Najveća floskula danas nije antifašizam kako je rekao Hasanbegović, nego je to priča o totalitarnim režimima, jer se njom za ispriku služe svi, naglašavajući jednu jedinu zajedničku karakteristiku Jugoslavije i NDH i ignorirajući sve razlike.
Odričemo se Jugoslavije zato što je bila totalitarna i odričemo se, ne samo ustaškog režima, nego hrvatske države, iako je bila proizvod volje hrvatskog naroda. Odričemo se prava na tu državu, “zato što joj je režim bio totalitaran”, na principu “bolje da je nema ako nije demokratska”.
Totalitarno je bilo sve kroz cijelu hrvatsku povijest, od dana kada je prvi Hrvat stupio na hrvatsko tlo. Idemo osuditi sve od kralja Tomislava, koji je nesumnjivo i sam bio vrlo totalitaran.
Koje li farse i floskule, cijeniti povijest jednog naroda na principima Europske unije i liberalne demokracije idućeg stoljeća? Koja je to država u Drugom svjetskom ratu provodila demokraciju? Čiji je to parlament odlučivao kako će se državom upravljati i kako će se rat voditi između 1941. i 1945.? Tko je išao na referendume da bi se narod izjasnio hoće ići u ovu ili onu ratnu operaciju?
Ova jugoslavensko-hrvatska koprodukcija je neodrživa. Dva desetljeća nastojanja uskladiti ono što je neuskladivo nije donijelo koristi nikome osim grupi pljačkaša, koji su svoju rabotu počeli još osamdesetih u Jugoslaviji i svejedno im je hoće li pokopati i ovu državu, jer vjeruju da će se oni i u idućoj snaći, kao što su snašli u dosadašnje dvije. Svi drugi trpe i sve drugo trpi, i gospodarstvo i sigurnost i moral i kultura i umjetnost i politika i demokracija i cijela država.
Ako je AVNOJ temelj državnosti ovog naroda, a Tito njegov heroj, onda nam je mjesto u Jugoslaviji i nije u samostalnoj državi.
Ako ima mjesta za proslavu ustanka u Srbu i spomenike četničkim pobunjenicima, onda je ovo srpska država, u kojoj su Hrvati okupatori.
Povijesna istina i Povjerenstvo za suočavanje s prošlošću
Jasenovac je pretvoren u mjesto gdje Srbija ima monopol mlatiti po Hrvatima sa statistikama kakve god može izmisliti. Hrvatsko političko vodstvo nema ni hrabrosti ni volje pokrenuti proces povijesne revizije i uspostavu istine. Inače bi već odavno bio uspostavljen Institut za uspostavu povijesne istine, njegov rad bi već davno bio završen i sva ova natezanja bi bila u prošlosti. Ali to očito nije cilj. Radije odlaze u Jasenovac kajati se “mea kulpa” za žrtve u brojevima između 80 tisuća i 1.2 milijuna i ljude koji Jasenovca nikad nisu ni vidjeli, koji su preživjeli rat ili su poginuli negdje drugdje, ili su umrli prirodnom smrću.
Umjesto instituta za uspostavu povijesne istine, Hrvatska uspostavlja Povjerenstvo za suočavanje s prošlošću, kojemu iz nadležnosti izostavlja period Kraljevine Jugoslavije i sve prije 1941. godine, što je isto kao da se uspostavi povjerenstvo za suočvanje sa svime što se dogodilo u modernoj Republici Hrvatskoj nakon 1996., s tim da se u obzir ne smije uzimati Jugoslavija, njezin raspad i Domovinski rat.
Iz Karađorđevićeve Jugoslavije potječe i partizanski i ustaški pokret i sve silnice koje su kreirale povijesne tokove tokom i nakon rata na hrvatskom prostoru. Rezultati takvog suočavanja ne mogu biti drugačiji od onoga čime se suočavamo danas.
Zašto je svaki pokušaj revizije s ciljem uspostave povijesne istine blokiran i ocrnjen marxističkim terminom “revizionizma”, koji je stvoren i korišten kao ružna rječ, da bi se zaustavila istina o komunističkim zločinima.
Hrvatima nije potrebno tajiti svoje grijehe i ne tražimo da se istina prikrije, nego dapače, da se uspostavi. Mi se sa velikosrpskom progandnom verzijom hrvatske povijesti ne smijemo i nećemo nikada složiti, govorila ona o milijun ili o 80 tisuća jasenovačkih žrtava, pa da se svi srpski “istoričari” postave na glavu, uključujući i hrvatske sluge beogradske propagande Hrvoja Klasića i Tvrtka Jakovinu.
