Veličanstvena slika hrvatskog naroda opet je bljesnula i jednako kako smo bili prepoznatljivi u sreći tako smo danas i u tuzi. Svatko je htio bar malo sudjelovati u neopisivoj sreći hrvatskoga naroda na Svjetskom prvenstvu i to nije nikakvo čudo. Sreća je zarazna i prirodno je da svatko pokušava nešto takvo osjetiti, biti dio te božanske vibracije, čak su i na indexu u jednom trenutku pokušavali (ostali nisu ni pokušavali), ali premalo je ulja u svijećama onih koji mrze i nije se uhvatilo. U svijeći koja nema ulja ne može se zapaliti trajna vatra.
A onda je otišao Oliver i opet svijet zapanjeno gleda u Hrvate. Nekoliko dana nakon neopisive sreće, neopisiva tuga? Kakvi su to ljudi s takvim rasponom emocija koje ne kriju? Kakav je to narod koji se u svemu bori iznad svoje kategorije, kako nas je vojnim rječnikom opisao američki ministar obrane Matiss. Kakve su to vibracije i odakle dolaze?
Široka je staza u propast i beskonačna je patnja onih koji tim putem hodaju. Postoji i ona stara mudrost: Sve su sretne obitelji sretne na isti način, dok su sve nesretne obitelji nesretne na milijune različitih načina.
U ovom svijetu straha, patnje i bola tako je lako zaboraviti ono jedino bitno, živjeti!
U ovom svijetu bizarno poremećenih vrijednosti kad se sav antičovječni medijski aparat koncentrira povećati mjeru mizerije, straha i očaja, jedna mala zemlja i jedan brojem mali, ali srcem jedan od najvećih naroda, upalio je svjetlo nade.
A ti, hrvatski narode, nipošto nisi najmanji među narodima, već si svjetlo upaljeno i putokaz izgubljenima.
Neopisiva sreća sportskim uspjesima i odmah nakon toga neopisiva tuga za jednim od najvećih i najomiljenijih hrvatskih pjevača nisu samo sreća i tuga, to se zove ispunjeni život. To su najdublje emocije kojih se čovjek ne bi smio ili trebao sramiti, život onakav kakav jedino vrijedi živjeti. To je zaboravljeni život i iznenađenje svijetu utonulom u strah i kontrolu emocija, jalovom svijetu bez duha i duše. Ono zajedničko tim manifestacijama jedna je ključna komponenta bez koje ništa nema smisla – Ljubav!
Čitam na dnevno.hr, kojemu se otme pokoji dobar tekst, no sve rijeđe i uvijek od istih autora, kako su turisti iznenađeni i i duboko potrešeni događajima neuobičajenima za njihove zemlje: Turisti nikada nisu bili u većem čudu: ‘Hrvatska doista ima najbolji narod s najvećim srcima’
Kratak je tekst, ali meni je bio zadnji komadić slagalice i napokon sam vidio cijelu sliku mog ljubljenog naroda.
Veličanstvena slika hrvatskog naroda opet je bljesnula i jednako kako smo bili prepoznatljivi u sreći tako smo danas i u tuzi. Svatko je htio bar malo sudjelovati u neopisivoj sreći hrvatskoga naroda na Svjetskom prvenstvu i to nije nikakvo čudo. Sreća je zarazna i prirodno je da svatko pokušava nešto takvo osjetiti, biti dio te božanske vibracije, čak su i na indexu u jednom trenutku pokušavali (ostali nisu ni pokušavali), ali premalo je ulja u svijećama onih koji mrze i nije se uhvatilo. U svijeći koja nema ulja ne može se zapaliti trajna vatra.
A onda je otišao Oliver i opet svijet zapanjeno gleda u Hrvate. Nekoliko dana nakon neopisive sreće, neopisiva tuga? Kakvi su to ljudi s takvim rasponom emocija koje ne kriju? Kakav je to narod koji se u svemu bori iznad svoje kategorije, kako nas je vojnim rječnikom opisao američki ministar obrane Matiss. Kakve su to vibracije i odakle dolaze? I nije čudo kad svi žele osjetiti vibraciju sreće, ali je čudo kad čovjek želi biti dio i vibracije tuge. Tuga je također od Boga, tugom se jednako približavamo Bogu kao i srećom, jer sve što je iskreno, moćno, duboko – od Njega je. Svijetu smo pokazali obadvije strane medalje i dokazali da su obadvije jednako vrijedne, kad su iskrene, a onaj koji ih nosi, nosi svijetlo.
