Skorašnje preuzimanje Hrvatske predsjedanjem EU bit će u sjeni (i na svjetlu) pod nadzorom profiterske mafije, a raduju se samo zemlje poput Srbije koja se nada hrvatskoj (?) političkoj potpori proširenja. Da je tako, svjedoči ushićena izjava istoga onog Dačića koji pljuje po Hrvatskoj gdje stigne, a sada veselo tvrdi “svi smo mi naši”, drugari iz druge polovice 20. stoljeća, a i prve, hej Slaveni, odnosno jugoslaveni, pa tko će komu nego svoj svomu. I nije posve u krivu.
Vrijeme normalno: Aljaska – pakao iznad ništice, to jest plus 32. U Hrvatskoj zadnjih dana nešto niže, uz (ne)prirodne klima-uređaje poput orkanskih vjetrova.
Turizam cvate, doduše više u Turskoj nego u Hrvatskoj. Sve više se govori o povratku čuvene srpanjske rupe i pasjaka. Europa se još nije masovno spustila na južna mora, a i ne će dok ne riješi kadrovske križaljke u svojim tjelesima – ništa nije gotovo dok nije gotovo i sada sve zavisi od europskog parlamenta u kojemu je predsjednički stolac dobio i opet jedan Talijan i to začudo jako progresivni, iz Saveza socijalista iliti Socijalističkog saveza.
Tako je Italiji dobačena kost, Sassoli i parlament koji inače ni o čemu ne odlučuje, sada je u poziciji da utječe na rasplet oko čelnika Komisije, koja o svemu odlučuje. Timmermans je eliminiran, što je dobro, ali je rastužilo Sorosa. Iz rukava izvučena Ursula von der Leyen možda će proći jer je iz pučke, ženske i nadnacionalne kvote, ali i to visi u zraku dok ovo pišem. U svemu, karte drže i karte dijele Njemačka i Francuska, kako god se okrene i koliko god je trik gospođe Merkel iz Osake bio pripremljen ili ne, i koliko god je nagla i kratka ljubavna afera Macrona i Orbana bila privremena i iznuđena. Macron je dobio novac (Christine Legard), a Njemačka vlast.
Srednja i istočna Europa su, glede čelnih mjesta, izgurane na marginu. Bugarin Stanišev se javno požalio, ali što vrijedi – zna se da su gazde na zapadu.
Ne posve slučajno, ali iz posve drugih razloga, uzeo sam u ruke knjigu S. P. Novaka “Slaveni u renesansi”, te već na prvim stranicama našao objašnjenje kojemu se, doduše, nije teško dovinuti, a za sadašnju europsku situaciju više je no primjenjivo.
Citiram: “Europljani svoj kontinent gotovo nikad nisu uspjeli doživjeti kao jedinstvo vlastitih zapadnih i istočnih kulturnih tradicija i geopolitičkih kompleksa. Od srednjega vijeka pa do danas, kad god bi se govorilo o civilizacijskoj i kulturnoj Europi, uvijek i bez iznimke mislilo se na njezinu zapadnu polovicu, na njezin literarizirani Abendland, na onaj utopijski prostor koji je njemački povjesničar Leopold Ranke nazvao germansko-romanskim blokom. U taj se blok slavenska Europa nije uključivala ni u stvarnosti ni na papiru… osim na mirovnim pregovorima i poslije velikih ratova.” Ako se ponešto uključivala, brzo je dolazio novi rat, pa novi pregovori, pa nove teritorijalne podjele i tako sve dok zapadu nije dozlogrdilo pa je istok prepustio Staljinovim komunistima koji su praktički do nedavno vladali i držali u zaptu narode i države, njihove kulture, i zaustavili njihov razvitak.
Hrvatska je na stanovit način Zwischenland, zagonetna zemlja koja se trudi dokazati da pripada zapadnoeuropskom krugu i nudi pregršt povijesnih dokaza, pa ipak joj se ne dopušta ulaz u posvećeni Abendland. Osim na papiru. Dobro može poslužiti kao pregovarač između zapada i istoka, pa čak i samo unutar zapada, ako ima diplomate poput Plenkovića u stanju je odigrati ulogu “iznad svoje kategorije”, ali kada sve završi ostaje gdje je bila i na kraju shvati da se cijela farsa uopće na svodi na pučane, liberale i socijaliste, nego na podzemne bitke između velikih sila germansko-romanskoga bloka, na upravljanje velikom vrećom zlatnika i na moć, na vlast, na prevlast, na jezivu priču o stvaranju Sjedinjenih europskih država koje nisu drugo do pornografsko “literariziranje” spomenutog bloka.