Mi hoćemo istinu, kakva god bila.
Protiv revizije može biti samo onaj koji je se boji, a najviše oni koji su svoju karijeru stvorili ponavljajući velikosrpsrpske laži, jer bi bili razotktiveni kao moralni krivci što smo čak i u samostalnoj državi natjerani paliti svijeće, plakati, udarati se u prsa, moliti za oprost i kajati se za sudbinu živih ili prirodnom smrću umrlih ljudi.
Ne radi se o ovom ili onom režimu, nego se radi o onoj, ovoj i svakoj hrvatskoj državi
Možete se od jutra do mraka zaklinjati u antifašizam, i odricati se svega što je bilo u hrvatskoj povijesti uključujući i sve koji su ikada u Hrvatskoj živjeli a nisu otišli u partizane, možete iz hrvatskog jezika izbaciti svaki pozdrav, od onog “Dobro jutro” do “Laku noć” i neće vam pomoći, jer i na vas dolazi red, jer se ne radi o ovom ili onom režimu, nego se radi o državi, i onoj i ovoj, o bilo kojoj hrvatskoj, suverenoj i samostalnoj.
Milorad Pupovac, koji u Hrvatskoj glumi partizana, a u Srbiji četnika, nije donio koristi nikome osim sebi. Huškanje Srba da ne prihvate Hrvatsku kao domovinu, nanosi najveću štetu baš njima, jer je iluzija da će ovo biti država srpsko-hrvatskog suvereniteta, kao što je bila Jugoslavija.
Održavanje ovakve atmosfere politikom kakvu vodi SNV i šire njihove Novosti, proslavama u Srbu i sličnim manifestacijama i otvorenim veseljem na svako zlo koje zadesi Hrvatsku, kojima se ponižava hrvatski narod u hrvatskoj državi, stvaraju animozitet među Hrvatima i odbojnost prema Srbima. Tko bi razuman pristao da bude građanin drugog reda, zanemaren i prezren, umjesto da bude ranopravan.
Ako danas hoćeš biti dobar i uvažen Hrvat, moraš pljuvati po onoj hrvatskoj državi koju su toliki, od Stepinca do Tuđmana, prihvatili kao proizvod volje hrvatskog naroda, i veličati ZAVNOH (AVNOJ) i sve što nam je donio.
Tko je bio tako naivan i vjerovao, ako budemo dobro pljuvali po onoj hrvatskoj državi, onda će Srbi i “antifašisti” ovu ostaviti na miru? Njima je i Tuđman bio ustaša, njima je svaki Hrvat ustaša i fašist i svaka hrvatska država neprihvatljiva. Samo je bilo pitanje vremena kada će početi fašizacija i obračun s hrvatskom vojskom, koja je stvorila ovu državu.
Za saveznika u Hrvatskoj, Srbi imaju udruge, organizacije i stranke koje su nedavno i simbolima i govorima na Trgu žrtava pokazali tko su i što su. Ako pogledate tko je tamo sudjelovao, vidjeti će te da su to sve plaćene udruge.
Za saveznika imaju kastriranu hrvatsku vlast koja sve to i moralno i financijski održava na životu sredstvima nezadovoljnog hrvatskog naroda, cijeli taj sustav poznat kao “antifa”, koji drugdje u svijetu živi na zanemarivim marginama a u Hrvatskoj se pretvorio u političku silu od koje drhti, ili glumi da drhti, vlada ove države i korak po korak im ustupa prostor na račun hrvatskog naroda i u ovom slučaju, na račun onih koji su ginuli da bi Hrvatska mogla biti samostalna.
Možete se od jutra do mraka zaklinjati u antifašizam, i odricati se svega što je bilo u hrvatskoj povijesti uključujući i sve koji su ikada u Hrvatskoj živjeli a nisu otišli u partizane, možete iz hrvatskog jezika izbaciti svaki pozdrav, od onog “Dobro jutro” do “Laku noć” i neće vam pomoći, jer i na vas dolazi red, jer se ne radi o ovom ili onom režimu, nego se radi o državi, onoj i ovoj, o bilo kojoj hrvatskoj, suverenoj i samostalnoj.
Koja je najveća floskula u hrvatskoj politici danas
Najveća floskula nije antifašizam, kako je rekao Zlatko Hasanbegović, nego je to priča o totalitarnim režimima, jer se njom za ispriku služe svi, uključujući i one koji se smatraju državotvornim suverenistima, naglašavajući jednu jedinu zajedničku karakteristiku Jugoslavije i NDH i ignorirajući sve razlike.