Hrvatski narod je svijeća puna ulja koja gori i osvjetljava put.
Pritom, kao hrvatski narod podrazumijevam sve koji vole Hrvatsku bez obzira na nacionalnost, vjeru ili neke druge odrednice. Kao što je američki narod zajednički pojam čitave Amerike, tako je i hrvatski narod zajednički pojam čitave Hrvatske. Ostali se svjesno i sami isključuju iz zajednice.
Vratimo se malo unatrag:
Oluja kao pobjeda čistog srca i duha nad oružjem danas se izučava na vojnoj akademiji najjače sile svijeta. Mislim da studiraju samo vanjske manifestacije onoga bitnoga i žao mi je ako ne shvaćaju bit. Da, Andrija Matijaš Pauk, legendarni zapovjednik tenkovskih jedinica 4. gardijske brigade izveo je tenkove na planine, ali to je samo vanjska manifestacija onoga u podlozi, to je samo rezultat i ozbiljenje onog unutrašnjeg – vjere. Vjere u to da si na strani božanske pravde i da će On pomoći kad više nije u pitanju samo tvoja snaga i trud, vjere da možeš učiniti nemoguće, tek tada su i čuda moguća. A onda ga je Bog uzeo da mu u svom krilu odmori dušu i izliječi rane, jer niti u jednom trenutku nije izgubio vjeru. Nije izgubljen niti jedan koji vjeruje.
Vjera, tako podcjenjena i tako omalovažavana od neprijatelja Boga oružje je strahovito, nepobjedivo. A odakle dolazi vjera? Iz ljubavi, samo čovjek ljubavi može vjerovati. Samo čovjek koji ljubi i vjeruje može stati ispred gole i surove bezbožne sile i rasti, rasti do neslućenih i nebeskih visina. Danas je Hrvatska čuđenje svijetu. Danas je Hrvatska upitnik svima, tko su ti Hrvati, tako mali, a tako veliki? Svijet svako malo traži odgovore o događajima koje ne razumije, ali shvaća da maleni hrvatski narod krije jednu iskonsku tajnu, tajnu života.
Mlaki i mlitavi, klonuli duhom, oni koji vjeruju samo u materijalno; novac i moć usahlih staraca bez duše i srca nemaju vjere i duboko mrze one koji ju imaju.
Mlaki i mlitavi, klonuli duhom, oni koji vjeruju samo u materijalno; novac i moć usahlih staraca bez duše i srca nemaju vjere i duboko mrze one koji ju imaju.
Ljubav prema domovini i narodu u cijelini učinila je da vjerujemo kako je moguće goloruk pobijediti jednu od vojno najvećih sila Europe onoga doba, pobjedili smo. I nisu nam oprostili, i neće. Ali to je njihov problem i njihova briga.
Pola toga oružja smo mi Hrvati platili, oteli su nam ga u potpunosti, a onda smo mi goloruki morali kupovati drugo i otimati naše nazad iz njihovih ruku, jer materijalno se može oteti, ali duhovno ne može. Da su nam uspjeli uz oružje oteti i vjeru onda bi nas porazili u par dana, no svi znamo, a i Biblija nam govori kako Nečastivi ne može uzeti našu dušu, vjeru i ljubav silom, samo je sami možemo predati. Ali nismo i nikad je nećemo izgubiti – vjeru.
Ista je stvar i sa Istanbulskom konvencijom u kojoj se ne spominje ljubav niti jednom, a vjera samo u kontekstu da je podložna njihovom tumačenju i da će nam oni narediti što smijemo vjerovati, a što ne. Ali kako se samo varaju sile tame, kako se samo varaju okupatori. Hrvatski narod nije potpisao sotonski ugovor i nije dužan poštovati ugovor koji je silom i nasiljem te prijevarom potpisan od strane sotonističkog gremija.