Danas je na papiru sve naoko drukčije, ali se u dubini poimanja germansko-romanskoga bloka ništa nije bitno promijenilo. Slaveni, Višegradska skupina s dodatnom neslavenskom Mađarskom koja je, skupa s Rumunjskom, dijelila istu sudbinu do svršetka 20. stoljeća – u drugom su redu suvremene Europe, i na njih se iz Berlina i Pariza gleda s visoka. Ovogodišnja podjela plijena tu je činjenicu učvrstila.
Hrvatska je na stanovit način Zwischenland, zagonetna zemlja koja se trudi dokazati da pripada zapadnoeuropskom krugu i nudi pregršt povijesnih dokaza, pa ipak joj se ne dopušta ulaz u posvećeni Abendland. Osim na papiru. Dobro može poslužiti kao pregovarač između zapada i istoka, pa čak i samo unutar zapada, ako ima diplomate poput Plenkovića u stanju je odigrati ulogu “iznad svoje kategorije”, ali kada sve završi ostaje gdje je bila i na kraju shvati da se cijela farsa uopće na svodi na pučane, liberale i socijaliste, nego na podzemne bitke između velikih sila germansko-romanskoga bloka, na upravljanje velikom vrećom zlatnika i na moć, na vlast, na prevlast, na jezivu priču o stvaranju Sjedinjenih europskih država koje nisu drugo do pornografsko “literariziranje” spomenutog bloka. Skorašnje preuzimanje Hrvatske predsjedanjem EU bit će također u sjeni (i na svjetlu) pod nadzorom profiterske mafije, a raduju se samo zemlje poput Srbije koja se nada hrvatskoj (?) političkoj potpori proširenja.
Da je tako, svjedoči ushićena izjava istoga onog Dačića koji pljuje po Hrvatskoj gdje stigne, a sada veselo tvrdi “svi smo mi naši”, drugari iz druge polovice 20. stoljeća, a i prve, hej Slaveni, odnosno jugoslaveni, pa tko će komu nego svoj svomu. I nije posve u krivu. Istodobno, Vučić okuplja sve Srbe iz hej “jugoslovenskog bloka”, ma gdje bili, na veliki sastanak s temom unaprjeđenja srpstva (velikosrpstva) na jugoistoku Europe, a nazočan je naravno i Pupovac koji u tom društvu dobro kotira, na kraju krajeva on je u vlasti u Hrvatskoj pa ima sličnu poziciju u rečenoj temi kao i Vučić. O tom skupu Hrvati baš i nisu bili obaviješteni putem medija, koji se inače bave svakojakim tričarijama, a zaključke također nismo vidjeli, premda ih možemo izvući iz drugog memoranduma. Tako je Hrvatska u svemu i po svemu Zwischenland: s jedne strane pripada Europskoj uniji koja joj otvoreno jede djecu lukavim sustavom “mobilnosti”, ne dopušta joj, primjerice, proglašenje gospodarskog pojasa, nameće vrijednosti suprotne hrvatskoj tradiciji, dok s druge strane strpljivo podnosimo ubode srbijanskih komaraca koji uz efikasnu pomoć s istoka (zrakoplovstvo itd.) mogu postati stršljenovima u roju neprežaljene jugoslavenske ideje sa srbijanskom dominacijom. Od koje Beograd ne odustaje, niti ne će, a “cimanje” Crne Gore je već u postupku, kao početak povratka i začetak opasne igre koju uspavana Hrvatska i neispavana Europa ne opažaju. Štoviše, Abendlandu bi, kao što znamo, puno više odgovarala jedna i jedinstvena trećerazredna “krajina” na jugoistoku. A da se karte mogu u skoroj budućnosti miješati u tom smjeru i tko zna u kojem još, vidljivo je iz zveckanja oružjem na svim stranama, hladnoratovskim izazivanjima i povlačenja iz nuklearnih dogovora, razvidno i iz prve tenkovske parade u Washingtonu na Dan nezavisnosti. Ako dođe do najgoreg, Abendland će, čuvajući svoje, hladnokrvno prepustiti i Zwischenland njegovoj sudbini.
Čuvari poretka kojega smo srušili
Ako vas neki događaj začudi, ako vas zapanji slaba ili nikakva reakcija na zbivanja u modernoj hrvatskoj državi koja bez sumnje imaju stari udbaški karakter, neka vam bude jasno da su oni tu, među nama, da se u stvari ne skrivaju, sjede u prvim redovima “kulturnih događanja” na koja isto tako utječu… Oni su, bez obzira na područje za koje su i danas zaduženi, čuvari poretka koji smo srušili početkom devedesetih, njihova sjena lebdi nad ključnim institucijama, nazočni tijelom ili duhom u borbi protiv “nacionalizma i revizionizma” vrlo uspješno, te ni dan-danas od njih ne možemo slobodno disati.
