Dušana Matića. Zagrepčanin Đorđe Matić vrnuo se nedavno iz dobrovoljnog izgnanstva, napisao roman, bit će i nagrada, Hrvatska je dobrodušna zemlja, umah dobiva nekoliko stranica u sklonim mu novinama i sklonim urednicima, a sve bismo to popratili više ili manje ravnodušno da se Đ. Matić nije po načelu Pavlovljeva refleksa okomio na ono što nam je najdragocjenije, na hrvatski jezik. I to baš toliko jugoslavenski priglupo da moram intervenisati u ovoj rubrici. Možda i ne bih zapazio taj intervju da se skloni urednik nije odvažio na veliki, masni podnaslov u kojemu citira Matića: Imali smo savršen Novosadski dogovor i ja pišem i danas po tom uzusu. Nad hrvatskim se jezikom trideset godina provodi nasilje i prijedlog o zaštiti hrvatskog jezika samo je još jedno nasilje.” I što da mu čovjek kaže? Taj je Matić ostao duhom i tijelom u početku šezdesetih godina prošloga stoljeća, fosil prespavao Deklaraciju, prespavao i onaj Ustav SRH iz početka sedamdesetih, a sve rečeno bilo je već i tada “nasilje nad hrvatskim jezikom”. No pravo je nasilje počelo sa stvaranjem hrvatske države, drži Matić, i eto traje trideset godina. A sada još taj zakon o jeziku, užas. Ne ću dalje, da ne prljam ruke. Ali me ipak uvijek zaprepasti drskost takvih i sličnih, bezočni jugoslavenski bezobrazluk koji, umjesto da bude stjeran u mišju rupu, dobiva barnumski prostor u zagrebačkim, valjda hrvatskim novinama, gdje se, eto, reklamira savršeni “uzus” novosadski.
Ivo i hrvatski antisemitizam
Ivo Goldstein napisao knjigu o antisemitizmu u Hrvatskoj od srednjega vijeka do danas. U granice Hrvatske uvrstio, čast njemu, Bosnu s Hercegovinom, Srbiju, Sloveniju, kako bi hrvatske protusemitske izljeve kroz stoljeća malo podebljao. Čuveni znanstvenik i povjesnik od formata zadržao se poglavito na osobama iz 19. i 20. stoljeća, pa je tako kao antisemite prokazao redom: Strossmayera, Starčevića, Radića, Supila, Šenou, A. Kovačića, Matoša, Gjalskog i naravno Tuđmana. Pronašao je protusemite i među svojim suvremenicima, pa nabraja Petra Vučića, Antu Kostelića (!), Vicu Vukojevića, Milana Ivkošića i – Vedranu Rudan. Knjigu je objavila Fraktura koja od hrvatske države u pravilu dobiva pet puta više novca od ostalih nakladnika. Glede Matoša, tek sam sada shvatio zašto se njegova rodna kuća u Tovarniku obnavlja desetljećima i tomu nema kraja.