Dok god odgajamo našu djecu u vjeri i ljubavi ne trebamo se bojati za budućnost i ovakvi prevarantski ugovori potpisani u ime hrvatskog naroda, koji ih sa gnušanjem odbacuje, uz što su pravno nevaljani, za slobodno i od Boga stvoreno ljudsko biće, nisu obavezujući niti u jednom svom dijelu. Jer zakon koji ne dolazi od srca i koji narod srcem ne prihvaća zakon je sile i nasilnika, takvom zakonu je moralna obaveza reći – ne! Takav zakon nikad ne prolazi test vremena, jer praznina nema budućnost, svaka sila za vremena, a svaki silnik na kraju dobije plaću za svoja djela od Boga. O kako pravedna je ta plaća i uzalud na kraju svojih bijednih života nasilnici redovito traže ispovijed mnijući da su nakon naroda prevarili i Boga. Ali On sve vidi i zna, i pravedan je!
Domovinski rat sa operacijom Oluja i Istanbulsku konvenciju naveo sam jer su odlični primjeri borbe materije i duha. I dok materijalno barata samo brojevima i vjeruje samo u silu i nasilje, ono duhovno uvijek na kraju odnosi pobjedu, jer pobijediti čovjeka možeš samo ako mu uzmeš dušu, a tu smo jaki, najjačii. Istambulska konvencija je samo mali ali izrazito važan kotačić u planu uništenja čovjeka kao čovjeka i tu nam tek predstoji borba za slobodu. Čvrsto vjerujem da ćemo pobijediti jer nosimo svjetlo slobode u svojim srcima, možda ne uvijek savršeni, ali u konačnici uvijek vjerni Bogu i iskreni, to je ključ opstanka čovjeka kako takvog, a i Hrvatske.
Vratimo se Oliveru, čovjek anđeoskog talenta za pjesme o ljubavi. Talent dolazi samo iz dubine duše, tko ima dušu. Oliverove pjesme čak i na daleko širem području od onoga na kojem se donekle međusobno razumijemo dotakle su dušu svih onih koji osjećaju da postoji samo jedno za što vrijedi živjeti – ljubav. Izgubljena ljubav, ljubav prema domovini, svom rodnom gradu, djevojci, ocu, majci, nebu, moru, prijateljima, sve je to ljubav. I svaka plemenita.
Oliver kao čovjek, jednostavan, nije podnosio prenemaganja i lažnjake, prijatelj koji nikad nije gledao na novce osim kao sredstvo da život učini boljim i zabavnijim. Oliver je istinski primjer nesebične duboko emocionalne Hrvatske, Hrvatske duboko i široko povezane sa samim životom, Hrvatske koja je danas zbog njega opet u centru pažnje. Jer kako neće biti u centru pažnje zemlja koja na dočeku viceprvaka svijeta u nogometu nogometaše dočekuje ratnim avionima i koja na posljednjem ispraćaju pjevača i “čovika iz naroda” počast odaje ratnim brodovima i helikopterima. A sve je to srce, veliko, najveće, sve je to jedno srce i jedna duša, ujedinjeni u ljubavi.
Oliver kao čovjek, jednostavan, nije podnosio prenemaganja i lažnjake, prijatelj koji nikad nije gledao na novce osim kao sredstvo da život učini boljim i zabavnijim. Oliver je istinski primjer nesebične duboko emocionalne Hrvatske, Hrvatske duboko i široko povezane sa samim životom, Hrvatske koja je danas zbog njega opet u centru pažnje. Jer kako neće biti u centru pažnje zemlja koja na dočeku viceprvaka svijeta u nogometu nogometaše dočekuje ratnim avionima i koja na posljednjem ispraćaju pjevača i “čovika iz naroda” počast odaje ratnim brodovima i helikopterima. A sve je to srce, veliko, najveće, sve je to jedno srce i jedna duša, ujedinjeni u ljubavi.