Odričemo se Jugoslavije zato što je bila totalitarna i odričemo se, ne samo ustaškog režima, nego hrvatske države, iako je bila proizvod volje hrvatskog naroda. Odričemo se prava na hrvatsku državu, “zato što joj je režim bio totalitaran”, na principu “bolje da je nema ako nije demokratska”.
Nije važno što su Hrvati htjeli samostalnu državu nakon svega onoga što su doživjeli pod Turcima, Talijanima, Austrijom, Mađarskom i konačno što su doživjeli u Jugoslaviji, gdje su bili tretirani gore nego marva za klanje. Važno je samo što joj je na čelu bio totalitarni režim pa ju je trebalo uništiti, poubijati i vojsku i njihove obitelji i inteligenciju i svakoga tko hrvatski diše.
Totalitarno je bilo sve kroz cijelu hrvatsku povijest, od dana kada je prvi Hrvat stupio na hrvatsko tlo, pa do osamostaljenja 95., a upitno je ako je i ovo demokracija, a ne samo plašt pod kojim se radi svašta, kroz sve institucije vlasti koja se diči demokratičnošću.
Jedinu “demokraciju” koju su Hrvati mogli u prošlom tisućljeću okusiti bila je tzv. parlamentarna monarhija Aleksandra Karađorđevića, u kojoj su od silne demokracije ustrijelili Stjepana Radića tokom parlamentarnog zasjedanja.
Da, valjda su demokratske bile i odluke ZAVNOH-a. Ne bi ga bez toga svrstali u ustav moderne Hrvatske. Kuda nas je i ta demokratičnost odvela?
Hvala vam i na demokraciji, koja može biti što god od nje tko poželi napraviti, a najkorisnija je onima kojima nije potrebna.
Idemo osuditi sve od kralja Tomislava, koji je i sam, nesumnjivo bio vrlo totalitaran.
Koje li farse i floskule, cijeniti povijest jednog naroda na principima Europske unije i liberalne demokracije idućeg stoljeća?
Koja je to država u Drugom svjetskom ratu provodila demokraciju? Čiji je to parlament odlučivao kako će se državom upravljati i kako će se rat voditi između 1941. i 1945. Tko je išao na referendume da bi se narod izjasnio hoće ići u ovu ili onu ratnu operaciju?
Nema potrebe biti apologeta za sve što se događalo u Drugom svjetskom ratu. Nismo mi narod koji svoje zlo vječno opravdava kao oni koji nas optužuju. Više smo mi na robiju poslali hrvatskih branitelja nego okupatorskih vojnika iz JNA i četničkih postrojbi. Mi smo njih abolirali i bili smo milosrdni u pobjedi, prema neprijatelju, ali i ne prema sebi.
Nema ni potrebe ni mogućnosti poništiti činjenice da je Hrvatska istovremeno bila i njemačka saveznica i pod njemačkom okupacijom, isto kao sve druge države u našem okruženju, isto kao i Mađarska, Srbija, Rumunjska i Bugarska, uz Austriju koja je dobrovoljno i bez otpora ušla u sastav Njemačkog Reicha i Italiju koja je bila nosilac fašističke ideologije i prije Hitlera. Od svih tih zemalja jedino je Srbija danas rehabilitirala svoje političke i vojne lidere koji su bili u savezništvu s Hitlerom i s Mussolinijem, podizala im spomenike i stavila ih u rang nacionalnih heroja.
Razlika je u tome što niti jednoj od spomenutih država čije se vlasti nisu suprotstavile Hitleru, nitko više ne gura svaki drugi dan, Drugi svjetski rat i njihov ratni režim pod nos, kao što to Hrvatskoj rade velikosrpske vlasti iz Beograda i njihov kolaboracionistički, sluganski element u Hrvatskoj, SDP sa svojim izvanstranačkim filijalama, prepoznatljivim po zajedničkom nazivniku “antifa” i vladajuća, tzv. “antifašistička” frakcija u HDZ-u.
Što bi s Hrvatskom bilo da nije bilo Tita?
Koliko je stotina tisuća Srba bilo poubijano na Križnom putu i u čistkama poslije rata?
Koliko je stotina tisuća talijanskih fašista likvidirano nakon pada Mussolinija, koliko Petainovih Francuza nakon 45., koliko Bugara, koliko Rumunja, koliko Mađara, koliko Austrijanaca?
Otkuda i po kojem pravilu je u Hrvatskoj moralo poginuti 20 puta toliko, koliko je poginulo u drugim državama koje su bile u savezništvu s Njemačkom?