Televizijska serija o tajnim jugoslavenskim službama dojmila se samo onih koji o tome nisu ništa znali. Žrtve krvoločnog sustava nikada nisu doživjele satisfakciju, lustracije nije bilo, pa sada bivši (?) pripadnici Ozne i Udbe mogu ležerno govoriti o tom vremenu, ako su još živi, a jesu.
Živi u svakom smislu, jer su te službe ne samo tajne nego i trajne, ako pripadnici i nisu više na ovom svijetu, posijali su na vrijeme djecu i unuke po medijima, sudstvu i recentnoj hrvatskoj politici. Pa ako vas neki događaj začudi, ako vas zapanji slaba ili nikakva reakcija na zbivanja u modernoj hrvatskoj državi koja bez sumnje imaju stari udbaški karakter, neka vam bude jasno da su oni tu, među nama, da se u stvari ne skrivaju, sjede u prvim redovima “kulturnih događanja” na koja isto tako utječu, imaju svoje stare popise i ponekad ih aktiviraju tek toliko da se zna, a žešće se okomljuju tek na ljude koji su stvarali hrvatsku državu – njih vrijeđaju, pa i mrtvoga Tuđmana, pišu otrovne kolumne posve petokolonaške, uživaju u “demokratskom društvu” gdje se valjda sve može, za razliku od sustava u kojemu su služili kao bijesni psi, kada se nije moglo ništa osim šutjeti ili progovoriti a drugo se jutro probuditi s metkom u potiljku. Oni su, bez obzira na područje za koje su i danas zaduženi, čuvari poretka koji smo srušili početkom devedesetih, njihova sjena lebdi nad ključnim institucijama, nazočni tijelom ili duhom u borbi protiv “nacionalizma i revizionizma” vrlo uspješno, te ni dan-danas od njih ne možemo slobodno disati.
Turanj u sumraku
Turanj više nije upravo vukovarska ruševina kao što je bio, kuće obnovljene, ima života. Ona nevelika stara vojna zgrada na omanjem brežuljku (uzvisini u stvari) nedaleko koranskoga mosta, “hotel Kalifornija” kako su ju u ratu zvali branitelji, presvučena je staklom i pretvorena u muzej – sjajan projekt arhitektica T. Basar i V. Rendler Adamec, dovršen marom i upornošću Hrvojke Božić, ravnateljice Gradskoga muzeja Karlovac.
Pozvalo me na otvorenje Muzeja Domovinskoga rata u Turnju blizu Karlovca. Neka, velim, netko me se sjetio, a da i nije sam bih došao. Turanj više nije upravo vukovarska ruševina kao što je bio, kuće obnovljene, ima života. Ona nevelika stara vojna zgrada na omanjem brežuljku (uzvisini u stvari) nedaleko koranskoga mosta, “hotel Kalifornija” kako su ju u ratu zvali branitelji, presvučena je staklom i pretvorena u muzej – sjajan projekt arhitektica T. Basar i V. Rendler Adamec, dovršen marom i upornošću Hrvojke Božić, ravnateljice Gradskoga muzeja Karlovac.
Večer otvorenja za pamćenje, u sumrak toploga dana, 5. srpnja. Početak fešte na improviziranoj pozornici niže novoga muzeja, bini okruženoj našim kreativnim oklopnim vozilima iz 1991., na otvorenom prostoru gdje su mnoga i do sada bila (među njima i “Straško”), a ispred druge jedne, manje ruševine koja nije zastakljena, a poslužila je kao jedinstvena kulisa, raznobojno osvijetljena. Doduše, visoki gosti su zakasnili na otvorenje otprilike toliko minuta kao Putin u Vatikan, ali su to nadoknadili uznositim govorima kojima su pljeskali, jače ili slabije, Wolfovi, Rebelsi i Žute rukavice, preživjeli dečki koji su branili Turanj, branili u isti mah Karlovac, i Zagreb, i Hrvatsku. Govore su prekidali Zajc i Gotovac, Zrinski i Ero, uz pratnju simfonijskog orkestra Glazbene škole karlovačke.
Ono najvažnije što je rečeno: osmoškolci će imati uputnik da se upute u Muzej Domovinskog rata (predsjednica i ministar Medved), ali što će na to reći ministrica Divjak, nije poznato. Ako opstane. Zatim smo se svi uputili razgledati muzej, ali prvo je trebalo blagosloviti zdanje (svećenik Vražić) i izmoliti Očenaš, što je bio najuzvišeniji trenutak dana, to jest noći u kojoj se već podignuo polumjesec. Visoki gosti ušli su kroz vrata, vrata se zatvorila i dugo ostala zatvorena, niži su gosti čekali, Wolfovi otišli na pivo kod “Ciglara”, ja s njima, na kavu. Pa ni poslije kave još nisam smio ući, pridružio sam se ekipi iz Cetingrada za jednim od stolova koje je domaćin pripremio gladnima i žednima, pjevali su “Lijepa li si”, pa i ja sotto voce jer pjevam loše, a i oprezno sam se osvrtao (trajne službe).