Ima kod nas i tamna strana, ta strana uporno blati Hrvatsku i Hrvate. Uporno pišu samo i jedino negativno o nama, po njima smo najgori i najstrašniji narod na svijetu. Po njima naše svijetlo nesumnjivo treba ugasiti i uporno iz sve snage pušu ne bi li ga ugasili. To su oni koji poznaju samo mržnju i čitav svijet zasipaju, u suradnji s kolovođama ideje velike Srbije ili Jugoslavije, najcrnjim šovinističkim tekstovima strane medije s kojima imaju kontakte. Ti jalnuši i diletanti nema koga nisu pokušali ocrniti, nema što nisu pokušali da nam sve ogade i pogotovo da nas pred drugima ogade. Pritom nemamo organiziranu politiku niti političare, čast izuzetcima, prepoznat će se, koji bi branili svoj narod i domovinu, pa sve ostaje na onima koji se samo snagom volje i vjere opiru smrtonosnom neprijateljskom stroju koji, da bude zanimljiviije, “naše Vlade” beskrupulozno i obilato plaćaju našim novcem, dok oni koji vole domovinu ne dobivaju ništa ili dobivaju mrvice koje ostanu kad se poplaćaju oni koji nas najviše mrze i koji su, gle čuda, često strani državljani kojima su baš s tim ciljem dane domovnice pa su sad oni ne/moralna vertikala izgubljenima u prijevodu. Pomoć uveženim “vertikalama” su oni koji su rođeni u Hrvatskoj ali prema njihovim riječima Hrvatska im ne znači ništa, a tu su i oni koji dokazuju da Hrvati ne vrijede “pišljivog boba”, kako jedan takav reče.
Za mrvu ljubavi.
Vrlo je bitno shvatiti zašto se Oliver zarekao da neće više nikad pjevati u Srbiji i jedan je od rijetkih koji je zavjet održao.
Pratio sam srbijanske portale i vidio svega i svačega, dobroga i lošega. Jedino nisam vidio da itko shvaća zašto im nije htio u Srbiji pjevati o ljubavi, pa čak ni oni koji su izrazito žalili zbog njegove smrti govoreći sve najljepše o Oliveru, pa čak i o Hrvatskoj koje se sjećaju kao zemlje ljubavi, mora, boljeg života.
Da, tako su nas vidjeli oni normalni ili normalniji. No ukratko, ponovimo kako nas je gledala i danas gleda srbijanska politika.
Na početku rata prije uspostave NDH digoše nekakve ustanke i opet pobiše tisuće, tu su bili djelomično kažnjeni, prekomjerno ili ne neka povijest odluči, ali na temelju čistih činjenica a ne mitova. A onda tijekom i nakon završetka rata počiniše jedan od najvećih genocida nad hrvatskim narodom.
Počevši od početka prošlog stoljeća kad smo kao guske u magli pod vodstvom “Pupovca prije Pupovca”, Pribičevića (koji je također nasilno oteo iz ruku hvatskog naroda vlast, zvuči poznato?), predali svoju državnost u ruke politički divljem i beskrupuloznom narodu. Nakon proglašenja Kraljevine Jugoslavije odmah je raspuštena hrvatska vojska i dovedena srpska koja je do početka WW2 počinila stravične zločine pobivši i deportiravši u srpske kazamate tisuće Hrvata, a da “nikom nije ni vlas sa glave pala zbog toga”, kao reče i sam Pribičević. Na početku rata prije uspostave NDH digoše nekakve ustanke i opet pobiše tisuće, tu su bili djelomično kažnjeni, prekomjerno ili ne neka povijest odluči, ali na temelju čistih činjenica a ne mitova. A onda tijekom i nakon završetka rata počiniše jedan od najvećih genocida nad hrvatskim narodom, počevši od četničkog genocida u Srbu i na svim područjima gdje su bili većina, preko dovođenja čistih četničkih divizija iz Srbije koje su doslovno na kraju rata samo zamijenile kokardu zvijezdom i također doslovno počinile najveći holokaust u Europi nakon WW2, u suradnji s domaćim izdajnicima i zbunjenim Hrvatima.
I tu dolazimo do Domovinskog rata u kojem po istoj špranci i sa istom pričom opet nad nama počiniše genocid, i opet smo mi krivi, po njima.