Nema to ništa ni s fašizmom, ni s Htilerom ni s ustašama nego ima sa srpskom ekspanzionističkom i hrvatskom jugoslavenskom, sluganskom mržnjom na sve što je u hrvatskoj državotvorno i suverenističko.
Konstantna “argumentacija” što bi s Hrvatskom bilo da nije bilo Tita i partizana, izvrnuta je namjerno. Stvarno pitanje je što bi s Hrvatskom bilo da je Tito ili KP bez Tita i na čelu s nekim drugim, išla na savezničku stranu, protiv Pavelićeva režima, ali ne rušiti državu koji je hrvatski narod htio više nego ikada, nakon svega što je doživio pod srpskom vlašću u Kraljevini Jugoslaviji. Bruno Bušić u tezama za studiju “Hrvatski ustaše i komunisti” dokumentira da su predratni komunisti u Hrvatskoj bili svjesni kako se velikosrpska monarhija odnosila prema Hrvatima i kako je Hrvatima potreban državna samostalnost.
Nakon bijega iz Kerestinca, koji je Tito organizirao tako da u bijegu nitko ne uspije pobjeći, pitanje državne samostalnosti iz komunističkih redova nestaje za uvijek. Među njima su i danas Pavelić i njegov režim samo isprika za uvjerenje kako Hrvatska nema pravo na samostalnost, kako su svi Hrvati fašisti, pa i onaj zadnji seoski mladić koji nije imao ni 4 razreda osnovne škole i nikada nije ni čuo za fašizam ili nacizam, nego je od pluga u procesu konskripcije odveden u rat, završivši na Bleiburgu i konzekventno u jami kao zločinac i fašist.
Da nije bilo Tita, dobre su šanse da bi u Hrvatskoj na čelu tog antifašističkog pokreta bio netko tko bi zastupao Hrvatsku na strani saveznika, pa makar i preko Rusa, pa bi Hrvatska bila zastupljena na obje strane i tek onda bi Mesićeva tvrdnja da su Hrvati pobjedili 2 puta, bila ispravna, kao što je Srbija bila zastupljena na obje strane, od kojih je ona pobjednička rehabilitirala oni gubitničku, što bi se dogodilo tko god pobijedio.
Koliko je stotina tisuća Srba bilo poubijano na Križnom putu i u čistkama poslije rata?
Koliko je stotina tisuća talijanskih fašista likvidirano nakon pada Mussolinija, koliko Petainovih Francuza nakon 45., koliko Bugara, koliko Rumunja, koliko Mađara, koliko Austrijanaca?
Otkuda i po kojem pravilu je u Hrvatskoj moralo poginuti 20 puta toliko, koliko je poginulo u drugim državama koje su bile u savezništvu s Njemačkom?
Nema to ništa ni s fašizmom, ni s Hitlerom, ni s ustašama, nego ima sa srpskom ekspanzionističkom i hrvatskom jugoslavenskom, sluganskom mržnjom na sve što je u hrvatskoj državotvorno i suverenističko.
Nisu Titovi partizani bili jedini koji su u Europi stali protiv Hitlera, ali su bili jedini koji su išli rušiti državu koju je hrvatski narod htio a ne samo njezin režim i restaurirati onu koje se na jedvite jade i pod vrlo nepovoljnim okolnostima svjetskog rata riješio. Nema nikoga tko može potvrditi da Hrvati nisu htjeli svoju samostalnost, 1941. jednako kao i 1991. godine. Jesu li francuski partizani zastupali uništenje francuske države, zato što je mašal Petain kolaborirao s Hitlerom? Je li itko zastupao rušenje država njemačkih savenica Mađarske, Rumunjske i Bugarske?
Kako su Titovi Partizani kaznili Srbiju, koja je za vrijeme rata Hitleru bila najlojalnija i prva najtemeljitije izvršila Hitlerov glavni zahtijev, da se eliminiraju svi Židovi?
Četnici, direktni suradnici i Mussiolinija i Hitlera, su abolirani baš kao i nakon Domovinskog rata i inkorporirani u partizanske redove, a Srbija je dobila pokrajine koje nikad nisu bile njihove: Sandžak, Banat, Bačku i Srijem. U Hrvatskoj su postali nosilac suvereniteta zajedno s Hrvatima i dobili cijelu obnovljenu Jugoslaviju na raspolaganje, jednako kako su ju imali i u vrijeme kraljevine, samo još brutalnije.