Prebirao sam u glavi što znam o Turnju, a znam iz knjige “Grad Karlovac opisan i orisan” R. Strohala, ravnatelja kr. velike realne gimnazije u Karlovcu, objavljene 1906. “o trošku piščevu”. Nedaleko utoka Mrežnice u Koranu, veli on, podigao se stari grad Turanj. Gradio se dočim je karlovačka tvrđa bila sagrađena, početkom 1580. Gradnju su nadzirali kapetan Juraj Križanić i njegov brat Gašpar pa je po njima prozvan “Križanića Turnjem”… i tako se zvao sve do 18. stoljeća. Četverokutan, na dva kata, mostom se dolazilo na gornji kat (kao i danas u Muzej). Turci su provaljivali do Turnja od svršetka 16. stoljeća nadalje, popalili kuće u Turnju.
U idućem stoljeću Turanj je branio znameniti Vuk Frankopan koji je “ametom porazio” Ibrahim pašu od Požege i uhvatio živa nesretnog Mustaj bega. Kapetan turanjski početkom 18. st. bio je barun Kulmer, i taj je naselio u Tušiloviću, a ponešto i u Turnju, pravoslavni živalj. Zgrada (turanj) u kojoj je sada Muzej Domovinskog rata, bila je u devetnaestom matematička (!) škola za odgoj časnika, potom tu bijahu staje i skladišta. Stajala je tako, stamena, sve dok se na nju nisu napalili srpski agresori i ispaljivali tisuće granata, rušili ali ne i srušili do kraja, poubijali više od dvije stotine hrvatskih branitelja. Dio Turnja bio je okupiran, uspostavljena nemirna crta preko koje su dolazili prognani, na kojoj je obavljana razmjena zarobljenika. Ginulo se tu svakodnevno, poginuo je i moj dobri poznanik, snimatelj Živko Krstičević, radio za neku stranu televiziju i izgubio glavu.
U prizemlju nastaje muk, sablasna tišina vlada u omanjoj dvorani bez prozora, a na zidu fotografije ubijenih hrvatskih mladića, mladih kao rosa, ispod svake slike ime i prezime, malena vaza u koju se može umetnuti cvijet iz košarice u dvorani, bijeli ili crveni cvijet. Jedan od mrtvih branitelja preziva se Križanić. Da. Ponavlja se hrvatska povijest, hrvatske tragedije, do u beskraj, u isto vrijeme dok Vučić okuplja velikosrpske zatočnike. Hrvati se iseljavaju, šutke se useljavaju “raseljeni Srbi”, kažu demografi.
Visoki uzvanici su otišli, pa smo mi niži mogli razgledati muzej. Doista impresivno dizajniran interijer, pregledno, informativno. Odore hrvatskih dragovoljaca i njihovo oružje, srpski ratni kostimi iz skladišta JNA i naoružanje, zastave, postrojbe, veliko platno na kojemu piše da Karlovac nikada ne će postati Kordunovac, s tim da je Kordunovac ispisan na ćirilici, što me je podsjetilo na euroizborne plakate SDSS-a. Betonskim stubama spušta se na prvi kat, odnosno prizemlje i tu nastaje muk, sablasna tišina vlada u omanjoj dvorani bez prozora, a na zidu fotografije ubijenih hrvatskih mladića, mladih kao rosa, ispod svake slike ime i prezime, malena vaza u koju se može umetnuti cvijet iz košarice u dvorani, bijeli ili crveni cvijet. Jedan od mrtvih branitelja preziva se Križanić. Da. Ponavlja se hrvatska povijest, hrvatske tragedije, do u beskraj, u isto vrijeme dok Vučić okuplja velikosrpske zatočnike. Hrvati se iseljavaju, šutke se useljavaju “raseljeni Srbi”, kažu demografi.
Idem prema automobilu, riskantno parkiranom. Postoji zebra, i ona podsjetnik na nedavnu tragediju, ali je cestu teško prijeći i preko zebre: tutnje vozila makar je već duboka noć, kamioni i turisti kojima se ne plaća autocesta prolaze ne znajući što znači krvavo osvijetljena zgrada i nije ih ni briga, glavno da se do jutra dočepaju trajekta. Iz mnogih su zemalja europskih, u kojima ljude (i njihove političare) ni 1991. nije zabrinjavalo što se na tlu Europe vodi strašan rat kao u turskim vremenima.