Priča o ljubavi i mržnji ovdje se opet isprepleće i ono more i ljubav, koje sada spominju sa sjetom, natopiše hrvatskom krvi. Teško je bilo nenaoružan gledati kako nam bombardiraju sa brodova i sa kopna gradove. Sve ono zajedničko što smo imali i što smo mi platili 51% iskoristili su da nas bombardiraju do besvijesti, uz bitku na kontinentu gorjeli su redom gradovi na moru, bjesomučna bombardiranja samo da se ubije, uništi i pokori nisu izrazi ljubavi nego mržnje i očajničkog pokušaja da se okupacija nastavi, jer radilo se o okupaciji, danas je to svima jasno.
Povrijedili ste velikog čovika, Olivera. Zato vas više nije vidio. Ubijali ste mu prijatelje, granatirali obitelj, razarali grad… on vama nije pucao (kao ni mi ostali) po Novom Sadu, Beogradu, Vranju, ali svejedno i dalje tvrdite da smo mi krivi što ste nam spaljivali gradove i ljude, vrijeđate nam inteligenciju, kao i svoju, ali za vas nas više nije briga, a ignor je prekrasna opcija s vama u ovakvom stanju potpunog ludila.
I nije stvar samo u tome koliko su nas razorili ili pobili, uz sve to su nas i povrijedili kao ljude.
Povrijedili ste velikog čovika, Olivera. Zato vas više nije vidio.
Ubijali ste mu prijatelje, granatirali obitelj, razarali grad… on vama nije pucao (kao ni mi ostali) po Novom Sadu, Beogradu, Vranju, ali svejedno i dalje tvrdite da smo mi krivi što ste nam spaljivali gradove i ljude, vrijeđate nam inteligenciju, kao i svoju, ali za vas nas više nije briga, a ignor je prekrasna opcija s vama u ovakvom stanju potpunog ludila.
Nije lošem čovjeku najveća kazna kad ga istučeš nakon što te napadne da otme tvoje, najveća i najstrašnija kazna je kad ga više ne vidiš i kad on vidi da ga ne vidiš. A Oliver Srbiju više nije vidio.
Taj dio oni ne mogu shvatiti, pitanje je hoće li ikada?
Pokušali su puno puta velikim novcima promijeniti mišljenje morskog vuka, ali ne ide to tako kod istinskih ljudi. Pravi čovjek ne pjeva za novce nego ga nešto goni pjevati, kao što pravi slikar slika ono što vidi unutarnji okom, a ne zato što mu je netko platio da nešto naslika.
Karakteran čovjek neće ni na slavlje s lošim ljudima, ali hoće i u rat sa dobrima.
Preko sto godina traje to stanje (kao ideja nekoliko stotina godina) u kojem nas ne vide i nije im jasno zašto se mi, kao Neo u Matrixu, uporno opiremo njihovoj animalnoj želji da se prošire, na naš račun? I danas jednako, ako ne i više, pokušavaju zatrti svaki naš izraz postojanja, od prisvajanja jezika, nasilnog kulturocida, odricanja prava na postojanje, povijest i budućnost. Pišu da ne postojimo, pišu da smo zli, bombardiraju nam gradove, a u intermezzu mijenjaju kurikule oni kojima se sve što su u životu napisali svodi na to kako razbiti simbiozu katoličke crkve i hrvatskog naroda (to im je i jedina referenca) i tako narod odvojiti od Boga, a onda polako rastočiti i ostale sastavnice te čvrsto zasjesti s jednom od dvije opcije, velika Srbija ili prikrivena velika Srbija – Jugoslavija.
O velikoj Srbiji kao animalističkoj primitivnoj ideji koja je u rangu ideje da sve hijene moraju živjeti u istoj državi ne treba trošiti riječi. Jugoslavenska perspektiva je nestala ono jutro kad je Pribičević unatoč odluci Narodnog vijeća da se ne ide u Beograd pobjegao sa skupinom izdajnika i predao Hrvatsku, ostalo je krvava i ružna povijest.
Povijest je mogla biti sasvim drukčija da nema te beskrupulozne velikosrpske politike i prirode koja svaku priliku koristi da potlači i pokori sve oko sebe, ta priroda ne zna značenje riječi poput ravnopravnost ili ljubav. I ne želi ih ni danas naučiti.