Vlasti država koje su potpisale pakt s Hitlerom bile su suočene s brutalnom njemačkom silom koja je za svakog poginulog njemačkog vojnika strijeljala stotinu mještana na području na kojemu je ovaj poginuo. Tito, sljedbenik Staljinove internacionale nije imao ni naroda ni nacije ni stanovništva, niti mu je stotinu, tisuću ili milijun života išta značilo.
Partizani su iz Kotar šume, koja se veže na “famoznu” Brezovicu, 1943. ustrijelili jednog njemačkog vojnika nedaleko hrvatskog sela Taborišta pokraj Petrinje, nakon čega su Njemci odlučili poubijati kompletno stanovništvo i zapaliti selo. Nije se dogodilo samo zato jer je odmah, kod njemačke komande u Zagrebu, intervenirao vlč. Vilim Cecelja, bivši župnik župe Hrastovica, pod koju je potpadalo i Taborište, uvjerivši Njemce da su vojnika ubili parizani iz Kotar šume, a ne stanovnici Taborišta.
Taj događaj, jedan od mnogih, dio je programa koji je Moša Pijade iznio na Prvom zasjedanju AVNOJ-a u Bihaću, u studenom 1942., kad je rekao “Potrebno je zato stvoriti toliko mnogo beskućnika, da ovi beskućnici budu većina u državi. Stoga mi moramo da palimo.”
Beskućnike su stvarali 41.- 45. i 91.-95., iste snage, s istom ideologijom i s istim ciljevima i rušile i prvu i drugu hrvatsku državu, bez obzira što ova druga nije bila ni ustaška ni fašistička, već pod komandom bivšeg jugoslavenskog generala, s bivšim časnicima JNA u vojsci, s bivšom državnom i udbinom administracijom u ključnim pozicijama, pa su svejedno svi bili prozvanu ustašama, uključujući i Tuđmana, jer nije se nikada, ni 41. ni 91. radilo o režimu, nego o hrvatskoj samostalnosti, kako onda, tako i danas. Da bi i ova mogla biti osuđena kao fašistička, morali su izmisliti fašiste, a oni se preimenovati iz jugoslavena u antifašiste.
Hrvatska mora biti fašistička, da bi joj se uskratilo pravo na postojanje
Je li koja antifašistička stranka ili udruga protestirala što je u Hrvatskoj za mitropolita srpske crkve postavljen pjevač četničkih pjesama i štovatelj četničkog koljača popa Đujića, formalnog saveznika talijanskih fašista? Ne nije, i ne samo da nije, nego su u nemilost pali ljudi koji su dokaze o tome predstavili javnosti, kao Marko Jurič koji je radi toga izgubio posao.
Pametnome dosta!
Stranke i institucije, dio kojih se pojavio kao sudionici nedavnog skupa “Antifašizam moj izbor”, ne mogu smisliti Hrvatsku državu ako nije sa Srbijom u sastavu zajedničke, balkanske, regionalne tvorevine. Prva hrvatska država je nastala propašću kraljevine Jugoslavije a druga propašću komunističke Jugoslavije. To, nestanak Jugoslavije je centralna točka po kojoj su njima i ova i ona i svaka hrvatska država omražene. To je ujedno i dodirna točka njih “antifa”, Pupovčeve pete kolone i režima u Srbiji koji živi kao koalicija bivših Šešeljevih četnika i Miloševićevih socijalista. Nije dakle problem u tome tko je kolaborirao s Hitlerom, jer onda bi jednako osuđivali i Srbiju a ona je od rehabilitacije četništva načičkana Dražinim spomenicima.
Znade li netko i jedan primjer gdje je česti beogradski gost Milorad Pupovac, jedan od čelnika antifašističkog pokreta u Hrvatskoj, Vučiću i bilo kome u Srbiji uložio protestnu notu što podižu spomenike Draži Mihajloviću, a političari iz vrhova srpske vlasti sudjeluju na ceremonijama otvaranja i pritom drže govore? Ne, s njima “antifa” nema problema, ali ima s hrvatskom državom, ne zato što je ona i ova fašistička, nego zato što uopće postoji.
Je li koja antifašistička stranka ili udruga protestirala što je u Hrvatskoj za mitropolita srpske crkve postavljen pjevač četničkih pjesama i štovatelj četničkog koljača popa Đujića, formalnog saveznika talijanskih fašista? Ne nije, i ne samo da nije, nego su u nemilost pali ljudi koji su dokaze o tome predstavili javnosti, kao Marko Jurič koji je radi toga izgubio posao.
Pametnome dosta!
Foto: Visionmedia