A htjeli su da im Oliver pjeva o ljubavi? “To smo završili, tu temu smo završili”, proročanski govori u ime svakog poštenog građanina Hrvatske veliki Oliver, srbijanskoj voditeljici u intervjuu za RTS.
I ne radi se o tom da su svi Srbi zli ljudi ili da ne razumiju ljubav, ima tamo i dobrih ljudi, ali zemlja kojoj su na vlasti četničke vojvode i svi koji su bombardirali gradove na moru, uz sve ostale po čitavoj Hrvatskoj i BiH doista nije zemlja kojoj se može pjevati o ljubavi, a da ne pričamo o politici koja je danas identična onoj sa početka devedesetih, ubilačka. A nikad nisu pokušali lijepo s nama, baš nikad. Između ostalog zato što ne znaju i ne poznaju te čarobne riječi poštovanje i ljubav. I onda idu silom, đonom, a s druge strane ono što nam je snaga u dobru to nam je snaga i u zlu, pa kad se skupi dovoljno patnje u hrvatskom se čovjeku probudi smrtonosni tigar koji se ne boji ničega na svijetu. Onda se ljute kad ih otresemo.
Ono što prizivaš to ćeš od Hrvata i dobiti; hoćeš ljubav pruži ljubav. Pružiš li mržnju i nepoštovanje dobit ćeš isto natrag s kamatama, sam odluči koji naš dio želiš smrtniče!
Dakle, ono što prizivaš to ćeš od Hrvata i dobiti; hoćeš ljubav pruži ljubav. Pružiš li mržnju i nepoštovanje dobit ćeš isto natrag s kamatama, sam odluči koji naš dio želiš smrtniče!
Mi Hrvati nismo uvijek složni, ekonomski smo nepismeni iz razloga što nas komunisti i njihovi recidivi vode preko 70 godina gotovo bez prestanka, uz onih nešto više od dvadeset godina okupacije u prvoj Jugoslaviji kad su planski razbijali hrvatsku industriju otimajući sve što se dalo oteti i uvodeći model neizvrsnosti u upravi prema mitu o nebeskom narodu. No zadržali smo dušu i duh vrijednog naroda koji se očajnički bori protiv svih mogućih izgleda te su danas hrvatski radnici, vojnici, znanstvenici, studenti, školarci, izumitelji i svi ostali u svijetu prepoznati kao izrazito inteligentni i vrijedni najviših dometa na svjetskoj razini. Jedino da nekako preokrenemo komunistički model ekonomije i razbijemo prokletstvo promicanja podobnih i zatiranja izvrsnih. Ali temelj imamo i nikad nismo izgubili, hrvatskog čovjeka sposobnog za sve, samo sa pravim vodstvom.
Bože kako bi bilo lijepo da imamo organiziranu hrvatsku politiku koja bi vodila brigu o ugledu naše prelijepe domovine, kako bi bilo lijepo da ovaj naš prekrasni narod ima na vlasti one koji bi vjerovali svom narodu i štitili ga od neprijatelja koje nesumnjivo imamo, a sve zbog ljepote i vrijednosti naše zemlje. Kako bi bilo lijepo da narod ima političare kojima može bezgranično vjerovati i mirno spavati, ali nema. I nije priroda ono najbolje što Hrvatska ima, ono najvrjednije je narod koji svijet danas prepoznaje kao narod koji ima veliko srce i dušu, kako bi lijepo bilo da oni koji na ružan i nedostojan način preuzimaju kormilo hrvatskog naroda shvate kakvo blago imaju u rukama, a kako se nedostojno i prljavo prema tom blagu odnose.
Tako nam malo, a tako puno fali da budemo potpuni? Doduše, sreća nije materijalno bogatstvo, to smo dokazali, ali bar život dostojan čovjeka ne bi smio biti u pitanju, a jest, samo zbog politike koja nema srca ni duše. Iz čega proizlazi taj bezdan između naroda i političara? Upravo iz onog prije sto godina uveženog modela neizvrsnosti koji u podlozi ima apsolutni nedostatak karaktera i pohlepu.
Za mrvu ljubavi
nismo svi rođeni
godine sreću odnose
odnose al’ je ne vrate